Potraga za identitetom
U pisanom prilogu napravit ću osvrt na problem identiteta u postsocijalističkim zemljama. Što je to identitet i koji su sve njegovi sociološki pokazatelji: ime, odjeća, pozdrav i običaji kao znakovi identiteta. Odnos identiteta i mita. Identitet i konflikt. Nacionalni identitet i njegovi elementi. Odnos nacionalnog i državnog identiteta. Konfesionalni identitet. Odnos nacionalnog i konfesionalnog identiteta. Sve više se javlja i problem odnosa manjina i identiteta te će i o tome biti riječi u pisanom prilogu.
1) Pojam "IDENTITET" u sociologiju i politikologiju preuzet je iz matematike. Šta on znači sa stanovišta sociologije? Načelo identiteta je dio čovjekove biti (Benda, 1997:40). U kriznim situacijama otvara se teško pitanje "Tko sam?". Ljudi jednostavno osjećaju potrebu za identitetom koji će ih razlikovati od ljudi. U strahu od gubljenja identiteta, sami izgrađuju razlike. B. Gugenberg smatra da se identitet formira u otporu. Interakcija, međusobno miješanje pripadnika različitih etnosa i konfesija mogu među njima poticati osjećaj vlastitog identiteta i međusobnih razlika. Teorija različitosti (socijalna psihologija) polazi od toga da se ljudi definiraju po onome što ih razlikuje od drugih. Ljudi određuju svoj identitet po onome što nisu (Bošnjak NIJE ni Srbin ni Hrvat, ...). Čovjek ima višestruki identitet. On može biti određen po različitim kriterijumima: mjesto rođenja, profesionalnoj pripadnosti, državnosti, mjestu stanovanja, jezičkoj, nacionalnoj ili konfesionalnoj pripadnosti i sl. Tuzlak je stanovnik Tuzle ili okolnog sela; birač tijekom stranačkih izbora; pješak ili vozač u prometu; radnik u svojoj tvrtki ili općinskoj ustanovi; kupac u supermarketu; pripadik džemata (ili župe/parohije); teritorijalno sjeveroistočni Bosanac, pa Bosanac; pripadnik bošnjačkog naroda; državljanin BiH; Evropljanin; građanin svijeta. Naravno, nema svaki identitet podjednak značaj za čovjekov život. Za politički život i političku mobilizaciju najčešće se koriste jezički, konfesionalni i svi drugi identiteti koji su povezani uz nacionalno. Ljudi nekad dođu u situaciju da mijenjaju identitet, ime odjeću, uvjerenje. Čovjek može mijenjati identitet; dok je u svojoj radnji ima identitet prodavača: kao ode kupiti doručak "oblači" drugi identitet - postaje kupac. Ranije je bio komunist, danas je promijenio svoj politički identitet. Dakle, čovjek može imati više identiteta. Neki mogu biti privremeni, neki trajniji, a neke će (poput imena) nositi do groba. ne smijemo zapasti u zamku pa čovjeka svesti isključivo na njenov jedan (nacionalni, konfesionalni ... ) identitet, a zanameriti ostale. Opasnost nacionalizma mnogi sociolozi vide baš u tome što čovjeka svodi samo na njegov jedan identitet (nacionalni). A tad možemo reći "zbogom modernosti" koju sobom nosi život, osobito u urbanim sredinama. Svaka društvena skupina (nacija, konfesija ... ) su konstituirana je međusobnim odnosima članova koji je ččine. Oni su svjesni da pripadaju skupini, identificiraju se s njom, svjesni su obveza prema sučlanovima, imaju osjećaj solidarnosti s ostalim članovima skupine. "Mi" osjećanje iskazuje svijet pojedinaca da pripadaju skupini. Tu svijest definiramo kao etničku, nacionalnu, religijsku, konfessionalnu, rasnu i sl. Dakle, ljude u skupinu veže skupni identitet. Ako su im tu identiteti podudarni (recimo nacionalni ili religijski identitet), to ne znači da su im i svi ostali (na primejr, politički) identiteti istovjetni. Mudrost je suvremenog života ne samo priznavati drugi i drugačiji identitet od "našeg", već i prihvatiti "njihove drugačije identitete. Jer, skupna svijest (nacionalna konfesionalna, ...) varira od osobe do osobe.
2. IME kao znak identiteta. Ime je bitni dio osobnosti njegovog nositelja. Onaj tkonema imena taj ne postoji (Prop 6,10). Čovjek je ono što njegovo ime kaže: "zove se Luda i ludost je s njim" (1 Sam 25,25). "...
