SLOBODA I LJUDSKA ODGOVORNOST

Ako covjek može ciniti ono što je naumio, njegovo se slobodno htijenje ostvaruje borbom motiva, odnosno snagom najjaceg motiva. Zapravo, sve što konkretna volja poduzima pretpostavlja borbu motiva koja je ujedno i stalni život volje. Pošto je determinirana totalnim stanjem psihe, volja se identificira s ciljem i to je razlog što se neoprezno pokušava da se s time poistovjeti moralno ponašanje njegovim reduciranjem na reagens kada se sloboda poistovjecuje sa izborom, a moralno dobro sa željenim predmetom, odnosno s onim što volja hoce. No, ako bi tako bilo, ne bi se razlikovalo da li je nešto dobro zato što mu težimo ili mu težimo zato što je dobro. Ono cemu težimo mora nas necim privlaciti i kada moralno ne djelujemo, jer bi u protivnom težnja bila bezrazložna. Imaju li se pri tom u vidu nagoni koji ne produciraju svoje ciljeve iz sebe vec ih impliciraju u svojim sadržajima, o ciljanom dobru kod njih se ne da ni govoriti. Stoga tvrditi da je dobro uvjetovano subjektom koji ga želi a ne i objektom za kojeg se vezuje želja, ne ide dalje od circulusa virtiosusa. Sa moralnim subjektom je drugacije: ono što ga pokrece mora biti u njemu kao objekat njegove svijesti i osjecanja za kojeg se odlucuje pro et contra unutar sagledanih mogucnosti i ustanovljenih svrha pa je slobodno odlucivanje, zapravo, ostvarivanje izabrane mogucnosti, odnosno realiziranje koje se ocituje kao manifestiranje slobodne volje subjekta. No, ne ulazeci u razmatranje slobodne volje, valja se ovdje okrenuti samom fenomenu slobode i njenoj kauzalnoj povezanosti sa ljudskom odgovornošcu. Pošto se ne da pokloniti niti bez trezvene aktivnosti primiti, sloboda se stjece djelatnošcu subjekta koji ne samo zna što hoce nego i hoce to što zna, što je ujedno i forma njena manifestiranja. Ustvari, ljudska egzistencija implicira kako aktivnost tako i rizik koji se u ostvarenju preobraca u prijatnost ili u neprijatnost kada se aktivnost pokaže uzaludnom. Uklanjanjem prepreka i ogranicenja ostvaruju se pobjede i razni oblici slobode. Stoga pogrešno misle oni koji vjeruju da se sa pobjedom ostvarila i sloboda, a ne zapažaju da je time ostvareno tek nešto od uvjeta za ozbiljavanje slobode, jer uklanjanje prepreka i ogranicenja ulazi u uvjete postojanja slobode. Iz toga nužno slijedi da njeno postojanje pretpostavlja aktivnost ljudi u ostvarivanju mogucnosti koje uz realiziranje cilja impliciraju ostvarivanje smisla te aktivnosti. Oni kojima to izmice smatraju slobodnim covjeka koji nema nikakvih obaveza, ili može da radi što hoce, ne uvidajuci da takav ne bi bio normalan covjek ili zrela osoba. Njima su prividno slicni avanturisticki i spekulativni duhovi koji zanemaruju stvarnost o koju se sudaraju. Medutim, i jedni i drugi slicni su djeci ranog djetinjstva ili mentalno defektnim osobama. Djeca i retardirane osobe dospijevaju tjerana radoznalošcu u opasnosti ponekad kobne za njihov život samo zato što su pogrešno slobodna, jer ne poznaju ili ne priznaju granice slobode koje bi ih štitile od opasnosti. Na njih podsjecaju Bošnjaci koji žive gotovo dva stoljeca sa susjedima koji su planirali da ih unište: bilo klanjem ili ubijanjem, bilo vracanjem u »veru pradedovsku« i to pokušavaju ostvariti u svakom povljnom vremenu a da Bošnjaci citavo to vrijeme ne poduzimaju ništa dugorocnije da bi se uspješno suprotstavili stalnoj opasnosti egzistenciji svog etnosa. Status njihove egzistencije je gori od statusa neoprezne djecije koja se »slobodno« igraju na gusto prometnoj cesti. Takva neupucenost ili neodgovornost u opasnosti ravna je ludoriji koja ne priznaje prepreke u ostvarivanju onoga što hoce. Sloboda je, medutim, plemenita moc u savladavanju prepreka, obuzdavanju nagona i ogranicavanju egoistickih težnji. Prepreke se ne ticu samo odnosa u prostoru i vremenu nego i ljudskih odnosa u pravima i slobodama koje krše nacionalisti svojom bestijalnom bezobzirnošcu prema pravima i slobodama drugih, posebno prema etnickim zajednicama koje manijacki osporavaju. Njihova samouvjerenost da to cine slobodno zanemaruje zakonomjernost pojava i procesa, tj. uzroke i posljedice prema kojima sloboda ne može biti nezavisna od spoljašnjih uvjeta i djelovanja koja uticu na mijenjanje odnosa prema tim uvjetima, premda to ne znaci da je identicna izboru izmedu razlicitih mogucnosti niti spoznatoj nužnosti u smislu odredenja nekih mislilaca. Ako sve što se dogada mora biti uzrokovano, ni sloboda kao forma aktivnosti ne može postojati bez ljudske aktivnosti. Ali da determinacija može biti shvacena kruto, dokazuju mislioci Hobbesova tipa kada izjednacavaju slobodu sa izborom uvjeta a zanemaruju mogucnosti djelovanja subjekta na njih. Kod njih nije izvjesno tice li se izbor individualnih, grupnih ili kolektivnih motiva kojima se izražava necija slobodna volja. Je li sloboda u domenu površnosti, znanstvenoj anonimnosti, depersonalizaciji i drugim formama društva u kome živimo? Nepromišljeno se vjeruje da bi bio slobodnim covjek koji u ostvarivanju svojih namjera ne bi bio nicim ogranicen, a previda da bi to mogao biti samo ludak ili covjek koji ne bi ništa htio