Doba religije: Sumnja u apsolutnu racionalnost

Od početka doba prosvjetiteljstva naovamo, savremeni svijet se, na osnovu vjerovanja u um kao samodostatan element, bavi rasvjetljavanjem svjetskih fenomena, te reduciranjem pojma "svetog", kao i načela koje nadilazi granice intelekta, "obavlja molitvu" isključivo u "hramu uma". Na taj način sada se nalazimo u dobu u kome je dekartovski suhoparni um, izvjesno vrijeme konfrontiran legendama, i sam odjenuo odoru legende, a istina uma zauzela je mjesto istine Objave i u svojoj nutrini gaji težnju za ovladavanjem nad svim aspektima ljudske egzistencije i njihovim elaboriranjem zasnovanim na umu.

Slijedeći Ničea, dekartovski um zamišlja da je Bog, u Koga su nekada svi vjerovali, sada mrtav. Tako su čovjekov intelekt i volja stali nasuprot Božije volje. Nestalo je težnje za duhovnim putovanjem ka Nebu i u okvirima Zemljine kugle otpočelo je traganje za odgovorima na sva pitanja. Svijet, i ono što je u njemu, smatran je refleksijom čovjekovog osjećanja i shvatanja. Čovjek je presudio da je on sam Bog, tako da je dojučerašnji pokorni rob danas postao moćni Bog, naredbodavac i ni sa čim usporedivi izvor snage. Međutim, čovjek nije znao da je s Ničeovom "objavom smrti Boga" objavljena i smrt samog čovjeka. Kao što smo tokom ovog stoljeća bili svjedoci, svijet je gorio i gori u vatri krize racionalnosti, krize koju je sam stvorio. Ipak, ovakvo stanje nije uvijek bilo identično, već su se postepeno, poput slabe svjetlosti u daljini, pojavljivale iskre sumnje u to da um predstavlja vrhovnog presuditelja. Mnogi mislioci krajem 20. stoljeća shvatili su da bez religije, čak i u okviru ovozemaljskog življenja i spoznaje, čovjek ne može nigdje dospjeti. I više od toga, oni ljudsku tendenciju ka religiji smatraju neodvojivom od čovjeka. Da, istina je da se čovjek rađa s vjerom. Religija predstavlja bijeg od hladne i mračne zime materijalnosti prema svjetlosti ljetnjeg sunca vjerovanja. Religija znači život i nadu u budućnost. Čovjek bez nade depresivan je i tužan. Savremeni svijet koji se koprca u vrtlogu nevjerništva i nihilizma jeste svijet otuđen od Boga i u krajnjem ishodu otuđen od sebe samog i zbunjen. Ne samo da je izgubio Boga, već je izgubio i sebe. Negativne posljedice renesanse, doba prosvjetiteljstva, ekstremnog empirizma i racionalizma, sekularizma, dovele su do toga da čovjek oboli od jedne teške bolesti. Današnji čovjek beznadežno žali zbog nedostatka jedinstva, blagonaklonosti, humanosti, bratstva - svih onih vrijednosti koje su prije pojave virusa sekularizma postojale u mnogim društvima. Premda je sekularizam u određenom razdoblju uzrokovao oslobađanje uma od učmalosti, inertnosti i neznanja pripadnika crkve, kao i širenje obzorja napretka, s druge je strane upravo sekularizam odvukao zapadna društva prema katastrofi koja je eksplozijom ljudskih strasti, razarajućim ratovima među narodima i nadmetanjem oko ovozemaljskih pitanja, dovela život do nepodnošljive tačke. Institucija porodice, temeljnog stuba društva i prve škole morala, odgoja i izgradnje čovjeka, našla se blizu potpunog uništenja. Pod zavaravajućom parolom jednakosti i slobode žena je pretvorena u robu koja sama za sebe nema nikakve vrijednosti i stavljena je u službu ostvarenja ciljeva kapitalista. Žena, po riječima Poslanika islama odgojitelj ljudi i graditelj društva, pretvorena je u sredstvo zadovoljavanja muškarčevih strasti. Pod nazivom "sloboda" postala je zatočenik, a pod nazivom "jednakost" izgubila je svoja stvarna prava. Vjerska poduka uklonjena je iz sistema visokog obrazovanja na Zapadu. To je prouzrokovalo da religija ostane potpuno nepoznata ili da bude predstavljena u okvirima propagande ateista i protivnika religije. Uklanjanjem duhovne i religijske istine iz sistema obrazovanja, znanost, znanstvenik i onaj ko traga za znanjem bivaju nepotpuni.