Visoko poštovanje imena bilo je tipično vrednovanje beduina. Ali ono je vladalo i u Egiptu. Kao i tamo, tako je i u Izraelu postojala predstava da je svako ime nešto sušastveno, kako za stvar tako i za osobu, nešto bilo kako realno" (M. Veber, 1997c:136). Ime, koje roditelji daju svome djetetu, izražava nešto od očekivanja koje oni polažu u svoje dijete. Naime, kada se dijete rodi dobije ime kao znak identiteta (naravno, i piripadnosti). Ime je znak da je novorođenče postalo osoba, član skupine. Ime može biti osnobno i kolektivno (ime naroda, religije, konfesije). Ili, ulaskom u sljedbu "Hare Krišn" stječe se novi identitet jer se dobija novo, indijsko ime. Slično je i s narodom ili nekom drugom skupinom. Pitanje imena uvijek se postavlja pred skupinu kad stječe svoju samosvijest. Nije neuobičajeno da skupina traga za odgovorom na pitanje tko su oni i da pri tom traga i za svojim novim imenom. U tom traganju događa se i promjena imena. Muslimani nisu mogli prihvaatiti da se drugi prema njima, zbog imena (kojeje etimološki označavalo vjersku pripadnost) odnose s nepovjerenjem, da ne gaje simpatije za njihovu nacionalnu posebnost. Zapažali su da im je to ime njihove nacionalne skupine donosilo poteškoće i nerazumijevanje. Uzimanje novog, bošnjačkog, imena bio je znak da se odbacio identitet (nacionalni) kojeg je određivalo ranije ime naroda, i preuzimanje novog. Promjena imena ("Muslimani" - "Bošnjaci") pomaže skupini da se ponovo odredi. Kad je riječ o Bošnjacima treba imati u vidu da oni u novonastaloj državi nakon raspada ex Jugoslavije, nisu predstavljali apsolutnu većinu, ali je uvođenje novog imena, podudarnog s imenom teritorije i države, ojačalo njihovu poziciju u međunarodnim relacijama (i umanjilo kod Zapada strah da se u Evropi hoće osnovati neka muslimanska država). Identifikacija (imena) nacije s identifikacijom (imenom) teritorije i države dovodi skupinu u novu, povoljniju političku poziciju. Naime, povezivanje imena skupine s imenom teritorije uvijek je jačalo njenu (skupnu) poziciju kako to primjećuje M. Banton (M. Banton, 1997:19). Sociolog polazi od toga da svaka društvena skupina ima pravo da sama bira ime po kojem će biti poznata.
Time skupina pokazuje što tvrdi da je. To pravo ima i skupina koja sebe (ili je) naziva (ju) Bošnjacima. Naravno, sociologiji nije nepoznato da pripadnici drugih skupina daju toj skupini ime koje se razlikuje od imena koje skupina daju toj skupini ime koje se razlikuje od imena koje skupina iza sebe (tako se za Bošnjake, kod pojedinih Hrvata i Srba, zadržao naziv "Muslimani", "Bošnjaci-Muslimani", do uvredljivih naziva poput "Balije", "Muhamedanci", itd.). Drugo je pitanje što bi se Bošnjacima, u njihovom traganju za identitetom, mogla osvetiti preuronjenost u prošlost. Identitet se mora tražiti ne samo u prošlosti, već i u sadašnjosti i otkrivati (a ne strahovati od nje) budućnosti. Bošnjaci su u proteklom ratu (1991-1995.) prošli kroz fazu otkrivanja i fazu izgradnje nacionalnog identiteta. Ne treba se onda čuditi što je to bio složen konfliktan proces koji se odvijao i odvijao u kratkom vremenskom periodu. Ime može poslužiti i kao oputžnica (u ratnim konfliktima koji nose etnička i konfesionalna obilježja): dovoljno je da si drugog imena, drugog identiteta i da budeš nepodoban, ako ne i likvidiran.
3. ODJEĆA kao znak identiteta (profesionalnog, religijskog i sl.). Naime, način na koji se netko oblači, stanuje ili hrani može biti odlika skupnog identiteta. Narodna umjetnost i narodna nošnja stoljećima su čuvale posebnost, naprimjer kod katolika i Hrvata u središnjoj Bosni. Jean Calvin donio je propise kojima je bla precizirana boja i vrsta odjeće koju su njegovi sljedbenici smjeli nositi. Nakit i čipka su prezirani, a dama je mogla dospjeti u zatvor ako je "nemoralno" podigla kosu. Biblija nas upoznaje da su Židovima biti dati neki izričiti zahtjevi za odijevanje koji su im trebali pomoći da se drže odijeljeno od okolnih naroda. Apostol Pavle tražio je od kršćana da se pristojno odijevaju, da se ne ukrašavaju pletenicama ni zlatom, ili biserom, niti skupocjenim haljinama. I Sv. Petar je odvraćao od vanjskog pletenja kose i stavljanja zlatnih ukrasa. Ustvari, već kod starih Židova susrećemo se sa stvaranjem posebne nošnje ("tefillin") za pobožne osobe.
