Kraj stoljeća: Habermasova teorija priznanja i kraj moderne

Osnovna odlika moderniteta nalazi se u konceptualizmu, postvarenju u utemeljujućem mišljenju arhitektonike imanentno svome biću usmjerene ka dovršetku konceptualno struktuiranog projekta. Receptivno razmatranje određenog mišljenja stoga je upućeno na sagledavanje perspektivnih mogućnosti koje ono sa sobom nosi i prepoznavanje intencionalnih polazišta u smislu određenja slijeda izlaganja u praćenju misaonog nastojanja.

Na izvjestan način u ovome su sadržani zahtjevi kritičkog preispitivanja nastojanja intoniranih u postmodernom tendiranju prevladavanju odrednica metafizičkog mišljenja i tradicionalno postuliranih vrijednosti. Cijelu stvar Rorty sažima u razliku između „validnosti“ i „moći“ (Richard Rorty, Habermas and Lyotard on Postmodernity, u: Esseys on Heidegger and others), protivstavljenost koja u krajnjoj instanci predstavlja oponenciju istinitog i validnog, u kojoj Sloterdijk povijest metafizike prepoznaje kao povijest bjekstva od istine. Ovim se moderna misao spašava pred vlastitom nemoći viđenja istine u polivalentnoj prirodi, gdje se edificirajućim nastojanjima (Rorty) uvijek pretpostavljaju sistemska rješenja. Problem koji je kod Habermasa formuliran kao borbe za priznanje u ustavnim demokratskim državama u tom smislu ne počinje sa utvrđivanjem uvjeta i odrednica priznanja različnog, već preispitivanjem proklamiranih vrijednosti ustavne demokracije koja je poznata u modernom svijetu. Preciznije rečeno, radi se o preispitivanju vrijednosti koje su objektivirane na činjenici da „sistem prava nije slijep niti za nejednake društvene uvjete niti za kulturne razlike“ (Juergen Habermas, Borbe za priznanje u ustavnim demokratskim državama, Sarajevo 1996., str. 14). Naravno, ovdje se ne otvara još jedna „tipična njemačka priča“ (Rorty), ali se po svaku cijenu ne gube iz vida ni neke njene glavne značajke. Zasnivajuća tačka Habermasove teorije priznanja nalazi se u tvrdnji da osobe „postaju individualizirane samo kroz proces socijalizacije“ (Habermas, Ibid., str. 14), individualnom se u tom horizontu mora pristupiti sa stanovišta općeg, jer tek u općem ono je na ovaj način prezentno i kao takvo se potvrđuje. U tom smislu i „obezbjeđivanje privatne autonomije građana jedne nacije“ (Habermas, Ibid., str. 18). Habermas teoriju priznanja zasniva na mišljenju identiteta individualnog u općem, u čemu se pokušava provesti jedna „socijalizacija subjektivnog“ (Rorty, Habermas and Lyotard on Postmodernity, u: Esseys on Heidegger and others, str. 147) i, uslovno rečeno, izgraditi arhitektonika smisla jedne socijalne teorije sa jasno određenim mogućnostima aplikacije.
Odatle dolazi Habermasov zahtjev za „ispravnim shvaćanjem teorije prava“, u čemu se štiti integritet pojedinca u kontekstu oblikovanja njegovog identiteta. Habermas identitet uzima u značenju dovršenosti subjektiviteta kroz dijalektiku povijesnokulturnih odnosa, koji se dalje identificiraju u političkim prezentacijama. Zato se pitanje politike priznanja sa područja razmatranja problematike individualnog mora prenijeti na pitanje identiteta i izvesti na ravan općeg, prepoznati da „obezbjeđivanje privatne autonomije građana putem jednakih prava mora ići ruku pod ruku sa aktiviranjem njihove autonomije kao građana jedne nacije“ (Habermas, Ibid., str. 18). Habermas slijedi intencije Hegelove dijalektike, metafizike identiteta u kojoj je individualno uvijek inkorporirano u opće, kao i obrnuto, i gdje je pitanje smisaonosti pretpostavljeno problemu razumijevanja fenomena koji je predmet razmatranja.

