Mišljenje u zarobljeništvu eshatologije znanstveno-tehnološkog napretka - Da li smo okupirali naredno stoljeće

TRI UVODA ZA POSTAVLJENO PITANJE

M. Heidegger Jer raspitivanje je nabožnost mišljenja. H. Jonas Proročanstvu nesreće se mora pokloniti veća pažnja nego proročanstvu sreće. S. H. Nasr Pitanje principa i zapravo same istine se jedva ikada zapita da li se ova ili ona ideja, forma ili institucija usklađuje s nekim aspektima istine.

Jedino pitanje je da li je ona moderna ili nije. Sigurno nije ništa novo otkrivanje u suvremenom filozofskom mišljenju da su ishodišta njegova razumijevanja fenomena modernog svijeta u znakovitosti Descartes-Hegel određenja mišljenja za bivstvo (substantia). Cogito ergo sum i prvo načelo metode spoznaje da se krene od onog što je nesumnjivo, o čemu se u spoznaji dalje ne pita, bar su ona dva nađena utemeljenja iz kojih se producira svekolika i uniformna arhitektura modernog svijeta. Mislimo, ponajprije, na stvaranje kao onaj punktum u kojem je homo faber, homo economicus, homo consumens, homo philosophicus, homo sapiens, prvo homo creans. Uspostavljanjem čovjeka za stvaraoca modeliraju se forme svijeta koje se usuglašavaju, afirmiraju samo prema nesumnjivom "punktu" da čovjek jeste. Moderni svijet je institucionalizirao svezu afirmacije i neutralizacije čovjeka u hipokriziju radosti i nade u stvaranje novog. Ponovno novog kao dokaz moći čovjeka stvaraoca: "Čovjek je Duh koji ne može nikada precijeniti veličinu i moć svoga duha" (Hegel). Danas, to znači moć koja nas isukuje i tanji i nemoć odgovornosti, preuzimanja iskušavanja drugačijeg saobraćavanja. Sabijeni u djelić stalno novog vremena ostajemo izvan njegovog kaleidoskopa. Stoga pitanje da li smo okupirali naredno stoljeće nije podsmijeh iz skrivene nade da se može desiti da budemo drugačiji. Pitanje je da li smo nadu u mogućnost drugačijeg svijeta izgnali. Pitanje je je li osigurana nesumnjivost okupacije budućnosti. Vladari nad našim nadama, strepnjama, sumnjama, tjeskobama, nad radošću i tugom, nad životom i smrću sigurni su da je "most u 21. stoljeće" izgrađen, da ga već posjeduju. Obavještenje da se nešto tako veliko već posjeduje jedna je od tajni ovog svijeta koja je veoma rano objavljena. Što se sve može ne mora se više skrivati. Metafora je moderna forma oslobađanja od tegobe sumnje i straha da u novom-istom-budućem već davno nemamo zraka.
Stvaranje u temelju sveukupnih materijalnih i duhovnih tvorbi, od stalno novih modela kur’‘anskih pomagala do djela u umjetnosti, javlja se u jednoj jedinoj dimenziji da se sutra ponudi novi proizvod. Zajedničko ime proizvoda je "kratkotrajna upotrebljivost". U njihovo stvaranje nije ništa više položeno nego da prođu. Neobaveznost spram trajanja, neobaveznost djela spram sebe i drugog, dominacija "trenutka" (moderno, inovativno) posljedice su i rezultati čovjeku pripadajućeg "izuzetnog" mjesta u svijetu.

Moderni čovjek zna da je on sam "uzvišen" po stvaranju koje objelodanjuje kao aktivnost, kao agilnost, kao mobilnost. Doista, stoljeće obilježava čovjek koji u svijetu vidi samo svoja djela. Svijest o samome sebi i postojanju drugih bića azilirana za stroj svijeta koji trijumfira stvaranjem. Što nam može biti buduće, Budućnost, novo stoljeće? Pitanju, svakako, prethodi sljedeće: mi nećemo, čini se da i ne možemo, da bude nešto drugačije. Dokazuje se ovo poznatim otporom i eliminacijom drugačijeg i različitog. Optužba i presuda drugačijem vrednovanju razloga čovjekova prisustva u svijetu da je "mistika", "fundamentalizam" i drugo etiketisanje, bez prethodne odgovornosti da se iskuša misliti drugačije, odgajaju osjećaj sigurnosti u jednom modelu. Da se misli mogućnost "iznenađenja", da se misli "neočekivano", zapriječena je dominacijom tendencije da se bude na jedan način. Što je u korijenu dominacije jednog modela svijeta? Spoznajemo i razumijevamo u ovom i ovdje iskustvu. Modelirani smo da nam je "iznenađenje" bilo strano da bi se ono moglo doista desiti, i to kao genocid. Ljudi bezazleno izgovaraju "nisam očekivao ni sanjao da će se ovo desiti". Černobil, Bopal, ekokatastrofe, genocidi, sve zajedno na isti način su prikriveni u jednom dominantnom načelu moderne civilizacije: sve je u rukama i vlasti čovjeka-gospodara. Svakako, i samo mišljenje. Postavljeno pitanje ne nagovara odgovor. Izabiremo pouzdane puteve u razgovor. Nisu jedini. U njima se dopušta postavljeno pitanje. Unutar zadovoljenja da smo stvorili svijet vlastitih djela i navike da se klonimo pitanja i puteva koji su mimo zadovoljstva progresom posvuda smo u njemu prikovani. Jednako kad ga afirmiramo ili nijećemo. M. Heidegger je zapitao na kojem se tlu nalaze korijeni svijeta znanosti i tehnike. Razotkrivanje pitanja nalazi u mjestu mišljenja. Ako se traži što je u biti znanstveno-tehničkog svijeta stanovišta modernog čovjeka, ne možemo bit otkriti u svojevrsnosti proizvoda koji ispunjavaju prostor svijeta. Ne možemo otkriti što je u suštini čovjekova stvaranja u njegovim produktima. Samo stvaranje nije isto što i ostvareno. Mislilac navodi presudnu distinkciju između tehnike i biti tehnike: "Ako tražimo bit drveta, moramo zapaziti da ono što prožima drvo, svako, kao drvo, samo nije drvo koje se može sresti među ostalim drvećem... Tako isto i bit tehnike nije apsolutno ništa tehničko". Uhodana predodžba o tehnici je instrumentalna i antropološka. S pravom, zajedno sa Heideggerom, možemo reći da je stvaranje reducirano na sredstvo kojeg je čovjek zgotovio (Heidegger) za neku svrhu, a koju je također čovjek odredio. Stvaranje, stoga, nije otkrivanje. Što je bit stvaranja? Čitamo da ispravnoj tvrdnji o tehnici koja je sredstvo i ljudsko djelo "nipošto nije potrebno da otkriva predležeće u njegovoj biti". Mišljenje koje se zadovoljava ispravnošću ostaje izvan biti nečega. Tek u otkrivanju "predležećeg", kad se pitamo šta je to instrumentalno i antropološko tehnike, dolazimo u "slobodan odnos prema onome što nam iz biti toga pristupa". Gdje se stječe istinito?