Članovi redovničkih zajednica nose istu odjeću. Vojnici, policajci, pismonoše, također. Za vrijeme hadždža svi sudionici nose istu odjeću (simbolički se time iskazuje jednakost svih pred Bogom). Odjeća može biti znak društvenog statusa i funkcije (često se na pitanje "Tko sam?" odgovara "Ti si ono što izgledaš!"). Ona se prilagođava "svetom" i "profanom", radu i blagdanu. Prijelaz iz "profanog" u "posvećeno" prati i promjena odjeće (kad je netko zaređen za svećenika stječe pravo i na nošenje posebne odjeće). U Bibliji i Kur''anu nalazimo odredbe koje se odnose na oblačenje. Odjeća treba izraziti i razlikovanje, identitet spolova, pa je ženi zabranjeno da se oblači u mušku, a muškarcu u žensku odjeću (Pnz 22,5). Allah je i za Adema i za svkog sljedbenika i sljedbenicu islama odredio način oblačenja. Kod mormona crkva propisuje način oblačenja i kakve frizure mogu nositi (kao znak raspoznavanja). Amiši nose "prosta" odijela s kopčama, širokim rubovima, pelerine i posebnu vrstu šešira. Sljedbenici rastafarijanskog pokreta nose jedinstvenu frizuru ("strašne kovrdže"), puštaju kosu tako da sliči i na lavlju grivu. Na ovim prostorima tradicija je na osnovu odjeće (i njene boje) određivala nacionalna i konfesionalna identifikacija. U doba Turaka propisi su određivali način odijevanja za pripadnike islama (zelena, žuta, bijela i crvena boja) i kršćane (ljubičasta, modra i crna boja, šešir i crne cipele). Ostataka toga nalazimo u karikaturama koje se objavljuju u dnevnim novinama: fes je simbol pripadnosti bošnjaštvu i islamu, šešir hrvatstvu i katolicizmu, šajkača srpstvu i pravoslavlju. Ili, ako se ne uzima odjeća kao simbol identiteta, onda je to ime: zato jer je Muhamed to je Bošnjak i musliman; Franjo - obvezatno Hrvat i katolik; Vojislav - Srbin i pravoslavac. Time imena određuju nacionalni i konfesionalni identifikaciju i pripadnost.
4. POZDRAV kao znak identiteta. Skupina u cilju međusobnog identiteta njenih članova nudi pozdrav. Tako je pozdrav znak pripadnosti nekoj skupini. Židovi se pozdravljaju sa "Šalom!" - "Mir!". U Talmudu nalazimo pozdrav "Mir - s vama!". U Novom zavjetu "Mir vama!" (Iv 20,9). Katolici se međusobno pozdravljaju s "Hvaljen Isus i Marija!". Tradicionalni franjevački pozdrav je "Mir i dobro!". Pripadnici islama pozdravljaju se s "Es-selamu alejkum!" - "Neka je mir s vama!". Ako je pozdrav znak pripadnosti skupini, a jeste, onda je neprihvatljivo isti unositi u javni život u kojem sudjeluju pripadnici i drugih skupina (nacionalnih, vjerskih). Tu bi trebalo zadržati univerzalne pozdrave, podjednako prihvatljive za sve. U protivnom "manjinske" skupine mogu uvođenje pozdrava doživjeti kao atak na njihovu posebnost i želju za asimilacijom.
5. U potrazi za identitetom društvene skupine (nacionalne, konfesionalne ... ) sklone su vraćanju MITU i mitskom predanju koji, kod člana skupine, razvijaju osjećaj "tko sam". Pri tom ne mora biti ni važna stvarnost ili lažnost mita. Mitovi često služe za iskrivljavanje povijesti njene interpretacije (tipičan primjer kosovskog mita). Manipulacijom povijesti želi se izazvati osjećaj stradalništva kod svoje nacionalne i konfesionalne zajednice. Pitanje identiteta u postsocijalističkom periodu, u nekim slučajevima poput ex Jugoslavije, prate ratovi. A ratove, opet, prate mitovi, legende i heroji. Identitet se vraća povijesti da bi se članovima nacionalne zajednice servirali podaci o stradanjima i brutalnostima koje su njihovi preci preživjeli od druge(ih) strane (Srbi od Bošnjaka i Hrvata; Hrvati od Bošnjaka i Srba; Bošnjaci od Hrvata i Srba). Povijest se, u takvom identitetu, predstavlja kao kontinuitet stradanja od pripadnika nacionale(ih) zajednice (a) s kojom(ima) se u konfliktu. U borbi za identitet, povijesna događanja trebalo bi interpretirati (na primjer u udžbenicima povijesti) oslobođeno od nacionalnih mitova i mržnje koji mogu ponovo biti iskorišćeni za manipulaciju i izazivanje sukoba. Naravno, to je lakše reći nego uraditi. Jer, odvajanje istine od mita traži preispitivanje identiteta skupine (u ovom slučaju nacionalne). "Vrlo je lako moguće da je mitologija nužna faza u razvoju ljudske misli koa takve ... definirati mitologiju kao poimanje zbilje koje postulira stalno prodiranje svetih sila u svijest svakodnevnog iskustva". (P. Berger-T. Luckmann, 1992:133).
6. OBIČAJ kao znak identiteta. običaj spada u kolektivnu i narodnu svijest. To je ustaljen, dugotrajan način ponašanja koji se za članove skupine smatra obvezatnim. Narod kaže: "Sve dja, običaja ne daj" ili "Bolje je da nestane selo, nego običaj". Neki običaj mogu biti karakteristični za pripadnike date nacije ili konfesije i time imaju značenje na prostorima gdje žive pripadnici tih nacionalnih ili konfesionalnih jedinica (kao Slava kod Srba, ili običaj katolika da se petkom uzdržavaju od jedenja mesa). U Starom zavjetu stoji da članovi skupine zasnovane na zajedničkom podrijetlu imaju običaje. (Br. 35, 19) Bog može odrediti znak, simbol, razlikovanja među narodom. Kod Židova taj znak saveza je obrezivanje (Post, 17,11): "Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kada mu se navrši osam dana, neka bude obrezano" (Post 17,12). Neobrezano muško treba udaljiti iz "svoga naroda" (Post 17,14). Obrezivanje je preduvjet za slavljenje blagdana Pashe (Izl 12,48).
