Da li je moguće moderno islamsko društvo?

Pitanje progresa danas je glavno pitanje u Trećem, a pogotovo u islamskom svijetu. Kada se povede riječ o progresu, dakle progresu kulturnih osnova u opštem smislu, kao i progresu života, neki odmah kao primjer navode Zapad i smatraju ga primjerom progresa u svim oblastima. Zapadno društvo, takođe, sebe smatra modernim. Zbog toga teži da, pored nauke i tehnologije, u sve dijelove svijeta „izveze“ i svoju kulturu, umjetnost, moral i filozofiju i uopšte svoj način života. S druge strane, postoji protivrječnost između zapadne i islamske kulture, filozofije, umjetnosti, morala i načina života. Određene stvari se u islamskoj kulturi smatraju nedostojnim, dok u zapadnoj nije tako, ili barem nije izražena podozrivost spram njih.
Postavlja se pitanje zašto Zapad nazivaju modernim. Da li je to zbog morala, kulture, filozofije i načina života, ili zbog nauke i napretka. šta je mjerilo savremenosti? Da li su to spoljnja obilježja zapadne civilizacije, poput pornografije, homoseksualizma, luksuza, „Koka-kole“ itd., ili nešto drugo? Da li naučna revolucija na Zapadu predstavlja osnovni uzrok uspostavljanja ovakve kulture? Dakle, ako su zapadna
kultura i moral nereligijski, a zapadna politika nemoralna, da li je to proizašlo iz napretka nauke? Ako je tako, oni koji streme nauci i tehnologiji Zapada prinuđeni su da slijede zapadnu kulturu i civilizaciju. Ukoliko nepravilnosti i antivrijednosti u civilizaciji Zapada predstavljaju posljedicu nauke, bilo koje društvo na bilo kom području, ukoliko dostigne naučni i tehnološki nivo Zapada, suočiće se sa istim tim nepravilnostima i antivrijednostima. Određen broj kritičara modernizma, uzimajući u obzir neke negativne rezultate progresa, kažu da je modernizam uspostavio kulturu koja sadrži mnogobrojne negativne vrijednosti. Budući da su te vrijednosti nepoželjne, i modernizam je nepoželjan. Oni pitanja poput pornografije, homoseksualizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, biološkog i hemijskog oružja, uništavanja prirode i zagađivanja životne sredine, krize duhovnosti i morala, smatraju vrijednostima proizašlim iz modernizma, te zbog toga modernizam ne prihvataju. S druge strane, industrijska dostignuća modernizma, poput računara, radija i televizije, savremenih sistema veza, aviona, lijekova, savremene štamparske djelatnosti i društvenih institucija proizašlih iz modernizma (kao što su parlament, političke partije, univerzitet, štampa i sl.) ne samo da fasciniraju, već se niko, čak ni islamska ulema koja je žestoko napadala odsustvo kreposti, golotinju, filmove i romane u kojima se ne vodi računa o moralu, ateističke ideje i ideje skepticizma, zapadnjačku muziku, poroke i kolonijalizam, nije protivio tim dostignućima. Demokratija, sloboda izražavanja mišljenja, pluralizam i kultura tolerancije različitih stavova, kao vrijednosti ostvarene u dobu modernizma, nose posebnu privlačnosti za mislioce, pogotovo za intelektualce. Želim da kažem da ono čemu su se islamski naučnici suprotstavili nije bilo obilježje savremenosti. štaviše, neki zapadni mislioci, iako su ta pitanja (tj. ono čemu su se islamski naučnici protivili) smatrali karakteristikama zapadne kulture, nisu na njih gledali kao na obilježja modernizma i smatrali su da između „modernog“ i „zapadnog“ postoji razlika. Jedan savremeni zapadni mislilac je rekao: „što god više svijet biva moderniji, manje je zapadni.“ Kasnije ćemo ukazati na to da ono što je dovelo do stvaranja modernog društva logički ne može biti uzrok ovih negativnih vrijednosti, nego su one proizašle iz nečega drugog.
