Sufijski put spoznaje, Ibn al-‘Arabijeva metafitika imaginacije

 

Opis:

(Predgovor prevodioca)

‘Kako mogu pronaći / otkriti Boga?’ To pitanje odjekuje kroz cijeli sadržaj
Ibn al-‘Arabijeve potrage za spoznajom na ‘sufijskom putu spoznaje’, spoznaje
kojom Bog raspolaže kao vlastitim najobuhvatnijim Atributom i koju
je učinio krajnjom svrhom vlastitog tvoračkog pregnuća. Izravan odgovor
na gornje izravno postavljeno pitanje bi glasio: Boga mogu pronaći samo
i isključivo u Njegovu vlastitom bivstvodavnom samo/zatjecanju (wujūd
Allāh) unutar Njegove posvudašnje gradirane Prisutnosti (hadarāt). Arapski
pojam wujūd sa određenim članom (al-) ukazuje istodobno na Izvor postojanja i na Mjesto njegova posvudašnjeg ušatorenja (sakīna). Uzimajući
ovaj arapski pojam kao pojmovnu oznaku za božanski Bitak, Ibn al-‘Arabi
nipošto nije zaokupljen umskim pojmom Bitka, makar je raspolagao najbriljantnijim filozofskim umom kakav je svijet ikad vidio, nego je njegova
glavna briga bilo nastojanje da se iskuša (dhawq) Bitak Božiji kroz ‘otkrivanje’
koje istodobno označava ‘opažanje’ i ‘bivanje / nalaženje’. ‘Opažanje’
i ‘bivanje’ u podjednakoj mjeri prisustvuju unutar semantičkog polja arapskog
pojma ‘al-wujūd’, ukoliko se on prvenstveno odnosi na Bitak Božiji.
Svjetlo’ tinte’ Božijih Imena
Ali, iskušavati ‘prisutnost’ Božijeg Bitka nije moguće sve dok Ga ne pronađemo, a ‘tragove’ Njegove ‘prisutnosti’ nismo u stanju primjećivati sve
dok ne ‘progledamo svjetlom Njegovih Imena i Atributa’.1 Njegova Imena
i Atributi nisu samo riznice nebesa i Zemlje, niti su samo ontološke zdjele
(mahal al-wujūd) Njegove sveprisutnosti, nego su i epistemološke zdjele (mahall al-’ulūm) i svjetiljke svjetova razasute u beskonačnom nizu gradirajućih zastora od svjetlosti i sjene. Tako je pečatni Poslanik islama (a.
s.) opisao ‘prisutnost’ Božijeg Bitka u univerzumima Univerzalnog Očitovanja.
2 Ti zastori su tek neizbrojne razine samoraskrivajućeg Bitka Božijeg
(tajalliyyāt) koji u svom neprestance nadolazećem bivstvodavnom ‘ušatorenju’
na svakoj razini Postojanja svijetli vlastitim Svjetlom, Svjetlom koje
osvjetljuje svjetove nebesa i Zemlje, kao i sve one što su između i unutar
njih (Al-Nūr, 35). Svjetlo Njegova božanskog Znanja je i svjetlo Njegova Bitka
kao Svjetla svijeta, čije Lice ne možemo vidjeti,3 ali Njegovu ‘prisutnost’
možemo opaziti u ‘Knjizi svijeta’ i u ‘Knjizi vlastite duše’. ‘Tragove’ svoje
‘prisutnosti’ Bog istodobno ostavlja u ‘sadržaju’ makrokozmičke i mikrokozmičke
‘knjige postojanja’ pod vidom različitih bivstvodavnih jezičkih
inačica, ali sve te znakove nije moguće vidjeti bez Svjetla božanskoga Bitka
kojim je obdareno krunsko Božije stvorenje pod znakom svjetla uma.