U konkretnom značenju teorija priznanja ovim smjerom izrasta u jednu etnocentričku teoriju multikulturalnosti, gdje je pitanje multikulturalnog određeno identitetom različnog, i, u slijedu priznanja drugog, predstavlja pravac potiranja i svođenja identiteta na apsolutnu važnost normativnog. Paradoksalnost ovakvog razumijevanja multikulturalnosti, u kojem ona zapravo gubi značenje, otkriva nastojanja koja su proizvod intencionalnosti racionalizacije modernog uma, u čemu je multikulturalno zapravo novi imenitelj Hegelovog jednog, istine u kojoj se kroz niveliranje definitivno određuje identitet individualnog. Da bi nešto moglo biti, ono mora biti priznato, identificirano kao takvo i određeno u općem smislu. Razumijevanje multikulturalizma, koje je implicite sadržano u Habermasovom izlaganju, kakvo se nalazi u modernoj teoriji društva, podrazumijeva identificiranje vladajućeg i manjinskog, i ovaj shematizam, u verbalnom zalaganju za njegovo prevladavanje, zapravo nastoji podržati. U ovome se radi o svojevrsnoj „magiji pogrešnog imena“ i izlasku na pravac diskursa „postmoderne moderne“ (Wolfgang Welsch), govora koji najčešće rezultira „istrošenim značenjem“ u ponavljanju. Pojam multikulturalnog društva koji se ovdje nalazi i razumijevanje multikulturalizma koje je osnova njegove konstitucije, imaju značenje ovog diskursa udaljavanja od zbilje ili njene falsifikacije. Multikulturalno društvo jeste određujući pojam smisla socijalne teorije koja u cilju održavanja postojećeg „pravnog sistema“ treba da identificira drugo i odredi instrumente njegovog privođenja vladajućem. Put ovog privođenja markiran je „prisilom bez sile“ (Adorno) u kojem je neidentičnom samo naizgled pružena mogućnost opstojnosti u onome što ono jeste unutar vladajuće općosti. Nastojanja teorije priznanja u tom smislu okrenuta su prevladavanju situacije u kojoj „težnje za samopotvrđivanjem više poprimaju fundamentalistička i separatistička obilježja“ (Habermas, Ibid., str. 21), odnosno stvaranju ugovornih društvenih uvjeta u kojima je borba za priznanjem postala bespotrebna. Ono što pritom ostaje kao problem jeste sama činjenica priznanja, koja je neminovno uslovljena neravnopravnošću strana. Zapravo ovdje ostaje nejasno to da je konflikt modernog društva određen vrijednosnom strukturom značenja, a ne nužnošću dijalektičkog materijalizma i borbe roba i gospodara.Ostaje skrivena vrijednosnoznačenjska određenost zbilje u kojoj se pokazuje da problemi nisu metafizičke, već socijalne prirode (Rorty) i da njihovo rješenje treba tražiti na tragu razumijevanja konkretnih odnosa i situacija. Dajući prednost Rawlsovoj teoriji liberalizma pred Taylorovom, Rorty ima u vidu iste one razloge koji diskredituju Habermasov postmodernizam, on prioritet utemeljujuće svijesti, koju vidi kod Habermasa, nalazi bjekstvom od suočenja sa zbiljnošću, čiji je produkt i Taylorova teorija liberalizma. U jednom kontekstu Rorty ne želi razumijevanje pretpostaviti smisaonosti i sistemskoj konstitutivnosti. Pravac preispitivanja u ovom smjeru pritom je prioritetno određen životnim zahtjevima, pokazujući da ih ni na koji način nije mogućno suzbijati ili diktirati filozofskim prejudiciranjem u metafizičkoj konceptualnosti.
Teorija priznanja koju Habermas pokušava zasnovati kao model rješenja etničkih konflikata modernog društva i mogući pravac prevladavanja metafizike, što Habermas ima u vidu kao mjesto utemeljenja zapadnoevropske kulture, na tragu Rortyjevih primjedbi ima pred sobom konkretno postavljen problem. On je sadržan u sukobima kakvi postoje među etničkim zajednicama koje su, sa aspekta „pravnog sistema“, nedvojbeno priznate i imaju institucionalne mogućnosti razvoja svojih osobenosti u cjelini. Nepotpunosti koje su u ovim društvima, u odnosu na Habermasovu teoriju, prisutne, svakako moraju biti uzete u obzir, ali i činjenica da geneza sukoba nije određena ovim nedorečenostima, nego je povijesno naslijeđena u vrijednosnim odrednicama moderne.

