Kako cemo do srece? Pravdom do kolektivne i vrlinom i religijom do licne srece

Autor u svome clanku nastoji da odgovori na pitanje u cemu bi se sastojala individualna, a u cemu opca, društvena sreca. Po njemu, ako dosljedno živimo svoja vjerska uvjerenja, islamska i hrišcanska spoznaja mogu koristiti i jednoj i drugoj sreci. Na cemu gradi sigurnost svoga spasenja, vjerujuci covjek na tome gradi i sigurnost svoje srece. Zbog svoje vjecne srece hrišcanin ne sumnja u ono što je Bog ucinio u Isusu, musliman ne dovodi u pitanje ono što je Allah objavio Muhammedu. Premda svi njoj težimo, poslije Aristotela i prosvjetiteljstva o njoj sve manje razgovaramo pa je postmoderno vrijeme u vezi s njom najprije donijelo šutanje i "opci muk". Sjetimo se Aristotelovih shvatanja srece (Nikomahova etika, 1129...). On je razgovor u vezi s njom ucinio prvorazrednim filozofskim pitanjem. Sa njim ona je ušla u krug ozbiljnih razumskih rasprava, danas se ona drži individualnom, ne i javnom stvarju. Zato što smo danas daleko od Istine, srecu nalazimo u svemu i svacemu. A poslije propasti velikih Utopija više nismo u stanju da objektivizujemo govor u vezi s njom pa je pitanje srece opet postalo individualno pitanje, i individualna stvar. Dok je anticka Grcka sa Aristotelom imala svoju teoriju srece, devetnaesto stoljece sa Bentamom pitanje srece ucinilo je predmetom ozbiljnih razumskih rasprava i javnom i društvenom stvarju. Dok je Migel de Unamuno pisao da je sreca potrebna ne samo duši vec i duhu , Bentam je tvrdio da je "zadatak države da kažnjavanjem i nagradivanjem unapreduje srecu društva" . Dok, po Aristotelu, sreca ne ukljucuje u sebe samo moralnu vrlinu, vec se tice ostvarenja svih covjekovih razumskih snaga, Marks je pitanje srece transformisao u pitanje covjekove slobode. S tim u vezi on u trecem tomu "Kapitala" govori o "carstvu slobode" kao covjekovom krajnjem cilju. No, ako o sreci mislimo na Bentamov nacin, reci cemo da je ona prvenstveno ostvarljiva putem društva . Ali, ako na nju gledamo iz Aristotelove perspektive , zakljucicemo da je opca sreca prvenstveno u vezi sa pravdom. Inace nasuprot nevjerujucem covjeku, vjerujucem covjeku ovdje tako malo treba pretpostavki da bi bio srecan i zadovoljan, i istovremeno mu ovdje mnogo toga treba da bi bio zauvijek srecan. Da je tako, sjetimo se Isusove izjave u kojoj jasno veli da nas stiješnjen put vodi u život i da ovdje moramo proci kroz ona uska vrata (Mt, 7, 13). Na drugoj strani, musliman se može nadati onom najboljem ako se bori na Allahovom putu. Inace, vjerujuci covjek je onoliko srecan koliko može u Njega i Njemu da vjeruje. Dakle, onome ko vjeruje sve je moguce te i to da bude vjecno srecan (Mk, 9, 23). Ako sada hrišcaninova sreca stoji u najbližoj vezi sa njegovom vjerom, muslimanova je usko povezana sa njegovom bogobojaznošcu, o kojoj citamo u Kur'anu: "I Allaha se a bojte da biste postigli ono što želite" (Kur'an, 2, 189). Inace to što je Isus mogao reci svojim ucenicima "žao mi je naroda" (Mt, 15, 32) jasno govori koliko je on saucestvovao u njegovim nedacama i koliko mu je bilo stalo do srece i zadovoljstva svih. Danas nas ta recenica može da inspiriše na mnoge stvari, i na one za koje se nekada borio politicki liberalizam. Zar se gornjom recenicom hrišcanstvo ne opredjeljuje za vlast demokratije, za stvar politickog liberalizma koji je istupao u ime jednakosti, bratstva i slobode, koji samo mogu da porade na opcoj sreci. Medutim, kad se vjera zloupotrijebi, ne možemo izbjeci najgoru stvar. Prvo, ona tada gubi svoju plemenitu društvenu funkciju pa je nepravda ta koja se prvo rada a koja, po pravilu, razara sve to i opce dobro, odnosno srecu. Po Ibn Haldunu (El-Mukaddima, knjiga I, poglavlje 3 i 4) "uzrok