Vjera u znanost zauzela je mjesto vjere u Boga. Zbog toga pojedini znanstvenici zapadnjački scijentizam smatraju temeljem duhovnog vakuuma u našem dobu. Naravno, Zapad nastoji da svojim humanističkim i društvenim naukama ispuni taj vakuum. Međutim, humanističke i društvene nauke, stvorene od strane nepotpunog, reduciranog čovjeka, ne samo da ne ispunjavaju taj vakuum, nego i povećavaju čovjekov jad. Humanističke i društvene nauke ne nude ništa sem reducirajućih koncepata, i to na zastrašujući način, budući da ove nauke ljudsku stvarnost ponekad reduciraju na nivo instrumenta, ponekad na nivo ekonomije, a ponekad na nivo seksualnosti itd. Humanizam je na Zapadu zapao u ćorsokak, dok je nihilizam postao sveobuhvatan. Nestala je duhovnost i poremećeni su ljudski odnosi u svakodnevnom životu. Zapadna civilizacija uništila je i uništava čovjekov unutarnji, duhovni život. Odbrana ljudskosti i ljudskih prava svedena je na nivo parola i postoji samo na papiru, te služi ostvarenju političkih ciljeva. Iz dana u dan, psihičke napetosti, bolesti na nervnoj bazi, seksualna izopačenost, surovost i nedostatak emocionalnosti, lične sigurnosti i duševnog mira, čine krizu življenja žešćom. I pored svih ovih problema i nedaća, savremeno čovječanstvo razmišlja o svemirskim osvajanjima. U vrijeme kada tri četvrtine stanovništva planete gladuju, a opasnosti proistekle iz stalnih atomskih i hemijskih eksperimenata koji se izvode radi gašenja žeđi za moći prijete opstanku ljudskog roda, pitam se koji to problem čovječanstva mogu razriješiti svemirska osvajanja?
Iako se Zapad, usljed nepovoljnih okolnosti u vrijeme papinske vlasti tokom Srednjeg vijeka, sukobio s religijom, nada leži u tome da je danas, nakon što je proteklo nekoliko stoljeća, Zapad malo-pomalo shvatio da se zbog pogrešaka crkve ne treba sukobljavati s religijom. U posljednjim decenijama 20. stoljeća, šapati sumnje u potpunu vlast apsolutnog uma i vjerovanja u nauku pokazuju ozbiljnije praktične rezultate. Najmoćniji laički i komunistički poredak na svijetu se raspao. Povećale su se tendencije naroda prema religiji. U svim dijelovima svijeta otpočeo je povratak ispravnim i pozitivnim tradicijama. Na Zapadu se također govori da apsolutni humanizam, ustvari, nije pokazatelj čovjekove svemoći, već predstavlja postepeno razaranje čovjeka iznutra, zato što je priroda čovjeka usklađena s tim da bude Božiji rob, a ne da zauzme Božije mjesto. Danas je Zapad shvatio da je smrt emocionalnosti nastupila tragom "objave smrti Boga" u društvu, kao i tragom sukoba sa religijom. Za mnoge je najvećim dijelom postalo jasno da će rezultat humanizma i vjerovanja u nauku, ustvari, biti obožavanje moći, zato što nauka stvara moć, ali nema sposobnost njene kontrole i pravilnog usmjeravanja. Većini ljudi nameće se sljedeće pitanje: zar rušilački Prvi i Drugi svjetski rat nisu bili rezultat bijega od Boga i apsolutnog pouzdanja u um, nauku i tehniku? Zar nauka i tehnika nisu slijepe? Zar nauka i tehnika raspoznaju prijatelja od neprijatelja? Zar nauka i tehnika raspoznaju čovjeka od životinje, živo od neživog bića? Po riječima savremenog iranskog filozofa Morteze Mottaharija, nauka bez vjerovanja (iman) povećava brzinu našega kretanja, ali ne određuje njegov pravac. Nauka bez vjerovanja je poput oštrog mača u rukama luđaka i upaljene svjetiljke u rukama kradljivca.1) Veliki filozof našeg doba, Bertran Rasel, o tome kaže: "Suprotno religiji, tehnika je neutralna. Tehnika uvjerava čovjeka da on može učiniti čuda, ali ne kaže kakvo čudo treba da napravi. Upravo zato instinkt težnje ka moći danas ima takvu mogućnost manevra kakvu nikada u prošlosti nije imao. Filozofije nastale posredstvom tehnike, pitanja izvan domena čovjekovog razumijevanja tretiraju isključivo kao sirovinu. Odredišta i ciljevi više se ne uzimaju u obzir. Vrijedna je samo vještina u procesu djelovanja. To je jedna vrsta ludosti, u našem dobu najopasnija." 2) Put koji je Rasel predložio za rješavanje ovog problema predstavlja kombinaciju diktature sa idealizmom "Božijeg grada" sv. Augustina. Taj put za sebe samog zahtijeva jednu posebnu filozofiju.