Svjetlo uma, kao ‘interpretativnog vjerovjesnika’ u nama, užiže se na jednom
istom i jedinom Izvoru Svjetla, na svjetlu božanskog Znanja na koje je
osovljeno svekoliko Postojanje kao takvo, Znanja koje je sveobuhvatni bivstvodavni
zagrljaj Postojanja. Gospodar moj znanjem svojim obuhvaća sve
(Al-An’ām, 80; Al-A’rāf, 89). Dar tog svjetla se prima što po prvostvorenom
svjetlu poslaničkog uma, koji je još u metapovijesti bio osvijetljen svjetlom
sveobuhvatna kur’anskog logosa, koji je živi i potpuni otisak Božijeg Znanja,
što li po Božijem darivanju koje ištemo onako kako je to činio pečatni
Poslanik islama.4 Kada se opskrbi Svjetlom kroz osobnu vjeru i vlastito
samo/spoznajno pregnuće, krunsko Božije stvorenje može da se prepusti
potrazi za Bogom i iskušavanju ‘tragova’ Njegova posvudašnjeg ušatorenja
iza beskonačnog niza zastora od svjetlosti i sjene.
Kao što Božija imena kroz vlastite teofanije ‘interpretiraju’ semantičku
neizrecivost Biti Božije ili načelnost ‘Lica’ božanskog Bitka, jednako tako
svjetlosni i osjenčeni zastori božanskog Bitka u otkrivanju interpretiraju
apsolutnu načelnost Svjetla božanskog Bitka, kao Svjetla nad svjetlima
(Nūr al-anwār), čije obojene / osjenčene svjetlosne nijanse u makro i mikrokozmosu
otkrivaju tek pojedinačne aspekte ili svekozmička lica Bitka
(wujūh Allāh) u njegovu samoraskrivanju. Gdje god da se okrenete — ondje
je neko lice božanskog Bitka (Al-Baqara, 115). Lijepa Božija imena su poluge
svekolikog postojanja, ali i svjetlosni snopovi, svjetlosni radijusi koji
isijavaju iz transcendentnog Središta Svjetla nad svjetlima i protežu se do
svake tačke na neprestance širećoj obodnici kozmičkih svjetova (ihāta al-
Muhīt). Ona su pojedinačna lica bezlične Biti Božije, ali lica koja poprimaju
vlastitu egzistencijalnu boju, boju Bitka (sibghat Allāh) tek u povezivanju
sa stvorenjima kao primateljkama stalno isijavajućih svjetlosnih snopova
ili radijusa aktualizirajućih / teofanizirajućih Božijih imena. Stvorenja su
mjesta egzistencijalnog udomljenja (mazāhir) svjetlosnih izljeva Božijih
imena, kozmička ‘platna’ na koja se projicira bivstvodavni učinak, ontološka
šara svakog pojedinog Imena Božijeg, analogno onom Bistamijevom
sufijskom poučku: ‘Boja vode je boja čaše u koju je voda uljevena’. Voda
života ili sadržina Bitka (res cogitans — al-mujarradāt) prima na sebe ‘masku’
ili formu stvorene stvari (res extenza — al-mushabbihāt) u kojoj se ušatoruje
‘ontološko dostojanstvo’ (fitra) samootkrivajućeg Bitka. Na ‘maskama’
ili formama stvari i stvorenja očituje se bivstvodavni sadržinski dizajn
Božijih imena kojeg pečatni Poslanik islama radosno hvali i s posebnim
ushićenjem se obraća Bogu: ‘Bože moj, moje si stvaranje učinio lijepim…’5
No taj tvorački dizajn Božijih imena mora pokazati sve živopisne boje Bitka
(talwīn al-wujūd) na osjetilnom licu svake stvari i stvorenja. Za živopisne
boje Bitka na ‘maskama’ stvari skrbi se ‘rijeka obrednog pranja’ koja bi trebala
protjecati ispred vrata svake pojedinačne muslimanske duše žive, u
čijoj vodi života, milosti i znanja bi se morala pet puta na dan prati vidljiva
forma svakog čovjeka vjere, glede razumne prirode stvorenja,6 jer za čistotu
lica stvari nerazumne prirode stvorenja dostatna je milost ‘kiše-rosulje’
(Al-Baqara, 265) koju Bog šalje u svakoj vedroj noći na obzorjima nebeskim
ili u prostranstvima naše duše.