Riječ „modernizam“ predstavlja oznaku početka novog idejnog razdoblja na Zapadu, za koje se može reći da su njegov početak obilježili Dekart i Bejkon. Prvi korak oba ova filozofa bilo je suprotstavljanje teoriji i pretpostavci da aristotelijanska metodologija predstavlja jedini metod istraživanja u nauci. U aristotelijanskoj metodologiji, racionalna dimenzija naučnog istraživanja imala je prednost nad njenom eksperimentalnom dimenzijom. Međutim, Bejkon ovu metodologiju nije smatrao pogodnom za naučna istraživanja. Bejkon je uspostavio novu naučnu metodologiju, zasnovanu na posmatranju i iskustvu. Umjesto Aristotelovog „Organona“ predložio je „Novi organon“ i sa novom definicijom nauke kao njen cilj odredio iznalaženje snage za djelovanje radi ostvarivanja materijalne koristi za čovjeka. I Dekart je, u pravcu upotpunjavanja Bejkonovih pogleda, razmatrao pitanje upotrebe mišljenja. Budući da je Dekart nauku nazivao potpuno jasnim i pouzdanim saznanjima koja ne ostavljaju mjesta ni za kakvu sumnju i nedoumicu, matematiku je smatrao savršenim primjerom nauke. Ako su, sa Bejkonovog stajališta, fundamentalni značaj imale prirodne nauke, po Dekartovom mišljenju životnu važnost imala je matematika. Ove dvije metodologije, tj. Bejkonov predloženi metod posmatranja i iskustva, te Dekartov predloženi matematički metod, otvorile su Zapadu vrata prema naučnom napretku kao osnovnom
uzročniku modernizma. Budući da je upotreba određenih vjerskih pojmova, onako kako ih je razumijevala crkva, predstavljala prepreku za naučni napredak, kao i zato što su opstanak crkve i njena vlast bili vezani za Aristotelovu filozofiju, istovremeno sa smanjenjem značaja aristotelijanske filozofije pod uticajem Bejkonovih i Dekartovih pogleda, usvajanje nauke i naučna istraživanja postepeno su se oteli nadzoru crkve. Stavovi Dekartovog savremenika Galileja o negiranju Ptolomejevog sistema mišljenja (saglasnog sa Aristotelovom filozofijom), koji su se formirali izvan crkvenog sistema, ubrzali su odvajanje naučnih istraživanja od nadležnosti crkve. Naravno, ne treba smetnuti s uma da je progres savremene nauke jedan složeni društveni fenomen koji je trajao nekoliko vijekova. Na njega su uticali brojni faktori za koje se može reći da nisu bili predvidljivi. Svi oni čija je misao pripremala teren za pojavu modernizma, nisu ni mislili da će njihova djela ili njihove teorije, jednog dana, dovesti do tako velike evolucije. Od ljubopitljivog čovjekovog duha, ekonomskih, političkih i vojnih faktora, trgovine, težnje ka nečemu većem, udobnijem, do pojavljivanja poteškoća proizašlih iz društvenog života i nastojanja za otklanjanje problema u socijalnim, političkim i vojnim pitanjima, komunikacijama i industriji - sve je to podsticalo tendenciju prema jednoj naprednoj tehnologiji i određivalo tu tehnologiju kao jednu od velikih želja čovječanstva. Izdavanje novina, časopisa, tehnologija štampe, pronalazak električne energije, radija i televizije, ubrzali su taj proces. Međutim, mi ovdje razmatramo idejne faktore napretka nauke i tehnologije, a na osnovu toga i idejne faktore progresa i modernizma. Zaista se možemo zapitati zašto se nauka, između svih kultura na Zemlji, pojavila i napredovala u njenom današnjem značenju samo u zapadnoj civilizaciji? Mnogi istoričari smatraju da je jedan od faktora pojave ovakve nauke na Zapadu bilo promišljanje o prirodi, koje je proisteklo iz besprimjernog kompleksa antičke misli i stavova naroda Knjige (ahl al-kitab). Naravno, sklonost ka prirodi radi ovladavanja njome predstavljala je, u prvim vijekovima renesanse, reakciju na srednjovjekovnu misao. Nekonzistentnost između vjerovanja (iman) i uma (aql) u filozofiji spočetka Srednjeg