Po mom mišljenju, Rasel je ispravno shvatio problem. Međutim, predloženi lijek ne može izliječiti postojeću bolest. Rasel ne može da pretpostavi da je moguće stvoriti religijski sistem koji bi bez pribjegavanja diktaturi, a na temelju mudrosti dijaloga i morala, mogao da dovede do cilja - spasenja ljudskosti. Danas je među ljudima od znanja razjašnjeno da, ako je u određenom vremenu sistem crkve, sa svojim karakterističkim razumijevanjem religije i djelovanjem, uzrokovao da sekularizam i odvajanje religije od organizacije života ljudi budu prihvaćeni, više se ne mogu prihvatiti nedostaci proizašli iz apsolutne slobode, posebno iz slobode od robovanja Bogu. Na osnovu toga, postoji potreba za jednim religijskim sistemom koji će u svom okviru moći da prihvati poželjne elemente sistema demokracije. Praktična iskustva u nekim državama sa uspostavljenom vjerskom vlasti i poštovanje demokratskih principa u tim državama, ukazuju na činjenicu da je u jednom političkom uređenju moguće elemente demokratskog modela (kao što su izbori, razdvajanje zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, podjela moći putem djelovanja različitih političkih partija) smjestiti u okvire vjerskog modela. Iako je dobra strana demokracije, proizašla iz sekularizma, to da čovjeka spašava od robovanja čovjeku, njen nedostatak leži u tome da čovjeka oslobađa i od robovanja Bogu, a to je jednako negiranju njegovog ljudskog identita i, ustvari, ima značenje zatočeništva čovjeka. Čovjek oslobođen od robovanja Bogu zatočenik je vlastitog egoizma. Prema tome, ovaj problem razrješiv je samo u okvirima religije. Bitna poruka gnosticizma, koji predstavlja esenciju monoteističkih religija, jeste da oslobođenje i sloboda od sebičnosti predstavljaju istinsku slobodu. Robovanje Bogu omogućava tu istinsku slobodu i izgrađuje potpunog čovjeka. Autor ovog teksta ne želi da negira pozitivne aspekte nauke i racionalizma, već negira apsolutizam i vjeruje da robovanje Bogu nije izvan ljudske prirode, te da biti Božiji rob i koračati dolinom vjerovanja predstavlja jedini lijek za bolest savremenog čovjeka i jedinu alternativu za krizu identiteta i nihilizma, individualne i kolektivne duševne nemire u današnjem svijetu. Međutim, na koji način religija i vjerovanje mogu izvršiti tu uzvišenu službu za današnjeg čovjeka?