Posve isto pravilo važi i za unutrašnju ljepotu stvari i stvorenja. Da bi
raskošni tvorački dizajn i živopisne boje božanskoga Bitka bile vidljive na
licu iskonske ćudi svakog stvorenja, osobito krunskog Božijeg stvorenja
koje se čovjekom zove, i to lice mora biti cjelodnevno porinuto u svjetlosni
vodotok rijeke mudrosti i vjere, duhovne vrline i moralne krijeposti.
Na to jasno upozorava drugi dio naprijed citiranog pravorijeka pečatnog
Poslanika islama: ‘…učini, molim Te, lijepom i moju ćud!’ Makrokozmička
ljepota unutarnjeg i spoljašnjeg lica stvari i egzistenata netaknuta je i
nepromjenjiva, jer neprestance prebiva u stanju svojevrsnog egzistencijalnog
‘rukū’a / poslušnosti Bogu’, u svojoj primordijalnoj ontološkoj postelji,
dok mikrokozmička ljepota svakog razumnog stvorenja, koje se čovjekom
zove, zahtijeva golem i nepretrgnut, cjeloživotni trud i potragu na
stazi vjerujuće spoznaje i spoznavajuće vjere. Bez brižljivo odnjegovane
ćudi svakog pojedinog ljudskog bića nije moguće opažati svjetlost, ljepotu
i živopisne boje božanskoga Bitka u makrokozmičkim svjetovima. Bez pronicavog
svjetla duhovno uspravljenog ljudskog mikrokozmosa, kao halife
Božijeg na Zemlji, ne mogu se vidjeti stvarna lica stvari i stvorenja (fitra,
natura aeterna), kao zastora božanskog Bitka u njegovu nepretrgnutom samoraskrivanju
svekolikim svjetovima makrokozmičke Imaginacije, i kao
‘zdjele Bitka’ i kao realiziranog ‘makrokozmičkog sna’ Božijih imena i Atributa.
Bez toga, onda, nije moguće ‘otkriti’ niti ‘pronaći’ Boga koji se tako
bjelodano i neprestano otkriva na svekolikim licima Makrokozmosa pod
eminentno ontološkim vidom, ali i u svakom pojedinačnom ljudskom srcu
pod vidom izravnog otkrovenja u svjetlu spoznavajuće vjere, koju Bog kao
živu mudrost smješta u ljudsko srce,7 i u svjetlu vjerujuće spoznaje, popraćene
ethosom duhovne vrline i krijeposti moralnog ćudoređa, čije svjetlo
života ne dopušta da ljudsko srce duhovno zamre i usahne. Srce je razdjelnica
između svjetova ljudskog koji pripadaju gornjim razinama ljudskog
personaliteta, i svjetova životinjskog koji pripadaju svjetovima podno
ljudskoga srca. Stoga, kad ono umre, s njim iščezavaju svjetovi stvaralačke
imaginacije (malakūt), kontemplativnog uma (jabarūt) kao interpretativnog
vjerovjesnika u nama, svijet ljudske duše i kraljevstvo udahnute iskre
Duha Božijeg u nama (lāhūt), pa se tako duhovno devastirani ljudski mikrokozmos
survava na brutalnu biološku razinu životinjskog, biljnog i mineralnog
u nama.