Heideggerovo pitanje traga za onim što je kod Grka pro-iz-vođenje. Četiri uzroka o kojima filozofija naučava (Aristotel) su su-krivi "da ono još-ne-prisutno pridođe u prisutnost". Proces izvođenja u kom se iz ne-prisutnog prelazi i pridolazi u prisutnost za Grke je poiezis - pro-izvođenje. Heidegger piše "sve je u tome da pro-iz-vođenje mislimo u svoj njegovoj širini i istodobno u smislu Grka". Potrebno je istaći da mislilac pro-izvođenje kao izlaženje na djelo vidi u onome što je izraslo iz prirode kao i ono što je čovjekovo rukotvorstvo i umjetnost.

Misliti pro-iz-vođenje u svoj njegovoj širini znači usmjeriti na ono što u pro-iz-vođenju dolazi na vidjelo, u neskrivenost. Raskrivanje nije "istina" smisla ispravnosti predočavanja. U raskrivanju, za Heideggera, su temelji svakog pro-iz-vođenja. Za raskrivanje je vezana bit tehnike. Upravljanjem pitanja o tehnici ka raskrivanju stječe se istina o njoj koja je prije njenog određenja u instrumentalno i antropološko. Istinu stvaranja ne pokazuje ispravno svijet načinjenih predmeta nego je ona u stvaranju kao raskrivanju. Mišljenje koje se ne kloni da bude ispravno predočavanje ostaje zarobljeno u svijetu onog što predočava. U njemu se zato ne stječe ono istinito. Bit tehničko-znanstvenog svijeta posve je drugo područje nego li su njegovi realiteti. Njih ne ispunjava istina. U drugom je području raskrivanje istine. Šta kaže samo ime "tehnika"? U grčkom jeziku tehnikon znači rukotvornu djelatnost i umijeće, ali i lijepu umjetnost. U značenju je riječi i ono što je smisla znanja. Ovo je Heideggeru najvažnije. Umijeće, djelatnost, stvaranje, je snalaženje u nečemu. To isto znači i razumijevati nešto. Znanje je raskrivanje koje projašnjava, a ne predočava: "Tehnika prebiva u području gdje se zbiva raskrivanje i neskrivenost, istina". Heidegger pitanje o biti tehnike iznosi uvažavanjem nužnosti distinkcija. Područje stvaranja što je smisla rukotvorne tehnike bitno je različito od onog što je moderna tehnika. Ona je novovrsno raskrivanje koje Heidegger imenuje iz-zazivanjem: "Raskrivanje koje prožima modernu tehniku ne razvija se sada, međutim, u pro-izvođenje u smislu poihdiV. Raskrivanje koje vlada u modernoj tehnici neko je iz-zazivanje (Herausfordern) koje na prirodu polaže zahtjev isporuke energije, koja kao takva može biti izvađena (herausgefordert) i pohranjena (akumulirana). Ne važi li to, međutim, za staru vjetrenjaču? Ne. Krila vjetrenjače vrte se doduše na vjetru, no neposredno su prepuštena puhanju vjetra. Vjetrenjača ipak ne koristi raspoložive energije uzdužnih strujanja, tako da ih pohranjuje (akumulira)". Otkrivamo misao čovjeku koji obavlja to izazivajuće stavljanje. Stvaranje je smisla oblikovanja, predočavanja na svojevrstan način. Ono ne omogućava neskrivenost. Sa neskrivenošću u kojoj se ono zbiljsko pokazuje ili susteže čovjek ne raspolaže, piše Heidegger. Sa neskrivenošću se ne može raspolagati budući da je u biti raspolaganja odnos u kojem čovjek kao subjekt se odnosi prema nekom objektu. Stoga raskrivanje nije čovjekom puki rezultat. Čovjek je po svemu svome smješten u ono neskriveno. Neskrivenost priziva čovjeka a on joj odgovara. U njoj je on izvorno sabirajuće što svemu pojedinačnom, dostupnom otvara bit. U ovoj razlici Heidegger opet akcentira razliku između onog što je tehničko i bit tehnike. Tehničko, "montaža", (Heidegger) skupa sa sastavnim dijelovima pripada području tehničkog rada ali nikada ono u čemu je njegovo porijeklo, nije sam po-stav (Heidegger). U po-stavu se stječe neskrivenost. Pro-iz-vodeće uspostavljanje (postavljanje kipa u okružje hrama) i iz-zazivajuće ispostavljanje (citirani tekst) različiti su načini raskrivanja.
