Uvod u islamsku filozofiju

Opis:

PREDGOVOR

 Islamska filozofija u svojoj povijesti poznaje tri glavne škole mišljenja: peripatetičku (maššai), iluminacijsku (išraqi) i školu transcendentne filozofije (hikma muta'aliyya). Peripatetička misao je primarno utemeljena na grčkoj filozofiji, sa snažnim elementima neoplatonističke tradicije, čiji se početak vezuje za ime al-Kindija, da bi svoj vrhunac dosegnula u djelu slavnog aristotelovca i autora djela Nesuvislost nesuvislosti (Tahāfut al-tahāfut) Ibn Rušda (umro 1198.). Za razliku od peripatetičke tradicije koja vrhunac svog ozbiljenja dostiže na Zapadu, iluminacijska škola će se dominantno razvijati na Istoku i bit će gotovo neprijateljski raspoložena spram peripatetičkog koncepta znanja. Iluminacijska škola, utemeljena od strane Suhrawadija (umro 1191.), naglašava blisku vezu između filozofije i religije, bivajući nerijetko most između religijskih znanosti i gnoze. Djelo Orijentalna mudrost (Hikmat al-išraq) predstavlja vrhunac iluminacijske filozofije koje se može čitati kao stanoviti oblik sinteze platonističke i neoplatonističke filozofije, mudrosti drevnih Perzijanaca, Ibn Sinine diskurzivne misli i islamske gnoze, čiji se najsnažniji trag može pratiti na području nekadašnje Perzije. Konačno, treća škola mišljenja unutar povijesti islamske filozofije se pojavila sa djelom Mulla Sadra Širazija (umro 1641.) koji će kroz projekat transcendentne filozofije (hikma muta'aliyya) ponuditi novo videnje značenja i uloge filozofije unutar muslimanske tradicije, a koje će ciljati ka integraciji filozofije (falsafa), teologije (kalām) i gnoze (‘irfan).

Islamska filozofija, pogotovo ona formativnog i klasičnog perioda, po svom sadržaju je u značajnoj mjeri usmjerena na pitanja koja je u svom ontološkom razdoblju ponudila grčka filozofija, ali će u isto vrijeme biti snažno inspirirana duhom islama, učenjem Kur'ana i u krajnjoj fazi sufijskom duhovnom i intelektualnom tradicijom. S druge strane, u cijeloj povijesti islamske filozofije primijetna je snažna tendencija da se pronađe harmonija između filozofije i religije, odnosno između znanja do kojeg filozof dolazi pregnućem vlastitog uma i onog što tekst Objave donosi sa druge strane.

 Nema sumnje da je islamska filozofija svojim pojmovima, kategorijama i interpretacijama dala značajan doprinos ne samo razvoju naučnog duha i procvatu islamske kulture i civilizacije, nego je u značajnoj mjeri omogućila samoj teologiji da dosljednije progovori o najzagonetnijim metafizičkim pitanjima.

 Zbornik koji je pred vama, naslovljen Uvod u islamsku filozofiju, sabire radove koji se bave mišljenjem većine važnijih reprezenata islamske filozofije u njenim različitim pokazanjima. S druge strane, značajan dio radova je blizak po svom predmetu, budući da je pažnja autora usmjerena ka interpretaciji glavih ontoloških problema. Ontologija ili opća metafizika, kao glavni problem svog istraživanja uzima pitanje bitka i zanima se za fenomen bivanja. S tim u vezi, pojavljuju se pitanja na koja je potrebno dati odgovor; kakav je odnos između bitka i bića, kako objasniti čin stvaranja, da li i na koji način je moguće govoriti o nužnom i mogućem unutar svijeta, te zašto uopće jest nešto a ne radije ništa? Budući da je bitak (wujud) u islamskoj filozofiji shvaćen kao Čisti Bitak tj. Bog koji transcendira lanac bivanja i poredak kozmičke egzistencije ali da, istovremeno, sve za što se na bilo koji način može reći da jeste svoje postojanje duguje upravo tom bitku koji jedino nužno jeste dok sve drugo ostaje tek puka kontingencija, postaje jasno zašto je to pitanje u toj mjeri bilo važno za islamsku filozofiju.

S druge strane, filozofija u islamskoj tradiciji nije viđena samo kao diskurzivna i strogo racionalna (falsafa). Ona se javlja i u formi mišljenja koje pokazuje otvorenost spram intelektualne intuicije i kontemplacije, što će biti povod da se terminološki nerijetko određuje kao teozofija (hikma). Naravno, postaje jasno da takav koncept uključuje i elemente ezoterijske tradicije islama, odnosno doktrinarnog sufizma. Doktrinarni sufizam (‘irfan nazari), primarno onaj ekberijanskog tipa, značajno je utjecao na karakter islamske filozofije (hikma), te je od strane određenih autora i sam viden konstituivnim dijelom filozofske tradicije u islamu. Riječ je o onome što se drugdje označava pojmom teorijska gnoza, što nije drugo do li scientia sacra koja za svoj “predmet” ima Vrhovnu Zbilju a koja svoj najdublji izraz dobiva u djelima Ibn ‘Arabija, primarno Fususu i Futuhatu. To je razlog zbog kojeg je jedan dio sadržaja ovog zbornika posvećen mišljenju slavnog andaluzijskog gnostika.

 Konačno, iako su radovi koje donosimo u ovom zborniku, prethodno objavljeni u različitim brojevima časopisa za filozofiju i religiju Logos, izdavač je držao da bi njihovo sabiranje u cjelinu a time i određena kontekstualizacija, doprinijela daljnjem afirmiranju svijesti o značaju filozofske tradicije u islamu, te posljedično kreiranju dodatnih pretpostavki za potpuniji uvid u bogatstvo pitanja i odgovora koja je u svojoj raskošnoj povijesti ponudila.

 Rusmir Šadić