Pridružite se

Dva naučavanja o Kurban-bajramu

  • PDF

 

argaiv1425

Ovih dana, u blagoslovljenom i svetom mjesecu zul-hidždžetu vlada posebno ushićenje u svijetu i među muslimanima. Zanos je to koji čovjeka približava ozračju velikoga Blagdana.

            Riječ “eyd” (عید)  koja je derivirana iz korijena „eyn“, „waw“, „dal“ ( ع و د) znači povratak, a riječ „kurban“, prema jednom tumačenju,  derivirana je iz riječi „kurbet“ koja ima značenje blizine. Na temelju ovoga „Eyd-e kurban“ (عید قربان) bi značio spoznajni povratak i približavanje Allahu, dželle šanuhu.

            U ovome blagoslovljenom mjesecu Medina munevvera i Mekka mukerrema zbog prisustva hodočasnika-hadžija odišu duhovnošću. U takvom ozračju čovjek, čisteći „ovosvjetovnu patinu“ i trgajući materijalne zastore, velove neznanja i egoizam, svim svojim srcem i dušom ulaže napore da dosegne spoznajni povratak Božijem Biću i da u tom činu povratka vlastitoga sebe žrtvuje na stazi upotpunjavanja, i da prinoseći sebe kao žrtvu dosegne Boga. I ova tajna i simbolika koja se svuda opetovano ponavlja uvjetovana je čistotom nijjeta i nakanom približavanja.

            Blagdan Kurban-bajrama je i „dan Ibrahima, Halilullaha“. Ovaj Šejh vjerovjesnika je povijesni i neuporedivi primjer žrtve koju je iskazao u ovom časnom danu (Kur'an, Al-Saffat: 101-105); spremnosti da žrtvuje vlastito dijete. I kako je samo krasno Svemilosni Allah spriječio da ovaj bezgriješni mladić bude zaklan rukom svoga čistoga oca: „i kurbanom velikim ga iskupismo“ (Kur'an, Al-Saffat: 107). Ali taj otac i taj sin su obavili svoj zadatak i objelodanili svoj iskreni čin sa kojim su iskazali apsolutno pokoravanje vječnom Biću. Čudnovato je kako je za potomka Ismailovog po imenu Abdullah ibn Abdul-Muttalib godinama kasnije izvučena strijelica koja je označila njegovo žrtvovanje. Okupljeni koji su voljeli njegovu blagu narav zabrinuše se a jedan od arapskih dostojanstvenika iznese plan da se strelice bace između Abdullaha i deset deva sve dok se, konačno, broj deva popeo na stotinu i dok strelica nije pala na stranu devā čime je Abdullah bio oslobođen žrtvovanja. I nije bez osnova da je Abdullahovo dijete, Pečat vjerovjesnika, Muhammed ibn Abdullah, alejhisselam, kazao kako je dijete dva „kurbana“! A još je čudnovatije kako se godinama kasnije ponovila ista, ali puno bolnija situacija, Poslanikovim potomcima, ali ovaj put u jednoj drugoj formi. Ali, pustimo to sada!

            Pročišćenje duše i spas koji je uvjetovan stalnim čišćenjem iziskuje ogromno žrtvovanje i čemu strah ako na „velikoj stazi“ treba biti „veliki“ i činiti „velike stvari“. Samo oni koji očiste i pročiste svoju dušu i na ovoj stazi ostave sve i bace iza sebe sve svoje vezanosti stići će do konačnoga i krajnjega spasenja.

            Prinošenje kurbana vuče korijene iz drevne povijesti. Pripovijest o žrtvi Habila i Kabila i prihvatanje Habilove žrtve koju je pratila bogobojaznost i iskrenost, te odbacivanje Kabilove  žrtve kao nevaljane čije razloge treba tražiti u odsustvu bogobojaznosti i upitnosti Kabilove nakane,  prvi je obredni čin žrtvovanja u povijesti. Znamo da je Kabil u srcu gajio zavist i zlobu prema bratu Habilu, te da ga je na koncu ubio upravo zbog neposjedovanja bogobojaznosti i jer su ga obuzele zle misli i došaptavanja šejtana. Ovim činom je Kabil u svijet zasijao sjeme zlobe i licemjerstva (Kur'an, Al-Maida: 30).

