Webinar: “Zalazak i pojava velesila u međunarodnom poretku”
Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”
23.11.2020.
Dr. Kazem Zoghi Barani
Američka geopolitika na Zapadnom Balkanu
Ono o čemu ću govoriti tiče se američke geopolitike na Zapadnom Balkanu. Naravno, u onoj mjeri u kojoj možemo imati valjanu sliku o geopolitičkoj pozicije jedne zemlje. U tom smislu, analiza regionalnih politika i nižih rangova neće donijeti neku korist. Stoga ćemo se ograničiti na dva segmenta. Prvi je objašnjenje američke geopolitičke pozicije, a drugi je pitanje Balkana.
Američka vanjska politika, u posljednjih pola stoljeća imala je pretpostavke za upotrebu tvrde sile. Unilateralnost nakon propasti dva bloka i kontinuirano korištenje tvrde sile, ulazak iz jedne krize u drugu, sve je ovo dovelo do gubitka ostalih političko-ekonomskih, društveno-kulturnih, diplomatskih kapaciteta, kao i znanosti i tehnologije.
Imajući u vidu sve kazano, strateški dokumenti SAD-a, kao što je strateški dokument o nacionalnoj sigurnosti, naročito nakon 2015., predstavljaju refleksiju unutrašnjih promjena američkoga društva i formiranje pogledā prema opcijama i zahtjevima strateške politike ove zemlje, a ponašanje političkih dužnosnika potvrda je rečenoga. Politike formirane na ovim osnovama negiraju vojno i sigurnosno uplitanje Amerike na različitim tačkama svijeta, na način kako je to bilo u prošlosti, već se od ostalih zemalja zahtijeva da prihvate veću odgovornost u pogledu vlastite sigurnosti. Ovi strateški dokumenti explicite ukazuju na Korejski poluotok, Europsku uniju, zemlje na zapadu i istoku Azije. Oni također insistiraju na neophodnosti smanjenja vojnih i sigurnosnih troškova Amerike, i strukturne zahtjeve proistekle iz rasta duga američke države kao i veće fokusiranje na sferu Dalekog Istoka smatraju neophodnim za ostvarenje ovoga.
Na tragu ovoga, tokom proteklih šest godina vlade su insistirale na ekonomskom nacionalizmu, proširenju ekonomskih kapaciteta Amerike i neophodnosti da druge zemlje same osiguravaju svoje sigurnosne troškove.
Imajući u vidu važnost gorespomenutih činjenica u nastavku će se iznijeti nekoliko prosudbi:
– Glavni prioritet Sjedinjenim Državama će biti region Pacifika i Kinesko more.
– Amerika više neće preuzimati glavnu i uglavnom monopolističku odgovornost
odbrane ostalih regiona.
– Amerika na Rusiju na globalnom nivou ne gleda kao što je gledala na SSSR.
Uprkos formalnih izraza zabrinutosti, naročito u pogledu zemalja Istočne Europe, članica NATO-a, a s obzirom na moguće uplitanje Rusije, ali američki politički lideri zadovoljit će se jačanjem količine naprednog naoružanja u Baltičkim republikama i ostalim regionima u susjedstvu zapadnih granica sa Rusijom.
– Europa ni u kom slučaju nije bez odbrane, samo budno – uz oslanjanje na vojno-
sigurnosne garancije Amerike – unapređuje svoje unutarnje prioritete u sferi osiguravanja prosperiteta svojih građana. Amerika je i rječima i djelom jasno stavila do znanja da više neće trpjeti besplatno iskorištavanje njene vojne moći od strane ostalih članica NATO-a.