7. ODNOS NACIONALNOG I DRŽAVNOG IDENTITETA. Ni tu ne postoji neka čarobna formula. Da nije nužno najprije izgraditi nacionalni, da bi se potom gradio državni, identitet pokazuje primjer Francuske. Francuzi su 1989. goidne stvorili svjetovnu državu. Potom su gradili naciju kao političku zajednicu. Suprotno od njih, Nijemci su postali narod prije nego što su se ujedinili u jednu državu 1871. godine stvorili svjetovnu državu. Potom su gradili naciju kao političku zajednicu. Suprotno od njih, Nijemci su postali narod prije nego što su se ujedinili u jednu državu 1871. godine. Kriterij za ujedinjenje bio je etnička pripadnost. Dakle, historijske sudbine identiteta raznih naroda i njihovih država su različite.
8. Problem identiteta kod MANJINA. Zahtjev za zaštitu manjina je važan moralni zahtjev. On podrazumijeva da se jezične, vjerske, kulturne manjine svake države zaštite od pritisaka većine. Načelo zaštite manjine svake države zaštite od pritisaka većine. Načelo zaštite manjina nije, doduše, lako provesti. Ponekad se, od strane većine, manjinama ne priznaje njihovo pravo na vlastiti identitet (nacionalni, konfesionalni) i ime. Tako Turska ne priznaje Kurde kao entičku skupinu. Francuski ne priznaju status manjine Korzikancima, Bretancima i Baskezima. Njemačka vlada ne priznaje turskim doseljenicima status etničke manjine jer, po njemačkim zakonima, manjinu mogu činiti državljani (Njemačke) koji žive na nekom zasebnom području i slijede zasebne običaje (a ne oni koji žive disperzivno po različitim gradovima).
9. Identitet i KONFLIKT. Svakoj skupini koja sudjeluje u konfliktu potrebna je skupna solidarnost. Fizička različitost, različitost boje kože, različit nacionalni i religijski identitet mogu pospješiti diskriminaciju, a time stvarati uvjete za sukob. Religijski identiteti mogu biti uzrokom mnogih sukoba (nasilje između Pakistana i Indije nakon 1948. godine); sukob Hindusa i Sikha u Indiji; tenzije između Hindusa i muslimana. Religijski identiteti mogu biti baze sukoba među neprijateljskim političkim strankama koje se međusobno osporavaju. Ne smije se zaboraviti da politički i ekonomski interesi često stoje iza skupina koje se identificiraju u sukobu kao religijske. U Sjevernoj Irskoj stranke se često identificiraju (a i mi to prihvatamo) kao katoličke i protestantske. Čak i unutarreligijske različitosti mogu dati osobit karakter sukobima koji se definiraju političkim terminima, kao rat između Iraka i Irana. I jedni i drugi su muslimani, ali slijede različite tradicije unutar islama. I u ratu u Bosni i Hercegovini (1991-1995.) eskalacija ratnog konflikta vodila je povećanju etničke i konfesionlane kohezije, a osobito identifikacije. Uporedo s tim povećavali su se negatini stereotipi u odnosu na druge etničke i konfesionalne skupine (naprimjer u medijima davanje negaativnih, kompromitirajućih i ponižavajućih imena: "ustaše", "četnici", "fundamentalisti", "balije", itd.).
10. KONFESIONALNI IDENTITET. "Na pojedinačnoj razini, modernizacija stvara osjećaj otuđenja i izgubljenosti, jer tradicionalne veze i socijalni odnosi pucaju, što vodi do krize identiteta na koju odgovor pruža vjera" (S. Huntington, 1998:99). Na značaju dobijaju znaci nacionalnog i konfesionalnog identiteta: zastave, tespihi, krunice, križ, polumjesec, kape (koje simboliziraju nacionalu tradiciju)... Da li je rat izmijenio religijsku identifikaciju? To se pitanje neminovno nameće u analizama odnosa rata i religioznosti. Međutim, pri tom treba razlikovati izvjesnu revitalizaciju religijskih ideja i crkvenih institucija do koje je došlo u novom društveno-političkom sustavu, od utjecaja kojeg je rat imao na porast religijskog i konfesionalnog identiteta. Društveni pritisak "poželjnosti" religijske (i konfesionalne) identifikacije dovodi do otvorenog, sociološkog, ispoljavanja religioznog identiteta i kod onih koji su ga ranije (zbog okruženja) prikrivali: odlazi se javo u crkvu/džamiju; proslavljaju javno vjerski blagdani, konfesionalne zajednice su nazočne u javnom i političkom životu, na radiju, TV, u novinama. Sve to može stvoriti pogrešnu sliku o povećanju religijskog identiteta. Nije toliko možda riječ o povečanju religijskog identiteta koliko (i kod pojedinaca i društva) ispravljanja "grešaka" prošlosti. Religijski i konfesionalni identitet će biti snažniji tamo gdje se konfesija stavlja u odbranu i zaštitu kulturnog identiteta skupine (naprimjer, u dijaspori). bošnjaci su se u ratu sve više okrećali islamu kao izvoru identiteta. Islam nije samo religija, već i način života. Povećana je praticipacija u vjerskom životu (odlasci u džamiju, obavljanje molitve, posta, hadždža ... ) povećana je izdavačka djelatnost Islamske zajednice; njen pristup i nastup u medijima; povećano je zanimanje za islamske vrijednosti i način odijevanja; osnivanje obrazovnih institucija; suzdržavanje od alkohola; povećana uporaba islamskih simbola, itd. Da etnički i konfesionalni identitet mogu biti jači od drugih pokazala je podjela Cipra na Turski i Grčki dio. Organizacija nekik švajcarskih kantona ide granicom konfesionalnih podjela (katolici-protestanti). Etničku identifikaciju na području BiH pojačavaju još konfesionalna i jezična (pripadnici jednog etnosa ujedno su, po pravilu, pripadnici i jedne konfesionalne i jedne jezičke skupine).