Čovjeka tehničkog doba obilježava ispostavljajuće ponašanje čovjeka. Priroda je njemu pohranište energetskih stanja. Novovjekovna egzaktna znanost prirodu predočava "kao neki izračunljivi skup sila." Sada, iz-zazivajuće ispostavljanje znači svođenje prirode na predočavanje unaprijed izračunljivog sklopa sila. Egzaktna prirodna znanost bila je oslonac modernoj tehnici. U fizici, piše Heidegger, već vlada iz-zazivajuće sabiranje i ispostavljajuće raskrivanje. Mislilac smatra da je način raskrivanja u modernoj fizici, ispostavljenost prirode kao stanja. Priroda se javlja modernoj fizici na računski predočljiv način i ispostavlja kao cjelina informacija. Sveza moderna tehnika i primjenjena prirodna znanost Heideggeru je prividna, mislilac upućuje na nužnost da se propita bitno ishodište novovjekovne znanosti.

U djelu je uvijek naglašeno da se pitanje o tehnici, o znanosti smjesti u bit onoga o čemu se pita. Stoga "Pitamo ponovo: zbiva li se ovo raskrivanje negdje s onu stranu sveg ljudskog činjenja? Ne! Ali ono se, također, ne zbiva samo u čovjeku niti mjerodavno putem njega". Samo instrumentalno, samo antropološko određenje tehnike nije dovoljno. U njemu se ona drži prikriveno. Zahtjev da se promisli bit, kod Heideggera znači da se opredijelimo za "oslobađajući nagovor" koji je s onu stranu bespomoćnog protivljenja i proklinjanja tehnike. Tehnika je čovjeku jedan uput-sudba raskrivanja u ispostavljanju. Kad iz ovog uputa "uzima svu mjeru" (Heidegger), odbacuje se mogućnost da se čovjek izvornije upusti u bit neskrivenog. U stanju pripadnosti prikrivenosti iskušava čovjek opasnost. No, opasnost je u svakom načinu uputa-sudbe raskrivanja. Sada smo u iskustvu opasnosti ispravne tvrdnje. Riječ je o iskustvu ispravnog u kojeg se susteže istinito. Heidegger definira ovo iskustvo kao "nadimanje" ugroženog čovjeka u lik gospodara svijeta. Stoga sve što je svijet predočava se kao čovjekov rezultat. Dovršilo se tako "ushićenje" kako čovjek svuda samo susreće sama sebe? Heidegger je bez sumnje: "Uistinu, međutim, ne susreće čovjek danas baš nigdje više sebe sama, tj. svoju bit." Opasnost je posvuda. Gospodarenje vrste raskrivanja kao is-postava onemogućava svaku drugu mogućnost raskrivanja. U tome jeste krajnja opasnost. Valja istaći, kod Heideggera stoji "ono opasno nije tehnika". Nije riječ o demoniji tehnike. Postoji tajna njene biti, o tome mora biti riječ. Holderlinovu riječ: "Ali gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno", mislilac brižljivo prima. Spasiti ne znači ugroženo oteti propadanju unutar dosadašnjeg trajanja. Spasiti je "unijeti u bit da bi se tako bit istom dovela do istinskog sijanja". Heidegger pjesnikovu riječ spasonosno, ali i opasnost, misli iz nužnosti pripravljenosti za otkrivanje biti tehnike: "Jer u njenoj se biti korijeni i uspijeva, prema kazanom, ono spasonosno". Sve što se podrazumijeva kao "opasnost" ali i "spasonosno" koncentrirano je u tehnici koja je bitno moderne civilizacije. Tehnika stoga nije ništa strojevno pored drugih vrsta raskrivanja. U civilizaciji koja se bliži 21. stoljeću i u liku "ispravnog predočavanja" potisnuto je pitanje očuvanja istinitog. Njemu je superirana vlast "ispravnog" i pokornost vlasti "ispravnog". U ovakvoj cjelini nema drugačijeg sektora. Moderna civilizacija je jedini sektor predočavanja. Stoga vrijedi Heideggerovo da spasonosno nije u modelu otimanja ugroženog od propadanja. Tek sada možemo govoriti drugačije o onom što nas je kod Heideggera nekada i u nekom trenutku "hrabrilo" za spasonosno. U umjetnosti je rast spasonosnog. Umjetnost je "nabožna i pokorna vladanju i očuvanju istine". Nabožnost umjetnosti je unutar tri njene svojevrsnosti: što umjetnosti nemaju svoje izvore iz artističkoga, što umjetnička djela nisu bila predmet estetskog uživanja i što umjetnost nije bila sektor nekog kulturnog stvaranja. Umjetnost je bila način obitavanja čovjeka. Da li je kao pro-iz-vodeće raskrivanje ostala uzorom? Da li umjetnost posjeduje mogućnost rasta spasonosnog unutar divljanja tehnike?

