Politička uloga islama u međunarodnim odnosima
POLITIČKA ULOGA ISLAMA
U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Prof. dr. Bahador Aminijan
Islam i islamski pokreti su danas, više nego ikada, a naročito u odnosu na nekoliko proteklih stoljeća, prisutni na međunarodnoj sceni. Ovo prisustvo iskristalizirano je u različitim oblicima – antikolonijalnim pokretima, suprotstavljanju zapadnjačkim režimima, suprotstavljanju određenim aspektima prednosti Zapada i njegove kulture u islamskom svijetu, učešću u političkoj sili, organiziranju islamske vlasti itd. Vrhunac ovog trenda može se zapaziti u 80-tim i 90-tim godinama. Ovakva aktivna i svakako pažnje vrijedna prisutnost, iako je najuočljivija u političkom obliku, ima i snažne kulturne odlike. Možemo reći da se prisutnost islama zapravo manifestira u obliku borbenih pokreta i pokreta oživljavanja islama. Prvi, sa ratobornom i neprijateljskom tendencijom i orijentiranošću ka vojnom i političkom polju, postoje i djeluju većinom u Afganistanu, Libanu, Palestini, Alžiru itd., dok drugi imaju više kulturni aspekt i usmjereni su ka oživljavanju temeljnih islamskih vrijednosti koje su zaboravljene tokom vremena. Ovi pokreti za oživljavanje, nakon perioda relativno duge pasivnosti, a kao odgovor na svestrane napade, su mnogo prisutniji nego u prethodnim decenijama i nastoje u vihoru pritisaka modernizma i zapadnjačke civilizacije dati novu definiciju identiteta islamskog društva. Ovakvo dešavanje može se primijetiti u cijelom islamskom svijetu, npr. u Turskoj, Maleziji, BiH, Iranu itd.
Izvor napada na islamski svijet uglavnom leži u Zapadu i širenju kulture modernizma, a odgovori islamskog društva na te talase mogu se podijeliti na nekoliko faza:
Prva je uglavnom istovremena sa prvim susretima muslimana sa novom zapadnom civilizacijom (17. i 18. stoljeće). U ovom slučaju odgovor je bio jedna vrsta totalne konfrontacije i suprotstavljanja no, nakon poraza muslimana, prerastao je u negativnu rezistenciju i sankcioniranje svakog oblika manifestacija što ih je sa sobom donosila kultura s druge strane svijeta. Od 18. stoljeća muslimani, koji su izašli iz dugog perioda svog zlatnog doba, te prolazili kroz fazu dezintegracije i dekadencije, su se našli pod vrlo snažnim pritiscima i tokovima sa Zapada. Ti tokovi imali su, pak, oslonac u moćnim instrumentima proisteklim iz tehnoloških promjena i napredaka u 17. i 18. stoljeću. Dakle, za odbranu od svega toga muslimani nisu pronašli dovoljno snage i zapadnjaci su uspjeli preuzeti vlast širom islamskog svijeta. Ova vlast u nekim zemljama, poput Egipta, Sirije, Libana i Iraka, bila je sasvim izravna i direktna. One su se na početku 20. stoljeća nalazile zvanično pod zapadnom vlašću, a u nekim drugim državama, kao što je Iran, kultura i manifestacije Zapada bile su jedine koje su uspjele napredovati, i to poprilično brzo. Ovaj prodor je nesumnjivo uzdrmao identitet ovih društava. Rezistencija i opiranje muslimana, mada u ovoj prvoj fazi nije imalo osobitog uspjeha, dalo je koristi barem utoliko što se islamska društva nisu sasvim predala i poklekla pred ovim totalnim i svestranim napadima – neka od tradicionalnih polja su ostala netaknuta i u narednim fazama predstavljat će glavne centre suprotstavljanja (npr. džamije, derviške tekije, islamske škole, odnosno medrese i sl.).
