UDK 821.111.09
Autor
Shahab Yar Khan
Sažetak
Kad god Šekspira poredimo sa velikim pjesnicima istoka ili zapada, redovno se ignoriše jedna ključna razlika među njima. Dok su ostali pjesnici koristili slijedove metafora da bi uhvatili univerzalna stanja stvari, Šekspir je predstavljao stanja kao skup ponašanja. Šekspirovska drama ne ovisi o upotrebljivim citatima, fenomenalnim fabulama ili zavidnim psihološkim obradama likova; ona ovisi o beskonačnoj različitosti vrsta ljudskog ponašanja i povezuje sve moguće matematičke nizove ljudske prirode sa svim mogućim jednačinama. Izgleda da je Šekspir jedini pjesnik koji ispunjava kur’anske uslove za uzornog pjesnika. U ovom radu, na njegovoj pozornici, priroda pjesničkog iskustva se ponovo definiše. U radu se takođe govori o perenijalnoj prirodi pravog pjesničkog iskustva i njegove ključne povezanosti sa svijetom. On pokušava da objasni proces kroz koji se pjesnik uzdiže u kreativni momenat iznad zemaljskih okova i kako se nađe u istoj ravni sa „stanjem Savršenstva“.
Ključne riječi
postojanje i nepostojanje, sura Pjesnici (24−27), kur’anska disciplina, Northrop Fryev koncept pjesnika, savez između „Savršenstva i pjesnika“ kao ljudski događaj, napredovanje od krajeva ka sredini, blažena vizija, publika (kao) modus inspiracije, simbolički skup vrijednosti raznovrsne prirode, recipročno sredstvo, poetski hieroglif, jednosmjeran fenomen, ultra ljudski, „sekularna Biblija“
URL: https://www.ibn-sina.net/iluminacionisticke-osobine-sekspirovske-drame/