vijeka, kao i dovođenje u pitanje vjerodostojnosti crkve posredstvom Luterovog vjerskog reformatorskog pokreta, pripremilo je tlo traganja za znanjem izvan sistema u kojem su korišteni stavovi naučnika iz prošlosti. Ovo odvajanje nauke od crkve prouzrokovalo je pojavu većeg broja različitih ideja i raširilo duh istraživanja. Pojava ljudi kao što je Kant i nakon njega Hegel, koji su subjektu pridavali poseban značaj i ulogu, pripremila je tlo za naglašavanje važnosti čovjeka - pojedinca na putu traženja istine. Habermas upravo sa tog stanovišta smatra Hegela utemeljivačem i velikim misliocem modernizma. Stoga je, po Habermasovom mišljenju, Hegel bio prvi koji je učvrstio vjerodostojnost subjektiviteta. Na osnovu toga, ono što je odlučujuće u novoj idejnoj epohi je upravo subjekt, koji ustvari predstavlja sve čovjekove unutarnje dimenzije, zajedno sa njegovom nezavisnosti i slobodom. Kad su Kanta, takođe jednog od utemeljivača modernizma, pitali šta je to prosvjetiteljstvo, on je odgovorio: „Uklanjanje starateljstva nad čovjekom“. Ovo gledište je doprinijelo da pitanje individualnog dobije veći značaj u zapadnoj misli. Ono što je imalo značaj u antičkoj grčkoj filozofiji bilo je pitanje kolektiviteta i kolektivnog. Međutim, u novom razdoblju, sa pojavom ideje individualizma, pojedinac je pronašao svoje mjesto u sferi kolektiviteta i na kraju njome ovladao. Međutim, ono što je imalo posebnu ulogu u individualnim nastojanjima i ljudima, bila je sekularizacija morala (prema teoriji Bernarda Mandvila) i prihvatanje mogućnosti „izračunavanja“ čovjekove sreće, Bentamovom teorijom utalitarizma. Ove teorije prokrčile su put za brojne vrste napretka. Do tog vremena, učitelji morala su govorili: „Ne tragajte za znanjem radi hvalisanja, samoisticanja, sticanja položaja, slave i bogatstva“. Međutim, objavljivanjem knjige „Priča o pčelama“, autora dr. Bernarda Mandvila, 1705. godine, značenje
morala potpuno je izokrenuto. Nakon toga se govorilo:“Ako samoisticanje, sticanje položaja i slave, hvalisanje, uzrokuju naučni napredak, zašto ne bismo težili znanju i uz takve namjere?“ Dakle, ako su te pojave sa individualnog stanovišta loše, sa kolektivnog stanovišta su dobre. Otuda proizilazi jedan prinicip, a to je da ono što je u individualnom smislu loše, u kolektivnom smislu je dobro. Ta pojava bila je prisutna u političkim, kulturnim, ekonomskim, trgovinskim i industrijskim institucijama. Uopšte, upravo to izokretanje vrijednosti stvorilo je uzročnike velikih promjena. U svakom slučaju, faktor modernizma šta god da je, danas se suočavamo sa jednim modernim i naprednim društvom koje ima i pozitivne i negativne vrijednosti. Nema sumnje da je čovječanstvo, vijekovima podnoseći ubogo siromaštvo, željelo pojavu ovakvog doba. Međutim, neki kritičari modernizma kažu da te promjene u sistemu vrijednosti nisu bile u korist čovječanstva. Naravno, apsolutno presuđivanje ovdje nije primjereno, zato što postoje dvije vrste vrijednosti: one zbog kojih se živi (poput pravde, požrtvovanja, hrabrosti itd.) i one koje postoje radi življenja. Vrijednosti koje postoje radi življenja promjenom načina života i same se mijenjaju. Na osnovu toga, ispravnost ili neispravnost njihove primjene zavisi od ispravnosti ili neispravnosti načina života. Ispravnost iskrenosti, lijepih riječi, održavanja veza sa bliskom rodbinom, poštovanja zakona, te neispravnost laganja, ružnih riječi, ubijanja, krađe, preljuba, samovlašća, zavise od načina života. ?ak ponekad njihova primjena daje rezultate suprotne željenim. Npr. ako iskrenost dovede do ubista nekog ko je nevin, u tom izuzetnom slučaju nije ispravna. Napredak u oblasti kulture, industrije, nauke, življenja u društvu, izmijenio