11. NACIONALNI IDENTITET je samosvijest nekog naroda o sebi. Svijest o nacionalnom identitetu oblikuje se u pojedinih naroda u različito doba (To se desilo i s nacionlanom sviješću kod Srba, Hrvata i Bošnjaka). Hegel je smatrao da kolektivni duh nacije oblikuje državu. On određuje historijsku sudbinu nacije. Svaka nacija mora potvrditi svoju individualnost boreći se s drugim nacijama. Nasuprot Hegelu, Marx je ukazivao da se u jednoj naciji može razviti više orečnih "totalitarnih ideologije" (ovisno o društvenom statusu i društvenoj ulozi njihovih nositelja). Nacionalni identitet zasniva se na želji ljudi da nađu svoje mjesto u svijetu i da pripadaju nekoj moćnoj (kolektivnoj) zajednici. "Nijedna od teorija koje tvrde da je nacija ujedinjena zajedničkim porijeklom, jezikom ili zajedničkom historijom nije prihvatljiva ni primjenjiva u praksi. Načelo nacionalne države ne smao da je neprimjenjivo nego nika nije ni bilo jasno shvaćeno. Ono je mit. Ono je iracionalan, romantičan i utopijski san, san naturalizma i plemenskog kolektivizma", pisao je K. Popper (1998c:66-67). Ima stajališta u kojima se govori o etničkom identitetu koji je isključiv jer se stječe samo rođenjem. Za razliku od njega, nacionalni identitet je uključiv, može da se stekne (naprijemje nakon pet ili više godina braka u nekoj nacionalnih država). Ovdje se, očito, ne pravi dovoljno razlika između nacionalnog i državnog identiteta (koji se stječe boravkom u nekoj državi, najčešće bar pet godina). Nacionalno pitanje danas se interpretira u formi debata o identitetu. Na bosanskohercegovačkim prostorima od djetinjstva se u obitelji njegova i njeguje nacionalna (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) i konfesionalna (muslimani, katolici, pravoslavni) identifikacija. U takvim uvjetima nerijetko se nacionalni identitet gradio (i gradi) u odnosu prema "drugom". Kad se pojavio među "drugima" donosimo i svoj identitet. To je problem po(do)kazivanja identiteta. S tim pitanjem susrela su se sva tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini. U predratnom periodu teško se shvatala dubina i značaj nacionalnog identiteta. Još teže se oslobađalo "teorija" po pojima je nacionalni i religijski identitet nešto ljudski, a pogotovo politički, sumnjivo. Možda je to doprinijelo da se nacionalni identitet pred rat, a osobito u ratu, razvijao na ekskluzivitetu. U tom slučaju, ukoliko se nećeš identificirati s ekstremnom nacionalnom politikom onda ti predstoji da se migracijom (što su mnogi u ratu učinili napustivši prostore BiH), ili na neki drugi način, od nje distanciraš. U mulitnacionalnom i multikonfesionalnom društvu - ako ga uz to još prate konfliktni društveni odnosi - ljudi stalno osjećaju potrebu za dokazivanjem u ispravnoj nacionalnoj pripadnosti, ispravnom jeziku, vjeri, itd. Potreba dokazivanja će biti utoliko jača što se, u društvenim odnosima, više drugima niječe njihov identitet, odnosno ako se on želi (od većinske zajednice) drugima propisivati ("ovdje je riječ o bosanskim Hrvatima, bosanskim Srbima ...", a ne o Hrvatima i Srbima). Pokazalo se da u kritičnim trenucima za naciju većina njenih pripadnika postaje izričito svjesna svoje pripadnosti. Uvijek kad čovjeka zahvati nesigurnost oslanja se na kolektivni identitet (nacionalni, konfesionalni ...). Ako se vlast ne prihvata kao svoja, u otporu prema njoj, jača svijest o nacionalnom identitetu. Koji su elementi nacionalnog identiteta? Mogu to biti: a) J e z i k (Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu ..." - A. Starčević, "Narodne novine", 189, 1852.). U svijetu ima 3-4 tisuće jezika, iako se njihov točan broj i ne zna. Teško je naći dvije autohtone zajednice koje bi govorile istim jezikom. Zato je Fichte (za kojeg K. Popper kaže da je bio ne smao jedan od osnivača njemačkog nacionalizma, već i "apostol nacionalizma" -1998c:71) tvrdio da su granice nacije omeđene jezikom. Jezik nekog naroda je ono što odredi taj narod, s čim se on identificira i s čim se služi. Druga je stvar hoće li se taj jezik nekom drugom svidjeti. Ni kod jednog naroda nema prakse da se jezik dijela njegovog naroda izvan "matice" razlikuje od onog u "matici". Osnovno pravilo sociologije jezika jeste: svaki narod ima pravo na jezik kakav želi i da ga zove