U drugoj fazi muslimani su počeli razmišljati kako će pronaći izlaz i prevazići vlastite slabe tačke. Počeli su sa učenjem novih lekcija i preuzimanjem iskustava od same europske civilizacije i tehnologije. Izlaz je viđen u reformi administracije, ekonomije, edukacije, te sociologije u okvirima islamskih vrijednosti i civilizacije, ali taj je proces vremenom stigao do vesternizacije i odbacivanja domicilnih sadržaja i vrijednosti. Početkom vladavine Ataturka u Turskoj i šaha Reze u Iranu naročito je došao do izraza. To su dvije ličnosti koje su mnogo uložile u negiranje religijskih vrijednosti i imitiranje Zapada. Pod općim utjecajem ovakve vesternizacije našla se, dakle, većina islamskih društava.
Slijedi treća faza, u kojoj je među muslimanima osnažena svijest da jedini put spasa od zapadnjačke civilizacije predstavlja povratak temeljnim vrijednostima islama, vrijednostima koje su tokom dužeg niza stoljeća činile muslimane pionirima cijelog svijeta, ali su danas zaboravljene. Ovakav tok svijesti je u decenijama nakon Prvog svjetskog rata prošao kroz period historije pune padova i uspona, a od 80-tih, nakon pobjede islamske revolucije u Iranu i jačanja islamskih pokreta u Afganistanu, Palestini, Libanu ili općenito, na Srednjem istoku, te na istoku Azije i Evrope, postao veoma značajan i bitno osnažen. Uzrokovao je da islam u oblasti unutrašnjih društvenih i političkih pitanja islamskih zemalja, ali i na međunarodnoj sceni preuzme važnu ulogu. Hidžab – islamsko odijevanje žene, oživljavanje džamija, posebni islamski programi, poput islamskih praznika, programa za mjesec ramazan, džuma-namaza, potom uspjeh islamističkih stranaka u Alžiru i Turskoj, širenje borbenih pokreta u Tadžikistanu, Čečeniji, Libanu, Palestini itd. – sve su to aspekti oživljavanja islamskih spoljnih manifestacija i običaja, te pokazatelj novih nastojanja muslimana za definiranje i izgradnju vlastitog identiteta i odvajanje od drugih.
Različita gledišta o ulozi islama u međunarodnim odnosima
O ulozi islama i muslimana na međunarodnoj sceni postoje različita gledišta i stavovi, koje ćemo pokušati barem ukratko predstaviti:
Krenut ćemo od Fukuyame, koji se nalazi pod vrlo snažnim dojmovima filozofije Hegela i teoretičar je teorije kraja historije (endism) u međunarodnim odnosima. On vjeruje da su nestankom komunizma dva osnovna rivala liberaldemokracije – komunizam i fašizam – doživjela svoj poraz, te da je čovječanstvo došlo do krajnje tačke usavršavanja svoje ideologije i da je nastupio krajnji i najželjeniji oblik ljudske vlasti. Ovim procesom i procesom ujednačavanja i globalizacije kulture eliminira se i posljednji ozbiljni protivnik za očuvanje zapadnih vrijednosti i principa – zapadna kultura sigurno korača s kraja na kraj svijeta i preuzima vladavinu. Fukuyama pokazuje da je najvažniji pokretač čovječanstva u toku historije bila želja za priznajem, poštivanjem prava i položajem individue među drugima, a kultura liberaldemokracije je ta koja na najbolji način može razumjeti i odgovoriti na takve potrebe i želje. Zadovoljavanjem ovog instinkta, koji je značio pokretača povijesti čovječanstva, čovjek bi dostigao vrhunac usavršavanja svog društva, te nikakvo drugo upotpunjavanje i oblikovanje ne bi bilo moguće. Na kraju, historijske razlike se završavaju ili drugim riječima – historija se završava. U ovom slučaju, nikakav ozbiljan rival i sunekolikonik za liberaldemokraciju ne postoji niti će postojati. Naravno, u svojoj teoriji ukazuje i na ulogu religije i nacionalizma, ali kaže da iz njih mogu iznići samo neke ograničene, lokalne rezistenicje. Po njegovom mišljenju religija, pa ni islam nema neku osobitu snagu i ulogu na međunarodnom polju[1] i moguće je da pruži otpor samo u pojedinim oblastima.