            Cilj propisivanja kurbana za svaku vjersku zajednicu značio je to da se treba predati i prepustiti samo jedinome Bogu i da treba iskazati čin robovanja pri izvršenju svake Njegove zapovijedi. Uistinu je suštinska filozofija hadždža i prinošenja žrtve, kako tumači i Kur'an Časni, „bogobojaznost i pročišćenje“ (Kur'an, Al-Haǧǧ: 36-37) što je, zapravo, glavni put traganja roba Božijega za blizinom. Osim ovoga, među ostale ciljeve propisivanja žrtvovanja kurbana na hadždžu spadaju „procjenjivanje robovanja, imana i apsolutne predanosti“ (Kur'an, Al-Haǧǧ: 34), „spoznaje Boga“ (Kur'an, Al-Ma'ida: 97), „zahvalnost na obilju Božijih blagodati“ u koje spadaju četvoronošci (Kur'an, Al-Haǧǧ: 36), „zikrullah“ i spominjanje Boga u određenim danima (Kur'an, Al-Haǧǧ: 36).

            Žrtvovanje kurbana izaziva obilje efekata, kao na primjer: postizanje bezgranične Allahove milosti; „svrstavanje u skupinu dobročinitelja i poslušnih“ kroz čin hranjenja siromašnih i potrebitih (Kur'an, Al-Haǧǧ: 36 i 37); „sudioništvo u Božanskom oprostu“ (Kur'an, Al-Maida: 97-98).

            Ovaj veliki Dan i njegov simbolički gest i živi i vječni primjer dva velika Poslanika kao jedan od najljepših primjera u sebi sadrži dva lijepa i trajna naučavanja:

Naučavanje prvo: Svi koji slijede stazu tevhida i sebe smatraju sljedbenikom Božijega Poslanika trebaju vježbati da dosegnu takvu duhovnu razinu kada im žrtvovanje vlastitoga života ili života drage osobe neće predstavljati teškoću na Božijem putu. Na temelju ovoga, čovjek-musliman treba pripraviti srce za žrtvovanje i da mu ruka ne zadrhti u činu žrtvovanja. Bez sumnje, suštinsko izvorište ovoga žrtvovanja jeste duhovna snaga muslimana čvrstoga vjerovanja i uvjerenja na Božijoj stazi, i njegov iskreni nijjet. I upravo taj iskreni nijjet i volja  približavaju ga ka Bogu. Čovjek koji se drži daleko od vjerskih i praktičnih zaprljanosti i koji sebe čuva držeći se bogobojaznosti i koji, konačno, kroz pročišćenje i samoupotpunjavanje prohtjeve nefsa upokorava razumom i nadahnućem i ne dopušta da njime ovladavaju iblisovska došaptavanja i prohtjevi nefsa, takav čovjek je pronašao glavni put približavanja Stvoritelju. Takva osoba, uz to, nakon što je umrtvila prohtjeve nefsa i pod noge stavila materijalne želje i prohtjeve, pokoravajući se razumu i nadahnuću okreće se žrtvovanju vlastitoga sebe na Božijem putu i borbi sa samim sobom i po vlastitome izboru, žrtvujući dušu i imetak, sebe čini žrtvom Boga.

Naučavanje drugo: Neporočnost i omraženost spram Božijih neprijatelja. Ova dva poslanika na svome putu žrtve bili su suočeni sa brojnim došaptavanjima koja im je „ubacivao“ prokleti šejtan; i obojica su odbacivanjem šejtana i neporočnošću spram ovoga vječnoga neprijatelja Boga i čovjeka okončali svoju stazu punine. Obojica su, također, iskazali omraženost spram idolopoklonstva, obožavanja Sunca, zvijezda i mjeseca: „[...] kad su narodu svome rekli: 'Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali'“ (Kur'an, Al-Mumtahina: 4); i spram šejtanā i džinova; šejtana koji još uvijek udaraju u bubnjeve razjedinjenosti i koji islamski ummet izlažu sektaškim podijeljenostima i razlikama loveći u mutnom.

            Nedvojbeno je da ova dva naučavanja dolaze jedan uz drugi u povijesnoj vječnosti: žrtvovanje na Božijem putu i omraženost spram Božijih neprijatelja i onih koji krećući se izvan Božijih granica narušavaju božanske vrijednosti.

            Stalno vježbanje Ibrahimove, alejhisselam, lekcije i njezina primjena na razini individualnog i kolektivnog života jeste velika staza robovanja Svemilosnom i stupanje u ozračje tevhida. Jer Ibrahim je nama uzor: „Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili“ (Kur'an, Al-Mumtahina: 4).

            Ovaj veliki Blagdan koji vjerničko ozračje nadahnjuje duhovnošću, ushićenjem i posebnim stanjem sjedinjuje srca sa Bogom i čovjeka uči da ne vidi nikoga osim Boga, da se ne pouzdaje ni u koga osim u Njega; da se ne boji nikoga i ničega osim Boga; da bogobojaznost odabere za svoj životni stil; da iskazuje ljubav spram onih pokornih Bogu a da se kloni Njegovih neprijatelja; da svoje tajne i potrebe povjerava Onome koji je neovisan; i da- prema riječima Mevlane- sebe osnaži za ovaj blagdan kako bi kurban njegove bogobojaznosti bio primljen; sve ovo je novi početak za obnovljeno „služenje“ i osviješteno robovanje nakon spoznajnoga povratka samome sebi i približavanja Bogu kroz blagdan Kurban-bajrama.

            Žrtvovanje kurbana  nije tek puko klanje životinje u „klaonici egoizma“ već čovjek treba kroz „topionicu aška“ svoje nefsanske prohtjeve odnijeti na mjesto žrtvovanja, pred Ma'šuka i onda ukoliko je to nužno i neophodno, mačem borbe na Božijem putu ispiti „šerbet šehadeta“  i sebe učiniti žrtvom Božanskih ideala. Jer ono što vodi ka približavanju Bogu jeste uvjerenje, čisti i iskreni nijjet te ispravno i dobro ponašanje a koje svoje objelodanjenje pronalazi na unutarnjem bojnom polju u ozračju „velike borbe“ sa samim sobom i na izvanjskom bojištu u ozračju „male borbe“.

            Da rezimiramo: Čovjek treba na mjestu žrtvovanja za Ma'šuka sam donijeti odluku: ili će trganjem srca od nepostojanosti i prolaznosti žrtvovati vlastiti nefs i (po)vratiti se svome božanskom fitretu, pri čemu će trganjem srca od svoga „Ismaila“ oćutiti veliki Blagdan i biti u iščekivanju još većih iskušavanja koja će mu zauzvrat donijeti i vrijednije nagrade; ili će srce vezati za prolaznosti i u tom slučaju neće moći otrgnuti srce od materijalnosti i ruku i nogu prikovanih za zemlju ostat će uskraćen za konačnu sreću.

            A ja u ovome vremenu punom sumnjičavosti i licemjerja; u vremenu zlata, nakita, patvorenosti stalno razmišljam o tome da: ako je Habil svoju žrtvu darovao s ciljem približavanja Bogu, a potom i sam, mučki, postao žrtvom od ruke brata Kabila; ako godinama potom njegov potomak Ibrahim treba svoga Ismaila odvesti na žrtveno mjesto; i ako nakon toga Ibrahimov potomak Abdullah treba biti odveden na mjesto žrtvovanja i obojica nakon ispunjavanja velikog ispita bivaju oslobođena  žrtvovanja; i ako Abdullahovi potomci odlaze na mjesto žrtvovanja i bivaju žrtvovani na Božijem putu od koje mi to vezanosti trebamo otrgnuti naše srce da pronađemo put koji vodi ka staništu Voljenoga! Šta nam je zapreka od Voljenoga koju moramo prevazići? Gdje je to naše mjesto prinošenja žrtve da se zaputimo ka njemu?

            Blagdan Kurban-bajrama: Blagdan kretanja ka znanju i spoznaji u sjeni bolne mudrosti hadždža; blagdan „davanja“ i žrtvovanja vlastite duše pred pragom Ljubljenoga i žrtvovanje vlastitoga nefsa zarad približavanja Bogu svetome; blagdan blagoslovljenih emocija i preobražaja kroz snaženje bliskosti sa Bogom „Kreatorom nebesa i Zemlje“; blagdan obnavljanja i na vanjskoj i na unutarnjoj razini pod utjecajem božanskog očitovanja u danima blagdana.

Neka je sretan svima!

 

Mohammadali Barzanoni,

Univerzitetski profesor i direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“

Sarajevo, u povodu Kurban Bajrama, 2012. god.