je neke vrijednosti iz druge gore pomenute vrste i učinio ih zavisnim o sebi. Najvažniji produkt progresa je blagostanje, sa posebnim moralom koji ga prati. Među onima koji zbog izmjene sistema vrijednosti kritikuju progres prisutno je sljedeće pitanje: da li je bolje siromaštvo ili blagostanje? Naravno, u svijetu religija, posebno u sufijskim školama, postoje mnogi koji siromaštvo pretpostavljaju blagostanju i kažu: „Iako je u moru bogatstva obilje dragulja, sigurnost je veća na obali siromaštva“. Međutim, na osnovu onoga što su rekli islamski filozofi - etičari, važno je to da čovjek poštuje norme ponašanja primjerene vlastitom položaju, tj. ako je siromašan da bude strpljiv, a ako je bogat da bude zahvalan (na osnovu islamske etike strpljivost je primjerena siromaštvu, a zahvalnost bogatstvu). Ovdje se može zapitati da li veću prednost ima strpljenje ili zahvalnost, tj. koje se od tog dvoje može pretpostaviti onom drugom? U etici, oboje navedeno predstavlja ispravne moralne činove, od kojih nijedan ne popunjava mjesto onog drugog. Ali u svijetu misticizma srtpljivost je pretpostavljena zahvalnosti, dakle siromaštvo uz strpljivost pretpostavljeno je bogatstvu uz zahvalnost. Međutim, na „vagi“ uma i naučnog istraživanja ova teorija nema težinu i spada u one dileme koje umjesto mira stvaraju još veći nemir. Stoga je vršenjem preciznih socioloških i psiholoških eksperimenata potrebno dokazati kolika je sigurnost u siromaštvu, a kolika u bogatstvu.
U islamskom misticizmu i siromah i bogataš vole ovozemaljski život. Uprkos tome siromah je pretpostavljen bogatašu, samo zato što, ponekad, veće mogućnosti bivaju uzrokom nemorala. Međutim, zar siromaštvo ne uzrokuje nemoral? U ovom tekstu ne želim da ukazujem na nepobitne društvene i individualne poroke proizašle iz siromaštva, jer bi za to bio potreban veći broj ovakvih radova. Samo ću, kao potvrdu svog stava navesti mudre riječi Poslanika islama Muhameda (a.s), koji je rekao: „Siromaštvo (faqr) je blizu nevjerstva (kufr)“. šta ima loše u tome da čovjek bude bogat, ali i zahvalan na toj Božijoj blagodati? Dok su zaokupljeni ekonomskim nedaćama, ljudi ne pronalaze vrijeme za razmišljanje, učenje i ono od svega važnije - molitvu. Karakter njihove veze sa Bogom razlikuje se od karaktera veze sa Bogom onih koji nemaju ekonomskih poteškoća. Siromašan čovjek moli Boga da riješi njegove materijalne porbleme, ili npr. uredi vraćanje nekog njegovog duga. Jasno je da veza između zaljubljenog i Voljenog, čovjeka i Boga, neće biti ostvarena sve dok čovjek bude okružen elementarnim ekonomskim problemima. U smislu uspostavljanja blagostanja i uklanjanja čovjekovih materijalnih problema i na taj način pripremanja terena za napredak duhovnih aspekata, progres se može smatrati jednom od etapa na putu čovjekovog usavršavanja. Na osnovu toga, ono što je neželjeno u zapadnom društvu nije produkt nauke, zbog čega bi nauku trebalo ukloniti sa scene. Ukoliko uklonimo nauku biće uklonjen i progres. Uklanjanje progresa ravno je preporuci za život u siromaštvu. Ta preporuka, barem za društvo koje je oprobalo mamac progresa, nije prihvatljivo.Nauka je produkt upotrebe čovjekovog uma i mišljenja. Pošto se um i mišljenje ne mogu ukinuti, ne može se ukinuti ni nauka. Zbog toga je presuda o ukidanju upotrebe uma, mišljenja i nauke jednaka presudi o ukidanju čovjeka. Dželaluddin Rumi kaže: „Brate, ti si upravo ova misao“. Ovo gledište je na Zapadu, nadahnućem iz stavova Kanta i Hegela, doživjelo pretjerivanja, dovelo do otpočinjanja „doba uma“ (age of reason) i ljudski um u svemu odredilo kao orijentir. Međutim, nasuprot ovog pretjerivanja mi ne ukidamo upotrebu uma, ali mu ne pridajemo božansku poziciju.