Razumijevanje čovjeka kao povijesnog bića odatle korespondira sa njegovim definiranjem u sintagmi misleće supstance i pojmu subjektiviteta, što Rorty jasno pokazuje otvarajući odatle problem metafizike kao zamjenu zbiljskog sa kvaziproblemima. Sama teorija priznanja pripada toku povijesti niveliranja i svođenja, čiji se cinizam sada očitava u priznanju koje nivelira. Nivelacija se ovdje nalazi u svođenju na manjinsko, identifikaciju neidentičnog u pridodatosti vladajućem i određujućem. Proturječnost koja se ovdje nalazi nije data faktičnošću stanja ili samomposebi činjenicom manjinskog i većinskog, već značenjskim određenjima zapadnoevropske kulture koja su sadržana u ovom. Ova proturječnost u objektivnosti je ispostavljena konfliktnost i neprihvatljivost drugog već po samoj njegovoj drugosti. Radikalizam ide u obadva smjera i uvijek je vrijednosnoznačenjski intoniran, a na ovom pravcu nalazi se i razumijevanje u kojem se identitet osobe prije svega uzima u njenoj „kolektivnoj isprepletenosti“ i u „kulturnom omrežju koje, kao ni maternji jezik, ne može postati ničije privatno vlasništvo“ (Habermas, Ibid., str. 37). Teorija priznanja u kontekstu priznavanja kulturnih vrijednosti izlazi na ravan sučeljavanja sa kulturom koja je bitno vrijednosno određena i koja u ovom vrednovanju pravce vlastitog toka određuje gradacijom. U ovom smjeru promišljanja i teorija priznanja implicira gradaciju i identificiranje vrijednosti ili osobenosti ne kao bilo kakve, nego kao manjinske, koja tek kao takva tvori multikulturnu određenost jedne cjeline, odatle uvijek sistemski zaokružene. Održivost ovog sistema, međutim, zbiljski nije mogućna, jer se zasniva na principu identifikacije koja u kulturi gradacije zapravo predstavlja markiranje relacije konflikta. Identifikacija manjinskog u priznavanju zbiljski je određena njegovim izoliranjem kao takvog, ili samoizoliranjem, uvijek određenim „pravom na opstojnost i razvoj u vlastitoj kulturi“. U krajnjoj instanci priznanje manjinskog jeste popločavanje puta utapanja u identičnost općeg ili u zaoštrenoj varijanti, obilježavanje manjinskog koje u određenom vremenu podstiče ili predstavlja predmet konflikta. „Multikulturalnost“ u kojoj se sve ovo dešava, tek ovdje se prikazuje vještačkim zbirom različitih vrijednosti određenih metafizikom subjektiviteta i tome ingerentnom nastojanju vladavine i potčinjavanja u ime progresa datog u gradaciji vrijednosti. Rortyjevo odbacivanje metafizičkih problema kao fundamentalnih problema zbilje, izraz je kritike metafizike i razumijevanja čovjeka kao „povijesnog bića“ nespremnog za edificirajuće razgrađivanje u ime budućnosti. Zahtjevu koji se ovdje postavlja ne može odgovoriti ni jedan sistem „jednakih prava“ proklamiranih u tradiciji gradacije vrijednosti. Rorty na izvjestan način pokazuje da nikakav koncept zasnovan na modernim vrijednostima ne može odgovoriti zahtjevima životne nepredvidivosti. Metafizička određenost moderne u tom kontekstu nije upitna kao nastojanje rješenja ili bjekstva od problema, ali je upravo kao takva neodrživa i životnozbiljski neprihvatljiva. Neopragmatistička nastojanja i zahtjev za kontingentnim mišljenjem, koji ispostavlja Rorty u sintagmi kraja filozofije, osnov imaju u ovdje izloženom razumijevanju životne određenosti mišljenja.
Razumijevanje multikulturnog društva ovim diskursom se nameće daleko značajnijim od akademskog poimanja i sistemskog rješavanja problema.