poput kamena, ali takav ne postoji. Naime, svaka ljudska aktivnost pretpostavlja izbor i stupanj djelovanja, a to znaci da sloboda ljudskog djelovanja zavisi od odmjerenosti covjekovih potreba i društvenih mogucnosti, u suprotnom dospijeva se u okolnosti koje ukidaju ljudskost i slobodu. Neljudskost i destruktivnost, što ih je agresor ispoljio, podliježu sili i bezumlju koje je ostvarivao. Sila primijenjena na ljude postaje nasilje koje degradira ljudski život i destruira materijalna dobra koliko i indicira zaostajanje i poremecenost psihickih moci svojih tvoraca koji stoga izazivaju nerede bez straha i stida, straha svojstvenog životinjama i ljudima i stida karakteristicnog za normalne ljude. Za bica koja nemaju stida, a takva su životinje i polu-ljudi, kaže se da nemaju obraza. Zbog toga što im je obraz pokriven dlakom, životinje umjesto lica imaju obrazinu slicnu obrazini cetnickih krvoloka koja skriva koliko i otkriva njihovu ljudsku izrodenost. Njihovoj obrazini prividno je suprotna a u biti slicna obrazina osoba praznih pogleda posve slicnih pogledu psa ili zmije. Otuda bradate spodobe i one praznog pogleda svjedoce svojom spoljašnjošcu o svojoj izgubljenosti i ljudskoj izrodenosti. Takvi su u stanju animalno silovati žene i satanski muciti muškarce ukljucujuci i djecu, što se dovoljno ne zapaža, a pogotovo ne osuduje onoliko koliko bi bilo neophodno i to se najcešce ne cini iz malogradanske umišljenosti. Krvoloci se pokazuju gorim od životinja cije krvološtvo ide do granica njihovih nagona, granica koje trancendiraju ljudski izrodi svojim bolesnim umom. Utoliko su krvoloci i de facto gori od životinja pa je uvreda za životinje nazvati ih životinjama. To su, zapravo, monstrumi kanibalistickog tipa o kojima je ranije govorila historija, a sada su svjedoci: »etnicko cišcenje«, masovno silovanje žena, koncentracioni logori, masovne grobnice ljudi koji im se nisu pokorili. Zadovoljstvo koje ispunjava dušu tih monstruma izaziva konsternaciju normalnih ljudi i namece klasifikaciju ljudske vrste na: ljude-zvijeri, polu-ljude i normalne ljude. Ljudi-zvijeri zašticeni artiljerijom nemaju straha svojstvenog životinjama i zato su gori od njih, ali ni stida karakteristicnog za ljude, što ih cini polu-ljudima - takoder gorim od životinja. Njihov deformirani antropološki strah otkriva njihovu ontološku ugroženost i predstavlja ih ljudskim ruševinama, genocidnim akterima koji padaju ispod razine animaliteta i primitivnog mentaliteta. O njihovoj slobodi i odgovornosti moguce je govoriti kao o neslobodi i neodgovornosti. Naspram njih gordo stoji covjek kojeg pokrece ponajprije ono što je u njemu, njegovoj svijesti kao predmet odlucivanja njegove volje. Opredjeljivanje volje za njega dokazuje pobjedu najjaceg motiva u slobodnom izboru, volje koja se tako manifestira kao ljudska odlika. Slobodna volja ukljucuje uz zbiljsko i moguce kao i moralno dobro. Kada umjesto dobra ne bi bilo moguce ciniti zlo, moralna sloboda bila bi nemoguca, jer sloboda je uvijek sloboda nekoga od necega ili nekoga, odnosno oslobadanje od neke prinude bez koje ne bi bilo ni traga o mijenjanju svijeta kao obliku covjekova djelovanja. Stoga su sloboda i zakonomjernost dvije strane istoga, prva u formi svrsishodnog djelovanja kao izraza slobodne volje, a druga u obliku cjelovitog sagledavanja unutar kojeg se može djelovati univerzalno i slobodno, u cemu i jeste alternativa izbora. Nešto tako bilo bi nemoguce ako bi svijet bio haotican i ako covjek u svom djelovanju ne bi imao granica i mjera. Moralna licnost svjesna je u svom djelovanju mogucnosti i nemogucnosti kao elemenata slobode i toga da realizacijom mogucnosti mijenja i status nemogucnosti. Stoga moralno postupanje implicira kategoricnost i apsolutnost, što je ocito u komparaciji sa politickom slobodom izraženom u sistemu dominacije smjelosti nad moci, odnosno dopuštanja i zabrana, a ne izbora slobodne volje koja se iskazuje sa htjeti i moci. Istina, u njoj htjeti djelomicno znaci i moci, što je cini indiferentnom prema snazi koja joj nedostaje kao i prema slabosti koju ispoljava, dok je politicka sloboda zavisna od društveno-politickog sistema i sredstava vlasti koja ispoljavaju tendenciju stalnog rasta. Otuda se sloboda covjeka ne može fakticki dokazivati bez slobodne volje koja odolijeva pritisku naklonosti. Sloboda stoji u nerazdvojnoj vezi sa praksom koja tvori u svijetu covjekov svijet i tako cini da covjek postoji kao poseban svijet, a to dalje znaci da covjekovo održavanje u svijetu nije drugo do objektiviranje mogucnosti koje otkriva njegov intelekt i koje pretpostavljaju slobodu i znace svojevrsni nemir i neocekivani smisao u svijetu. Zato je sloboda moc djelovanja u skladu sa spoznajom, a to znaci da su nužnost i sloboda samo uvjetno autonomne cjeline, jer sloboda htijenja i izbora je uvjetovana koliko i buducnost koju grade. Stoga oni kojima takva spoznaja nedostaje su bez osnova na kojima se tvori slobodni svijet i na putu opasne ispraznosti koja vodi direktno u rat s drugima. Njihova indiferentnost na upozorenja trezvenjaka da su pali nisko može biti dokaz njihove zaslijepljenosti