– Amerika od europskih zemalja članica NATO-a zahtijeva veći udio i veće
prihvatanje odgovornosti u pogledu njihove uloge. Do sada ove zemlje nisu pokazale neku veliku želju za poduzimanjem konkretnih koraka u podršci NATO-u. Stječe se dojam da je posljednji ulazak novih članica u NATO savez zapravo išao u obrnutom smjeru. Analiza ovih proturječnosti pokazuje da Amerika traženjem aktivnije uloge ostalih članica NATO-a vezano za udio u budžetu i prihvatanju odgovornosti, će posegnuti za svojim prioritetima na Dalekom Istoku. Washington je neizbježno povećavajući svoje vojne troškove pokrivao proces smanjenja ostalih čimbenika koji oblikuju nacionalnu moć. Politika unilateralizma, dvostruki standardi u definiranju ljudskih prava, mira i terorizma, ignoriranje zakona slobodne trgovine, ekonomski nacionalizam, doveli su do formiranja procjepa među saveznicima i formiranja fronta otpora protiv ovakvoga djelovanja. Uz to, refleksija unutarnjih američkih promjena, napose predsjednički izbori 2020, pokazatelj su dodatnih problema, naročito izraženog socijalnog raslojavanja i procjepa u ovoj zemlji. Kontinuirani ratovi su nagrizli američke kapacitete i američka sigurnost pokazuje znake raslojavanja u ekonomskoj, društveno-političkoj i kulturnoj sferi. Američki politički dužnosnici više ne mogu raspirivati ratove s onu stranu svojih granica. Američka geopolitika na Zapadnom Balkanu bi se mogla tumačiti u ovom kontekstu.
Drugi segment je analiza koja se odnosi na Balkan. Korjen krize na Balkanu vraća se domino efektom na propast SSSR-a u dvoblokovskom svijetu, početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Nepostojanje velesile u ovom regionu i ponovno oživljavanje etničkih zahtjeva koji imaju povjesno-kulturne korjene, proizveli su krizu u ovom regionu. U nastavku ove krize došlo je do regionalnih ratova što je izazvalo velike štete po narode i regionalne zemlje. Na koncu, put izlaska iz krize je bio Dejtonski mirovni sporazum.
Posvema je jasno da ponovni etnički zahtjevi, politička opstrukcija u BiH, nestabilnost u Crnoj Gori i dugotrajan proces potpune nezavisnosti Kosova pokazuju da dejtonski mehanizam nije valjano djelovao i da žarište krize na Balkanu još uvijek nije pod kontrolom. Pri tome, Rusi djeluju s namjerom da dovedu u opasnost plan o Kosovu, a protive se i širenju NATO-a u regionu. U kontekstu kazanoga mogu se tumačiti američki koraci u pravcu imenovanja Matthew Palmera kao specijalnog izaslanika američkog State Departmenta za Balkan. Rezultat analize komiteta Senata je bio „osjeća se potreba jačeg uplitanja Amerike u region. Nestabilan Balkan, pun tenzija, ugrožava američku nacionalnu sigurnost i diplomatsko povlačenje bi bio jedan veliki poraz za SAD.“
Na tragu kazanoga, američka geopolitika na Zapadnome Balkanu za prioritet ima očuvanje postojeće pozicije i sustezanje od bilo kakvog vida sučeljavanja sa ostalim sudionicima moći i ići će u slijedećem pravcu:
– Jačanje cjelovitosti država Zapadnog Balkana;
– Ubrzavanje procesa europskih integracija na Zapadnom Balkanu kroz mehanizam pristupanja u NATO;
– Zamjena teritorija i davanje prava autonomije nekim etnosima, u okviru geografsko-političkih granica zemalja;
– Upotpunjavanje procesa potpune nezavisnosti Kosova;
– Uspostavljanje bescarinske trgovinske zone na Balkanu (ubrizgavanjem 10 milijardi dolara, Mali Šengen).
– Suzdržavanje od izazivanja i širenja bilo kakve krize.
Stječe se dojam da korijen većine regionalnih problema seže do Dejtona. Autor ovih redova smatra da je Dejtonski mirovni sporazum možda i bio koristan za okončanje rata, ali je istovremeno zamrznuo korjene mnogih budućih krizā. Sve dok etnički zahtjevi budu diktirali distribuciju moći, bogatstva i teritorije, svjedočit ćemo nastavku krize u ovom regionu.