Svjetlo tinte Božijih Riječi
Ako krunsko Božije stvorenje, u čiju narav je Bog smjestio duhovne
razmjere i zakonomjernosti terezije Objave i Uma, nije u stanju maknuti
‘maske’ sa lica stvari i stvorenja, i vidjeti iskonsku prirodu istih kakva ona
jeste, tada on nije u stanju ne samo ‘otkriti’ i ‘pronaći’ Boga, nego nije u
stanju ni vidjeti ‘boju Bitka’ (sibghat al-wujūd) niti ‘kušati’ (dhawq) ‘miris
Bitka’ (shamm al-wujūd), bez čega se čovjekovo zemaljsko trajanje pretvara
u bezukusno, nepodnošljivo i besciljno vegetiranje u kaljuži neumitne
prolaznosti. Boja, okus i miris Bitka mogu nedostajati samo čovjeku, ne i
ostalim stvorenjima, koja neprestance prebivaju u punini božanskog Bitka,
mada to ne osjećaju. Ostala stvorenja, uostalom, nisu ni zadužena da se
izvrgavaju pregnuću spoznaje i vjere, jer ona su tek ukrasi nebesa i Zemlje,
ali je krunsko Božije stvorenje, čovjek — taj radosni smijeh Postojanja, kojeg
je Bog stvorio za Sebe, svjetlo svijeta i so Zemlje. Svjetlima vlastitih
spoznajnih kapaciteta u sebi uzdiže se u samu Prisutnost Božiju, a svojom
ćudorednom praksom, duhovnom vrlinom i krijeposti dodiruje samo srce
i svrhu zemaljskog trajanja. Kao sami ‘sukus Bitka’ (mukhtasar al-wujūd),
poput ‘rudnika zlata’, kako bi se izrazio pečatni Poslanik islama, čovjek je
zbir metakozmičkih i makrokozmičkih svjetala. Stjecište je Objave i Uma,
Spoznaje i Vjere u kome se odražavaju svjetla supstanci i esencija Božijih
Imena i Atributa, jer je on, kao ulašteno ogledalo, okrenut svim svojim spoznajnim
kapacitetima prema svjetlima svekozmičkih svjetova, čija svjetla
ne bi bila vidljiva bez svjetlosti čovjekova duha kojeg je Bog, poput laštila,
nanio na neuglačane stjenke makrokozmičkih svjetova. Supstancijalna i
esencijalna svjetla makrokozmičkih svjetova predstavljaju ontološke boje
Božijeg Bitka, boje koje izražavaju suštinsku prirodu stvari i stvorenja na
čijem licu je otisak (tab’ = tabī’a) Božijeg tvoračkog rukopisa koji kazuje da
samo Bog jeste, i da iskonska priroda svakog stvorenja to po sebi svjedoči
i kazuje.
Ali svu raskoš boja Božijeg Bitka može spoznavati, vidjeti i na slobodan
način posvjedočiti samo čovjek kao krunsko Božije stvorenje, jer svaki
ljudski primjerak je potencijalno ‘rudnik zlata’ za sebe, kako se uobičavao
izraziti pečatni Poslanik islama (a. s.): „Ljudi su rudnici nalik rudnicima
zlata.“8 Čovjek je ‘sukus Bitka’, kako su se nerijetko izražavali Al-Ghazāli i
Ibn al-‘Arabi, jamačno nadahnuti porukom baš ovog pravorijeka. Njegova
priroda je ‘sveobuhvatno postojanje’ (al-kawn al-jāmi’), ‘zlatna tinta’ iscijeđena
iz samih suština Božijih imena i Atributa kojom Bog ispisuje vlastitu
‘tvoračku tugru’ na srcu svake stvari, a Božija imena i Atributi su ‘Božije
riječi’ kojima On ispisuje stranice ‘makrokozmičkog Kur’āna’ (Qur’ān alāfāq)
i ‘svetopovijesnog Mushafa’ (Qur’ān al-anfās). Potom je srca svojih
riječi Bog podložio vlasti svoga halife na Zemlji, jer samo halifa Njegov
na Zemlji, koji u sebi baštini jedinstveni epistemični dizajn načinjen od
deset organa osjetilne i nadosjetilne spoznaje, može iščitavati tajanstva