Umjetnost je bila najčistije sijanje za kratka ali uzvišena vremena. Heidegger misli mogućnost da nasilje tehnike osvoji sve, da iz svijeta tehnike koji je različit i srodan biti tehnike prosija umjetnost ispunjena
brigom za istinom. Živimo u zagušenu biti tehnike bukom tehnike. U sektoru estetike ne čuva se bivstveno umjetnosti. Raspitivanje o onome što je zagušeno nabožnost je mišljenja. U raspitujuće mišljenje Heidegger je položio nadu u spasonosno. U stoljeću "divljanja tehnike" mislilac govori o putu mišljenja, ne o definisanju odgovora na pitanje o tehnici. Kroz iskustvo suštine dogovori o tehnici dovedu u smisao čovjekove odgovornosti. Sa ovim Heideggerova riječ nije uvedena u čisto područje etičkog. Zato što je čovjekova egzistencija dovedena u neizvjesno instrumentalnim određenjem tehnike, svako korigiranje čovjekova položaja unutar svijeta tehnike ("pravilno" organiziranje u njenom svijetu) samo je trajanje i učvršćivanje zapreka da se suština prepozna. Danas ni za umjetnost ne možemo reći da čuva sijanje istine. U modernoj umjetnosti "tehničko" je posvuda. U njoj je stvaranje također suženo na istraživanje. Nastup čovjeka u svijetu "u stajanje nasuprot" suzilo je svaku djelatnost u zahvat i čovjekovu predodžbu-antropomorfizam. Sušenje smisla stvaranja u modernoj umjetnosti obesmislilo je do statusa djela kojima nije stalo do svijeta u kojem su. Nastaju djela koja ne zahtijevaju da se koga tiču, djela bez odgovornosti za Dobro, Lijepo, Istinu. U najvišem zahtjevu da se ne "dodiruju" u svom čistom prisustvu djela umjetnosti modernog svijeta ne pripravljaju nas za drugačiji sjaj svijeta. Čini se da ništa više neće u blizinu nečeg što nije predočavanjem osigurano, što bi bilo negdje izvan istine kao znanja o svom vlastitom znanju, što bi bilo izvan "uzstvarnosti" koja je rezultat stvaranja-određivanja slike čovjeka, svijeta, Boga. Stoga izostaje pitanje, izostaje "znatiželja za Buduće, budući da je već određena njegova slika. Svijetu-slici, čovjeku-subjectumu pripada buduće na način okupacije u predmet i ispražnjenje predmeta od svega što nije sigurna zaliha. Da li na šta više puti Heidegger nego li je to najteže "raspitivanje". Djelo mislioca ne pita radi odgovora. Odgovor na opasnost trajanja postava koji bi bio pun nade za budućnost u blizini Istine i Dobra kao sektora, je pesimizam. Paradoks se može izbjeći izdržavanjem iskustva neodgovornosti "zapitanosti" i perzistencije po-stava. Znači li to da se možemo nastaniti u istini ako nismo nastanjene odredili u odgovor? II

OPREDJELJUJEMO se za skicu jednog mišljenja budući da razlog pitanja nalazi u načinu na koji moderna tehnika "izaziva" prirodu našeg djelovanja, "koliko ona u svojem znaku djelovanja čini različitim od onog što je ono bilo u svim dobima". Hans Jonas precizira kamo pitanje smjera: pošto čovjek nikad nije bio bez tehnike valja otkriti za čovjeka važnu razliku moderne tehnike od svake ranije tehnike. Konstatacija da izmijenjena priroda ljudskog djelovanja uvjetuje i promjenu u etici smjera na koncentraciju svih pitanja modernog vremena na problem mogućnosti da se u okviru ranije etike obuhvate nove dimenzije vremena. Nalazimo ključnu misao o novoj dimenziji odgovornosti. Čovjekova tehnička intervencija u prirodu očituje se kao povredivost i ranjivost prirode. Ovdje se, misli H. Jonas, utemeljuje promjena cijele predodžbe o nama samima unutar šireg sustava stvari: "priroda kao čovjekova odgovornost je doista jedan novum o kojemu mora da razmišlja etička teorija". Slijede pitanja "Kakva vrsta obaveze je djelotvorna u njoj? Da li je to nešto više nego utilitaristički interes? Da li je to jednostavno razboritost koja zapovijeda da se ne kolje koka koja nosi zlatna jaja, ili, čak, da se ne siječe grana na kojoj sjedimo"? A taj "čovjek" koji tu sjedi i koji će vjerovatno pasti u bezdan ko je to? I šta se mene tiče njegovo sjedenje ili njegov pad?

Šta, zapravo, pitanja pitaju? Globalni uvjet ljudskog života, daleka budućnost, egzistencija vrste nisu bili u pažnji ranije etike. S obzirom na obilježja ovog Danas, pred zahtjevom znanja novog prava i obaveza. U dosadašnjoj etici i metafizici ne nalazimo ni principe ni dovršenu doktrinu. Nasilna moć čovjekova prodora u kosmički poredak, njegova invazija u svakovrsne oblasti prirode uzdrmava antropocentričko ograničenje problematike ranije etike. Oblast vanljudske prirode, biosfera kao cjelina suponirana našoj moći, već samim tim polaže i sama moralno pravo na nas. No, radi se i o pravu na samu sebe. Središte smjerova ka pitanjima vremena što se krajem 20. stoljeća obilježilo jednovrsnošću čovjeka-stvaraoca, postaje ne samo ono što je ljudska tvorba nego i oblast "vanljudskih stvari". H. Jonas smatra da nas za "jednu takvu skrbničku ulogu" nije pripremila ranija etika. Scijentističkom pogledu ta skrb je potpuno strana. Još jedino religiji pripada takva skrbnička uloga. Razliku između techne ranijih vremena i moderne techne mislilac precizira po kriteriju određivanje njene svrhe. Ranije tehnika "nije bila put ka odabranom cilju čovječanstva" danas, "u obliku moderne tehnike, techne se pretvorila u beskrajnu težnju ka napretku vrste, u njezin najznačajniji poduhvat". Poziv čovjeka je drugačije sagledan. Maksimalno gospodarenje nad stvarima i nad samim čovjekom predočava se smislom njegova određenja unutar trijumfa homo fabera, homo sapiens je ne samo njemu u službi. Rastuća nadmoć jedne strane ljudske prirode nad svim drugim praćena je kržljanjem čovjekova pojma o sebi, i njegovog bitka. Ali ko je to "on", pita H. Jonas. Sada je samo i uvijek riječ o kolektivnom izvršiocu i kolektivnom činu. Individualni čin i individualni izvršilac nemaju ulogu. Stoga se iz sfere politike osmišljava novi imperativ. Kod H. Jonasa nalazimo dijagnozu "zvanična politika se ranije nije nikad bavila pitanjima tako širokog obuhvata i takvim dužinama projektujućeg predujma". Izmijenjena suština ljudskog djelovanja zahtijeva i promjenu suštine politike. Novo u etici, uvjetovano izmijenjenim ljudskim djelovanjem, H Jonasu je novo-različito spram Kantovog kategoričkog imperativa. Nužna je razlika upravljenosti imperativa: upravljenost na privatno ponašanje, na individuum ili na javnu politiku.