Teorija Fukuyama, koju treba smatrati jednim od najosnovnijih i najpopularnijih zapadnih gledišta, zasnovana je na pobjedi nad komunizmom. Ona ima i brojne slabe tačke koje su bile izložene mnogim kritikama. Ukratko, možemo reći da daje brojne nepotpune i manjkave slike o čovjeku i historiji i ograničavanjem čovjeka na biće koje je pod utjecajem samo jednog instinkta, sve dimenzije njegova postojanja stavlja pod tu prizmu i određenom vrstom kratkovidnosti stiže do prijekog suda koji ne može pronaći bolji sistem od sistema liberaldemokracije, čime bi i historija stigla do svog kraja. Ovakav sud i stav izrečen 1990. godine, samo nekoliko godina potom, sa promjenama na istoku Evrope, pa i u BiH, pokazao je svoje greške. Ovo gledište osim brojnih kontradiktornosti i slabosti, koje su izašle izvan svih granica jedne naučne teorije, ne može se uskladiti sa stvarnošću niti objasniti događanja.
Slijedi Huntington – u odgovoru na teoriju Fukuyama vjeruje da se historija nastavlja onakva kakva je i bila, samo se u narednim decenijama sukobljavanje u ljudskom društvu prenosi sa nivoa nacionalnih država na nivo civilizacija. Oblikovanje budućeg svijeta zasnivat će se na osnovu civilizacija. Civilizacijski identitet imat će veliku važnost. Dva rivala koja će stupiti na scenu i biti glavni akteri u narednim decenijama bit će s jedne islamska, a s druge strane zapadna civilizacija. Znači, na međunarodnom polju islam će zauzimati značajno mjesto i ulogu.[2] Huntington u sveobuhvatnim nastojanjima teži upozoriti na činjenicu da se za zapadnu civilizaciju i Ameriku povećava opasnost od islama, kao odgovarajućeg nasljednika komunizma. No, naravno i ova, možda najglasnija savremena teorija, sadrži brojne slabe naučne tačke koje neminovno bivaju predmet rasprava i diskusija. Njeno je nastojanje da se izborom samo nekoliko pitanja, a previđenjem drugih realnosti, i uz to još i pogrešnim tumačenjem tih nekoliko činjenica i njihovim generaliziranjem sagradi opća teorija, važeća za cijelo međunarodno društvo. Kao primjer za sukob islamske civilizacije sa Zapadom navodi rat u Perzijskom zaljevu, a Saddama Hosejna prikazuje kao predstavnika cijelog islamkog svijeta, dok on ni u kom slučaju nije predstavljao islamsku civilizaciju, nego je napao susjednu državu i za to dobio osudu svih islamskih zemalja. I drugi primjeri Huntingtonove teorije su slični. Takve slabosti potpuno uništavanju njenu naučnu vrijednost i srozavaju je na nivo obične političko-propagandne galame. Huntingtonov posao umjesto da je naučni, je zapravo politički i predstavlja određene ciljeve u definiranju novog neprijatelja za zapadnu civilizaciju i Ameriku. Metodološka pogreška njegove teorije je ponuđena definicija civilizacije. To svakako nije nikakva određena definicija, nego je u obzir uzeto samo jedno značenje. Npr., na nekom mjestu civilizaciju je uzeo u značenju religije (islamska civilizacija), nacije (slavenska civilizacija), na nekom u značenju jezika (civilizacija Latinske Amerike), negdje u značenju geografije (civilizacija Afrike), a negdje, pak, u značenju jedne države (civilizacija Japana). Sljedeći problem, odnosno greška ove teorije je ta što je uloga civilizacije više izložena unutar nje same, tako da je izvan vlastite oblasti vrlo mala. Od onih koji su kritizirali Huntingtonovu teoriju može se navesti nekoliko ličnosti:
Brzezinski vjeruje da je Huntington previdio svjetske geopolitičke realnosti, dok one zapravo grade obličje svijeta. Brzezinski smatra da osnovni problem Zapada nije islam već zapadni sekularizam.[3]
Seyyid Hosejn Nasr vjeruje da je Huntingtonov stav veoma opasan pošto civilizacija vodi u pravcu neizbježnog sukoba i ispoljava političku orijentaciju ka sukobu islamske i Konfesiusove civilizacije, a uz to posjeduje druge brojne greške. Nasr sukob civilizacija ne smatra osnovnim problemom ljudskog društva. Po njemu je to sučeljavanje i sukobljavanje vjernika i nevjernika.