kako hoće. On je kod mnogih naroda postao ne samo sredstvo komunikacije već i simbolom identiteta zajednice. Za osobu koja govori drugačijim jezikom od mog, reći ću da govori stranim jezikom. Tako jezik spada u činioce koji utječu na nivo različitosti. Jezične razlike su, možda, među skupinama najuočljivije, ali one nisu jedine, a često niti najznačajnije, kulturne razlike. Napadaji na jezik nazivaju se - logocid. Jezik se javlja kao činitelj jedinstva, mentaliteta, kulture itd. Kad unitarna politika sprječava nacionalni identitet tad se on, uglavnom, čuva preko jezika (Hrvati u Habzburškoj monarhiji). Jezik kao znak raspoznavanja može biti govorni (armenski, grčki, hrvatski, francuski ...), ali ostaje i "sveti jezik" (arapski, hebrejski) na kojem se izgovara molitva. Arapski jezik je kod pripadnika islama - jezik Kur''ana i Božije poruke - ali i obreda, postaje simbolom osjećaja pripadnosti jednoj cjelini. mada većina sljedbenika islama dana nisu Arapi, ipak je arapski jezik ostao jezik obreda. "Ne šaljem te narodu nepoznata jezika i nerazumljiva govora, već te šaljem domu Izraelovu", kaže Jahve Ezekielu (Ez 3,5). Talmud govori o "svetom jeziku", a to je herbejski, nasuprot govornom jeziku kojim su se Židovi služili. Stari zavjet spominje narod "nerazumljiva i neshvatljiva govora, jezika strana" što ga nitko ne razumije (Iz 33,19). O čemu je riječ ako je "sva zemlja imala jedan jezik i riječi iste" (Post 11,6)? Naime, Jahve je odlučio stvoriti više jezika: "Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govor ne razumiju" (Post 11,7). Praktično, mit o Babilonskoj kuli upoznaje nas da je čitav svijet govorio jednim jezikom, a onda je Bog stvorio različite (nerazumljive) jezike kao kaznu za one koji su ga - gradeći Babilonsku kulu - htjeli dosegnuti. I po Kur''anu jedan od dokaza Božijih jest stvaranje "raznovrsnosti jezika vaših" (XXX,22). Narodi svijeta su "svakog jezika". Time se označava raznovrsnost kultura. Jezik služi za sporazumijevanje među članovima skupine: "Uistinu ne pišemo vam ništa drugo osim onoga što možete čitati i razumijevati" (2 Kor 1,13). Nepoznati autor Poslanice Diognetu upozorava nas da se kršćani "ne služe nekim neobičnim jezikom". U slučaju da se govori "tuđim" jezikom, sv. Pavao poučava da govore dvojica "ili najviše trojica", ali po redu, ne istodobno, i da jedan tumači. Ako nema tumača, onda ("obdareni tuđim jezikom") neka šuti u crvi, "neka govori sam sebi i Bogu, a ne ostalima" (1 Kor 14,28) koji ga neće razumijeti i zašto im onda govoriti. Svi narodi Boga hvale svojim jezikom. Ako se molitva obavlja na tuđem jeziku, "moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi" (1 Kor 14,14) jer se ne razumije ono što se izgovara. Po Kur''anu ni jedan poslanik nije bio "koji nije govorio jezikom naroda svoga" (XIV, 4) kako bi mu mogao objasniti objavu. Pavle je govorio Grcima grčki, a Hebrejima hebrejski. Dakle, tolerancija podrazumijeva da svatko ostane s vlastitim jezikom (post 10,5), prema "svojim plemenima i jezicima, po svojim zemljama i narodima" (Post 10,20 i 10,31). Kralj Ahsvar poslao je pismo "knezovima svakog pojedinog naroda, svakoj pokrajini njezinim pismom i svakog pojedinog naroda, svakoj pokrajni njezinim pismom i svakom narodu njegovim jezikom" (Est 3,12). dakle, maksimalna tolerancija, "drugom" je poslana vijest napisana njegovim pismom i njegovim jezikom. Neki kažu da je jezik pretpostavka samoidentiteta i identiteta. Zaista, gotovo sve sociološke i politikološke definicije polaze od jezika kao elementa u nastanku i identitetu nacije. A da autori takvih definicija mogu biti i u zabludi pokazuje podatak da uloga jezika ne mora baš biti tako velika (ili odlučujuća) jer engleskim, španjolskim, njemačkim jezikom govore pripadnici više nacija. Tu se nacionalna identifikacija najčešće ne određuje po jeziku, već po državi u kojoj se živi (Englezi, Amerikanci, Švicarci, Finci) ili po podrijetlu (Nijemci). Belgijanci imaju tri službena jezika (francuski, holandski i njemački), Svajcarci četiri (njemački, francuski, italijanski i retoromanski), Finci dva (finski i švedski), itd. Međutim, u višenacionanim društvima, načelo jednakosti, kada su u pitanju jezik i kultura, znači jednako pravo na različitost. Lijepa je zamisao da se