U svijetu kao totalnom artefaktu čovjeka njegovo prisustvo na svijetu postaje predmetom obaveze "koja je prva premisa svake obaveze, to jest upravo da se za budućnost obezbijedi postojanje samih kandidata za jedan moralni univerzum u tom fizičkom svijetu". Kantov kategorički imperativ je iskazao mogućnost uma i njegova suglasja sa samim sobom. Kod Kanta je razmišljanje o moralnom stavljeno u prostor logičnog. Novom tipu ljudskog djelovanja odgovara imperativ: "Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na zemlji". Budući da je djelovanje ljudi u modernom svijetu sveza opstanka i nestanka svijeta, sreće i nesreće, sadašnjosti i razaranja pretpostavki Budućnosti, budući da je egzistencija sadašnje generacije odgovorna za egzistenciju i neegzistenciju kasnijih generacija, novi imperativ je da se djeluje tako da učinci djelovanja ne budu razorni za buduću mogućnost života. Život čovječanstva se ne smije staviti na kocku. Imperativ kome je upravo to smisao mora biti usmjeren ka javnoj politici. U privatnom ponašanju ne može biti njegovo osiguranje. Smisao kategoričkog imperativa koji nalaže da maksima mojeg sadašnjeg djelovanja bude princip nekog općeg zakonodavstva podrazumijeva privatni izbor ali nije promišljena vjerovatnoća da privatni izbor doista postane zakon. Stoga je princip ostao bez objektivne odgovornosti. H. Jonas u novom imperativu vidi utvrđivanje jednog drugog suglasja "ne suglasja akta sa samim sobom, nego suglasje njegovih konačnih učinaka sa opstojanjem ljudskog aktiviteta u budućnosti". Univerzalizacija imperativa znači djelovanje cjeline po njemu u obličju univerzalnog stanja stvari.

Horizont Vremena je to što je novo uključeno u imperativ kojeg nema u logičkom prostoru kategoričkog imperativa. Ovaj "naš imperativ ekstrapolira u jednu proračunljivu zbiljsku budućnost kao nezaključenu dimenziju naše odgovornosti". Nužnost napora etike spram premoderne smisla je alternative spram onog što se definiralo kao datost čovjekovog ustrojstva. Genetska manipulacija, genetska kontrola budućih ljudi, je posljednji primjer primjene tehnologije na čovjeka. Homo faber u ovovrsnoj primjeni tehnologije ostvaruje smisao sebe postavljanja u središte svijeta; sve odrediti po sopstvenom planu. H. Jonas pita: "Da li mi imamo pravo na to, da li smo kvalifikovani za ovu tvoračku ulogu, to je ono najozbiljnije pitanje koje se može postaviti čovjeku koji se iznenada našao u posjedu jedne takve sudbonosne moći"? Pitanje sa svim ostalim iskazuje koliko nas naša moć djelovanja određuje iznad pojmova cjelokupne ranije etike. Baconova utopija regnum hominis je ispunjena, ali i kao regnum periculi. Stoga je interes za drugačiji odnos spram budućnosti čovjeka i čovječanstva, za prirodu u biti moralni interes. On je istinski moralni interes jer nadilazi antropocentrizam koji je u temelju tradicionalne etike. Antropocentrizam je ukinuo "unutarnje pravo predmeta" unutarnju mjeru i granicu bića. Na taj način tvorbe novovjekovnog čovjeka nisu u svezi sa etičkim mišljenjem. Eshatologija moći proizvodi "nemoć" nad katastrofom koja sva postignuća stalno prati. Osnov nove etike H. Jonas postavlja u legitimaciju "ontološkog". Spram etike napretka i usavršavanja, nova etika je etika održavanja, očuvanja i zaštite. Etika koja čuva napredak i usavršavanje u njegovom modernom obličju teško da može računati na sudioništvo u Budućem. Okupacija u horizont atropocentrizma već je in se neutralizacija i ukidanje supstancije Budućeg, pa je bez novog i alternative. U modernom svijetu, zapravo, proizvodi se lažno "novo" budući da se uvijek proizvodi iz jedne neupitne koncepcije stvaranja. Doista, H. Jonas etiku odgovornosti ne misli kao "moralnu kozmetiku" jednom postojećem svijetu. Etika odgovornosti prohodi u nutrinu svijeta koji prolazimo ushićeni njegovim manifestacijama. Danas nas jednako ushićuju napredak i katastrofa, sreća i nesreća. Odgovornost prema budućnosti ne može se zadobiti proročanstvom sreće, H. Jonas kaže "da se proročanstvu nesreće mora pokloniti veća pažnja nego proročanstvu sreće". Smatramo ovo izrazom Jonasove kritike projekcije budućnosti na znanstvenim principima stupnjeva sigurnosti, s jedne strane, i izrazom kritike stajališta meliorizma u svijetu sa apokaliptičkim tendencijama i izgledima.
