Ontologija Mulla Sadra Širazija

Opis:

Uvodno razmatranje
Filozofija Mullā Ṣadrā Širazija, iako predstavlja sami vrhunac kasne
islamske filozofije i sintezu ukupnog muslimanskog intelektualnog
angažmana, još uvijek nije valjano istražena i ostaje nepoznanica
čak većini poznavalaca islamske filozofije, te osobito onima čija je
znanstvena pažnja dominantno usmjerena ka tokovima i problemima
zapadnog filozofskog mišljenja. Premda je riječ o originalnom i
opsežnom znanstvenom opusu filozofa iz Širaza, koji nudi mogućnost
dubljeg upoznavanja sa intelektualnom baštinom muslimanskog
filozofskog genija ali i nesvakidašnji okvir za komparativni pristup i
potpunije razumijevanje između Istoka i Zapada, valja kazati kako je
njegova misao neopravdano ostala u sjeni klasika islamske filozofije,
pri čemu primarno mislim na Al-Fārābīja, Ibn Sīnu i Ibn Rušda.
Konačno, takvom stanju značajno je doprinijela i teza o “kraju”
islamske filozofije sa smrću spomenutog Ibn Rušda, koja se nerijetko
promicala na Zapadu i koja je postala temeljna referentna pozicija pri
svakoj analizi muslimanskog mišljenja, čime su zanemarena raskošna
višestoljetna pregnuća realizirana u oblasti filozofije, filozofske teologije
i gnoze. Stoga će izlaganje filozofije Mullā Ṣadra, kao najznačajnijeg
predstavnika isfahanske filozofske škole iz XVI i XVII stoljeća, pokazati
neutemeljenost teze o “kraju” islamske filozofije i naznačiti kontinuitet
muslimanskog filozofskog mišljenja.
Predmet analize ove studije su ontološki problemi Mullā Ṣadrove
filozofije, koja predstavlja sami zenit ukupnog muslimanskog filozofskog
mišljenja. Riječ je o kasnijoj fazi razvoja islamske filozofije i njenom
najznačanijem predstavniku. U prvom poglavlju, uz navode o Mullā
Ṣadrovoj biografiji i najznačajnijim radovima iz područja racionalnih
znanosti, izložit ćemo osnovne izvore njegovog učenja, koji u značajnoj
mjeri ukazuju na sami karakter njegove filozofske misli. Drugim
riječima, Mullā Ṣadrovo referiranje na temeljne tekstove Ibn Sīne,
Suhrawardija i Ibn ‘Arabija, te motrenje svih problema iz perspektive
vjerujućeg filozofa, koji se oslanja na konstitutivne izvore islama ali i
teologiju proisteklu iz istih, već naviješta onu filozofiju koja će biti
označena pojmom ḥikma muta’āliyya. Završni dio prvog poglavlja će
biti posvećen analizi upravo tog krunskog pojma Širazijeve misli, koja
će otkriti kako su najraskošniji plodovi peripatetičke i iluminacijske
filozofije, te gnostičke teorije napose, smireni i pažljivo inkorporirani u
sistem transcendentne filozofije.
Pregled razvoja metafizike unutar klasične islamske filozofije,
kao svojevrstan povijesni hod ka Mullā Ṣadri kao najznačajnijem
predstavniku kasnije islamske filozofije, predmet je drugog poglavlja
ovog rada. Premda postoji cijela plejada filozofa koji bi mogli biti
uključeni u ovu šemu, mi smo se odlučili za ona imena koja čine zlatni
lanac genealogije muslimanskog filozofskog mišljenja. Svakako riječ je
o al-Kindiju, Al-Fārābī, Ibn Sīni i Ibn Rušdu. Sa imenom Al-Kindija
dolazi do rađanja islamske filozofije i oblikovanja arapskog jezika kao
sredstva za izražavanje filozofije uopće. Ipak, za razliku od Al-Kindija
koji je bio sklon jednoznačnom prevođenju metafizike u teologiju, Al-
Fārābī će podsjetiti na obuhvatniji karakter metafizike, čiji je teologija
samo jedan dio, te pomoći Ibn Sīni u ispravnom razumijevanju
Aristotelovog učenja. Al-Fārābījeva metafizička šema, dominantno
izložena u Uzoritoj državi, značajno će utjecati na Ibn Sīninu misao, čije
se viđenje metafizike najizravnije veže za područje ontologije, budući se
sada u samom središtu filozofskog propitivanja nalazi problem bića kao
takvog i njegovih kategorija. Konačno, zasvodni dio drugog poglavlja
pripada Ibn Rušdu, sa kojim dolazi do istinskog povratka „čistom
Aristotelu“, budući su učenja ranijih muslimanskih filozofa sadržavala
elemente neoplatonizma, koji je uglavnom razumijevan kao značajan
segment aristotelijanske filozofije, što se moglo zahvaliti činjenici da su
neoplatonički spisi čitani kao Aristotelova Teologija.
Treće i ujedno najopsežnije poglavlje posvećeno je analizi
fundamentalnih postavki Mullā Ṣadrove ontologije, koja figurira
kao krunsko i determinirajuće područje ukupne Širazijeve filozofije.
Bogata šema ontoloških učenja unutar transcendentne filozofije zasniva
se na pojmu bitka (wuğūd) i njegovoj diferencijaciji spram pojma
bića (mawğūd). Naime, ono što je Martin Heidegger učinio ukazavši
na pogrešan smjer kojim je zapadna filozofija išla još od Aristotela,
usmjerivši svoju pažnju na biće (das Seinde) a ne na bitak (das Sein)
koji jeste pravi predmet metafizike, čime je otpočelo novo poglavlje
u povijesti zapadnog metafizičkog mišljenja, Mullā Ṣadra je takvu
diferencijaciju načinio tri stoljeća ranije i iznio vlastito iskustvo zbilje u
kome je sve viđeno kao akt bitka ili čin bivanja a ne kao zaseban objekt
koji egzistira. Iz te temeljne pozicije njegove ontologije slijedit će daljnje
uspostavljanje razlike između pojma i zbilje bitka, te određenje istog
kao jednog (waḥdat al-wuğūd) i stupnjevitog (taškīk al-wuğūd). Treće
poglavlje zavaramo analizom strukture zbilje, i to na način kako je
viđena iz perspektive sadrijanske metafizike bitka.
Posljednje poglavlje se bavi vrijednosnim prosuđivanjem Mullā Ṣadrove
misli, odnosno propitivanjem značaja ali i utjecaja koji je njegova
filozofija imala na kasniji razvoj muslimanskog filozofskog mišljenja.
Pored činjenice da transcendentna filozofija predstavlja novu školu
mišljenja a time i novu perspektivu unutar muslimanske filozofske misli,
tekst otkriva kako je riječ o onim idejama koje su imale neuporediv
utjecaj na kasniji razvoj filozofske misli kod muslimana, a poglavito na
području Irana.

Preuzmi PDF:

Ispunite obrazac ispod i besplatno preuzmite knjigu u PDF formatu: