Na dvije obale

Riječ akademika Vladimira Premeca izrečena prigodom dodjeljivanja doktorata „philosophiae honoris causa“ u Ferrari.

Poštovani gospodine Rektore, poštovana gospodo dekani, poštovana gospodo profesori univerziteta, drage gospođe i gospodo! U ovom svečanom i za mene počasnom trenu moje akademske karijere, prisjećam se prvih svojih istraživanja života i djela Francesa Patrizzija. Još prije 30 godina saznao sam da je 1577. na poziv filozofa Montecatina postao profesor platonske filozofije na ovom univerzitetu u Ferrari i da je djelovao tu do prelaska na papinsko sveučilište Sapienza u proljeće 1592. Slavio je kao profesor i Ferraru i njezine vojvode da Este, a tako i Italiju i Evropu. Njegova čuvena posveta: „AD TARQUINIAM MOLZIAM, DIAM Mulierem“, neka bude shvaćena u maloj parafrazi kao pohvala ovom starom univerzitetu i rimskoj zemlji Italiji. „Tu non modo Hetruscam politissimam linguam sed Latinam, sed Graecam, optime calles. Tu in hac non modo historicos atque oratores et philosophos, sed et Platonem ipsum, Iouis eloquium aemulantem, sed et poetas quoslibet, sed et Pindarum, sine haesitatione ulla, et legis et intelligis. ... Tu in Latina omnium generum carmina pangis, in Hetrusca poemata condis, quam salita, Iupiter, atque arguta? Tu logicas omnes spinas demetisti. Tu moralem philosophiam. Plutarchicam, Aristotelicam, Platonicamque ebibisti. Tu Theologiam catholicam, toto pectore hausisti. Quid Musicen omnis generis referam in qua te omnis, non modo Musicorum, sed et Musarum chorus et admiratur, et stupet... Sed Dii boni, quae elequentia? quae argutiae, qui sales? quae iucunditas in conversando? quae humanitas? guae urbanitas?... Quanti te Ferraria, quanti Italia, quanti Roma, et in Roma una, universus... orbus, faciunt?...“(1) U svojoj autobiografiji F. Patrizzi piše: „Vero e che la casa pretende, per l’arma che e un quartiere azuro e bianco attraversato di una croce rossa, di venire di Bosnia... Certo e che un Stefanello venne di Bosnia, con quanto pote portare da quella ruina e compero gran parte de’pascoli dell’isola, che sono poi state le ricchezz e il sostegno della casa“.(2)
Primajući ovu diplomu, duboko zahvalan svima koji su utjecali na taj akademski čin da se dogodi, želim reći o zemlji iz koje dolazim. Bosna je osjetljiva na došljka, premda ga dočekuje jedinstvenom gostoljubivošću. Možda tu auru isijava samosvijest o plemenitosti, izlistana i posvjedočena u riznici

Foničkog grbovnika, naslijeđena i teška, nalik najtežim oblicima rada Bosni darovanog. U silama skrivenim pod njezinom korom, mukotrpno iznjedrenog crnog zlata i gvožđa, u toplini njezinih mineralnih voda, u zdravlju i radosti snjegova koji još nisu pali, u srazu kontinenta i mediteranske vreline zračnog vihora, u pleteru mnogih klima i utjecaja. Kažemo, presložena zemlja utjecaja. Kažemo, presložena zemlja Bosna, uplakivana morem i rijekama - ispitom savjesti - u gluhim samoćama, nasamo. Ne znam, ali vjerujem, u svakom naročitom vremenu, od duha Ilira do rimske provincije, od slavenskog došašća do otomanskih osvajanja, od austrougarskog pripajanja do ovih mračnih srpskohrvatskobošnjačkih podjela koje su od Bosne po ne znam koji puta napravile ruinu. Vjerovala su njezina plemena, prvobitno i odano, u tajne božanskog utjecaja na život ljudi i štovali SVETO drugima nalik, od besramnih bogova do rimskih vojničkih kultova, od kršćansko-hrišćanskih tajni i hebrejskog čitanja Pjesme nad pjesmama te psalmičkog lamenta do smjernog klanjanja pred SAMILOSNIM. A sve to vrijeme, i vremena zapala u bezdno trajanja, bila je Bosna zemlja heretička pred sudištem i mjerom nekog tribunala. Bila je, svoja na svome, i na Bilinom polju kad se zaklinjala na „pravu“ vjeru i odricala od svojeg autentičnog manihejstva, patarenstva i Bosanske crkve, kad je uspostavila duhovnu hijerarhiju svoje Islamske zajednice, kad je shvatila da „pucati na fratra znači pucati u nju“ smrtno haranu i zatiranu ognjem i mačem, po ritmu makabrički nepresunog kalendara zla i pogroma. Zemlja Bosna, trajno pred vratima Europe a plemenito njedro njezino, čedo Istoka i Zapada, čuvarica vrednota čije prijeklo pripada planetarnoj iskri čovjekove rasudne moći, košmarima strasti, svjetlosnim impulsima intuitivnih dubina tajne umjeća otkrivanja i stvaranja. Njezini rođeni su zemlji južnih Slavena, čije je Bosna geografsko središte, darovali umjetnost i znanja ovjenčana planetarnim vijencima priznanja i časti. Za znanost i umjetnost. Ali je zemlja Bosna oskudne zahvalnosti, grube manire, bogata skepsom i sklona nevjerici, ozračena kultom mjere a ipak strasna i plahovita. Filozofski postupak utanačuje cjeline i stran mu je pathos metafore, premda su vreline i hladnoće brzog ili sporijeg pulsiranja života očiglednije u bogatom spektru boja od praznog izricanja u pojmovima bez boje i okusa, zvuka i mirisa, pa sliče na nedodirljiva sfumata. Kad kažem da je Bosna paradigma europskog iskustva, i SVIJETA, velim, ovdje i sada, metafora Europe. Zato mogu reći, Bosna je zemlja velikih tragedija bez svojih tragičara, velikih pogrešaka spram Boga, zakona i ljudi, a to su dovoljni uzroci i razlozi aristotelijanski pojmljene tragičke igre nadsvodene katarzom i moralnim očišćenjem, ali ne bih mogao povjerovati polovičnoj izreci da je Bosna „zemlja mržnje“, ili „straha i laži“, jer bih uime cjeline morao ubrojiti ljubav, herojstvo i istinu. A toliko toga drugog što Bosni dugujemo ostalo bi zanemareno, „u skladu sa nedokučivim zakonima ili neljudskom proizvoljnošću“. U meni je postiđena, „ona ista težnja za redom koja je na početku stvorila matematiku“, posramljeno osjećanje mjere i odgovornosti, zbog klaustofobične traume iznuđene skučenim prostorom predviđenim za ovakvo slovo.
Nikad mi, ni na kraju pameti, nije bilo pitanje šta duguje Bosna meni, jer tu osionost i gordost isključuje spoznaja, da mi koji živimo u Bosni, u naročitim imenima naroda i vjera, kultura i običaja, na prelijepom tkanju bosanskog ćilima, u enigmi trodimenzionalnog bosanskog trolista, PRIPADAMO BOSNI, a samo prolazno i jednokratno, prema proizvoljnosti ljudskih kriterija pripada Bosna nama. Tim više me boli pitanje: Zašto sam ostao u Sarajevu? Zar meni postavljeno takvo pitanje ne pogađa moju osobnost? Ne dodiruje li to pitanje nerazgovijetne svjetove moje rasudne moći i slobodne volje? Ne razdire li vela

skrivenog života stida, strahovanja do srži od kostiju, generičkog ozračja prirodno i spoznajno zaštićenog, i nedodirljivog? Pa ipak pristajem i javno kažem: ostajem, ne samo zato što sam akademski prisegao, i život uma podredio „znanstvenom robovanju“ na UNIVERZITETU, to višekratno ponavljam, no svojom voljom, pa otkrivam: Prinuđen, zbog siline izgubljenog razuma, zbog poricanja bosanske običajnosti transtemporalne vrednote, i more izazvane zatiranjem bosanskog roda i poroda, na ispit svijesti i savjesti. Zbog toga što vjerujem u jedinstvo modernog svijeta, što prakticiram tajnu povjerenja i iskrenog dijaloga, što u radu vidim ingenioznu sličnost sa Velikim Arhitektom Svemira a ni u kom slučaju znakove prokletstva, što u ratu ne razaznajem „OCA“ svega nego uzrok katastrofalnog poricanja osobenosti ?OVJEKA. Ne znam odakle snaga odolijevanja besmislu i ništenju, odakle moć opiranja sumnji, ali znam da postojim, baš ovdje i sada, zahvaljujući i pomenutim vrednotama. Smiren i stoga, što nikoga ni na šta, osim sebe, ne obavezujem. ?asna gospodo, gospodine rektore, s osjećanjem časti i znanstvene odgovornosti vraćam se na drugu obalu, duboko svjestan duhovnih vrednota nastajalih ovdje i širenih svijetom, u odgoju i obrazovanju. I premda sam u Ferrari prvi put tijelom, duhom sam tu prisutan odavno, a sada i s trajnim osjećanjem HONORIS CAUSA. Vivat accademia, vivat professores! 1) Takviniji Molza, božanstvenoj ženi
Ti ne samo da si izvrsno upućena u najotmjeniji jezik etrurski, nego podjednako u latinski i grčki. Ti na grčkom, ne samo povjesničare i govornike, nego i samog Platona, takmaca Zeusovu govoru, pa i sve pjesnike a naročito Pindara, bez ikakve teškoće čitaš, ali i razumiješ. ... Ti na latinskom sastavljaš pjesme svih rodova, na etrurskom pišeš poeme, tako lepršave, o Jupitere, tako izražajne! Ti si raskrčila sve logičke šikare. Ti si se napojila filozofijom čudoreda, onom Pluraha, Aristotelesa i Platona. Ti si ostvarila veliki napredak u filozofiji. Ti su punim plućima uzdisala katoličku teologiju. A što da velim o glazbi i muziciranju? U njoj ti se ne samo kor glazbenika nego i Muza divi i ostaje zapanjen. ... Ali, besmrtni bogovi, kakav ti je dar govora, koja izražajnost, kakova lepršavost stila? Kakav ugođaj u razgovaranju,

koja li čovječnost i građanska svijest? ... Koliko te mnoštvo slavi u Ferrari, koliko tek u Italiji, a koliko posebno u Rimu, pa u jedinom Rimu svekoliki svijet? „Istina je da kuća polaže pravo, po grbu koji se sastoji od modrog i bijelog polja prekriženog crvenim križem, na to da potječe iz Bosne. ... Pouzdano jest, da je neki Stjepan došao iz Bosne s imutkom što ga je mogao ponijeti iz te ruine i da je kupio većinu pašnjaka na otoku Cresu koji su potom bili bogatstvo i imetak kuće“.