ideologijom koja ih obmanjuje i koja ujedno indicira njihovu ljudsku inferiornost njihovim prihvacanjem njene obmane: da mogu ukidanjem slobode drugih pribaviti sebi slobodu, previdajuci da se tako ukidaju uvjeti za njihovu vlastitu slobodu. Tako, umjesto da ih rješavaju, oni se zaplicu u probleme bez mogucnosti da ih riješe, pa bi bilo opravdano da taj put napuste. S obzirom na nacionalnu ideologiju, oni umjesto izvlacenja iz kulturne anonimnosti zatvaraju se u nju i tako pretvaraju sebe u opasnost za druge i sebe. Jer, ako hoce pokazati svoju dobrotu i prijatnost, ne mogu to postici bježanjem od onih kojima to žele pružiti, naprotiv moraju im se približiti, a najmanje im mogu nasiljem i lažnošcu prezentirati svoju uljudnost, dobrotu i privrženost. Bez toga ce vlastitom nepromišljenošcu demonstrirati svoju ideološku zabludu da zadovoljenjem svojih bioloških potreba zadovoljavaju svoje antropološke zahtjeve, buduci da tako antropološko svode na biološko, odnosno zoološko. Na taj nacin intelekt je izgubio mogucnost da se drži daljine koja se odmjerava željama plemenitih ljudi koji slijede nekog negdje u kome treba da ostvare ono što im nedostaje ili da budu ono što još nisu. Ljudi, inace, smanjuju distancu izmedu sebe i postavljenih ciljeva radom i nadama koje ih uz to prate. Pretvaranjem mogucnosti u novu zbilju i projiciranjem zbilje u nove mogucnosti, oni inkarniraju svoju slobodu bivanjem onim što samo vlastitom aktivnošcu mogu biti. U tome ih uporno sprecavaju nezajažljivi ekonomizam i militantni aktivizam i postaju konstantni izazivaci nereda, sijaci nesporazuma i sukoba medu ljudima, sukoba koji narocito dolaze do izraza u potiskivanju humanisticke aktivnosti na sekundarni kolosijek ljudskog života, a to ima za posljedicu da ljudi mnogo rade, a malo misle, ukratko, da ih manje brine kako da budu ljudi nego kako da se dokopaju materijalnog bogatstva. To je utoliko pogubnije ako se ima na umu da rast spoznaje covjeka i svijeta povecava ljudske obaveze kojih se ljudi rasterecuju ulaženjem u njihovu prirodu i izvršavanjem. Na to podsjecaju principi potrebni ljudima za njihovo ljudsko ponašanje, principi o kojima životinje i mašine ništa ne slute. Otuda su obaveze koje sloboda namece ucinile samu slobodu za slabice preteškom. Oni nisu slobodni da prihvate rukovodne obaveze zato što ove traže od njih više sposobnosti nego ih oni imaju, ali im to ne smeta da ogovaraju one koji takve obaveze obnašaju, jer tako najlakše skrivaju svoje nesposobnosti. Gori od njih su oni koji drugima uskracuju gradanska prava i politicke slobode. Zbog toga što ne žele dijeliti zajednicke životne uvjete s drugim, njima ne preostaje drugo do da odu u pustinjake ili da povedu rat protiv njih. Ali, autonomija i sloboda su vrline kada znace ogranicavanje od neljudskosti, jer bi u protivnom ukinule sebe kao ljudske vrline. Istina, ponekad je solidarnost grupa uvjetovana potrebom za zajednickom sigurnošcu njihovih clanova, premda su individualno i zajednicko komplementarni elementi zdrave zajednice. Zapravo, individualnost i zajedništvo su obale izmedu kojih tece individualni i zajednicki život, s tom razlikom što individualnost teži smanjenju prisile, a zajedništvo uspješnije doprinosi ostvarivanju ljudskih ciljeva. Ideologija klasnog društva pruža pojedincu dvije mogucnosti: da joj bude odan ili da joj se suprotstavi, jer, ako se on ne bavi njome, bavice se ona njime. To je dio okrutnosti kojom tiranija brani slobodu, pružajuci tako najokrutniju brutalnost. I danas neke religije ljudima silom namecu »slobodu« bez naslucivanja da slobodu cijene oni koji su je izgubili i koji se za nju bore, što je težnji za slobodom dalo karakter legende koja ispunjava ljude necim uzvišenim, mada se pod njom cesto krije težnja za politickom slobodom. Tek se vremenom uvidjelo da ljudi teže slobodi kao sreci i da su sloboda i sreca neodvojive, mada ni to nije prošlo bez razlicitih tumacenja, a ona se krecu od revolucionarnih poklika, preko oslobadanja svakodnevnih obaveza do zanosnih uvjerenja revolucionara koji su prepoznavali u njoj smisao ljudskog života, dodajuci joj «jednakost« i »bratstvo« uvjereni da je u njihovu jedinstvu ono što je slobodi potrebno, previdajuci u tome politicki dektor. Na planu licnosti kao jedinstva tijela i duha govori se o slobodi licnosti koja implicira kako duh koji se definira spoznatom nužnošcu, tako i tijelo kao prostornu komponentu ljudskog bica. Cineci da iz prirode proizlaze njegovi predmeti, covjek uvjetuje svoju vlastitu egzistenciju i svoj prostor za ispoljavanje društvene slobode. Slobodi izbora i slobodi djelovanja približava se moralna sloboda nerazumljiva onima koji nisu ostvarili pretpostavke za njeno uspostavljanje. Nju, naime, može ispoljavati samo moralna licnost koja upravlja svojim strastima, a cija volja djela po nalogu intelekta i kontroliranih osjecanja, obuzdavajuci afekte i nepromišljene poteze koji cine ponašanje licnosti nepouzdanim. Moralna sloboda pripada snazi djelovanja i moci karaktera koji djela bez nasilja. Stoga se nekada vjerovalo da struktura društva mora proci kroz revoluciju kao kroz