svih zloupotreba" i pojave opce nesrece je "potreba za novcem koju luksuzan život podstice kod ljudi na vlasti". Medutim, potrebu za novcem i uzimanjem njega, a ne Boga i covjeka, kao mjere svega prepoznali su kao uzrok naših nesreca mnogi. Na njegovu negativnu funkciju ukazao je i Marks u svojim "Ranim radovima". Da bismo doprinijeli otklanjanju mnogih negativnih stvari danas, religiju ne možemo da svodimo samo na našu privatnu, vec da joj damo i društvenu funkciju. Ne smijemo joj oduzimati njenu društvenu funkciju koja je ocita u nekim Isusovim izjavam (Mt, 15, 32; Lk, 7, 36-50) i u opcem duhu Kur'ana. Buduci da apostol Pavle u svojoj poslanici Efescima (Ef, 3, 17) govori o hrišcaninovoj utemeljenosti i ukorijenjenosti u ljubavi dok se iz Kur'ana jasno vidi da je musliman ukorijenjen u "natjecanju u dobru" (Al Maida, 48), to oni daleko više drže do altruistickih nego egoisticnih vrlina, cime su za stvar opceg dobra i srece svih. Vjera u Boga kao garancija naše najvažnije srece U svojoj "Etici" Aristotel veli: "Srecan život je, medutim, po našem mišljenju, život usmjeren ka vrlini, a to je uslovljeno ozbiljnim radom, a nije u šali i zabavi". Pišuci o covjeku s "visokim težnjama", on veli za njega da prema srecnim i nesrecnim okolnostima ima umjeren stav. On ne likuje suviše u sreci niti se u nesreci podaje bolu . Umjesto one Aristotelove recenice da je dobro ono cemu svi teže , reci cemo da je sreca ta kojoj uvijek težimo, pa gdje je dobro tu je i sreca. Drugo, srecu uvijek, po Aristotelu, biramo zbog nje same, a nikada zbog necega drugog, pa je ona uvijek cilj . Medutim, pitanje je sad da li je Aristotelov nazor o sreci drugaciji od onog našeg islamskog i hrišcanskog, u kojima daleko više dolaze do izražaja altruisticke nego egoisticne vrijednosti. Drugacije o pravdi i pravicnosti misli Isus od Platona i Aristotela. Nije li nama krajnji cilj Bog, jer se, po Avgustinu, naša cežnja tek sjecanjem na Njega smiruje. Avgustin veli: "i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi" u svojim "Ispovestima". Aristotelovi pogledi u vezi s ljudskom srecom otvaraju širok prostor za razgovor i dijalog. U vezi s tim srecemo i slijedece pitanje: da li nam se naša bezuvjetna težnja ka vrlini uvijek isplati. U kakvom odnosu stoje naša sreca i vrlina? Rekao bih da one u bliskom, harmonicnom, odnosu stoje samo s obzirom na našu vjersku, ne i drugu, spoznaju. U "Kritici cistog uma" - odjeljak o Kanonu cistog uma Kant veli: "Divne ideje moralnosti mogu biti predmet dopadanja i divljenja ali ne i motivi namjera i izvršavanja", što u kontekstu naših razmišljanja o vrlini znaci slijedece: necemo bezuvjetno, u svakoj situaciji, težiti vrlini, jer cesto izmedu srece i vrline ne vlada harmonija i podudaranje. Medutim, ona uvijek vlada izmedu njih kad polazimo od naše vjerske spoznaje pa nam je samo vjerovanje u Boga garancija da nam se uvijek isplati da budemo moralni, da težimo vrlini zbog naše vjecne, a ne prolazne, srece. Dakle, apsolutnog morala nema bez religije. Do vrline cemo najbrže vjerovanjem u Boga. Inace, dok se u našim religijama, i sa pojavom komunisticke utopije, u objektivnom smislu uvijek jasno moglo da odgovori na pitanje u cemu bi bio naš krajnji cilj i naša objektivna sreca, današnja moderna filozofska misao takva pitanja i ne postavlja. Hrišcanin i musliman, svakako, do one prolazne i svakodnevne srece ne mogu mimo vrline. Težnja ka vrlini samo ih ovdje i cini srecnim, pri cemu motivacionu snagu za nju nalaze u svome religioznom saznanju, pa je ovdje sve prvo teološko, a zatim eticko i drugo pitanje. Egoizam kao znak našeg vremena Dok se vlastita sreca sve više razvija na štetu one opce i kolektivne, današnji covjek sve više postaje drugom