stvori društvo građana u kojem će svi biti jednakopravni građani. Ali, kad se dođe na pitanje jezika i kulture kao znaka identiteta onda to ne važi. Varady Tibor navodi primjer da je Evropska unija uvela jedinstvenu monetu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da uvede jedinstven jezik jer bi time Evropa prestala biti ono što jeste (bez obzira na moguću praktičnost uvođenja jednog jezika). Da li pluralizam jezika u državnoj zajednici vodi integrativnim ili dezintegrativnim procesima? Evo što je o tome mislio T. Parsons: "Kako je jezik ključna žiža etničke pripadnosti, pravo svake etničke grupe u pluralističkoj zajednici na korišćenje vlastitog jezika, može postati žiža poremećaja i unutrašnje napetosti, što se pokazalo u sukobima između Valonaca i Flamanaca u Belgiji i Engleza i Francuza u Kanadi. Tamo gdje je jezik jedne etničke zajednice postao jezik zajednice, članovi drugih grupa mogu biti izloženi velikim pritiscima" (T. Parsons, 1992:115-116). b) K u l t u r a na kraju XX stoljeća postaje važniji element, od svih drugih, identiteta (osobito u dijaspori). Skupini njena kultura razvija osjećaj kolektivnog identiteta. Tako kulutra jača integraciju skupine, ali i njenu diferencijaciju spram "drugoga". Ipak, kulturni identitet je, po pravilu, obrana od tuđeg kulturnog utjecaja. Nedopustivo je kulturu koristiti kao pretekst za isključivost i netoleranciju. Zločin je ljude ubijati zbog njihove kulturne različitosti. Oni imaju pravo na različitost. Tu kulturnu različitost ne treba prenaglašavati i na toj prenaglašenosti stvarati nepomirljivi antagonizam. Opasno je kad se razgovor o nacionalnoj(im) kulturi(ama) pretvori u razgovor o dobroj (mojoj) i lošoj (tvojoj) nacionalnoj kulturi, kad se želi istaći superiornost, ekskluzivitet sopstvene nacionalne kulture. Pod ekstreman odnos spram vlastite nacionalne kulture teže potpadaju osobe koje žive u heterogenim i urbanim kulturama. Mulitikulturalizam je kulturna politika koja prvenstveno teži ravnopravnom koegzistiranju kultura. Interkulturalizam je kulturna politika koja pretpostavlja uzajamnost, ravnopravnu i punopravnu zamjenu među svim kulturama koje su u dodiru. "Za razliku od multikulturalizma, odnosno kulturnog pluralizma koji je u osnovi statičan, usmeren na paralelnu koegzistenciju kultura, interkulturalizam je dinamičan ... Strategija interkulturalizma, međutim, nije nikada primjenjena na odnose između globalnih društava, odnosno nacionalnih kultura" (B. Stojković, 1998:96). c) T r a d i c i j a preko koje se razvija kolektivna svijest o etničkoj i koknfesionalnoj prošlosti. Nacionalna tradicija se, zbog specifične nacionalne povijesti, stvara u okviru jedne nacije obuhvatajući kolektivnu svijest, načine ponašanja, specifične običaje i tvorevine nacionalne kulture. Kult tradicije uvijek je u funkciji suvremenog nacionalnog identiteta.
Preko očuvanja tradicije želi se očuvati etnički i kulturni identitet. "Mi smo oni koji su odgovorni da "u sebi" povuku granicu između onoga što je prošlo i treba da bude napušteno, i onoga što bi imalo ostati" (H. Plessner, 1997:9). d) T e o r i j a p o d r i j e t l a. Prvi je podrijetlo, kao kriterij pripadnosti skupini, uveo Stari zavjet. Tamo se kaže da svi ljudi potječu od Adama i Eve. Dakle, naglask je na podrijetlu. Kasnije su taj kriterij prihvatili kršćanstvo i islam. Danas, po tom kriteriju, ljudi čine naciju i nacionalno se identificiraju po osnovu podrijetla. Čak i riječ "natio" etimološki označava rođenje, zajednicu podrijetla. Vjerovanje u zajedničko podrijetlo doprinosti izgradnji svijesti o zajedničkom identitetu i osjećaja solidarnosti. Ako se za odredbu nacionalnog identiteta uzima podrijetlo, onda je veza među pripadnicima iste nacionalnosti isključiva: tu ne mogu da spadaju oni koji nemaju isto etničko podrijetlo. Na kraju XX stoljeća kao da se zapaža porast interesa za podrijetlom. Jedan od naroda koji podrijetlo uzima za osnovu svoje pripadnosti jesu i Nijemci. Oni se osjećaju Nijemcima zbog podrijetla, a ne zbog jezika ili ... Naravno, ljudi mogu biti ispod podrijetla, po tome pripadati istoj nacionalnoj zajednici, ali se po mentalitetima i drugim karakteristikama razlikovati (Dalmatinac i Zagorac; Zagorac i Hercegovac; Slavonac i Hercegovac, itd.).