Alvin Taffler također navodi neispravnost spomenute teorije.[4]
Edward Said kaže da nijedna od Huntingtonovih civilizacija, kao što su zapadni i islamski svijet, nije jedna cjelovita cjelina.[5]
Fuad Ajani kaže da je osnovna Huntingtonova slaba tačka previđanje uloge nacionalne države i njegova percepcija islamskog svijeta na osnovu slogana Saddama Hosejna, koji ni u kom slučaju nema ulogu prezentatora cijelog islamskog svijeta.
Postoje još mnogi stavovi izrečeni o ovom slučaju, ali za navođenje svih u ovom tekstu nemamo dovojno vremena. Ipak valja ukazati bar na još neke: npr. Taffler sa akcentom na tehnologiji i njenim promjenama vjeruje da je ljudska historija bila svjedok tri velika vala: poljoprivrednog, industrijskog i postindustrijskog, od kojih je svaki ostavio određene utjecaje.
Bernard Lewis pokazuje da je islam najutjecajniji kreator općeg mišljenja u muslimanskim zemljama[6] i ako želimo znati ili shvatiti nešto od onog što trenutno postoji u islamskom svijetu treba da obratimo pažnju na dvije stvari – činjenicu da je islam svjetska religija, koja je jedan od bitnih faktora u životu svih muslimana i drugu, centralizaciju ili koncentraciju oko islama kao religije.[7]
Hamid Algar se također može ubrojati među one koji vjeruju u proces oživljavanja islama među muslimanima.[8]
Islam u međunarodnim odnosima
Realnost današnjeg svijeta pokazuje da je islam preuzeo važnu ulogu u međunarodnim odnosima. Da bismo mogli objasniti ovu ulogu krenut ćemo od toga kako ju je islam uopće stekao. Najvažniji faktori koji su uzrokovali jačanje važnosti islama su sljedeći:
1. Povratak ljudi religiji – za to postoje brojni dokazi – prije svega, pad komunizma i onih ideologija koje su određeno vrijeme bile na mjestu vjerovanja i religije, potom razočarenje ljudi zbog nedostatka industrijskog društva i umora od procesa mašinizacije života. Ovi faktori su bili uzrok da religija preuzme važnu ulogu u ostvarenju ideala, definiranju identiteta i legitimnosti.[9] Potrebno je, međutim, istaći da osim ovog trenda povratka religiji, postoji i drugi poprilično moćan proces, a to je jačanje sekularizma i ateizma. Širenje ove dvije suprotne tendencije dobija zamaha u različitim društvima, te tako neki smatraju da je njihov sukob upravo osnovno pitanje ljudske zajednice. Pokazatelji tendencije povratka religiji postaju uočljivi od kraja 70-tih u različitim društvima i nisu ograničeni samo za muslimanske zajednice. Upravo ona je učinila da su Jim Carter i Ronald Regan u predsjedničkim izborima za svoju propagandu koristili slogane religije i njene institucije. U Izraelu su isto tako važnu i jaku poziciju na sociološko-političkoj sceni, nakon vremena izolacije, stekle religijske cionističke grupe, ili ortodoksija u Istočnoj Evropi, katolici u Latinskoj Americi i Filipinima, te Hindusi i Siki u Indiji. Yelstin u Rusiji i Shuardnandze u Gurdžistanu (kao komunističke vođe), bili su prisiljeni da odu u crkvu, obave krštenje i svoja imena upišu među sljedbenike crkve.[10] Iako u različitoj mjeri, ipak su svi za ostvarenje svojih ciljeva i mobilizaciju vlastitih snaga uprli poglede upravo u religiju.[11]
Tendencija ka duhovnosti postaje čak uzrok napretka istočnih misli, poput budizma, hinduizma i sličnih škola na Zapadu. Ispoljavanje ove tendencije i težnje za približavanjem religije mnogo je raširenije u islamskim društvima. Možemo ga npr. uočiti u Turskoj, Alžiru, Arabiji, Iranu, Afganistanu, Tadžikistanu, Egiptu i sl. Proces je toliko osnažio da i mnogi nereligijski režimi bivaju prisiljeni da pokušaju pronaći utočište u islamskim obredima i načelima. Uzmimo ponovo za primjer režim Saddama Hosejna koji je u potpunosti nereligijske suštine, ali traži zaklon u islamu i ide dotle da na zastavi države ispisuje riječi – Allahu ekber – Allah je najveći!