Nema sumnje da se H. Jonas suprotstavlja scijentističkom i tehnološkom utopizmu. To ne znači da je protiv znanosti i tehnologije. Djelo Princip odgovornosti objelodanjuje duboke razloge sumnje u građanski ideal napretka što ga Bacon utemeljuje građanskoj filozofiji za njene bitne koordinate organiziranja modernog svijeta i situiranja unutar njega. Prisutna je kritika i Kanta, Hegela, Marxa, Blocha, kritika zamisli čovjeka koja se određuje po dinamici napretka povijesti. Činjenica dospijeća dinamike napretka u mogućnost esencijalne smrti čovjeka i čovječanstva mora biti stavljena u pitanje: šta to što je spoznato i istraženo nosi ljudsku vrijednost? Da li bi mišljenje kao prohod u drugi horizont, izvan adaptacije na pozitivizam i scijentizam, bilo spasonosno mišljenje koje bi se moglo nastaviti u budućnosti? Samo nam je danas jedno izvjesno, da se razaraju svi horizonti ako se ostane stopljen sa afirmacijom pozitivističko-scijentističke forme opstojanja. Iz nje je mišljenje odstranjeno.

Djelo H. Jonasa misli mogućnost rekonstrukcije mišljenja (theoria) iz njegove zapletenosti u formu moći. Moć po kojoj se moderni svijet racionalizira je ponajprije odstranila bitno mišljenja da organizira prema mjerilima bitka. Čovjek je svoju osnovu žrtvovao za ideal prirodnoznanstvene-tehničko-industrijske civilizacije. Do odgovornosti spram ontološke osnove, do pitanja o moralnom umu, došli smo danas, kazuje djelo H. Jonasa. Moguća je nova etika znanosti, "etička" racionalnost koja ne neutralizira odgovornost formi spoznaja i istraživanja. H. Jonas ne nudi odgovor u novom utopizmu-odgovornosti i subjektivnosti. Zbilja moderne koja se ne bliži katastrofi nego je u svakovrsnim oblicima u katastrofi razlog je djela H. Jonasa. Mislilac to iznosi na vidjelo, iskazuje da je smisao načela odgovornosti respektiranje moralnog prava svega što postoji, prirode i ljudskih tvorbi. Odgovornost, krucijalni pojam Jonasova djela, smisla je zadatka da se mišljenje odredi spram otvorenosti ljudske zbilje, da za tu odgovornost otkrije izraze. Odgovornost nije nikakav pronađeni odgovor i utopija Budućnosti. Odgovorno mišljenje je u misiji razotkrivanja svijeta kojeg smo sabili i izručili u ekskluzivnost pozitivističko-scijentičkog odgovora. Odgovornost u djelu H. Jonasa smisla je drugačijeg aspekta vremena. Budućnost se ne određuje po mjerilima dinamike napretka u povijesti nego po odgovornosti da se sačuva u ovom sada. Rekli bi sa H. Jonasom, nemamo dovršen most za 21. stoljeće. III NASLOV teksta S. H. Nasra „Razmišljanja o islamu i modernoj misli“ ovim "razmišljanjima" usmjerava, ponajprije, na sam predmet. Zadatak i odgovornost razmišljanja s obzirom na predmet osobitog značenja u eksponiranju, ne bi mogao biti primjerenije formuliran. Malo je koja tema u modernom svijetu tako opsežna. Još više, tako izazovna. Koliko je izviranje teme iz mnoštva jemsta toliko je neizvjesno kako će "mirnije" i "sigurnije" poteći voda što posvuda nadolazi. Razlozi teme sežu od politike do duhovne umjetnosti. Izazov svih izazova relacije islam i moderna misao valja utvrditi unutar radikalnog pitanja o mogućnostima kritičke prosudbe ustrojstva modernog svijeta općenito. Ulazimo u djelo S. H. Nasra sa njegovim ishodišnjim stavom da osjećaj inferiornosti pred suvremenim svijetom paralizira "moderniziranog muslimana da donosi kritičke procjene situacije i da izrazi istinu". Gdje su položeni uzroci osjećanja slabljenja snage pred modernim svijetom? Ovo je osjećanje sve više rastuće, obuhvatnije što je moć "modernog" autoritarnija, već i samim tim što je u zbilji pitanje o istini amoderno. U razdvojenosti onog što je u skladu s tokom vremena i načela istine, njihovo dovođenje u logiku relata razoreno je zajedničko mjesto-vrijeme. Stoga se u modernom svijetu "naknadno" i ponekad pojavi pitanje o načelu, o istini, kad koji put popusti zanesenost, moćima modernog. U djelo S. H. Nasra ulazimo odgovorni spram razumijevanja stava o "moderniziranom muslimanu" dajući pravo da čitanju teksta dodamo osobni stav o narasloj pustoši nutrine moderniziranog čovjeka.
"Kad upotrijebimo termin "moderan", mi ne mislimo ni na "savremen", niti na izraz "koji odgovara današnjici", niti nam on znači ono što je uspješno u osvajanju i dominaciji prirodnim svijetom. Radije, za nas, "moderan" znači ono što je odsječeno od Transcendentnog, od neizmjenjivih principa koji u stvarnosti vladaju svim stvarima i koje su obznanjene čovjeku kroz objavu u njenom najuniverzalnijem smislu.