‘tinte Riječi Božijih’. Iščitavajući tajanstva ‘tinte Riječi Božijih’, halifa Božiji
na Zemlji otkriva slavu zadivljujuće i zaprepašćujuće sveobuhvatnosti
i neponovljivosti Božijeg Bitka u otkrivanju po svim razinama postojanja
(rawātib al-wujād), i uvijek u novom i nikada dva puta ponovljenom tvoračkom
ritmu. Beskonačni tok ‘tinte Njegovih Riječi’ donosi neizbrojne
darove Njegova Bitka, a njihova neizbrojnost je tek znak bespremačne
slave moći rijeke Njegova Bitka zbog koje pečatni Poslanik islama govori
Bogu: „Slavljen budi bože bezbrojnošću Tvojih stvorenja; ja slavljenja
Tvoja ne brojim pred Tobom, jer Ti si onakav kakvim si proslavio Samoga
sebe“9 kroz ‘tintu’ vlastite bivstvodavne Riječi (kun!) koja ne prestaje curiti
iz predkozmičkog Pera božanskoga Povrhbitka. Nije na halifi Božijem na
Zemlji da broji blagodati Božijeg Bitka u otkrivanju, kao što to nije bila ni
zadaća pečatnog Poslanika islama, ali je na njemu, i jedino na njemu, kao
biću uspravna hoda, da iščitava dubinu slave Njegova Bitka, koji se neprestance
zaodijeva ‘odorom’ beskrajnih egzistencijalnih razina, jer gradirani
Bitak Božiji u otkrivanju je ‘vidljiva haljina’ Nevidljivog Boga s kojom On
izlazi u svijet napolje. To on može činiti samo i jedino kroz svjetlo spoznaja
koje dohvaćaju jezgre i srca stvari, jer takve spoznaje su zahvaćene iz
bezobalnog okeana ‘tinte Riječi Božijih’, kao sami ‘svjetlosni krvotok’ Božijeg
Bitka čije drugo ime je Svjetlo, Znanje i Dobro. Samo svjetlo spoznaja
koje dosežu srca stvari i stvorenja privikava nas na Svjetlo ponad svakog
svjetla, a samo snagom takvih spoznajnih svjetala halifa Božiji na Zemlji
može pronicati s onu stranu onih sedamdeset hiljada zastora od svjetlosti
i tmine iza kojih se skriva Lice Božije.
Dopustivši da čovjek vlada srcima stvari tako što će spoznajno pronicati
u tajanstva iskonske prirode svakog stvorenja, Bog je svome halifi na Zemlji
prepustio srca stvari i stvorenja, dok je srce svoga halife na Zemlji zadržao
za Sebe, ‘među dva prsta Milostivoga’,10 grnčareći nad njim sve dok mu ga
sluga Njegov dragovoljno ne prepusti. Srce halife Božijeg na zemlji je ‘kalež
milosti, ljubavi i znanja’ u koji Bog želi iscijediti ‘nektar vlastite Ljubavi,
Milosti i Znanja’ (al-’asr, al-mu’tasar) iz suštine sve i jednog Svog Imena
i Atributa.11. Grnčareći nad srcem svoga halife na Zemlji, Bog neprestance
izlaže svaku razinu ljudskog mikrokozmosa tvoračkom pritisku vlastitih
uzajamno suprotstavljenih Imena (tanāqud al-asmā’). Snagom takvog
ustrajnog stiskanja (al-’asr) Bog običnu ilovaču svoga halife na Zemlji preobražava
u sami dragulj, kakav je bio i sami pečatni Poslanik islama među
običnim ljudskim kamenjem. I običan ugljen u makrokozmosu, uostalom,
usljed golemog makrokozmičkog pritiska kojem biva izložen, preobražava
se u neprocjenjivi dijamant. Ali srce halife Božijeg na Zemlji je izloženo
pritisku potraživanja ćudī svekolikog stvorenja koja polažu svoja prava na
čovjekovu ‘sveobuhvatnu ćud’, koja u ime ćudi svekolikog stvorenja govori
pred Bogom i na ovom i na budućem svijetu. Stoga halifa Božiji na
Zemlji, sukladno riječima pečatnog Poslanika islama, mora poštovati ontološko