Argument protivnika nauke, barem u Trećem svijetu, je to da nauka nije neutralna i kud god kroči donijeće sa sobom vrijednosti koje su proizašle iz nje, bilo one željne, bilo neželjene. Oni kažu: današnja nauka koja donosi progres je zapadnjačka i zato sa sobom donosi zapadnu kulturu, moral i običaje. Na osnovu toga, ako neko društvo teži progresu mora prihvatiti i zapadnu kulturu, a ako teži vlastitom identitetu, običajima i kulturi, treba da se odrekne progresa. Gledišta postmodernista, poput Mišela Fukoa, koji je nauku smatrao prožetom sa moći, ili Habermasa koji je nauku smatrao potčinjenom čovjekovim ciljevima i sklonostima, i drugih postmodernista, takođe jačaju ovo anti-naučno stajalište. Ta gledišta nauku smatraju zasnovanom na ranijim pretpostavkama i stoga dovode u pitanje to da nauka prikazuje stvarnost. Međutim, ako je nauka zasnovana na pretpostavkama, ona nije nužno neobjektivna i neusklađena sa stvarnosti, zato što je moguće da same te pretpostavke budu objektivne i filozofske. Da, ako pretpostavke budu vrijednosne i nauka će biti vrijednosna. Ali, ko može tvrditi nešto tako uopšteno, da su nauke uvijek zasnovane na vrijednosnim pretpostavkama. Islamski filozofi, pa čak i vjerski predvodnici, ne prihvataju teoriju vrijednosnosti nauke. U Poslanikovim govorima nailazimo na sljedeće:
„Uzimajte znanje, čak i od licemjera (munafiqun), makar i u Kini“ (dakle, čak i u jednoj neislamskoj civilizaciji). Islamski filozofi koji su se u prvim vijekovima islama upoznali sa antičkom filozofijom i naukama, nikada se nisu suprotstavljali tim naukama zato što su nastale u drugoj civilizaciji i kulturi, budući da nauku nisu smatrali usmjerivačkom i vrijednosnom. S druge strane, u običajima, moralu, umjetnosti i sl. ne može se govoriti o iskrenosti i laži, ili korespondiranju i nekorespondiranju sa stvarnosti. Međutim, o iskrenosti i laži ili korespondiranju i nekorespondiranju sa stvarnosti, može se govoriti u nauci. To znači da nauka prikazuje stvarnost i obavještava o stvarnosti. Koji pojedinac ili društvo može da pobjegne od obaviještenosti o stvarnosti? Upravo ta odlika nauke, tj. prikazivanje stvarnosti, odvaja nauku od ostalih segmenata civilizacije. Znači, nauka ima karakteristiku spoznajnog, dok kultura, običaji, moral i umjetnost tu karakteristiku nemaju. Na osnovu toga, moguće je odabrati nauku a ne prihvatiti kulturu, običaje i moral. Osim toga, nijedan pojedinac ili društvo koje teži rješavanju vlastitih poteškoća ne mogu ignorisati sposobnost nauke za rješavanje praktičnih problema. Nije u skladu sa vjerskom kulturom muslimana da se, istovremeno sa očuvanjem vlastitih vjerskih obreda, običaja i kulture, kao i negiranjem zapadne kulture, morala i umjetnosti koji razaraju identitet, odreknu i liše svjetlosti nauke. To je formula primjenjivana kroz istoriju islama. Kao što je ukazao i Georg štaut, značaj racionalističkih pogleda o vjeri u islamskom svijetu, koji su se pojavili u prvim vijekovima islama i traju i sada, nije bio manji od značaja protestantskog pokreta na Zapadu. Ne može se zaboraviti blistavo doba islamske civilizacije u 10. i 11. vijeku, široko prihvatanje filozofije i nauka iz drugih kultura od strane islamskih naučnika, kao i pojavu pokreta prevodilaštva i prenošenje tih ideja u zapadni svijet. Ličnosti poput Farabija, ibn Sine, Birunija, Nasiruddina Tusija, Razija, Horezmija, nisu nepoznate zapadnom svijetu. Za konflikte koji su se spram rada Bejkona, Dekarta i Galileja, pojavili na Zapadu u Srednjem vijeku, nije bilo mjesta u islamskom svijetu, Ku’ranu i mišljenju vjerske uleme. Ohrabrenja za traženje znanja, navedena u vjerskim tekstovima muslimana, kao i stanovište o neutralnosti nauke, mogli su da ubrzaju rad Bejkona, Dekarta i Galileja. Kako god su antička filozofija i nauka prihvaćene tokom ulaska u islamski svijet, u vjerskom pogledu nema nikakvih prepreka za prihvatanje i drugih novih nauka i ideja. Naravno, slijeđenje naučnog metoda i vjerovanje u koristi koje nauka pruža, nikada nemaju značenje pozitivizma. S druge strane, nikada iz negiranja pozitivizma ne treba kao zaključak izvoditi negaciju nauke.Pozitivizam treba negirati, ali ne po cijenu negacije nauke. Pozitivizam je mrtav, ali nauka nikada ne umire. Međutim, to ne znači da je nauka Bog, već da nauka ne umire zato što je omiljena kod Boga. Na osnovu toga, neželjeni poroci u zapadnom društvu nisu proizašli iz nauke, već iz blagostanja kome nedostaje njegov poseban moral. Rečeno je da i bogatstvo i siromaštvo imaju svoje norme ponašanja. U siromaštvu je to strpljenje, a u bogatstvu zahvalnost. Poroci zapadnog društva proizilaze iz toga što ono ne iskazuje zahvalnost za dosegnuto bogatstvo. Tačno je da bogatstvo i udobnost spašavaju čovjeka od različitih poteškoća, ali u isto vrijeme i donose određene nevolje, kao što ih donosi i siromaštvo. Svi bogati uvijek ne zahvaljuju za svoje bogatstvo, kao što ni svi siromašni nisu uvijek strpljivi. Kako god otvaraju vrata za primanje delikatnih pitanja iz sfere duhovnosti i oslobađaju naš duh od zatočeništva spram osnovnih materijalnih potreba, nauka i obilno bogatstvo, ipak, s druge strane stvaraju prigodu za opijenost ohološću, bunt i egoizam. Na osnovu toga, poštovanje morala u modernim društvima blagostanja mnogo je neophodnije i značajnije nego u siromašnim društvima. To je blago koje postoji u riznici vjerske tradicije.
Završiću sljedećim zaključkom: nauka i znanje nemaju domovinu. Nisu istočni ili zapadni. Gdje god da su , može ih se i treba voljeti i usvajati. Religijsko društvo (ukoliko je njegova religija zasnovana na logičkim i racionalnim principima, te ukoliko joj orijentir predstavlja misao „uzmi mudrost gdje god je pronašao“) pogodno je tlo za razvoj nauke. Religijsko društvo kojim se upravlja na osnovu nauke i racionalizma biće moderno religijsko društvo koje neće sadržavati poroke nereligijskog društva. Postojeća kriza identiteta na Zapadu pojačaće u 21. vijeku sklonost ka takvom društvu. Nastojanja svjetskih intelektualaca i mislilaca za rješavanje krize duhovnosti i poroka proizašlih iz blagostanja, olakšaće kretanje ka modernom moralnom društvu. Budući da moral bez vjere nema pouzdanu osnovu, te stoga nema garancije za njegovo ostvarenje, u krajnjem ishodu moderno moralno društvo neće biti suviše daleko od modernog religijskog društva.

Preveo sa perzijskog na bosanski: Karahalilović Namir