Modernizam se tako stavlja nasuprot tradiciji (ed-din); ovo prvo, kao što je već rečeno, implicira sve ono što je samo ljudsko a sad i više ispod rečeno, implicira sve ono što je samo ljudsko a sad i sve više ispod ljudskog i svega što je odvojeno i odsječeno od Božanskog izvora... U poređenju sa ovom drugom historijom, tokom koje je čovjek neprekidno slavio Božansko i vršio svoju funkciju kao Božiji namjesnik (halifa) na zemlji, ovaj period dominacije modernizma koji se proteže od renesanse u Zapadnoj Evropi u 15. stoljeću, do današnjeg dana čini se kao ništa više nego treptaj oka. Pa ipak, mi živimo u ovom prolaznom trenutku; otuda prividna dominacija vlasti modernizma pred kojim se toliki nemuslimani bespomoćno povlače, ili kojoj se priklanjaju sa onim površnim osjećanjem sreće koje često prati zavodljivosti ovog svijeta". Smisao pojma "moderan" u odsječenosti od Transcendentalnog javlja se zadatkom da se utvrdi pojam misao u izrazu "moderna misao" u njegovoj odsječenosti od značenja u tradicionalnim tekstovima. U analizi onog što čini značenje "moderna misao" S. H. Nasr određuje mjesto iz kojeg se može krenuti da bi mišljenju samopokazala njegova redukcija na mentalnu aktivnost, time neutralizacija statusa procjenitelja njegovih čina. U ekspanziji "modernizirane misli", konstatira S. H. Nasr usahnula je snaga sebe-okupljanja sa svojim činima. Posvuda se mišljenje prakticira kao aktivnost čija a priori određena antropomorfna suština rezultira usmjerenjem svekolikog bivanja na čovjekovo stvaralaštvo, u taj smisao određenog svijeta.
"Svi ovi oblici mentalne aktivnosti, koji skupa čine modernu misao i koji sežu od nauke do filozofije, psihologije pa čak i izvjesnih aspekata same religije, posjeduju izvjesne zajedničke karakteristike i crte koje se mogu prepoznati i izučavati prije nego što se mogne dati islamski odgovor na modernu misao. Možda je prva osnovna crta misli koju treba zapaziti njena antropomorfna priroda. Kako može bilo kakva forma misli koja negira svaki princip od čovjeka, biti išta drugo već antropomorfna? Naravno, moglo bi se prigovoriti da moderna nauka sigurno nije antropomorfna, već radije da se nauke prije ovih modernih moraju smatrati usredsređenim na čovjeka. Međutim, uprkos onome kako to izgleda, ova tvrdnja je puka iluzija ako se pomno prouči prisutni epistemološki faktor. Istina je da moderna nauka opisuje svemir u kojem čovjek kao duh, svijest i čak psiha nema mjesta, pa svemir tako izgleda "nehuman" i nepovezan sa ljudskim položajem. Ali ne smije se zaboraviti da, mada je savremeni čovjek stvorio nauku koja isključuje realnost čovjeka iz opšte slike svemira, kriteriji i instrumenti saznanja koji određuju ovu nauku su čisto samo ljudski. Ljudski razum i ljudska osjećanja su ono što određuje savremenu nauku. Saznanje, čak i o najudaljenijoj galaksiji, je u ljudskom umu. Ovaj naučni svijet iz kojeg je čovjek izdvojen je, dakle, ipak zasnovan na antropomorfnim osnovama što se tiče subjektivnog pola znanja, subjekta koji spoznaje i određuje šta je nauka. Antropomorfizam moderne misli, moderne znanosti iskazuje se, rekli bi, u dvije etape. Prvo je moderna misao izvela čovjeka izvan svakog drugog principa u čovjeka-princip svijeta. Danas je riječ o predočavanju u modernoj znanosti čovjeka unutar fizičko-hemijskih elemenata. Redukcionizam u modernoj znanosti iskazao je jednu pradoksalnost sveze čovjeka i prirode. Predočavanje univerzuma molekularnom strukturom uključuje i čovjeka kao fizičko-hemijski elemenat. Fenomen čovjek tako postaje epifenomen. Teško da bi mogli izbjeći da pitamo, ako nema ništa osim čovjeka i njegova predočavanja postojanja, ako je i on samo predodžba o sebi, ako se on modernom znanošću samo tako ostvario u predočenju elemenata, slijedi da li takvo znanje i takva svijest postulira to što je znanje Univerzuma? Antropomorfna priroda je dovedena u pitanje jer mi samo nazivamo položaj čovjeka u svijetu antropocentričkim i po modernim znanostima prirodu antropomorfnom.

Čini se da je izostavljeno uporište-razlog imenovanja. "Ako se tako karakteristika antropomorfizma nalazi u modernoj nauci, treba je sagledati na jedan očigledniji način u drugim oblicima i aspektima moderne misli, bilo da je to psihologija, antropologija ili filozofija. Moderna misao, čiji je na izvjestan način roditelj i predak filozofija, postala je duboko antropomorfna onog časa kad je čovjek stvorio kriterij istine. Kad je Dekart rekao "Mislim, dakle postojim" (Cogito ergo sum), on je postavio svoju individualnu svijest o vlastitom ograničenom "ja" kao kriterij postojanja... Do Dekarta, bilo je to Čisto Biće, Biće Božije, koje je određivalo ljudsko postojanje i razne ravni realnosti. Ali sa kartezijanskim racionalizmom, pojedinačno i ljudsko postojanje postalo je kriterij realnosti pa i istine. U matici zapadne misli, isključujući određeni periferni razvoj, ontologija je ustupila mjesto epistemologiji, epistemologija logici i konačno, kao reakcija na sve to, logika se konfrontirala sa onim antiracionalnim "filozofijama" koje danas toliko prevladavaju... Druga modernizma usko povezana sa antropomorfizmom jeste nedostatak principa koji karakterizira savremeni svijet. Ljudska priroda je i zbog toga suviše nestalna, promjenljiva i burna, da bi mogla da posluži kao princip za nešto. Radi toga način mišljenja koji nije u stanju da prevaziđe ljudski nivo i koji ostaje antropomorfan ne može a da ne bude lišen principa". Mišljenje u domenu morala, politike, ekonomije, moderne nauke je odvojeno od nepromjenljivih principa. Svugdje ono stvara neravnotežu. Integrativnost se znanju izmakla općenito. Ne možemo uopćavanje što ga konstruira moderna znanost nazvati integrativnošću i svezom sa nepromjenljivim načelima. Slika svijeta nastala je iz koncepcije čovjeka koji nju stvara. Olahkost koncepcije čovjeka kao bića koje stvara je po napuštenosti Bića-izvora stvaranja. Taj utopizam, progres, evolucionizam, kao značajne crte modernizma, su strani etosu i ciljevima tradicionalnog islama. Uspostavljanjem stanja svijeta općenito putem samo ljudskih sredstava zanemaruje se Stvaralac. S. H. Nasr konstatira neutemeljenost smisla stvaranja Dobra, Lijepog, Istinitog ignoracijom njihovog izvora: "kao da je moguće stvoriti jedan poredak zasnovan na dobroti, ali udaljen od izvora sve dobrote". Jednoslojnost antropomorfnog lika svijeta koja se reproducira jednim smislom aktivnosti čovjeka nije stanište za islamsku umjetnost. U njoj je stvaranje osmišljeno prohodom Jedinog kroz dubine svijeta pa umjetnost čuva u sebi mišljenje i "miris svakog". U umjetnosti čovjek stvara u najvišem smislu riječi prisan i brižan za uzvišeno. "Te karakteristike savremene misli o kojima se već ranije govorilo, naime, njena antropomorfna i, u produžetku svjetovna priroda, nedostatak principa u njenim raznim granama i redukcionizam koji je povezan s njom i koji je očigledniji na području nauka, su očito suprotnosti sa načelima tradicionalne islamske misli, isto kao što je moderna koncepcija čovjeka, iz koje ovi uzroci mišljenja proizlaze, suprotna tradicionalnoj islamskoj koncepciji čovjeka".