2. Slom nereligijskih ideologija, a naročito nestanak komunizma - pad komunizma je taj koji je sa nekoliko aspekata potpomogao širenje islama:
a) padom bivšeg SSSR-a, muslimani koji su živjeli u njemu i čiji broj dostiže 60 miliona, nakon 70 godina dobivaju šansu da shvate pravo značenje islama i da postupaju u skladu s njim,
b) u kominističkim zemljama, npr. u Istočnoj Evropi muslimani su također stekli više praktične slobode,
c) režimi u samom islamskom svijetu koji su imali socijalističku orijentaciju, poput Iraka, Sirije, Alžira i sl. nakon raspada SSSR-a daju muslimanima puno više slobode,
d) pad komunizma znači uklanjanje jednog od najvećih neprijatelja islama u 20. stoljeću, a to će dati snažan podsticaj za veći interes mladih ljudi i njihovu okrenutost ka islamu,
e) u prethodnim decenijama marksisti su uspijevali svojim svojstvima pridobiti veliki broj onih koji traže istinu i pravdu, ali sa padom komunizma oni se okreću islamu, a i sami komunisti se sukobljavaju sa umnim vakuumom koji popuniti mogu jedino religija i islam.
3. Pobjeda islamske revolucije u Iranu – prema riječima Freda Hollidaya, profesora Univerziteta u Londonu, je bila prva revolucija u savremenom dobu koja je svoje principe, oblik organizacije, predvodnike, te svoje ciljeve, i sa unutrašnje i sa vanjske strane, zasnovala na religiji.[12] Njena pobjeda značajno je doprinijela jačanju i širenju talasa islamizma u toku posljednje dvije decenije – jačanje islamista u Libanu, Palestini, Egiptu, Afganistanu itd. smatra se također jednim od važnijih utjecaja ove revolucije. Svi ovi pokreti direktno ili indirektno uzeli su šablon iz Irana, koji ih je u pojedinim pitanjima potpomogao ili samo duhovno ili, pak, materijalno.
4. Svjetski vakuum i odgovor na krizu identiteta posredstvom islama – zapadna civilizacija, iako je mnogo toga materijalnog poklonila čovječanstvu, u davanju zadovoljavajućg odgovora na ljudsku žeđ u tražnju svog istinskog identiteta ostaje nemoćna. Ljudsko društvo na kraju 20. stoljeća, iako ima najnaprednija sredstva koja ga čine nadmoćnim nad prirodom, zapravo ne može pronaći i uspostaviti ispravnu vezu između sebe i te prirode. Najvažnija izgubljena stvar savremenog svijeta je duhovnost. Najbolji put za njen pronalazak i zadovoljenje cijelog čovječanstva pokazuje religija, a naročito islam. Jedino tu se može pronaći novi identitet za čovjeka koji naprosto čezne za sopstvenom definicijom. Postojeći vakuum islam može popuniti. To upravo dokazuje činjenicu zašto su se intelektualci u islamskom, pa i neislamskom svijetu, okrenuli upravo prema tom islamskom identitetu.