trijumfalnu kapiju povijesti, ali se takvo mišljenje pokazalo nepouzdanim, cime se uzaludno stjecalo iskustvo i uzaludno gubilo dragocjeno vrijeme. Dugo se previdalo da sloboda ima dragocjene potencijale u neslobodnim okolnostima, a ponajprije u otkrivenim mogucnostima ali i na prijelazima iz bilosti u novu zbilju koji su, zapravo, tragovi njena hoda kao lanca prekoracivanja prepreka na putu covjekove ekspanzije u beskonacno. Mogucnost prelaska prevratima i znacajnim otkricima sloboda je proces preseljavanja u bolje ili bar drugacije. Istina, takvim preseljavanjem i ozavicanjem povijest se ne može pohvaliti zbog simbolicnosti takvih dogadanja i njihove nedovoljne humanosti. Rad koji sve to omogucava nije prije svega slobodan niti dovoljno stvaralacki, a sam proces oslobadanja ima ulogu uklanjanja prepreka koje društvo namece daleko cešce nego to cine prirodne sile, zbog cega se u njemu sloboda za jedne pokazuje neslobodom za druge, štoviše, sloboda nastupa pod zaštitom ili uz djelovanje sile, u funkciji slamanja i zloupotrebe cak i kada se to cini s dobrim namjerama. Primjer za to je herojstvo koje se stjece u borbi i pod uvjetima nekog uništavanja. Voluntaristicki socijalizam uveo je, doduše, priznanje »heroja rada« koji nije uništavao druge, ali je fizicki iscrpljivao sebe do samouništenja. Narocito je nagradivan fizicki i politicki rad, kao da predstavljaju vrhunsku aktivnost, uprkos tome što su to dva dosta primitivna oblika rada. Zbog takvih i drugih intervencija sloboda je gubila svoje primarne mogucnosti i tamo gdje se bila privremeno izborila za njih. Inace, svi veliki pokreti nastupali su u ime pravde i slobode, ali i ratovi koji su nerijetko donosili narodima nove okove. I pucisticki prevrati nazivali su se slobodarskim premda su bili poznati po svom apstraktnom subjektivizmu i nikakvim pozitivnim rezultatima uprkos elementima revolucionarnosti i momentima podviga u njima. Njihovo donošenje slobode nije slijedilo nikakvu zakonomjernost društvenih tokova, što im je onemogucavalo da djeluju u pravi cas i odgovarajucim sredstvima. Nedostatke drugog tipa nudi mehanisticki materijalizam zanemarivanjem uspjele slucajnosti povijesnoj fakticnosti. Jer, društveni zakon shvacen neovisno o objektivnim uvjetima ima znacenje kobi, neizbježnog dobra ili zla, što dolaze bez uplitanja društvene aktivnosti, uprkos tome što nas sudbina vraca dobu koje je tim terminom oznacavalo neshvacene prirodne i društvene sile. Sloboda, medutim, otkriva svojim zbivanjem intencionalnost subjekta, njegovo djelovanje u skladu s odredenim datostima podložnim zakonitosti. Mogucnost i nužnost treba slijediti u vezi sa slobodom u njihovu meduzavisnom odnosu. Da bi neka mogucnost bila objektivna, ona mora dopustiti da bude prevedena u sadašnjost a to »prevodenje« podrazumijeva vrijeme djelovanja kojim se ostvaruje ono što nedostaje sadašnjosti. Vrijeme je, ustvari, dogadanje u kome se ostvaruje ono buduce koje stoga još nije zbiljsko nego moguce koje se ostvaruje kroz vremenovanje, jer buduce još nije dogodeno, a kako u tom dogadanju mogu sudjelovati ljudi podsticuci ga i usmjeravajuci stanovitim svrhama, oni tada sudjeluju u nastajanju novuma, onog što još nije. Temporalni momenat u tome je aktuelna komponenta slobode data u kontinuitetu svijeta. Utoliko je sloboda ljudska aktivnost u povijesnom dogadanju koje ukljucuje i druge faktore zbog kojih njeno djelovanje nije determinirajuci faktor datog procesa pa time ni njen efekat. To zato što je ljudski rad razbijen klasno, ideološki, antropološki i što podliježe spontanitetu i nepredvidivosti. Nije, dakle, akcenat samo na sagledavanju cjeline nego i na integralnom djelovanju kada se misli na slobodno djelovanje bez kojeg ne bi bilo slobodnog toka povijesti, dovoljnog reda niti ljudskog dostojanstva, cak ni slucajnosti imanentne ljudskoj aktivnosti. U parcijalnoj a ne u apsolutnoj determinaciji sloboda nalazi svoje mjesto, a to je ponajprije otvorenost svijeta i mogucnosti covjeka da otkrije tu otvorenost i djeluje u njoj. To je izraženo metaforom: »Sloboda kida lance nužnosti«. Mijenjanjem starih i otvaranjem novih uvjeta, ljudi stvaraju nove zakone u doticnoj društvenoj i prirodnoj datosti, naravno, ne brzinom kojom ukidaju stare zbog toga što je subjektivni faktor podložan i otporima i uticajima prošlosti. Spoznaja ukupnih uvjeta što sudjeluju u njenom ostvarivanju cini da se sloboda definira spoznatom nužnošcu. Medutim, takvo odredenje slobode zanemaruje izvjesnost da nužnost, time što je spoznata, nije prestala biti nužnost premda je spoznajom promijenjen naš odnos prema njoj. Drugacije odnošenje prema nekoj opasnosti smanjuje ali ne ukida njenu opasnost i zato nije dovoljno znati da bi subjekat bio slobodan; potrebno je moci djelovati u skladu sa spoznajom da bi se bilo slobodno. Taj proces je evidentniji u oslobadanju ljudi od predrasuda, o cemu svjedoci prosvjecivanje, a što važi i za buducnost. Otkrivanjem uzroka ljudi ce potiskivati predrasude i mracne sile i tako ispoljavati više izvjesnosti, slobode i pravde. Ljudi ce biti onoliko slobodni koliko ljudski djeluju i kako ispoljavaju