dostojanstvo svakog stvorenja koje mu je potčinjeno i svakom stvorenju
mora dati njegovo pravo, kako bi kroz pravo prema svim stvorenjima
halifa Božiji na Zemlji mogao raskriti tajanstvo vlastitih prava i vlastitih
dugovanja prema svijetu, sebi i Bogu.12 Taj zastrašujući pritisak na čovjekovu
mikrokozmičku prirodu je takav i toliki da ga može izdržati samo
onaj čovjek čija zemaljska ilovača je preobražena u dragi kamen i čije srce
je pretvoreno u savršeno brušeni dijamant. Čvrstinu tom srcu-dijamantu
halife Božijeg na Zemlji priskrbljuju samo uvijek nova, dublja i obuhvatnija
svjetla spoznaje koju on mora dohvaćati po svim razinama gradiranog
Božijeg Bitka (Marātib al-wujūd). Njegovi spoznajni kapaciteti u njemu,
kao ‘zlatni rudnik’ njegova bića, moraju se neprestance kupati u svjetlosnoj
rijeci ‘tinte Božijih Riječi’, jer kao što abdestna voda života, milosti i
znanja stalno nanosi novo svjetlo na svaki dio tijela koji je izložen obrednom
pranju,13 jednako tako svako novo zaranjanje čovjekovih spoznajnih
kapaciteta u spomenutu bivstvodavnu rijeku od ‘tinte Riječi Božijih’ donosi
uvijek novi sloj novog spoznajnog svjetla i sjaja. Stoga mu je Bog podario
deset organa osjetilne, imaginalne i nadosjetilne spoznaje, kako bi halifa
Njegov na Zemlji mogao dosegnuti srce predmeta svoje spoznaje na svakoj
od tih razina, pretvarajući svoje srce, većma nadolazećom snagom svjetla
spoznaje, u dragulj koji je u stanju sresti se sa svakim novim svjetlom
‘Lica Božijeg’ dosegnutog iza svakog novog podignutog zastora. Uz svih
deset spoznajnih kapaciteta, Bog mu je darovao još ‘oka dva i jezik i usne
dvije’ (Al-Balad, 8–9), kako mu se pogled ne bi zaustavljao na ‘spoljašnjoj
strani postojanja’ (Al-Rūm, 7), kako mu usne ne bi izricale samo doslovna
značenja ‘tinte Njegovih Riječi’, umjesto da pletu onu vrstu narativa
o poetici Objave i Vjere koji nudi beskrajnu egzegetsku šetnju vertikalom
gradiranog Božijeg Bitka i bezobalnim oceanom ‘tinte Riječi Božijih’. A tek
jezik halife Božijeg na Zemlji, on je tu da izmiri makrokozmička i mikrokozmička
protuslovlja ćudi svekolikog stvorenja, da izdigne halifu Božijeg
na Zemlji iznad nepomirivih krajnosti doslovnog i metaforičkog, osjetilnog
i nadosjetilnog, prividnog i stvarnog…,14 postavljajući svaku stvar na njoj
pripadajuće mjesto. Pronalaženje svoga mjesta u makrokozmosu i mjesta
svih drugih stvorenja u njihovim vlastitim ontološkim posteljama za halifu
Božijeg na Zemlji nije samo pitanje epistemološke već i duboko ontološke
naravi. Tim prije jer ustanovljenje vlastitih prava i dugovanja, koja halifa
Božiji na Zemlji otkriva tek kroz propitivanje prava Stvoritelja i svih stvorenja
prema njegovoj vlastitoj ‘sveobuhvatnoj prirodi’, nije samo pitanje
kako otkrivati Boga kroz sklanjanje ontološke svekozmičke odore sa lica
Božijeg Bitka, već i kako bivati s Bitkom ovdje i sada, posvjedočenim u srcu
svekolikog Postojanja, koje je rezultat ontološkog interpretiranja Božijih
Imena i Atributa, čiji vidljivi ontološki dizajn su svekolika stvorenja kao
ukrasi i egzistencijalne šare na ontološkoj pređi i odori Bitka.