Pokazuje se da nije problem u tome da li „u multikulturnim društvima zajedničko postojanje životnih formi sa istim pravima pretpostavlja da je svakom građaninu osigurana mogućnost da odraste unutar svijeta kulturne baštine i da njegova djeca takođe odrastu u njemu, ne trpeći zbog toga nikakvu diskriminaciju“ (Habermas, Ibid., str. 41), nego u pitanju da li se ovako nešto može nazvati multikulturnim društvom. Pitanje je, zapravo, da li izolovana zajednica može opstojati unatoč svim mogućim oblicima priznavanja koja se mogu uspostaviti. Zaoštrenije rečeno, imajući u vidu globalnost civilizacije, nameće se pitanje da li je, u uslovima teorije priznanja, mogućan opstanak bilo koje kulture koja nije Zapadno određena. Multikulturalizam u tom smislu dobija značenje pitanja od životne važnosti, gdje ga nije mogućno staviti u kontekst priznavanja i identifikacije. Drugim riječima, ukoliko se želi zadržati punina značenja, multikulturalizam nije mogućno razumijevati kao sintagmu koja označava postojanje nacionalnih manjina. Time multikulturalizam postaje naziv za puku mnoštvenost bez vlastite osobenosti i supstancijaliteta. Na istoj ravni mogućno je govoriti o polivalenciji istine u Hegelovoj filozofiji i otvorenosti mišljenja totaliteta za različno! U tom smislu činjenica da, kako Habermas kaže, kod nastanka novih nacionalnih manjina „problem ne nestaje, osim po cijenu „etničkog čišćenja; a to je cijena koja se ne može politički ili moralno opravdati“ (Habermas, Ibid., str. 34), nije specifikum „nastanka novih nacionalnih manjina“ kao što političko i moralno opravdanje nema nikakve važnosti za pragmatizam modernog uma, koji će u samozadatom progresu uvijek naći opravdane razloge za kršenje i ukidanje svakog društvenog ugovora. Stvar je u tome da je „naličje „prava“„ o kojem govori Habermas, „jasno očitovano u slučaju Kurda koji su raspršeni preko tri različite zemlje, ili Bosne i Hercegovine, gdje se etničke grupe tuku bez milosti“ (Habermas, Ibid., str. 34), zapravo izraz identificiranja na kojem počiva i teorija priznanja. Subjektivitet koji priznaje, u ime društvene stabilnosti i sprječavanja usitnjavanja „nacije jedne kulture“, stoga svoju subjektivnost i određenost u drugom kroz nju potvrđuje u nepriznavanju prava na stvaranje novih nacionalnih država. U ovome se neposredno iskazuje modernitet teorije priznanja, oličen u sintagmi „naličje „prava“„, koji je primjenljiv kako na međunarodno tako i na nacionalno pravo. „Usitniti jednu naciju“ znači dovesti u pitanje njen identitet, uspostavljenu političku strukturu, u krajnjoj instanci iskazati nedostatnost mišljenja cjeline, što je dovoljan razlog za dovođenje u pitanje potrebe za priznavanjem. Zato postoje razlozi za drugačije gledanje na situaciju „u Kanadi gdje su poduzeti razumni koraci da se pronađe federalističko rješenje koje će naciju kao cjelinu ostaviti nedirnutom, ali će obezbijediti kulturnu autonomiju jednog njenog dijela putem decentralizacije državne moći“ (Habermas, Ibid., str. 35). Modernizam teorije priznavanja usredsređen je na očuvanje pravnog sistema, koncepcije dobra i principa utvrđenih demokratskih procesa. Cinizam ovog modernizma nalazi se u odricanju prava u ime principa dovoljnog razloga, prava na vlastitost onom narodu koji je neposredno izložen nestanku i uništenju kakav je primjer stradanje bošnjačkog naroda.