svoje dostojanstvo. Njihov rad pružace više uvida, izražavati više slobode, srece i dostojanstva nego je ranije bilo moguce. Te i druge vrijednosti trebace svagda iznova zadobijati, održavati i razvijati praksom sa više slobode i ljubavi, jer ono što se ne voli, nije dostojno naše borbe. Smisao svijeta otkrivace se iz smisla ljudskog života, ne da se svijet potcijeni nego da se covjek dostojno uvaži. Pozitivna sloboda ispoljava se prevazilaženjem napetosti i zebnje spontanošcu, a negativna - olicava se u odstupanju od slobode ideološkim deviranjem. Posljednjom dospijeva covjek u dimenziju ugrožavanja vlastitih korijena svog antropološkog svijeta. Cini mu se da ga drugi vide i kada ga ne gledaju i zato na doživljaj fiktivne ili fantomske opasnosti reagira nizom zaštitnih mjera: mržnjom, agresijom, pa cak i gadenjem nad drugima. Njegov paranoidni doživljaj ne zna za mjeru i stoga zapanjuje ekspanzionistickom neumjerenošcu koja izaziva osjecanje stida kod dostojanstvenih ljudi. Takav se osjeca progonjenim, poput obmanutog Srbina ili dogmatskog Crnogorca odnosno perfidnog Hrvata, uobražavajuci da ga mudžahedini progone, odnosno da je osuden da živi s »gubavcima« misleci na Bošnjake, i pošto je defektan u Ja-aktivnosti, on upada u paranoidno stanje kada postaje opasan za druge, ali zbob toga i za sebe. Pretvara se u krvopiju i grabežljivca koji cezne za vlašcu. Narocito je pri tom impresivan Velikosrbin u svojoj zaslijepljenoj jedno­obraznosti, robovanju prošlosti, podložnosti kosovskoj mitomaniji koja predstavlja paradigmaticni stereotip kolektivne volje i mistificiranih osjecanja. Odlikuje se posebnim ponašanjem, neocekivanim primitivnim stilom i lahko se uklapa u obezglavljenu masu koja smatra historiju svojih predaka važnijom od života, pa otuda zadah stoljeca zajedno sa zaslijepljenošcu duha. Narod iz nevolje nazvan »nebeskim« doista je nesrecan, njime se može objašnjavati tragicni udes njegovih nesrpskih susjeda na balkanskom prostoru. Takvim su ga ucinile crkva i despotska vlast koja nije nikad imala razumijevanja za njegove teškoce i životne muke. Domaca vlast je prednjacila u samoobmanjivanju njegove napacene duše nudeci joj slavu, koja je trebala da ispuni bez ikakvog truda njegovu cežnjivu psihu. Svoju nezajažljivu potrebu vezivala je za njegove drhtaje za slavom, namecuci mu utisak da se brine za njega, a ceznula je za svojim narcisoidnim vlastoljubljem. Radi se o veoma prosjecnom balkanskom narodu, naopako orijentiranom i vjekovima istrajnom u svojoj žudnji za slavom po svaku cijenu. Zbog toga podložnom manipuliranju i obmanama koje mu uporno prireduju njegovi vlastoljupci pretvarajuci ga u orude za nepromišljeno ratovanje u kojem i sam strada, nadajuci se da ce pripojiti zemlje svojih susjeda. S obzirom na tu »prizemljenost« nije ga teško uvjeriti da ima pravo živjeti tamo gdje njegovi vlastodršci žele vladati, da se može riješiti vlastite izgubljenosti raseljavanjem i uništavanjem susjeda, što njegova skucena pamet i slavoljubiva obezumljenost ne shvacaju da to znaci ciniti zlocine drugima da bi se srecno živjelo, i tako unesrecuje i njih i sebe. Da kažem na kraju: um nas uvjerava da ono cega nismo svjesni za nas ne postoji kao ni želja za onim što posjedujemo, iako bez volje nisu moguci ni jedno niti drugo. U tome je jedan od razloga pasivnog odnosa Bošnjaka prema genocidima koji prolaze bez neophodne odmazde kroz njihovu povijest, tj. bez kažnjavanja zlocinaca. Taj dio krivice pada na Bošnjake, posebno na njihovu inteligenciju koja je dosada brojala genocide nad svojim etnosom i ništa nije poduzimala da se zlo radikalno zaustavi, ako se izuzmu rijetki pojedinacni pokušaji, pa je logicno što se agresori sa istoka i zapada obrušavaju na taj narod poput orlova-lešinara ili ostrvljenih zvijeri. Dok više od jednog stoljeca bošnjacki narod gaji nadu da ce ga spasiti od definitivnog uništenja njegova inteligencija i politicari, ona zajedno s politicarima nikada nije imala nadu da ce ih u bilo cemu pomoci njihov narod. Oni to znaju i iz svog gorkog iskustva sa svojim narodom i njegovim uzurpatorima. Nažalost, narod nije bio svjestan da su njegovi intelektualci ili ostajali sami bez icije pomoci i bili najbrutalnije odbacivani ili pristajali, najcešce oni najslabiji, uz kolege drugih nacionalnosti da bi ostvarili neke svoje mogucnosti. Jer, od kada su voljom svojih zapadnih i ruskih prijatelja preuzeli vlast u jug. prostoru, srpski ideolozi i politicari su zapoceli ostvarivati ideje »Nacertanija« i to nastavljaju i ovog casa uprkos Daytonu. Oni su to ostvarivali i ostvaruju onemogucavanjem Bošnjacima izbor svojih predstavnika u vlasti i stvarali uvjete da otjeraju one koji su se zalagali za svoj narod. Duh svetosavlja prepoznatljiv je i u komunistickim programima po nepriznavanju bošnjacke nacije koja tobože ima svoje »predstavnike« u vlasti. Licemjerna podvala je ocita u tome što su to predstavnici nepriznate nacije, što je njihov rad za nju cinilo nacionalistickim, te stoga nepodobnim za vlast. Prema tome, mogli su predstavljati svoj narod pod uslovom da se ne bore za njegove interese. Istina, preferiranjem