Suprotnost, dovoljno jasna, onemogućava usklađivanje suvremene predodžbe o čovjeku i islamske predodžbe. Homo islamicus je biće koje posjeduje dušu i duh, biće koje je stvorio Bog. Čovjek nije samo zemaljsko biće ograničeno samo na zemaljske potrebe. Odgovoran je pred Bogom za stvoreni poredak. Dolazimo do značenja njegovog mjesta u svijetu. U razumijevanju Božijeg reda čovjek nije prikraćen ničim, kao Božiji namjesnik on spoznaje ishodište sveze spoljnjeg i unutarnjeg (intimnog) svijeta.

Moderna koncepcija čovjeka da je biće situirano na prostor svog gospodarenja koju je K. Marx izrazio zahtjevom da sva pitanja što ih čovjek postavlja (i o Bogu) treba razumijevati u svjetovnom, postala je posebnom tendencijom u obrazovanju. Znanstveni pogled na svijet je dobio značenje modernog pogleda na svijet u čijem je osnovu Prometejska pobuna protiv Neba i Boga. "Napokon, postoji još jedna karakteristika moderne misli koju je bitno spomenuti i koja se odnosi na sve što je gore izneseno. Ta karakteristika je gubitak osjećanja za uzvišeno. Suvremeni čovjek se praktično može definisati kao ova vrsta čovjeka, koji je izgubio taj osjećaj, i njegova misao je upadljiva po tom nedostatku svijesti o uzvišenom. A drugačije ne bi ni moglo biti, kad se vidi da je moderni humanizam neodvojiv od sekularizma (svjetovnosti)". Redukcionizam je bitno obilježje moderne misli, precizira S. H. Nasr. Islam upravo po pripadajućem u opsegu pojma intelektualnost (nije šerijat jedina dimenzija) sposoban je u modernom svijetu za široke prodore u znanost čiji se temelji ignoriraju unutar scijentizma. Najmanje što se može danas, najviše što bi trebalo je otkrivanje plodonosnosti konfrontacije islama i modernizma. Teško se raskriva njen horizont. Ukoliko je konfrontacija određena u značenje borbe sa isključenjem jednog a po izboru "fronta", utoliko je zapreka poduhvatu oživljavanja mudrosti "hikmeta i hakika" koje je u srcu islamske objave. Sa djelom S. H. Nasra ne putimo u jedan front ili "putem čisto ljudskih sredstava". Raison d’‘etre ljudskog postojanja u djelu mislioca se ne traži i ne izabire da bi se ispunila Budućnost. Budućnost kao "šansa" koja zavisi od posjedovanja sredstava da se zadobije još jedna potvrda površi misli modernog svijeta. U redukcionizmu stavlja se moderna misao u sredstvo za isključenje svakog mišljenja koje smjera višem nego što mu je ovozemaljski zadatak. Djelo S. H. Nasra islamsku koncepciju čovjeka ne konfrontira modernom konceptu čovjeka kao jedan aspekt. Što je konfrontacija rezultirala u islamskom svijetu (udar na sustav islamskih vrijednosti) "zatezanjem" ali ne i kidanjem odnosa dokaz je o dovoljnoj snazi vrijednosti. Ne stoje one kao alternativa mogućnosti da Zapad odbaci one koje sada preispituje (svjetovni humanizam, utopizam, historijski determinizam). "Što god budućnost pripremila, što se tiče "razvoja" islamskog svijeta nema sumnje da, sa islamskog stanovišta, razvoj ne može a da ne znači čovjekovo ostvarenje svega onoga što on može postati i svega što on stvarno jeste ovdje i sada, čak i ako ostane nesvjestan svojih Bogom danih mogućnosti". Još jednom, antropomorfizam zato što je aspekt tendira okupaciji onog što je u aspektu. Islam, naspram moderne misli, raskriva širine slobode kao Dara. Kad se širine ne raskrivaju po svom Izvoru nego utvrđuje stanište čovjeka iz njega samog, iz konačnosti ljudskog bića, zapada sam čovjek u opasnost da bude predmetom aspekta. Stoga je čovjekov odnos prema prirodi, prema ljudima prazan jer je čovjek odsječen od samog sebe u aspekt. Svijet je pred izborom aspekt Budućnosti ili u čovjeku probuđeno razmišljanje Budućnosti