Spoznaja – prva vrijednost islama

Opis:

(Dio iz Uvoda)
Pokrečući pero svoje mudrosti u ciku zore kao i o zenitu svetopovijesnog dana, Bog nam je najprije usmjerio pozornost na spoznaju kao prvu vrijednost, jer prvi ajet objave u njenom kur'anskom punoljetstvu, koji je spustio na srce pečatnom Poslaniku islama (a.s.), bijaše baš onaj koji je darom spoznaje najavio ime Gospodara pera. Isti dar je ponudio i našem praocu, prvom čovjeku i prvom poslaničkom liku od ljudske vrste, Ademu (a.s.), kada mu je poslao Džibrili Emina sa tri dara da izabere jedan od njih prije nego li napusti blaženi život u Džennetu: dar intelekta/spoznaja, dar vjere/vrlina i dar stida/moral. Noseći u sebi intuitivni predujam prvostvorene prirode pečatnog Poslanika islama (a.s.), koja iznutra opečaćuje idealnu, iskonsku narav svakog stvorenja, Adem (a.s.) je izabrao isti dar koji će na zasvođu svete povijesti islamskog monoteizma biti u punini dan i pečatnom Poslaniku islama (a.s.), glasonoši koji je kao sveopća milost poslan svim civilizacijama i univerzumima. U sjeni tog dara, u neposrednoj njegovoj prisutnosti ostala su i dva druga, to jest dar vjere i dar stida čiju vrijednost u punini može pokazati samo svjetlost spoznaje.

Intuitivni predujam prvostvorene prirode pečatnog Poslanika islama (a.s.) predstavlja njegov prvostvoreni intelekt, duh i svjetlo, i taj predujam je pod vidom fitre – primordijalne prirode-vjere pečatnog Poslanika islama (a.s.) dan krunskom Božijem stvorenju koje se rađa u njenoj idealnoj duhovnoj postelji, biću najdragocjenijih razmjera koje se čovjekom zove. Kontemplativni intelekt u nama posebice nosi otisak prvostvorena svjetla pečatnog Poslanika islama (a.s.) (nūr muhammadī), a u predanju koje prenosi Maybūdī u svom Kashf al-Asrāru, I 442, Bog se obraća intelektu riječima: „ . . . Nedodirljivosti mi i uzvišenosti Moje, nisam stvorio ništa plemenitije ni časnije od tebe. Po tebi ću Ja biti štovan i snagom tebe slavljen.” A Mulla Muhsin Fayd Kāshānī u svom djelu A'ina-yi shahi 8 dodaje: „Intelekt je objavljeni vjerozakon (Sharī'a) u ljudskoj osobi, kao što je objavljeni vjerozakon intelekt izvan ljudske osobe. . . Ukratko, intelekt je izvor svih dobrih odlika i vrelo svekolikog savršenstva.”

Pečatni Poslanik islama (a.s.), makar je učinjen prvostvorenim svjetlom i nišom svjetlosti prema kojoj svoje živote usmjeravaju istinski monoteisti, ustrajno je molio Gospodara pera: „Bože, spusti svjetlo u moje srce, svjetlo u moj sluh, svjetlo u moj vid, svjetlo u moju desnicu, svjetlo u moju ljevicu, svjetlo ispred mene, svjetlo iza mene, svjetlo iznad mene, svjetlo ispod mene! Pretvori me u svjetlo!”[1]

Dar spoznaje Gospodar pera nam je dao prije svakog drugog, ne da bi ostale darove učinio manje vrijednim, drugorazrednim, manje bitnim već, naprotiv, da dadne svjetla svekolikim našim osjetilima kako bi vidjela prvorazrednu važnost i vrijednost svih šest temelja (imanski šarti) i svih pet stubova islamske vjere (islamski šarti) čiju slavu, u konačnici, treba posvjedočiti naš osobni džihad perom i tintom. Ispred svakog temelja i stuba vjere, jednako kao i ispred svakog dara koji nam je dao, Gospodar pera je stavio neizbrisivi spoznajni predznak, jer samo je istinska spoznaja pravo svjetlo koje nas vodi u samo srce svake stvari i osvjetljuje nam sami smisao našeg ovdašnjeg života. Vodeći nas u samo srce svake stvari i svakog egzistenta, svjetlo spoznaje nas, u konačnici, privodi do samog Izvora svake mudrosti, do Svjetla nad svjetlima. Poučavajući nas daru spoznaje po prvostvorenom peru, što je posebno važno, Gospodar pera nas je nastojao spasiti od interpretativnog konformizma (taqlīd fikrī) koji se svjetlu spoznaje uporno suprotstavlja mrakom neznanja i slijepog bauljanja po nekoć dosegnutim spoznajama davno umrlih ljudi i višestoljetnim utabavanim putevima koji spoznajna načela islamske vjere, a posebice njene stubove, sa razine spoznajnog i ustrajnog interpretativnog mi'radža svodi na puke obrede lišene svjetla svježih spoznaja. A prvostvoreno pero – pečatni Poslanik islama (a.s.) je stalno upozoravao: „Nema nikakva dobra u obredima našim ako u njima nema svježih spoznaja.”[2] (Dārimī, Muqaddima 29).

Da bi naši obredi, kao istinski spoznajni procesi u najdubljem i najboljem smislu te riječi, bili učinkoviti i svrsishodni, u njih moramo ulaziti sa odnjegovanim spoznajnim kapacitetima koji čine same dramatis personae obreda kao kognitivnih procesa vjere par excellence. Njihovu njegovanju i narastanju možemo se nadati samo onda ukoliko te organe duhovne spoznaje ‘hranimo’ i podupiremo najdubljim i najraskošnijim spoznajama prikladnim njihovoj spoznajnoj strukturi i dinamici. Ti spoznajni kapaciteti su ovaploćeni u istinskim organima duhovne spoznaje (al-jawārih al-rūhiya) koji čine čvorišne tačke i same idejne razmjere (ahsan taqwīm) suptilnog, barzahskog, svjetlosnog, imaginalnog tijela našeg unutarnjeg bića kojeg je Bog za ovdašnji svijet stvorio da naraste do stupnja ‘halife Božijeg na Zemlji’ i svekozmičkog pastira kome su na čuvanje povjerene sve sfere i univerzumi sveudiljnog Božijeg stvaranja, a za budući svijet mu otvorio perspektivu besmrtnosti i neprolazna blaženstva. Istinski organi duhovne spoznaje su duh, duša, intelekt, duhovno srce i stvaralačka imaginacija. Bez krajnje odnjegovanih, razvijenih i u duhovno punoljetstvo uvedenih ovih organa duhovne spoznaje nikakvom spoznajnom procesu ne možemo biti otvoreni.

[1] Muslim, Musāfirīn 187.
[2] Dārimī, Muqaddima 29.