DOI: 10.62125/2303-6826.2025.28.103-104.159
UDK 316.356.2:316.26
Autor
Bernard Harbaš
Sažetak
Ovaj rad pokušat će da iznese poststrukturalističku kritiku klasičnog (novovjekovnog) pristupa fenomenu vlasništva. Vlasništvo je kroz historiju ekonomske sociologije bilo mjesto s kojeg se određivala čovjekova sloboda. Ono je bilo fenomen kojim su se definisali društveni odnosi, strukture, te društvene forme. Pojavom liberalizma, individualna sloboda se povezuje s mogućnošću ekonomskog djelovanja i posjedovanja. U tom duhu, slobodno društvo nastaje kao društvo slobodnih radnika i vlasnika. Za liberalizam, svaki oblik državne kontrole vlasništva i ekonomskog djelovanja označava neslobodno društvo. Nasuprot liberalizmu, nalazi se teorijska linija koja naglasak stavlja na zajednicu i koja smatra da pretjerani ekonomski individualizam vodi ka društvenim nejednakostima, te neslobodnom društvu. Prema zagovornicima ovakvog stajališta, da bi se društvo oslobodilo vladavine malog broja vlasnika, neophodno je ukinuti individualno vlasništvo i transformisati ga u kolektivno. Nasuprot i jednoj i drugoj, stoji poststrukturalistička teorija koja smatra da treba dekonstruisati sam pojam vlasništva, bilo kolektivnog bilo individualnog, jer oba vode ka društvenim nejednakostima. Za poststrukturaliste, čovjekova sloboda se ne određuje vlasništvom, već mogućnošću svih članova zajednice da jednako djeluju u političkoj sferi.
Ključne riječi
zajednica, privatno vlasništvo, liberalizam, bezuslovna razmjena, političko, Communitas, ekonomija tišine, ekonomija destrukcije, djelovanje, dijeljenje