U izvjesnom smislu ovdje se radi o hegelijanskom odricanju prava činjenice na vlastitu izvjesnost izvan postavljenog sistema. Nije slučajno da rat u Bosni izbija u vremenu kada je izraženije nego ikada u njoj bila na snazi teorija priznanja. Ovdje se zapravo pokazalo da je sa priznavanjem nestalo prihvatanja, a uvezeno shvatanje multikulturalizma, koje je počivalo na potcrtavanju razlika i čvrstom uspostavljanju granica identiteta, što je problem svakog zahtjeva za priznanjem, bio je put ka konfliktu i nastojanju potpunog uništenja onoga ko je u datoj situaciji bio najslabiji. Kako je fenomen rata u Bosni i u bitnom negacija priznanja, odnosno faktička potvrda njenog moderniteta i suštinske konfliktnosti, Habermasu ne preostaje ništa drugo nego političko nastojanje potvrde multikulturalnosti određene prihvatanjem, a iznuđene u cilju vlastite opstojnosti, što potvrđuje nastanak i tok rata, svesti na „naličje“. Razlog više za ovo nalazio se u tome što je Bosna predstavljala ozbiljenje polivalentne multikulturalnosti, negaciju multikulturalnog kao identifikaciju manjinskog i onoga što se jednostavno može nazvati „off“. Ovdje je na djelu bila multikulturalnost kao prihvatanje različnosti, a pokušaj njenog dokidanja išao je sa polazišta nametanja jedne politike priznanja. Habermasova teorija priznanja, određena metafizikom identiteta, pripada povijesti moderne i svjedoči nemoć transformacije mišljenja sa pozicija modernog uma. Istovremeno, u pokušaju prevladavanja odrednica moderne, ono govori o težini puta nastojanja transformacije filozofije. U tom smislu ono istinski pripada „kraju moderne“, ostajući zatočenikom sistemskog metafizičkog mišljenja. Nemoć da se problemi misle izvan sistemskih rješenja, ili polazeći od pretpostavki sistemske prirode, kao što je primjerice „pravni sistem“, svjedoči o nemoći suočavanja sa problemima zbilje i činjenicama koje izmiču shematizmu apstrakcije. Gianni Vattimo ovo uzima za polazište razumijevanja krize humanizma (Das Ende der Moderne). Kraj moderne obilježen je agonijom humanizma u stravičnim dešavanjima poput Bosne i Čečenije, gdje je upravo teorija priznanja, odnosno pravo nekoga da prizna nešto i sama potreba priznavanja, bila osnov nastojanja za potpunim potiranjem različnog u njegovom nastojanju za obezbjeđenjem autonomnosti koja je uvjet opstojnosti neidentičnog kao takvog. U tom smislu i Habermasovi problemi određeni su krajem moderne, ali bez snage i odlučnosti raskida sa njenim vrijednostima. Imajući u vidu krajnje instance teorije priznanja u negativnosti izvođenja moderne na sadržinski nove osnove, svaka moderna kritika modernih vrijednosti zapravo je u polazištu proturječna.
Kriza humanizma kao obilježje kraja moderne, objektivno sadržana u holokaustima druge polovine 20. stoljeća, dezavuira modernu misao pred zahtjevima života, razotkriva nastojanja mišljenja cjeline u neposrednosti problema koje nije mogućno u ovom kontekstu riješiti, te ih u duhu tradicije treba jednostavno ukloniti. Pobjednički cinizam koji je ovdje na snazi, impotenciju duha i svu brutalnost njegove poduzetnosti Rorty ogoljuje kroz kritički zaoštreno fokusiranje konkretnog problema. „Mi koji živimo u sigurnim, bogatim demokracijama smatramo srpske mučitelje i silovatelje kao što i oni smatraju svoje muslimanske žrtve: za nas su oni više nalik na životinje nego na nas. Ali, mi ne činimo ništa da pomognemo Muslimankama koje masovno siluju ili Muslimanima koje kastriraju, kao što nismo ništa činili ni tridesetih godina kada su se nacisti zabavljali mučeći Jevreje. Ovdje, u sigurnim zemljama, mi govorimo o stvari poput: „Takve stvari su se oduvijek događale na Balkanu“, sugerišući tako da su, za razliku od nas, ti ljudi navikli da ih siluju i kastriraju. Prezir koji smo uvijek osjećali prema gubitnicima prema Jevrejima u tridesetim, a prema Muslimanima sada miješa se s našim gađenjem prema ponašanju pobjednika koje proizvodi polusvjesni stav: „Neka kuga pomori i jedne i druge“. Mi mislimo o Srbima ili o nacistima kao o životinjama, jer su grabežljive zvijeri životinje. Mi mislimo o Muslimanima ili o Jevrejima koje utjeruju poput stoke u koncentracione logore kao o životinjama, jer stoka jesu životinje. Nijedna od tih vrsta životinja nije mnogo nalik na nas, a čini se ni da nema smisla da se ljudska bića miješaju u sukobe između životinja“ (Richard Rorty, Ljudska prava, racionalnost, sentimentalnost, u: Dijalog, br. 5, Sarajevo 1996.). Rorty eksplicite određuje razumijevanje modernog humanizma, fokusirajući tačku na koju se mora usmjeriti kritički diskurs prevladavajućeg mišljenja.