5. Prisustvo islama na strateški važnim i kriznim područjima – postoji mnogo dokaza da je islam u strateški važnim i kriznim područjima savremenog svijeta, poput Kašmira, Libana, BiH, sjevera Afrike, Perzijskog zaljeva, Centralne Azije i sl., uspio ostvariti svoje aktivno i utjecajno prisustvo. Čak se i jedna Palestina, koja je bila centrar socijalističkih i nacionalističkih tokova u arapskom svijetu, u dotad nepostojećem obliku, sada okrenula prema islamu. Pokreti kao što su intifaza (palestinski preporod), hamas i islamski džihad predstavljaju pokrete pod apsolutnim utjecajem islama. Ovo prisustvo, nasuprot Huntingtonovom stavu, nije sukobljavanje islama sa Zapadom, ali je zasigurno uvećalo moć i ulogu islama na međunarodnoj sceni. U svim ovim područjima rezimiranje procesa i tokova, bez uzimanja islama u obzir bilo bi manjkavo i beskorisno.
6. Reakcija na tokove ujednačavanja i globalizacije (kulture) – širenje islama na međunarodnoj sceni može se smatrati jednom vrstom reakcije na proces globalizacije kulture, onako kako je spominje Fukuyama. Pokreti za oživljavanje islama vrsta su reakcije na osjećaj zajedničke opasnosti među muslimanima. No, ovaj pojam muslimani, nije ograničen samo na islamski svijet. Postojanje više od četiri miliona muslimana u Americi, jednog miliona u Velikoj Britaniji, oko dvanaest miliona u Zapadnoj Evropi, te brzo širenje islama u ovim državama prisililo je muslimane da definiraju vlastiti identitet. Dobar primjer za ovo su procesi harmonizacije i građenje sklada među muslimanima u svijetu, a posebno u zapadnom društvu, nasuprot rušdijevskim tokovima.
7. Nastojanje nekih zapadnih država u predstavljanju nekog novog neprijatelja umjesto komunizma – s obzirom na ulogu neprijatelja u unutrašnjosti jednog društva i na pozitivne utjecaje, koje strane prijetnje ostvaruju, Amerika i zapadne zemlje općenito, dugo vremena su upotrebljavale komunizam kao tog neprijatelja i prijetnju koja ih ugrožava. Nakon raspada SSSR-a i pada komunizma, pokušavaju pronaći novog protivnika koji bi imao takvu funkciju. Najpogodniji za to je fundamentalizam, naročito islamski. Za njegovo predstavljanje u ulozi glavnog neprijatelja odgovorni ljudi i mediji na Zapadu u nekoliko proteklih godina uložili su mnogo truda. Georg Bush, u svom izvještaju Kongresu 1991. godine, striktno kaže da ozbiljna prijetnja više nije atomska velesila, nego fundamentalizam, etnicizam i regionalne krize, te da im se Amerika, predvodnica Zapada, odlučno suprotstavlja.[13] Will Claim, generalni direktor NATO-a, isto tako navodi da kao što je vrijeme komunizma uzimano za ozbiljnu prijetnju Zapadu, danas se takav stav prenosi na fundamentalizam. Zapravo, Huntingtonova teorija sukoba civilizacija u ovom procesu biva razumljiva i prihvatljiva. Dok Amerika brani i podržava pokret taliban u Afganistanu i održava najbolje veze sa Saudijskom Arabijom, dotle se svaki nezavisni pokret naziva fundamentalističkim.
