joguncic dzevad

إِنَّ الَّذینَ آمَنُوا وَ عَمِلُوا الصَّالِحاتِ أُولئِکَ هُمْ خَیْرُ الْبَرِیَّةِ(7)جَزاؤُهُمْ عِنْدَ رَبِّهِمْ جَنَّاتُ عَدْنٍ تَجْری مِنْ تَحْتِهَا الْأَنْهارُ خالِدینَ فیها أَبَداً رَضِیَ اللَّهُ عَنْهُمْ وَ رَضُوا عَنْهُ ذلِکَ لِمَنْ خَشِیَ رَبَّهُ(8)«سوره ۹۸: البينة ، جزء ۳۰»

U nedjelju (11.12.2016.) je u Zagrebu, nakon kraće bolesti, preminuo Dževad Jogunčić, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad zagreb i Zagrebačku županiju i dugogodišnji nesebični njegovatelj bošnjačke i bosanske kulturne tradicije, veliki humanista. Odlazak ove nadasve višestrane osobe veliki je gubitak za Bošnjake i muslimane u Republici Hrvatskoj, ali i za bosansku kulturnu i društvenu scenu. Otišao je čovjek čije će upražnjeno mjesto teško moći popuniti jedna osoba.
Volio je raditi i vjerovao u trud i zalaganje. Smatrao je sebe poniznim hizmećarom, slugom Božijim koji je na usluzi ljudima, vjeri i kulturi u najširem smsilu. Premda po vokaciji inžinjer i po profesionalnom angažmanu veoma uspješan stručnjak i projekt-menadžer u oblasti zaštite životne sredine, svaki trenutak svoga slobodnog vremena, danju i noću, nastojao je učiniti nešto za svoj narod, svoju zajednicu, kulturu i kulturnu historiju Bosne i Bošnjaka. Vjerovao je da nema budućnosti bez neprestanog čitanja i istraživanja, upoznavanja s bližom i daljom prošlošću i historijskim činjenicama i poukama. U tome je prednjačio i kao kakav pasionirani misionar, začinjao i vodio značajne procese i projekte, bosanske, bošnjačke i muslimanske.
Skromnost i svježina njegova duha, kao i široka erudicija, duboko poznavanje bošnjačke historije i književnosti, ali i bistrina uma i vrhunska pronicljivost i organizacijska visprenost, osobine su zahvaljujući kojima je mogao organizirati i koordinirati zahtjevne kulturne, znanstvene i izdavačke poduhvate. Nikada od tog svoga angažmana nije očekivao niti tražio ikakavu materijalnu satisfakciju. Znao bi o otme kazati: Trošeći svoje vrijeme na ove projekte ja ustvari dajem zekat na vrijeme i sposobnosti kojima me je Bog obdario. Uzdao se da će mu to Milosnik u dobra djela upisati.
Dževad je bio vrlo tolerantan, razgovorljiv, slobodouman čovjek, bez trunke oholosti. Volio je razgovarati s ljudima, slagao se s njima ili ne. Vjerovao je da su razlike u mišljenju uvjet napretka i boljitka. Imao je nevjerovatno široku lepezu prijatelja i poznanika. Kao da je povezivati ljude smatrao jednom od svojih misija na ovome svijetu. A znao je spojiti i naizgled nespojivo. S dubokim uvidom u ovdašnju kulturnu historiju i vjersku tradiciju Bošnjaka, s naglašenom simpatijom za duhovnost i sufizam, uz analitičnu domišljatost u vezi sa svjetskim kretanjima, kao da je bjelodano znao kako bi trebalo usmjeravati i kroz sve scile i haribde voditi Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj, ali i šire. Bio je jedan od onih zagrebačkih muslimana koji su tamošnji Islmaski centar vidjeli istinskom kućom susretanja i iskrenoga intelektualnog dijaloga, u miru i razumijevanju. U njegovom se i angažmanu njegovih prijatelja i suradnika osjećao naum da Zagrebačku džamiju učine respektabilnim europskim centrom muslimanskoga duha i intelekta. Bio je, jednodobno, častan i uzoran građanin Republike Hrvatske, zahvalan na njezinome gostoprimstu i prilici koju je pružala Bošnjačkoj nacionalnoj manjini na polju afirmacije vlastitih vrijednosti. Zalagao se za njezinu poozitivnu integraciju u hrvatsko društvo, a svaki pokušaj getoiziranja i samoizolacije, bilo zajednice Bošnjaka, bilo zajednice muslimana, smatrao autodestruktivnim i pogubnim. Ti su se njegovi stavovi mogli iščitati i iz upornoga nastojanja, moramo kazati veoma uspješnog, u ostvarivanju djelotvorne i uzajamno obugaćujuće komunikacije i suradnje sa hrvatskim institucijama politike, znanosti i kulture, a ponad svega sa hrvatskim intelektualcima iz širokog svjetonazorskog spektra. Značajan je i njegov doprinos njegovanju dobrih odnosa i suradnje s drugim manjinskim zajendicama, napose Albanskom. Time je i sam, uz svakako niz ostalih dužnosnika i poslenika, doprinosio čuvanju tamošnje Islamske zajednice kao institucije koja okuplja sve muslimane Hrvatske.
A već davnih šezdesetih, čak i prije punoljetstva, bio je aktivan član Medžlisa Islamske zajednice u rodnoj Tuzli. S kraja osamdesetih odlazi u Zagreb i tamo nastavlja svoj angažman. Odigrao je nemjerljivo važnu ulogu u razvijanju tamošnje Bošnjačke nacionalne zajednice, kao i Islamske zajednice u Hrvatskoj. Bio je vrstan menadžer, kombinirajući vjerskom duhovnošću i tradicijom obojen osobni moral sa metodama i pristupima suvremenog upravljanja. Na desetine, prije će biti stotine, znanstvenih simpozija, tribina, književnih večeri, umjetničkih izložbi, koncerata, kao i niz vrhunskih istraživačkih projekata i iz njih proizašlih knjiga, nose njegov organizatorski, urednički i kooordinatorski pečat.
Dževad je i u svojoj odanosti bošnjačkoj ideji i vjeri islamu uvijek imao mjeru. Nikada nije zapao u zamke jeftinog populizma, političkog nacionalizma i vjerskog ekstremizma. Naprotiv. Tomu se snažno suprotstavljao. Njegova etnička i nacionalna određenost kao i vjernička revnost nisu bili na prodaju. Možda je i to jedan od razloga što je malo ljudi koji su ga poznavali, pred njim ostajalo ravnodušno. Jednostavno, ili su ga ljudi voljeli i veoma poštovali, ili promatrali s dozom rivalstva i zavisti. Ova su potonja viđenja uglavnom dolazila od onih koji su, za razliku od Dževada kao „nelojalne konkurencije" u vjeri i kulturi vidjeli i imali izvor prihoda. Kod nekih od njih je izazivao nevjericu: „pa zar je moguće da on od toga nema osobnu korist!", pa bi mu znali pripisati „politički konformizam i pripadanje nekakvim interesnim grupama". Nije se previše obazirao, makar su njemu bliski prijatelji mogli naslutiti da ga neke od takvih objeda doista „izjedaju iznutra". Nastojao je to prikriti, kao malo dijete se radujući svakom novom uspješnom kulturnom poduhvatu.
Dževad Jogunčić bio je predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, član Sabora Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, član Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, član Glavnog odbora KDBH Preporod, član više redakcija zagrebačke bošnjačke i muslimanske publicistike (Bilten, Bošnjačka pismohrana, Bošnjački glas...)
Dževad je i u Zgarebu bio „svoj na svome", ali je ispred i iza svega bio i ostao Tuzlak i Bosanac. On svoj rodni grad nikad i nije posve napuštao. U Tuzli je često boravio, baš kao i u Sarajevu. Kao i u Zagrebu, u Sarajevu i Tuzli je malo ljudi iz kulture i znanosti a da ga nisu poznavali. U bosnaskoj kulturi i kulturnoj historiji posljednjih je desetljeća svoj pečat ostavilo mnogo znamenitih likova. Zacijelo je u polju volonterskog kulturnog menadžmenta Dževad Jogunčić bio jedan od dragocjneih bisera, čiju će prazninu Bošnajci na ovim prostorima tek osjetiti i teško popuniti. Da bi se ponio jedan takav epitet treba puno odricanja. Dževad nije žalio truda ni vremena. Bio je svjestan odgovornosti ove generacije Bošnjaka, kao i činjenice da „stojimo na ramenima" prethodnika. A prethodnike je cijenio. Uspomene na njih oživljavao i znanja o njima posvješćivao. Preiuzimanje odgovornosti i odgovorno izvršavanje preuzetih obaveza smatrao je iskonskim ljudskim i vjerskim osobinama. Odgovornost, ispunjenje obećanog, osmijeh, toplu riječ,..Dževad je smatrao sinonimima za islam kao istinsku predanost Bogu i spremnost na služenje čovjeku. Dževad nas je napustio, ostavljajući voljom Božijom svoje mjesto upražnjenim. Teško je, ali ostaje nada da će ga neko uspjeti zamijeniti.