Vjerovanje u Boga, tj. religija, naš život u cjelini poretka stvaranja čini prihvatljivim i mogućim. Živimo u svijetu u kojem mnoge stvari nisu na način kojim bismo bili zadovoljni (mada Hafiz kaže da je u pitanju "jedan mali dio" -andak svijeta koji ne odgovara čovjekovom zadovoljstvu). Svjedoci smo mnogih poteškoća, zala, smrti, nepravdi. Pitanja smrti, bola, bolesti, ugnjetavanja, nasilja, gladi, siromaštva, diskriminacije, neuspjeha, nisu odvojena od života nas ljudi. Nijedan materijalist nema odgovor na pitanje zašto čovjek mora da trpi bol, muku i ugroženost. Ukoliko usklađivanje sa našom užom okolinom ili društvom u kome živimo predstavlja uslov, a jeste tako, usklađivanje sa čitavim svijetom višestruko je značajnije. Sistem mišljenja koji nam omogućava to željeno usklađivanje i, u krajnjem ishodu, ljudskoj prirodi primjeren život koji teži savršenstvu, jeste religijski sistem mišljenja. S druge strane, čovjek se nikada neće osloboditi pitanja poput: "Ko sam ja?", "Odakle sam došao?", "Zašto sam došao?", "Kuda idem?", "Šta treba da činim?" itd. U isto vrijeme, odgovori na ta pitanja veoma su značajni za život. Religija nam daruje oštroumnost i sposobnost da pronađemo odgovore na ta pitanja, a to znači osmišljavanje života posredstvom vjere. Religija predstavlja sistem svetinja, vrijednosti i ideja koje od svijeta čine naš dom, oslobađaju nas osjećaja tuđine, upoznaju sa Gospodarem svjetova i s Njim nas izmiruju. Ta bliskost i izmirenje sa Vlasnikom kuće zbližava nas i sa samom kućom. Sa stanovišta religije, mi smo na ovom svijetu gosti. Ovaj svijet izgrađen je radi nas i, suprotno Hajdegerovom mišljenju, mi nismo razbacana i slučajno rođena bića. Sve je odmjereno i proračunato, makar naš um to i ne mogao da shvati.

Svi mi nismo filozofi, da bismo za sebe filozofski razriješili pitanja zla, smrti, ugroženosti i nedaća. Čak i ako jesmo filozofi, za život nam je potrebno vjerovanje, zato što filozofija predstavlja mjesto za raspravu i ne dovodi nas do uvjerenosti (jaqin) potrebne za život. Jedna od značajnih koristi koju religija danas ima za čovječanstvo jeste zaštita morala. Naravno, moralne vrijednosti postoje same po sebi. Mada je ova činjenica za mislioce i filozofe jasna, ipak za većinu ljudi, sve dok ne budu preporučene od strane neke natprirodne sile, te vrijednosti nemaju ozbiljnu vrijednost, niti mogu da imaju uticaja. Za većinu ljudi, stavljanje naglaska na moral od strane religije iznimno je važno i djelotvorno. Većina ljudi ne vrše intelektualne i filozofske procjene, kako bi došli do zaključka da je, naprimjer, poštovanje prava drugih obavezno. Međutim, ukoliko se na te vrijednosti stavi naglasak od strane Vrhovnog i Neprijepornog Autoriteta, ljudi će sa sigurnošću djelovati na osnovu tih vrijednosti. Nijedan filozof niti mislilac nije bio u stanju da u dušama ljudi iz generacije u generaciju stvara uvjerenost u rezultate djelovanja na osnovu moralnih vrijednosti. To je uspjelo samo onima koje su ljudi smatrali donosiocima poruke Istinskog Gospodara ovoga svijeta. U svojim posljednjim djelima, Kant se bavi razradom stava da čovjekova moralna nastojanja, da bi imala smisla, zahtijevaju vjerovanje u Boga, čija je vlast nad svijetom proizašla iz moralnih volja. Po Kantovom mišljenju, moralne obaveze moraju biti zasnovane na religijskim ubjeđenjima, kako bi bile prihvaćene slobodnom voljom. Nakon razrade ovog stava, Kant otpočinje potragu za moralnom vezom među pitanjima iz oblasti evanđeoske teologije.3) Moguće je da religija i na jedan drugi način bude uporište morala. Čovjek je sebično biće. Svaki čovjek voli sebe više nego druge. Zato uvijek teži tome da mu drugi služe i da ih eksploatiše. Na osnovu toga, neophodno je postojanje jedne izvanjske snage koja bi vršila kontrolu, a to je zakon. Međutim, ta izvanjska kontrola ima ograničene mogućnosti. Ne može se uvijek upravljati društvom na osnovu zakona. Za ljudske odnose potreban je element morala, tj. unutarnja kontrola. Postoje specifični ljudski odnosi koji stoje izvan kontrole zakona. Međutim, u isto vrijeme, upravo ti specifični odnosi predstavljaju veoma važan dio života koji će, ukoliko ne bude kontrolisan, život učiniti teškim. Ovo pitanje prisutno je i u sudskom sistemu, tj. sudija postoji radi sprečavanja prijestupa. Međutim, ako sam sudija počini prijestup, šta treba učiniti? Da li se izvanjske kontrole mogu nastaviti unedogled? Dakle, mnogi ljudski odnosi, čak i zakon i njegovo provođenje, oslanjaju se na jednu vrstu unutarnje kontrole, tj. moral, ali ne suhoparni aristotelijanski moral, već moral proizašao iz dubine ljudske duše, u koji ljudi vjeruju svim svojim bićem. Takav element mogu obezbijediti samo religija i religioznost. U religiji postoje elementi garancije ostvarenja morala, koji ne postoje ni u jednom odgojno-obrazovnom sistemu, npr. podsjećanje na Boga i podsjećanje na smrt. Ovo dvoje uvijek predstavljaju prepreku pobunama i ugnjetavanjima. Samo podsjećanjem na Boga i podsjećanjem na smrt može se izliječiti ljudska sebičnost, koja je, sa stanovišta etičara, "majka svih poroka". Nije bilo bez razloga to što su se vladari-ugnjetači kroz historiju uvijek plašili naroda, zato što je smrt jedina stvar koju nijedan moćnik ne može da nadvlada i jedini most koji su svi prinuđeni da pređu. Podsjećanje na Boga, bilo iz straha, bilo iz ljubavi, ima istu ovu osobenost.