S obzirom na dokaze koje smo iznijeli, možemo zaključiti da je islam danas, doista, više nego ikad, spominjan na sceni međunarodnih veza i odnosa. Na toj sceni islam kao motivacija, motor pokretač i faktor sile, predstavlja i logičko objašnjenje za ponašanje mnogih zemalja, pokreta i procesa. Ispravno i tačno shvaćanje dijela međunarodnih odnosa, bez razumijevanja islama, nemoguće je. Islam treba biti predstavljen kao tok koji daje novi identitet velikom broju stanovnika Zemljine kugle. Taj identitet posjeduje sva potrebna svojstva koja će imati snažan utjecaj u međunarodnim tokovima. Naravno, treba ukazati i na sljedeće – islam nije jedinstvena cjelina, on u svom okviru sadrži različite grupe. Ni u drugom dijelu, odnosno u neislamskim državama, ne postoji jedinstvena percepcija i pozicija – čak i između same Amerike i Evrope uviđamo određene različitosti. Na osnovu toga, može se reći da bi Huntingtonova teorija koja objavljuje sukob islamske i zapadne civilizacije, u jednom preciznijem istraživanju svakako, bila odbačena, pošto ni zapadna, a ni islamska civilizacija nisu potpune i jedinstvene cjeline. Možda bismo čak mogli reći da je danas islamska civilizacija, više od toga da se želi suprotstaviti Zapadu i neislamskim zemljama, zabavljena sama sobom i naporima za otkrivanja i prevazilaženje vlastitih slabih tačaka. U pojedinim područjima, kao što su BiH ili Palestina, bilo je sukoba između muslimana i drugih (koje Huntington uzima za dokaze svoje teorije), no u tim sukobima muslimani su bili branioci svog identiteta i jedinstva. Branili su svoj opstanak i ni u kom slučaju nisu bili agresori. Ovi dokazi isto tako pokazuju i neistinitost teorije o kraju historije i slabljenju uloge religije na međunarodnoj sceni, kao što to Fukuyama navodi. Muslimani unutar svog društva nastoje pronaći i definirati svoj izgubljeni identitet i povratiti se svojim temeljnim vrijednostima. Ovo nastojanje u nekim slučajevima ih je dovelo do sukobljavanja sa laičkim i sekularnim sistemom vlasti – ponekad je ono grubo, a ponekad, npr. u slučajevima poput Turske, pa čak i Alžira do prevrata 1991. godine, mirnodopsko i zakonsko. U društvima poput BiH, koje je dugo vremena prinudno bilo sukobljavano sa odvojenošću od islamskih vrijednosti, oživljavanje i povratak tim vrijednostima postalo je imperativ za mnoge intelektualce i mlade ljude. Taj povratak nesumnjivo znači težak put, put neizbježnih padova i uspona, koji je ugrožen jednim talasom modernizma od strane zapadne civilizacije i sekularizma, te sociološko-ekonomskih kriza. Ovaj proces mora biti istoveremeno usklađen sa upoznavanjem različitih dimenzija islamske kulture i njenim prakticiranjem u novim oblicima, kao i sa odgovorima na sve postojeće napade usmjerene ka islamskom svijetu. S obzirom na to da svaki musliman svojom obavezom smatra življenje prema Božijem određenju, može se onda suprotstaviti zapadnom načinu života koji nerijetko slijedi vladavinu ega, te na taj način, sem postizanja Božijeg zadovoljstva, učiniti veliku uslugu čovječanstvu i sopstvenom duhu.[14]
S perzijskog: Belma Subašić
[1] Francis Fukuyama, “The End of History and the Last Man”, (London, Hamish Hamilton, 1992).
[2] Samuel P. Huntington, “The clash of Civilizations”, Foreign Affairs (summer 1993).
[3] Zbignew Brzezinski, “Weak Romparts of the permissive west”, New perspectives quaterly, Vol. 10, No 3, (summer 1993).
[4] Alvin and Heidi Taffler, “Creating a new civilization”, (Atlanta, The Progress 1994).
[5] Edward Said, “The phony Islamic Threat”, New York Times, 21. Nov, 1993.
[6] Bernard Lewis, “The return of Islam”, Commentary, Vol. 61, No 1, p. 39-49.
[7] ibid.
[8] Hamid Algar, “The oppositional Role in the ulema in twentieth century Iran”, Muslim Religions Institutions – since 1500 (Berikley University of California, 1976), p. 255.
[9] Robin Wright, “Islam, democracy and the west”, Foreign Affairs, Vol. 72, No 3 (summer 1992), p. 131-145.
[10] Michael Parks, “Yeltsin sheds Atheism, gets Religion again”, Los Angles Times (15 June, 1992), p. A1.
[11] J. Haynes, “Religion in the third world politics”, Buckingham Philadelphia, Open Univesity, press 1993, p. 4.
[12] Fred Holliday, “The Iranian Revolution and its indications”, New Left Review (nov. – dec. 1987), p. 13.
[13] New York Times (28 January, 1992).
[14] Seyyed Hosein Nasr, “A young muslims Guide to the Modern World” (Chicago, Kazi put, Inc, 1993).