12. ODNOS NACIONALNE I KONFESIONALNE IDENTIFIKACIJE. Prisjetimo se da se nacionalni identitet Židova gradio na svijesti o izabranosti i svijesti o savezu s Bogom. Preko tog saveza, Židovska plemena su ušla u nacionalno jedinstvo, a nacionalni identitet dobio je i religijsko značenje. Konfesija (a i religija) često se uzimaju kao obilježje po kojem ljudi definiraju sebe i svoj identitet. Moguće je da konfesionalna identifikacija nadjača nacionalnu. Recimo, migrirajuća radna snaga ako dođe u novu sredinu koju čine ljudi druge nacionalnosti (slučaj radnika iz Zapadne Hercegovine u Njemačkoj) a iste konfesionalnosti, radije će iznositi svoju konfesionalnu (katoličku) identifikaciju, nego nacionalnu. Kad seljaka u BiH upitate tko je on (da odredi samoidentifikaciju) prije će vam reći "katolik", "pravoslavac", "musliman", nego "Hrvat", "Srbin", "Bošnjak". Konfesionalna identifikacija može biti osnovno obilježje i kod pripadnika iste državne teritorije (recimo, kod Iraca). U Sjevernoj Irskoj stanovništvo se identificira kao katolici ili protestanti. Naravno, političke okolnosti i društveni status mogu nekad snažno doprinijeti toj identifikaciji. Vjera kao osnov identiteta? Taj znak identiteta ne djeluje samo unutar zajednice, već (često je to i važnije) kao znak razlikovanja od "drugoga". Bošnjaci, Hrvati i Srbi u BiH se samoidentificiraju na osvnovu religije, kulture, danas i jezika, ali razlike među njima nisu tak snažno određene (osim religijskih razlika između kršćana i muslimana). Na prostoru BiH nacionalne granice (Bošnjaka, Hrvata i Srba) gotovo su podjednake (ako ne i apsolutno jednake) s njihovom religijskom pripadnošću (muslimanskoj, katoličkoj, pravoslavnoj). Druga je stvar što su to univerzalne religije pa u svijetu i bližem okruženju sasvim drugih nacionalnih i etničkih skupina. Ovdje, u BiH, nacionalna diferencijacija nastavljena je na vjerskoj diferencijaciji koja joj je prethodila. Koegzistencija s drugim religijama treba da bude, također, jedna od odlika konfesionalnog identiteta u BiH. Dijalog s islamom je svakidašnjica katoličkog i pravoslavnog života u BiH (i obratno). Pri tom ne mislimo na doktrinarni dijalog, već na dijalog kršćana i muslimana na socijalnoj i kulturnoj razini. Taj dijalog bi vjerojatno doveo do poštovanja različitosti, ali i do zaštite muslimana u dominirajuće katoličkoj i pravoslavnoj sredini. I obranot: do zaštite katolika i pravoslavaca u dominirajuće islamskoj, muslimanskoj sredini. Tad neće biti miniranih ni crkava ni džamija. Što se zbilo sa svijesti (nacionalnom) nakon rata u BiH? Kao da na to odgovara fragment iz knjige "Ruža i križ": "Jedna pravila, ma kakva ona bila, više ne vrijede. Raspala se (točnije: udvojila se) do maločas zajednička pripovijest o (vlastitoj) povijesti, o sadašnjosti i (zajedničkoj) budućnosti. Razoren je prvotni zajednički jezik svijesti ... Razoren je put sporazumijevanja ... Tri navedena zajedništva svijesti u najmanju su ruku ugrožena. Po svemu bi se reklo: izgubljena je do kritična trenutka zajednička (ili možda: hinjena zajednička) kompetencija svijesti ... različito, do međusobne opreke, vide ... svoju prošlost, sadašnjost i vjerovatno, svaka svoju i ne-moguću zajedničku budućnost" (Paić, 1991:20-21). Na kraju recimo da potreba našeg vremena nije jedan identitet (nacionalni, vjerski, konfesionalni ...), nego uzajamno poštovanje i snošljivost nosilaca različitih identiteta. Moguće je u društvu uspostaviti slobodu ispoljavanja identieta (nacionalnog, vjerskog, konfesionalnog ... ) za pripadnike različitih društvenih skupina, ali to još uvijek ne mora značiti da u tom društvu postoji tolerancija, snošljivost. Dijalog među osobama različitog identiteta zahtijeva dobro poznavanje "suprotne" strane. Bez toga je nemoguće doći do zajedništva u različitostima, a da se one (različitosti) ne ugroze. LITERATURA: Banton, M. (1977): ETNIC AND RACIAL CONSCIOUSNESS, London, Longman. Benda, Julien (1907): IZDAJA INTELEKTUALACA, Zagreb, Politička kultura. Berger P. - Luckmann T. (1992): SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ZBILJE, Zagreb, Naprijed. Huntington, P. Samuel (1998): SUKOB CIVILIZACIJA, Zagreb, Izvor. Paić, Ivo (1991): RUŽA I KRIŽ, Zagreb, Alinea Parsons, Talcott (1992): MODERNA DRUŠTVA, Niš, Gradina Plessner, helmuth (1997): ZAKAŠNJELA NACIJA, Zagreb, Naprije. Poper, Karl (1998): OTVORENO DRUŠTVO I NJEGOVI NEPRIJATELJI III, Sarajevo, Pravni centar. Stojković, Branimir (1998): INTERKULTURALNOST, INTRAKULTURALNOST I MEĐUNARODNO KOMUNICIRANJE, u zborniku: Rasizam i ksenofobija (1998), Beograd, Forum za etničke odnose. Veber Maks (1997): SABRANI SPISI O SOCIOLOGIJI RELIGIJE, tom III, Novi Sad, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.