Prava i dugovanja prema stvorenjima i prema Bogu halifa Božiji na Zemlji
ispunjava kroz poštovanje ontološkog dostojanstva svih stvorenja
koja su egzistencijalni ukrasi i šare na svekozmičkoj odori Božijeg Bitka u
samootkrivanju, i kroz zadržavanje svakog stvorenja u njegovoj ontološkoj
postelji u koju ga je Bog postavio. A tu zadaću nije moguće ispuniti
bez suštinskih spoznaja, čija svjetla prosežu s onu stranu egzistencijalnih
zastora stvorenih formi univerzuma, i bez ukrašavanja ljudske ćudi istim
onim ćudorednim odlikama Božijih Atributa kojima Bog svakog trena
ukrašava makrokozmičke svjetove. Drugim riječima, sve dok halifa Božiji
na Zemlji njeguje u sebi ademovsko ili makrokozmičko i muhammedansko
ili mikrokozmičko lice svoga bića, dotle se njegova vlast hilafeta, u smislu
suštinskog klanjanja jedinome Bogu, podjednako razlijeva nad svjetovima
osjetilnog (‘ālam al-mulk), imaginalnog (‘ālam al-malakūt) i nadosjetilnog
(‘ālam al-jabarūt) u Makrokozmosu i u Mikrokozmosu. On to posvjedočuje
barem tri puta na dan svojim verbalnim posvjedočenjem riječi Pečatnog
poslanika islama: „Slavljen neka je Bog brojem Svojih stvorenja; slavljen
neka je Bog slavom Svog vlastitog zadovoljstva; slavljen neka je Bog po težini
Prijestolja / Makrokozmosa; slavljen neka je Bog po tinti Svojih Riječi!“15

Srca stvorenja kao trpeze Božijih Riječi
Takvim svojim posvjedočenjem halifa Božiji na Zemlji iskazuje vlastito
sjećanje na jedinoga Gospodara u čadorima kraljevstava osjetilnog, imaginalnog
i nadosjetilnog, pa se onda i Gospodar njegov prisjeća njega u
društvu iskonske, netaknute i podložničke prirode Svog svekolikog stvorenja.
16 Jer u srcima stvari Njegova svekolikog stvorenja je ‘mjesto’ Njegova
ušatorenja u kojem On susreće svoje prijatelje i prepoznaje ih po njihovim
srcima tronutim usljed siline ‘molitve srca’ kojom Ga njegov predani sluga
doziva sa svake tačke na stalno širećoj obodnici Postojanja.17 Ondje gdje je
‘mjesto’ Njegova ušatorenja, ondje je i ‘trpeza kur’anske riječi’ čijom svjetlosnom
tintom, kao krvotokom vlastita Sveznanja, Bog dizajnira različitim
bivstvodavnim slikopisom odoru vlastitoga Bitka u samoraskrivanju
po makrokozmičkoj širini i mikrokozmičkoj dubini stalno aktualizirajućih
Najljepših Imena. Što više halifa Božiji na Zemlji prisvaja ćudoredne odlike
iskonske prirode Makrokozmosa, kao kozmičkog sna božanske Imaginacije,
to više njegova egzistencijalna odora po svim razinama njegova bića
postaje slična odori Bitka u njegovu makrokozmičkom teofaniziranju. Što
se rečena sličnost većma povećava, to se halifa Božiji na Zemlji sve snažnije
prisjeća ‘Lica Božijeg’ koje mu zakriva ontološki zastor njegove zaboravnosti
i zastor neodlučnosti organa osjetilne, imaginalne i nadosjetilne spoznaje