klasnog nacionalnom, komunisti su prividno neutralizirali suprotnosti nacija, ali ne u krugovima srpskih i hrvatskih nacionalistickih »komunista«. Stoga su bošnjacki predstavnici u vlasti bili osudeni da podržavaju predstavnike priznatih nacija ili da napuštaju vlast. Štoviše, prvi su favorizirani da bi se na taj nacin stvorila lažna slika o ravnopravnosti njihove nacije. Oni su pomocu takve uloge dobijali ono što je bilo uskraceno njihovom narodu. Ali, ni narod nije pružao podršku cak ni onima koji su se borili za njegove interese i to placali na razne nacine. Nažalost, toga ima i danas cak i u najvišim kulturnim institucijama RBiH. I bošnjacki narod i njegovi predstavnici u vlasti cinili su ustupke drugima, pa je simbolicni dio Bošnjaka dobivao od društva ono što je etnosu u cjelini bilo uskraceno. Samo slika stradanja Bošnjaka nije bila lažna premda se pokazivala u ratu stravicnijom. Medutim, dosadašnja povijest umjesto borbe za pravdu poznaje bitke protiv nepravde, a za uspostavljanje društveno-politickog sistema, u kome bi ljudi više cijenili svoju licnost nego strahovali od vlasti i radili iz uvjerenja i licnog ponosa ono što danas cine iz straha od posljedica neizvršavanja društvenih naloga. Licnost kojoj se uskracuje gradansko pravo danas se onemogucava da prizna prava drugima ako ne mora, što ima za posljedicu da nepravda proizvodi nepravdu na racun ostvarivanja pravde. No, ni apsolutizacija pravde ne vodi boljemu svojim odvajanjem od vremena kao svoje mjere koja pokazuje da ono što je znacajno u jednom ne mora biti to u drugom vremenu. Samo ono što se dogada u kairosu (pravom vremenu) postiže telos, osim bivstvovanja koje pripada vjecnosti, što su primjetili još stari Heleni. Samo temporalizacijom pravda se otvara za istinu, što prakticki znaci da gradanin države postaje ostvarivanjem pravde lijep (kalos) i dobar (agathos), približavajuci se božanstvu. Štaviše, da bi premostili granicu izmedu božanskog i ljudskog, Heleni su izjednacili dyke (pravdu) sa božanstvom i pripisali mu upostavljanje nomosa (zakon) polisa kojim se inkarnira red u njemu. Kao što nomos u polisu odgovara logosu u kosmosu, tako i poredak u društvu odgovara ethosu u licnosti. Pravda namece dužnosti stvaranja uvjeta za ispoljavanje humanuma pa u vezi s tim treba razlikovati legalno htijenje, nametnuto zakonom, od moralnog htijenja podložnog ispunjenju dužnosti. Hoce li ignoriranje dužnosti imati za posljedicu prijestup, krivicu ili zlocin uvjetovano je voljom koja to cini sa ili bez predomišljaja. Iako zajednicko legalitetu i moralnosti, htijenje volje postaje u jurisprudenciji objekat prava, dok se htijenje slobodne volje drži moralne maxime. Subjekt ima pravo na ono što posjeduje, a moralni subjekt ima poštovanje i za ono bez posjeda. Uprkos nelogicnosti da ima nešto izvan sebe, subjekt se pojavljuje kao posjednik i, što je još impresivniji, on je u odredenim društvima kao posjedni, covjek. Da bi nešto posjedovao, covjek mora imati volju koja to ostvaruje i koja ga cini gospodarom posjeda, pa nema svojine bez lica kojem ona pripada. Tome se suprotstavio Kant, primjetivši da bi covjek, koji se identificira sa svojim htijenjem, mogao imati za svoj posjed i ono što pripada drugima. Medutim, samim prisvajanjem posjeda drugoga, prisvajac ne postaje vlasnik, što, primjerice, znaci da ni kuca na koju placa kiriju ne mora biti njegovo vlasništvo. Za primjer onih koji posjeduju objekte bez vlasništva mogu se uzeti uzurpatori tudih domova i imanja koji ni antropološki, ni pravno niti moralno ne mogu biti njihovi, jer su ih prisvojili kao grabežljivci po životinjskom zakonu jacega. Naime, u ljudskom svijetu za sve (osim onog što je urodeno) što se posjeduje mora se imati pravni dokaz pa cak i iskaznica za naš identitet. Zahvaljujuci tome dokazuje se da je naše vlasništvo i nešto što je izvan nas, cak i onda kada smo posve malo ucinili da to bude naše. Onaj ko uzurpira naša prava, ugrožava i našu slobodu - degradira nas kao ljude. Kako to bliže definirati? Traženje odgovora na to pitanje upucuje na genericko bice -humanum koji se ostvaruje i potvrduje radom vodenim intelektom. Sve što je ljudsko postalo je to radom, ali ne uvijek ljudskim. Stoga ljudi uzaludno proglašavaju svojim ono što su stekli neljudskim radom, tj. ono što su prisvojili, oteli ili ukrali. Vlasništvo im može pružiti samo autenticni rad kojim se ostvaruju ljudske svrhe, rad preobražavanja prirodnog u ljudsko, za što je povijest nepotkupivi svjedok postajanja prirode za covjeka. U njoj se stjecao posjed legalnim nasiljem i kradom sve do vremena proklamacije prava gradanina na imovinsku sigurnost i politicke slobode, kada je država preuzela brigu da se brine o vlasništvu, pravima i dužnostima gradana, pozivajuci se na ostvarivanje ideje pravde bez dovoljno poznavanja zagonetnosti ljudske prirode i neuhvatljivosti njene biti. U tom kontekstu ni maxima: cini covjeka svagda svrhom, a nikada sredstvom djelovanja nije izgubila ni danas prizvuk utjehe na povijesnoj areni, gdje mocnici zastrašuju ljude upotrebom novog atomskog naoružanja koliko ih i zbunjuju svojom