UDK 28-23:81'22
Autor
Esad Duraković
Sažetak
U semiotici prostora pećina je izuzetan semiotički stilem jer oneobičava okolni prostor. Njena semiotička stilogenost naročito se ističe u ambijentu u kojem je rođen i u kojem je djelovao Muhammed, a. s., budući da tim prostorom dominira plošnost, da ga karakterizira otvorenost i optimalna osvijetljenost. Po načelu snažnog kontrastiranja, pećina potencira izoliranost, zatvorenost, neosvijetljenost i neprosvijećenost. Međutim, Poslanik je u pećini Hira primio prve riječi Objave koja je po sebi prosvjetljenje svijeta, koja je planetarno i transpovijesno optimalno pozitivna. Na taj način je pećina u semiotici prostora dodatno, božanski oneobičena i obremenjena je stilskim potencijalom. Najzad, to je još jedan u mnoštvu načina na koji islam uspijeva pozitivirati i ono što se čini neopozivo negativnim. U tom smislu, pećina Hira – kao prostor u kome je bljesnula Riječ Spoznaje – kontrastirana je i znamenitom Platonovom poimanju pećine kao alegorije, ili kao složene metafore.
Ključne riječi
pećina, Poslanik, Objava, Riječ Spoznaje