u njemu. Prisvajanjem odore od ćudorednih odlika Božijih imena i
sjećanjem na ‘Lice Božije’, halifa Božiji na Zemlji kroz rečenu ‘sličnost’ većma
ozbiljuje blizinu s Bogom, ali ta sličnost, ma u kojem stupnju bila ozbiljena,
nikada ne može preći u istost, u preklopljenost, u potpunu naravnu
podudarnost. Stoga, kada Bog veli da je s nama gdje god da smo (Al-Hadīd,
4), to je tako u Njegovu odnosu prema nama, ali nije tako u našem odnosu
prema Njemu, jer naša ovdašnja povezanost s Bogom nije povezanost s
Njegovom Biti, već samo i isključivo s Njegovim Imenima koja nas zastiru
od Njega. Isto važi i kada je u pitanju naše postizanje sličnosti kroz prisvajanje
temeljnih ćudorednih odlika Njegovih Imena, jer ta sličnost, u smislu
egzistencijalne blizine s Njim, nije sličnost s Bogom kao takvim, ‘jer ništa
nije kao On’ (Al-Shūrā, 11) već samo i isključivo sličnost sa temeljnim odlikama
Njegovih Imena na čijim bivstvodavnim uzicama stoje sva stvorenja
i zahvaljujući njima zadržavaju vlastito tlo pod nogama. On se raskriva
svojim teofanizirajućim Imenima koja se pokazuju u ‘mjestima’ (mazāhir)
svojih pojavljivanja, a ta mjesta teofaniziranja Njegovih Imena jesu forme
svekolikih stvorenja, koje ujedno predstavljaju uvijek nove i neponovljive
tragove vidljive Prisutnosti Nevidljivog Boga. Bog po sebi i po neusporedivosti
vlastite Biti pripada samo Sebi, tako da niko i ništa nije s Njim ni
u Njegovoj Biti niti u Njegovom Bitku.18 Stoga Ga ne pronalazimo niti Ga
poznajemo onako kako On zatječe Sebe i zna samoga Sebe. Mi Ga pronalazimo
i spoznajemo samo po Njegovim svježim, uvijek novim i nikada dva
puta ponovljenim tragovima / stvorenjima s kojima On uvijek jeste, s kojima
je blizak i kojima je bliži negoli oni ikada mogu biti tako blizu sebi. Bog
je stalno u stanju ‘povezanosti’ sa stvorenom egzistencijom, bez obzira na
način njenog egzistiranja, to jeste bez obzira da li je ona u nepostojanju, u
svijetu zamišljenog Bitka ili u svijetu mentalne egzistencije, ili je, pak, u
svijetu prividnog (tashbīhī), posuđenog (idāfī) ili analognog (qiyāsī) Bitka.
Pa ipak, unatoč svemu tome, Bog prvenstveno zahtijeva od halife svoga
na Zemlji da Ga spoznaje, pronalazi i otkriva kroz deset spoznajnih kapaciteta
u sebi, koje je Bog poredao u njemu saobrazno ljestvici vlastitog gradiranog
Bitka u samoraskrivanju. Bog to čini stoga jer je znanje izuzetnije
od ljubavi i jer je ono najobuhvatniji atribut Božiji. Njegovo svjetlo dohvaća
sama srca stvari, u kojima Bog svakog trena ostavlja svjež bivstvodavni
rukopis svoje Prisutnosti, zbog čega Bog traži i od Svoga Poslanika da išće
ustrajno narastanje u spoznaji. Spoznavanje je istovjetno božanskom prijateljevanju
po kojem Bog otkupljuje dug Svojih sluga i uzdiže ih Sebi.
Prof. dr. Rešid Hafizović