U srcu sufijskog nauka

Opis:

Uvod

DUHOVNA KULTURA SUFIZMA KAO SRCE MISLEĆEG ISLAMA

Kada god se govori o intelektualnoj, duhovnoj formi mislećeg islama, taj govor redovito podrazumijeva blisku sadržinsku isprepletenost sufizma kao najraskošnije spoznajne kulture mislećeg islama i vjerujuće tradicije islama kao takve. Ovo dvoje se, jednostavno, nikada ne razdvajaju jedno od drugog. Vjerujuća tradicija islama, kao ontološki, epistemični, etički i moralni obrazac Božijeg odnosa prema svekolikom stvorenju, kojeg Bog izabire kao obrazac življenja i za samoga čovjeka (Al’ Imran, 19) kao svoje krunsko stvorenje, kroz cijelu svetu povijest trijezni ljudsku svijest i potiče ljudsku iskonsku prirodu (fitra) na stalno narastanje i uljuđivanje. To jednako čini i sufizam (tasawwuf) kao najraskošnija spoznajna forma mislećeg islama kroz cijeli jedan milenij. Kako god je islamski monoteizam bezvremeni božanski koncept triježnjenja ljudske ćudi kroz cijelu povijest ljudskoga roda, kao i njenog dovođenja u harmoniju sa Božijim Naumom, jednako tako je duhovni nauk sufizma uvijek bio i ostao sve do danas duhovno srce vjerujućeg islama, koje je pulsiralo već u prvostvorenoj ćudi Pečatnog Poslanika islama, a. s., koji je punina Riječi Božije, baš kao što je pulsiralo i šaputalo mu tajanstva o njegovu Gospodaru dok je ovaj prebivao u stanju sna svog zemaljskog života. Duhovni nauk sufizma se prvenstveno pojavio kao nasušna potreba čitanja i kontinuiranog iščitavanja duha slova Objave i poslaničke Predaje. Pored toga, on je i rezultat potrebe onog trenutka povijesti muslimanske zajednice u čijem javnom prostoru je bila sve uočljivija zloupotreba islama u dnevnopolitičke svrhe, kada je islam iskorištavan kao sredstvo opravdavanja za svaku vrstu javne, teorijske i praktične političke nekulture. Nadalje, duhovni nauk sufizma se javio i kao odgovor na prenaglašeni formalistički pristup tumačenju sadržinskog organona primarnih vrela islama od strane ‘doktora’ Zakona (‘ulamā’ al-rusûm), koji su univerzalnu paradigmu islamavećma svodili na reduciranu juridičku paradigmu tumačenja. U svojim ranim razdobljima sufizam nije predstavljao nikakav zaseban tok mišljenja ili zvaničnu školu naučavanja. Svoj interpretativni narativ sufizam započinje u beskrajnim duhovnim univerzumima Objave i poslaničke Predaje, a smiruje ga u obzorjima duhovnih srdaca onih najrazboritijih i najpronicavijih u muslimanskoj zajednici. Mudrost i znanje onih koji su u potrazi za njima (sālikûn) na duhovnoj stazi sufizma (sayr al-sulûk), kao istinski uzvanici Svemilosnoga (Maryam, 85), najizravnije se navezuju na neiscrpiva semantička polja božanskih i poslaničkih riječi, usljed kojeg razloga je cijela sufijska književnost prodahnuta formom i duhom bogoduhih kur’anskihriječi i poslaničkih pravorijeka. Stoga je svaki istinski sufija, u svome iskušavanju Objave i poslaničke Predaje, poveznica i mjesto susretanja onog nadvremenog i nadprostornog u bogoduhom tekstu Kur’ana, s jedne, i onog vremenitog i prostornog u njegovu očitovanju na stranicama makrokozmičkog, sveto/povijesnog i personalnog/mikrokozmičkog. Sufija je u svojim unutarnjim svjetovima duhovni potomak Pečatnog Poslanika islama, a. s.,‘Muhammeda svoga bića’, dok je izvana potomak vremenskog trena (ibnal-waqt) ademovske zemaljske civilizacije. Međutim, motriti ovaj vremenski tren (waqt) u kontekstu svjetova podno Mjesečeve sfere, znači razumjeti datemporalni kontinuum u tom kontekstu je samo puka percepcija, nikako živa zbilja. Ukoliko se, međutim, ovaj vremenski tren (waqt), u smislu trajnog sada (ān), motri u kontekstu vječnosti ili vječnoga vremena (dahr, sarmad), tada je riječ o sada koje jeste, a ne o sada koje je bilo ili koje će biti. A to sada koje jeste ili koje je trajno sada u kontekstu vječnoga vremena čini suštinsku zbilju stvari i raspolaže osovinskim značenjem za ljudsku dušu čiji je krajnji cilj da se definitivno ozbilji u tom vječnom sada i potpuno participira u njemu. Kada se ljudska duša duhovno ozbilji u tom vječnom sada ili u tom vječnom, neprolaznom sada (waqt/ān), ona postaje svjedokom činjenice da sve propada osim lica njenog Gospodara (Al-Qasas, 88), da je On Vidljivi i Nevidljivi, Početak i Kraj (Al-Hadīd, 3). Vječno sada (waqt/ān) nije puki temporalni tren, čas, već stanje bivanja ovdje i sada (hudūr) u smislu sudjelovanja u potpunoj zbilji egzistencije (wujūd) onog vječnog sada koje je sami kvalitet Božijeg vremena (sarmad).
…

Dio iz uvoda knjige

Kompletan uvod knjige se može preuzeti u PDF-u na linku:

https://www.ibn-sina.net/wp-content/uploads/2026/04/Uvod_U-srcu-sufijskog-nauka_Resid-Hafizovic.pdf

Preuzmi PDF:

Ispunite obrazac ispod i besplatno preuzmite knjigu u PDF formatu: