Okrugli sto “Miroljubivi suživot pripadnika ibrahimovskih religija” u Podgorici

Okrugli sto na temu “Miroljubivi suživot pripadnika ibrahimovskih religija” održan je u srijedu, 16. marta 2011. godine u prostorijama Medrese u Podgorici. Nakon proučenog odlomka iz Časnog Kur’ana, prisutnima u podgoričkoj medresi obratio se moderator Okruglog stola Džemo ef. Redžematović, istaknuvši kako je riječ o prvom skupu ovakve vrste u Podgorici. Redžematović je dodao: Ponosni smo što smo domaćini ovog okruglog stola, te izražavamo zahvalnost Naučnoistraživačkom institutu “Ibn Sina”, kao i Islamskoj zajednici u Crnoj Gori. Dijalog je osnovni uvjet miroljubivog suživota,  a on nije moguć bez tolerancije prema drugome i drugačijem, odnosno bez tolerisanja drugačijeg mišljenja. Kur’an nas poziva na dijalog sa pripadnicima drugih religija. Mi, pripadnici ibrahimovskih religijskih tradicija, zahvaljujući mnogim zajedničkim odrednicama, trebali bismo imati više razumijevanja i tolerantnosti jedni prema drugima. Svi mi vjerujemo u jednu transcendentnu zbilju i to je naša polazna osnova.

U nastavku se učesnicima okruglog stola i prisutnim posjetiocima obratio reis Islamske zajednice Crne Gore, Rifat ef. Fejzić:

Ovo je prvi skup o međureligijskom dijalogu u našoj zemlji. Mi smo mlada država i svakako nismo kao Institut „Ibn Sina“ iskusni u organizovanju ovakvih skupova. Sretni smo što je uspostavljena saradnja sa Institutom „Ibn Sina“ i nadamo se da će se ona nastaviti. Bog Uzvišeni nas u Časnome Kur'anu poziva na dijalog, toleranciju i strpljenje. Poruka svih vjerovjesnika je poruka mira i miroljubivog suživota među ljudima. Nadam se da ćemo organizovanjem ovakvih skupova pokazati nužnost i neminovnost dijaloga, međusobnog uvažavanja i tolerancije.

Mohammad Bagher Soleimaniamiri, direktor Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina”

Miroljubivi  suživot, u okvirima božanskih, objavljenih religija, ima posebno značenje i smisao. U izvjesnom smislu moglo bi se kazati da religija i jeste sama miroljubivost, miroljubivost sa sobom, s Bogom, prirodom, univerzumom i drugima. Miroljubivost prema sebi znači suglasje sa svojom božanskom  naravi i udaljavanje od svega onoga što tu narav narušava i izlaže opasnosti. Miroljubivost prema Bogu jeste apsolutna predanost i podložnost Njegovoj volji, izvršavanje zadaće služenja i robovanja Bogu u svoj punini bogoslužja. Pomirenost sa svijetom prirode znači pronicanje u njegovu tajnu i samousklađivanje s njom. Pomirenost sa drugima jeste svijest o tome da svi ljudi potiču iz istoga izvora, pa se u tom smislu drugi ne razlikuju od nas, pa ono što ne želimo sebi ne bismo smjeli željeti ni drugima, tj. ono što ne volimo da nama čine, ne bismo trebali činiti drugome. Vjere pozivaju čovjeka miru, ljubavi i prijateljstvu, a odvraćaju ga od neprijateljstva. Tako naprimjer Kur'an poziva vjernike u mir. Ne samo da islam znači ulazak u mir Božiji, a i svakodnevni pozdrav muslimana je pozdrav mira, već je selam jedno od imena Božijih, a i raj ili džennet se u muslimanskome pojmovlju označava kao Dar al Selam, tj. Kuća Mira. Hazreti Isa u islamu predstavlja savršenu manifestaciju i otjelovljenje Apsolutnog mira. Uzvišeni Bog u Časnome Kur'anu o hazreti Merjemi veli: Mir Božiji njoj na dan kada se rodi, na dan smrti njezine i dan ponovnog proživljenja njezina. Međutim, događaji u našem svijetu ugrožavaju pomirenost i vječni mir, te samo postojanje religija suočavaju sa ozbiljnim prijetnjama. U našem vremenu neophodno je da se nebeske, božanske religije, vrate sebi i pruže ruke jedna drugoj, kako bi se zajedno izbavile iz prijeteće životne opasnosti.

Nik Gashi, glavni i odgovorni urednik časopisa Malesija

Savremeno društvo je društvo religijskog i rasnog pluralizma. U zemljama Zapadne Evrope danas  žive milioni muslimana, a u islamskom svijetu, također, desetine miliona kršćana. Kršćanstvo nas uči da se svaki problem može riješiti ljudskim, humanim putem. Ono što želiš sebi, želi i drugome. I Kur’an također poziva ovome načelu. Sama riječ islam, prema mišljenju nekih autora, izvedena je iz riječi mir.  Međutim, dostizanje ovog velikog cilja, miroljubivog suživota pripadnika različitih religija, težak je posao kojem se treba istinski posvetiti. Prepreke na tome putu su egoizam, mržnja i neznanje.

Religije su čovjeku donijele poruku mira, prijateljstva, milosrđa, ljubavi i humanosti, ali unatoč tome, istorija nam kazuje kako su religije bivale i krivotvorene i zloupotrebljavane, što je dovodilo i do ratova i velikih problema za čovjeka. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću Evropa je bila svjedokom religijskih ratova. Nakon pada komunizma, zakomplikovali su se međunacionalni, a onda i međureligijski odnosi. Tačnije, došlo je do sukobljavanja po tim osnovama. Neke religijske zajednice ne djeluju na temelju religijskih principa, već nastupaju više kao političke zajednice. Takvi su se širenjem međureligijske i  međuetničke mržnje udaljili od same zbilje i suštine religije. To je u koliziji sa suštinom poruke abrahamovske tradicije. Ako jedna religijska zajednica i skupina polaže pravo na monopol nad istinom, to prouzrokuje problem. Istina ne pripada isključivo jednoj grupi ljudi ili pripadnicima jedne religijske tradicije. Svako ima pravo na istinu i svako u njoj sudjeluje. Mi moramo istinu i svoju istinitost pokazati svojim djelima. Svaka religija neka religijskim iskustvom i djelom pokaže svoju poruku i obznani svoj poziv. Svaka vrsta religijskog ekskluzivizma ima negativne posljedice na ljudske zajednice. Sasvim je deplasirana tvrdnja o neminovnosti i neizbježnosti religijskih sukoba. Takve sukobe možemo spriječiti razgovorom, dijalogom i međusobnim upoznavanjem. Jedan od važnih puteva uspostavljanja miroljubivog suživota među religijama je dijalog. A preduvjet dijaloga je to da svaka strana prihvata i uvažava identitet i autentičnost one druge strane.

Prof. dr. Rešid Hafizović, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

U posljednje vrijeme nerado se odazivam na pozive za sudjelovanje u skupovima o međureligijskom dijalogu. To naravno nije stoga što ne vjerujem u dijalog. Naprotiv, smatram ga izuzetno važnim. Međutim, u tome smo nekako nedosljedni, pa čak i neiskreni. Vjerski dužnosnici i zvaničnici svojim sudjelovanjima na ovakvim skupovima manje se posvećuju istinskom dijalogu. Naprotiv, nerijetko njihovo djelovanje i ponašanje priječi ozbiljenje istinskog međureligijskog dijaloga. Dijalog je u savremenom svijetu neminovnost, ali pod uvjetom da naši razgovori budu istinski, iskreni i usmjereni na kvalitativne promjene. U ibrahimovskoj religijskoj tradiciji Bog se obraća čovjeku, s njim razgovara. Svi ljudi, u svakom vremenu i na svakom prostoru, odgovorni su spram ove vječne poruke i njezina istinskog ozbiljenja. Razlike među ibrahimovskim religijama su akcidentalne naravi, a temelj i suština je zajednička. Sve ove religije za svoje temeljno načelo imaju načelo tevhida. Svaki čovjek, bio on religiozan ili ne, odgovoran je za dijalog, razumijevanje i spoznaju istine.

Jedno od imena Božijih je i ime Al Halim – Strpljivi, Tolerantni. Şvi mi nosimo u sebi polog božanskih imena, samo je potrebno ozbiljiti uvjete u kojima će ona kroz naše biće i djelovanje dokučiti svoju manifestaciju. Moramo se truditi zaslužiti dostojnost tih imena, pa i  imena Halim.

Čini se da je međureligijski dijalog potrebno izmjestiti iz povijesti religija, u kojoj imamo niz povoda za međusobna sporenja, ali i iz temeljnih dogmatsko-teoloških pitanja. Religijski dijalog bi, dakle, trebalo izmjestiti u praktičnu ravan posvetiti se zajedničkom rješavanju socijalnih, političkih i kulturoloških problema, kritički se osvrćući na pojave u društvu, sa aspekta religije. Dakle, voditi dijalog koji će uistinu biti učinkovit i donijeti kvalitativne promjene u naše živote. Sasvim je prirodno da dijalog o temeljnim vjerskim načelima, o dogmama, neće imati velike koristi. Naprotiv, on bi mogao biti i štetan, odnosno doprinijeti produbljenju jaza. Svaki bi čovjek trebao prije svega početi dijalog sa samim sobom, jer tek tada, nakon što snagom takvoga dijaloga riješi svoje kulturološke, civilizacijske i religijske nedoumice, bit će u stanju ozbiljiti dijalog sa drugima, pa i sudjelovati u međureligijskom dijalogu.

Saeid Abedpour, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”

Religijski dijalog oblikuje se u okviru vjerovanja u svetost religijskih knjiga. Te knjige u koje vjerujemo, mi sljedbenici religija i smatramo da su došle/objavljene iz višeg svijeta, predstavljaju temelj i osnove miroljubivog suživota. Nije moguće govoriti o miroljubivom suživotu pripadnika religija bez njihove uvjerenosti i odanosti samoj vjeri. Mi se možda i možemo saglasiti o pojmu nacionalnih interesa, ali i nacionalni interesi bi morali slijediti moral kao osovinu religije, jer u suprotnom ćemo se suočiti sa situacijama koje je čovječanstvo već svjedočilo mnogo puta u povijesti, tj. sa neprijateljstvima uzrokovanim slijeđenjem interesa.

Mi živimo u svijetu mnoštva, svjedoci smo mnoštva, pa i mnoštva i različitosti religija i religijskih sljedbi. Za ozbiljenje istinskog miroljubivog suživota u ovome svijetu potrebno je da se izdignemo iznad svoga uskog religijskog stava koji se obično obrazuje kroz plemena, etnicitete i nacije, te da pokušamo dokučiti viši nivo svijesti i saznanja o čovjeku i religiji uopće. Razmišljanje o suštini i štastvu religija navodi nas na pitanje: Šta je uopće religija? U humanističkim i društvenim naukama ponuđene su brojne definicije ovoga pojma. Sigurno će ih biti još. Ako religiju odredimo, sa svoje muslimanske perspektive, kao vjerovanje u Jednoću i Jedinost božiju, poslanje Muhamedovo s.a.v.s., proživljenje i Sudnji dan, i dalje nismo odgovorili na pitanje: Šta je religija za čovjeka? Ako čovjek uzvjeruje u Boga, poslanika i Sudnji dan, šta će se desiti u tom čovjeku; po čemu će se razlikovati od drugih? Je li religioznost tek puko prihvatanje ovih uvjerenja ili, pak, čovjek svojom religioznošću ulazi u novo polje djelovanja i razumijevanja zbilje. Ako bismo, shodno riječima h. Ali ibn bi Taliba, suštinu i srž religije razumijeva i kao predanost i potpunu podložnost Apsolutne Volje i Moći Božije, onda bismo mi, koji za sebe tvrdimo da vjerujemo religiji, ili bar za njom tragamo, trebali uzeti ovaj stav za osnovu vlastitog ontološkog mišljenja i svakodnevnog ponašanja i djelovanja.  Gdje god bili i koju god religijsku tradiciju prihvatili, podložni smo Njemu. Dakle, ako nam Bog zapovijeda da činimo dobro, onda ne možemo istovremno biti religiozni i lagati ili činiti zločin. Samo je jedan put. Ako je čovjek istinski predan Bogu, onda će se u njemu razviti stid, pa se neće niti usuditi u prisustvu Njegove bezgranične Moći, grijeh počiniti. Religiozan, vjerujući čovjek ima stid kao jednu od mjera vlastitog ponašanja. Bez stida nema lijepog ophođenja, uljuđenosti i morala. Kako je moguće da čovjek posegne za zločinom, genocidom, ubijanjem nedužnih ljudi, djece i žena, a da pri tom, pred Bogom opravdava svoje postupke?