sadistickom arogancijom, odnosno gušenjem ljudskog dostojanstva, što sve daje našoj epohi donkihotsko obilježje. Ako se iz dužnosti može uvijek ciniti dobro, iz ljubavi je to moguce samo ponekad, a iz mržnje - nikad, što je pojava koja svjedoci o ljudskom maloljetstvu. Jedan od razloga što mnoga dobra, davno zapoceta, još nisu ostvarena jest što nisu mogla biti zajednicka, a da se mnoga zla svakodnevno ostvaruju, razlogom su neka neostvarena dobra, tj. da svijet kao veliko radilište dobra i zla, koliko i onoga što ne pripada nijednom od njih, te mnogo toga što se htjelo i hoce, ne ulazi u ljudsku zavicajnost. Uz parcijalna i individualna dobra, covjek je pružio masovna zla i kada se to nije ocekivalo. Od kada je grijeh odvojen od svoga nosioca, omoguceno je da se zlocin ne samo oprašta nego i da se njime manipulira, osobito uvodenjem samilosti, koju je religija više zagovarala nego poštovala, mada je to s onu stranu prava i morala. To ne znaci da je znatno bolje tamo gdje jaki preziru slabe, a slabi mrze jake. Na primjeru genocidnog rata iz kojeg upravo izlazimo evidentno je da gospodari današnjice borbom za mir i red proizvode takoder i nered. Medunarodna zajednica je zaustavljanjem agresivnog rata na Bosnu i Hercegovinu ispoljila i svoju moralnu hipokriziju svojom nemoci da adekvatno imenuje agresora i da ga shodno tome kazni. Prije svega dopustila je da se na agresiji i genocidu uspostavi »Republika Srpska«, koja cak i u rješavanju problema Brcko igra ulogu države, a ne »entiteta« bez kompetencija države. Osim toga, Republika Srpska je uspostavljena silom, protivno Povelji Ujedinjenih naroda, na prostoru sa kojeg je etnickim cišcenjem ispražnjeno nesrpsko stanovništvo. Genocidnim ratom kojim je uspostavljena ta tvorevina, agresor je ostvarivao svoj cilj »etnickim cišcenjem«, likvidiranjem ljudi u koncentracionim logorima i masovnim ubijanjem, masovnim silovanjem žena, apsurdima kojima je drugima nanosio zla i poniženja, a sebi pribavljao zadovoljstva ostvarivanjem atavisticke mržnje i patološkog zanosa, ali i razaranjem materijalnih dobara, koji svjedoce o njegovim neizrecivim zlocinima i njegovoj jezivoj mržnji. Neshvatljivo je da ljudi koji to cine polažu pravo na ljudsko ime, da takve zvijeri i rušitelji mogu uopce biti u ljudskom obliku. Osjecanje se intenziviralo do jezivosti traženjem razloga za toliku kolicinu zlocina i mržnje. Ta genocidna strašila nije moguce smjestiti medu ljude, a da se time ljudi ne ponize. Njima danas treba posebna država na planeti Zemlji, a sutra ce im trebati nova planeta za fantomsku državu, jer je njihova potreba grabežna bolest koja napreduje. Zbog zaludenosti njome, njihov zarobljeni um planirao je uništiti nacije koje su se našle na putu ostvarenja njihovih patoloških uobraženja. Pred tvorcima masovnih grobnica gasi se svaka nada u ljudsku buducnost ako oni ne budu kažnjeni. Zla tih aktera tjeraju nas da zanijemimo u susretu s njima kao što nas paraliziraju svojom morbidnošcu da bilo što poduzmemo ili povjerujemo u mogucnost njihova adekvatnog kažnjavanja. Silovanjem Bošnjakinja oni otkrivaju svoj pomahnitali um kao bolesni nagon bijesnih životinja. Silovanje žena proizvodi najmanje dvostruko osjecanje krivice: krivicu silovane žene i krivicu njene zajednice koja nije u stanju da je zaštiti, što razbija zajednicu. Silovanje postaje esencija zla nastajanjem djece kojih se majke stide, umjesto da im se raduju, ali dolazi i prezir majki od neupucenih pripadnika njihova etnosa, umjesto sažaljenja iz solidarnosti. Genij zla došao je na famoznu ideju da iskoristi stid za razaranje psihe nedužne žene i njene etnicke zajednice. Nijedan od sadašnjih rukovodilaca Republike Srpske nije protestirao ni protiv »etnickog cišcenja«, ni protiv masovnog silovanja žena, ni protiv koncentracionih logora, niti protiv masovnih grobnica, a da ne isticem drugo. Dati njima Brcko u kome su ostvareni svi ti oblici genocidnog uništavanja Bošnjaka i drugih - ta pomisao izaziva kod covjeka ne samo odvratnost prema onima koji bi im Brcko dodijelili i onima koji bi to dopustili nego i gadenje prema svom životu što je dospio u tako jadno stanje. Na to da je covjek grupno bice ukazuju kako njegova nemoc da podnese samocu tako i zbunjenost koju u njemu izaziva glas gomile, ali i njegova podložnost kolektivnim strastima, nasilju i panici, koliko i njegovo ropstvo sujeti kolektivnog priznanja te njegova lakomost na njih. Kad bi ljudi bili fizicki i duhovno isti, ne bi bili potrebni jedni drugima, a upravo ih razlike prisiljavaju da se medusobno udružuju i stjecu uzajamnu naklonost, da se slabi stavljaju pod zaštitu jacih, a da ovi pribjegavaju oštroumlju i marljivosti da bi vladali njima. Medu posljednjima se narocito isticu nacionalisticke vode koji nerijetko uvode mase u velika zla. Predanost grupi i sklonost kolektivnom ponašanju, kojima se potvrduju clanovi date grupe, ujedno su baza i njihovu antagonizmu spram neke druge grupe koliko i njihov razvoj unutar grupe, te okolnosti koje otkriva samoca davanjem prednosti životu u zajednici. Bez zajednice covjek bi imao život vuka samotnika, mada se iz nje može