Druga uloga religije jeste ukazivanje na racionalna saznanja koja čovjek može sam dosegnuti. Naprimjer, čovjek može vlastitim umom spoznati Božiju egzistenciju. Međutim, religije tu blagodat stavljaju na raspolaganje ljudima, a da oni ne moraju da ulažu intelektualni napor. Boga o kome govore filozofi teško je spoznati i taj proces je dugotrajan. Međutim, religije su ljudima pokazale blisko i jednostavno Božije lice. Pojednostavljenje značajnih i sreću donosećih kategorija, te njihovo stavljanje na raspolaganje čovjeku, jeste posao koji filozofi ne mogu da obave.

Bog o kojem govore filozofi je poput nekog zamršenog matematičkog problema, za koji svi nemaju intelektualno strpljenje i sposobnost da se njime bave, niti je privlačan za većinu ljudi. Boga Koji obuzima srca, Dostojnog poštovanja, u Kojeg su ljudi zaljubljeni i vrlo im je Blizak, ne može se pronaći kod filozofa. Božiji poslanici i vjerovjesnici su ti koji su, ne tražeći za sebe korist i ne podsjećajući i ne prigovarajući zbog učinjenog, čovjekovu ruku položili na ruku Voljenog Boga. Međutim, od vremena kada su, po riječima Vajtheda, profesori zasjeli na mjesto poslanika i vjerovjesnika, stvari su se potpuno izmijenile. Oni su Boga pretvorili u naučno pitanje i oduzeli Mu Njegovu privlačnost. Religija može priskrbiti objekt religijskog iskustva, kao što i motivira ljude da ostvare religijsko iskustvo. Religijsko iskustvo znači opijenost tajnom svijeta, viđenje njegove nutrine, uklanjanje osjetilnih zapreka, intuitivno promatranje vanmaterijalnog svijeta, otkrivanje vlastitih tajni Bogu, spoznaju istine Objave i meleka (anđela), te kvalitet zavisnosti svih bića od Boga, intuitivno doživljavanje Boga lijepim i iskazivanje nemjerljive ljubavi prema Njemu. Religija također poučava ljude o tumačenju religijskih iskustava. Religijska iskustva bez tumačenja su sirova. I budisti posjeduju religijska iskustva, ali ne i tumačenje tih iskustava.4) Oni ne znaju kakva iskustva stiču. Stoga nije dovoljno da neko posjeduje iskustvo o Bogu, već mora da zna kakvo je iskustvo stekao. Upravo na to podsjeća i Kur’‘an, koji kaže da sve stvari predstavljaju Božije znakove.5) Mnogi vide Božije znakove, ali ne znaju šta su ustvari vidjeli. Ovaj Božiji dar pravilnog tumačenja religijskih iskustava poslanici i vjerovjesnici stavili su na raspolaganje ljudima, tako da oni ne treba da ulažu nikakav poseban napor. Ekskluzivna, ničim nadomjestiva uloga religije u navedenim pitanjima, dokazuje da čovjek zaokupljen savremenom krizom morala nema drugog izlaza sem da se, radi oslobođenja iz tamnice koju je sam stvorio, kreće putem koji je pred njim odredio njegov Stvoritelj.