Umjesto uvoda

Ponovno preispitivanje odnosa Istoka i Zapada, koje stoji na vrhu liste prioritetnih pitanja i razviđanja u kontekstu suvremenih svjetskih integracija i globalizirajućih gibanja u svim ključnim poljima života na repu dvadesetoga stoljeća, dimenzija odnosa islama i Zapada je jedan od krunskih obzira bez kojih se rečeni integrativni tokovi i globalizirajuća gibanja, osobito na tlu današnje Evrope, naprosto ne mogu privesti kraju. Odnos islama i Zapada ili stanovito povijesno križanje, u svakom smislu riječi, drevne sinajske masline, karmelske smokve i hidžaske datule danas se iznova postavlja naporedo sa definiranjem novog duhovnog prostora i, jednodobno, novog duhovnog tla na kome će rasti novi religijski i kulturni mladarci suvremenog evropskog humanuma. Tim prije što se rečeni odnos više ne nadaje u svom tradicionalnom smislu i značenju, to jest u smislu suprotstavljenosti dva različita svjetopogleda i dva nepomirljiva i neprijateljska svijeta. Nije više u pitanju odnos Ja kao jedini autentični svijet i onaj Drugi, drukčiji i patvoreni svijet prema kojemu ne vrijedi njegovati druga osjećanja doli ona u kojima orkestrira prijezir, kulturni zazor i religijska nesnošljivost i isključivost. Toga su gotovo u najvećoj mogućoj mjeri svjesni profesor Edward Said u svojim knjigama Orijentalizam i Imperijalizam i kultura, kao i Yoakim Mobarak u svojoj knjizi Istraživanja o kršćanskom mišljenju i islamu u modernom i savremenom dobu, iz kojih donosimo priloge u ovom broju Znakova vremena u smislu dviju koordinata, jedne filozofsko-kulturne i druge teološko-znanstvene, unutar kojih bi setrebala odvijati svekolika profilacija rečenoga odnosa sa strane zapadnjaka koji se bave bilo kojim obzirom islama i njegovim suodnosom sa svijetom evropske religijske kulture i kulture uopće. No, ovdje se ne postavlja problem koliko zapadnjaci trijezno i autentično razviđaju i nanovo definiraju suodnos islama i Zapada, jer je to definitivno neupitno sa stajališta najnovijih evropskih znanstvenih gibanja, nego je pravi problem i istinska dilema to koliko sami muslimani znaju na kojim sve razinama zapadnjaci razumijevaju rečeni suodnos, a da i ne spominjemo ono već zadugo bolno pitanje: koliko sami muslimani na adekvatan način razvijaju svoj znanstveni okcidentalizam i u koliko brojnim znanstvenim profilima su to kadri činiti. Za početak će biti dobro ako barem možemo mirne duše posvjedočiti to da muslimani u svom cjelodnevnom razviđanju suodnosa islama i Zapada makar precizno poimaju pojam Zapada u njegovu geografskom, religijskom, kulturnom, znanstveno-tehničkom, globalnom, multikulturnom i vojno-strateškom smislu i značenju. Ako to precizno znaju lučiti, tad vrlo brzo mogu prosegnuti u suštinsku narav suodnosa islama i Zapada. Zapad se, zacijelo, iznova određuje prema svijetu islama. Da li su muslimani ikada na adekvatan način odredili se prema Zapadu, a da ga aprirorno nisu odbacili i proglasili nepoželjnim?!