izvesti priroda njegova krvološtva jer gregarizam (grupno ponašanje) gradi prijateljski odnos jedinke prema clanovima svoje, a neprijateljski prema clanovima tude grupe. U tome ima svoju ulogu blizina centra životnog prostora: što je životinja bliža tom centru, njena spremnost za napad ili odbranu je jaca, mada kod covjeka to ne mora biti tako. Kao stranac u tudoj zemlji, on je poput vuka samotnika sklon pociniti vece okrutnosti nego u vlastitoj zemlji. Slicno mu se dogada u emocionalnoj predanosti kolektivu za koji je katkad spreman dati život. Istina, to ovisi o socijalizaciji koju je prošao u osjetljivoj dobi svog života. Covjek nastoji nasilno ukloniti, razoriti, poniziti one koji ga sprecavaju u onome što želi, a to ukljucuje i ksenofobiju, rasizam, nacionalizam i sl. Nažalost, umjesto da smanje svoju agresivnost, bogatija i mocnija društva su okrutnija i prema prirodi i prema drugim društvima. Ukoliko su u tome upornija, njihove zablude imaju kobnije posljedice. Tome se medu prvima suprotstavljaju religijski kultovi radi obuzdavanja ljudske agresivnosti, uceci vjernike skromnosti i ljubavi, sve dok religija ne podlegne nekoj ideologiji, kada postaje agresivna u nanošenju uvreda i boli drugima. To utoliko gore ako se ima na umu da agresivnost koristi nasilna sredstva protiv živih bica cak i onda kada je takav cilj poboljšanja. Narocito ideologija, kada usmjerava mase, jaca i opravdava njihove neljudske postupke zagovaranjem ideala i velicanjem svojih voda. Što su ideali neostvarljiviji, to su vece želje društva za stalnim pobjedama da bi održala svoju unutarnju stabilnost. U tom kontekstu dobro i zlo, porok i vrlina kao efekti djelovanja ljudi smatraju se umnim sve dok donose srecu ljudima, a sve drugo ludim i bezumnim. Najjaca zadovoljstva su ona koja najmanje traju, a najviše iscrpljuju. Vrlinom se naziva interes covjeka da ne cini ništa što bi moglo degradirati njegovu licnost, a to pogoduje prijateljstvu koje spaja posebnom vezom bica od vrline pa je vrlina uvijek vlastita nagrada koju njen nosilac isplacuje sebi koristima koje cini drugima. Nosiocu vrlina potrebne su ideje kao gladnom hrana da bi, slijedeci ih, djelovao kao srecan covjek, iako je sreca medu ljudima rijetka zato što je povezuju sa predmetima koji ih opsjedaju. Otuda je pogrešno placati položaj vlastitim mirom, jer se sreca temelji na samopoštivanju i koristima koje sretnik pruža drugima, a to je slaganje covjekovih želja sa okolnostima. Medutim, covjeka koji cini zla ne ceka sreca niti može biti srecan. Dužnosti su nužna posljedica odnosa medu ljudima, dok se sreca mjeri svojim trajanjem i svojom snagom. Naspram njih, neumjereno zadovoljstvo prate kajanja, dosade i odvratnosti, dok se prolazna sreca zna preokrenuti u trajnu nesrecu. To nagovještava društvenu prirodu ljudskog života koliko i objašnjava zašto se u svakom društvu dijete smatra clanom svoje roditeljske grupe, jer pretpostavlja prisustvo dubokih nagonskih i emocionalnih poriva koji uvjetuju odnos pojedinca prema svojoj etnickoj grupi i vode žrtvovanju jedinke za nju. Vec to indicira bolesnike -nacionaliste koji su skloni uništavanju drugih radi sebe i onih koji ih podržavaju. Oni objelodanjuju bolest društva iz kojeg potjecu a to potvrduje takoder ogranicenost i nesposobnost masa koje ih kao vode slijede, vjerujuci da »sve znaju«, cime podsjecaju na clanove primitivne horde koji su konstantno ratovali protiv »strašnih sila«, kao što njihove nacionalisticke ideje imaju karakter paranoidnih ideja cak i kada ih iznose akademici, jer cine da mladi ljudi ispoljavaju histericnost i dobijaju patološka obilježja frustriranosti i poniženja, otkrivajuci tako covjeka kao jedinu životinju koja uništavanjem vlastite vrste ispoljava brutalnost i sadizam koje opravdava njegova ideologija. Opteretivši duh naroda takvim idejama i nastranostima, ideologija uvodi mase u lutanja i krvave postupke pa se njihove vode pokažu na kraju varalicama ili žrtvama svojih vlastitih zabluda, diktatorima koji sputavaju ljude da slijede svoj um kada ih podsticu na klanja, mucenja i zlostavljanja drugih. Stoga su odgoj, zakon i javno mnijenje društvene determinante koje modeliraju ljude uticuci na njihovu volju i slobodu u ostvarivanju zajednickih dobara, upravljaju njihovim strastima. I dok su zakoni sredstva za obuzdavanje samovolje, odgoj obavezuje covjeka da spozna i nikad ne zaboravi da ljudsko dostojanstvo zabranjuje svom nosiocu da ponižava druge ako hoce da bude reprezentant svoje izuzetne ljudske vrste. Covjek koji razmišlja mora spoznati ono što duguje sebi a što drugima za svoju ljudskost i interesiranje za sudbinu ljudi u svijetu: za njihove patnje i nesrece. Treba da bude gradanin koji zna da služeci svojoj domovini služi njenim gradanima, da braneci je brani je od zlih ljudi cak i uz rizik vlastitog života, da savladavanjem svojih strasti dokazuje uspješan izbor pravog zadovoljstva i istinskog dobra na osnovu pravog znanja, jer cinjenje dobra je prakticiranje znanja, što je jedan od viših ciljeva života koji pripada prijateljstvu cestitih ljudi koji pomažuci se rade jedni za druge kao za sebe.