covjeku orude i sredstvo za postignuce njegove vlastite, sebicne, srece. Kako se svakim danom ono naše individualno dobro sve više razvija na štetu onog opceg, to danas nisu u krizi samo naše racionalne vec i religijske vrijednosti. Ko od nas, naprimjer, ima strah od naše vjecne nesrece, odnosno od Pakla (Kur'an, 2, 114; 2, 115; 5, 174)? Relativno mali broj. U tome strahu vecina covjecanstva oskudijeva, ali ono, zbog njegove krize, ne oskudjeva u drugim strahovima. Današnji covjek otuda je bice koje zna za strah pa je zbog toga prvenstveno nesrecno bice. Pri cemu smo sada sigurni da se taj strah samo vjerom može da umanji, ublaži i otkloni. On se pred njom zaustavlja, pa se s tim u vezi sjetimo slijedece Jungove recenice: "Religije su", piše Jung, "psihoterapeutski sistemi u najizvornijem znacenju te rijeci i u najvecoj mjeri" . Dakle, prvo zbog jednog straha svakodnevno je ugrožena naša stalna ili povremena sreca. Radikalni individualizam, koga smo filozofski bili najsvjesniji u devetnaestom stoljecu sa pojavom Maksa Štirnera, cije je djelo njegova filozofska afirmacija (Lešek Kolakovski), danas je zahvatio sve pore našeg individualnog i društvenog života, i njima, zbog naših najvulgarnijih i najsirovijih potreba, suvereno vlada. Afirmacija egoizma na štetu altruizma danas je razlog svemu onome što nas duboko zabrinjava. Ne težeci nicemu što stoji izvan njegovog sebicnog razloga, današnji je covjek prema drugom prvo nepravedan i nepošten, a prema Onom najvažnijem duboko neiskren i pobožno licemjeran. Zato što samo teži licnoj koristi, odnosno samo vlastitoj sreci, egoizam je bitno obilježje njegove licnosti i njegove egzistencije. Medutim, kako se samo iz njegovog vjerovanja rada trud na Božijem - Allahovom putu, to se njegov egoizam samo tim trudom može da otkloni pa sve u njegovom životu prvenstveno postaje vjersko pitanje. No, sigurno je da nikad nece biti naše opce srece, o kojoj su Bentam, Marks, Aristotel i drugi razmišljali, dokle god smo grijehom egoizma odvojeni od Boga i drugog covjeka. Odvojen ateizmom od Istine i egoizmom od ljubavi, današnji je covjek odvojen od svog najvažnijeg korijena, zbog cega mu se drma tlo pod nogama. Iznenadna smrt, bolest, prolaznost, moc mafije ugrožavaju stabilnost njegove svakodnevne srece pa je najcešce izgubljen u vremenu i prostoru, zbog cega je cesto posjetilac psihijatrijskih bolnica i nemocan da se od njih zaštiti. Stoga je nesrecno bice, a ono što je nekada nepravdom stekao, a što ga je cinilo "srecnim", danas ili sutra, sporošcu ili brzinom pravde, mora da vrati, pa je zbog takve buducnosti sada ocajnik. Kako sve to sada može da prevlada i kako da ne dode u takvu situaciju? Sura Al-Asr nudi mu s tim u vezi dragocjen savjet. Dakle, za prevladavanje i za izlazak iz krize, koja sve cešce prelazi u stanje jedne agonije, nužan mu je trud ne na covjecijem vec Božijem putu. Nužno je da krene onom "uskom stazom" u životu da bi pobijedio najveca zla ovog vremena, te i jedan egoizam, koji je sa pojavom Maksa Stirnera došao u situaciju i da se filozofski opravda. Nepojmljivost patnje, odnosno naše nesrece, dio je nepojmljivosti Boga Danas kad razmišljam o zlu i nesreci koji nam donose patnju i bol, najcešce se sjecam jedne Ranerove recenice. Godine 1978. Raner je na Beckom univerzitetu govorio o pitanju "Zašto Bog dopušta da patimo", odnosno da budemo ne srecni nego nesrecni. Pošto je, veli Otto Fredrish, poricao svako objašnjenje patnje "koju nam donosi nesreca" kao neizbježne propratne pojave prirode, zatim pobio poimanje patnje kao posljedice krive slobode, dakle da patnja postoji zbog toga što je covjek zloupotrijebio slobodu, Raner zakljucuje: "Nepojmljivost patnje", odnosno naše i tude nesrece, "dio je nepojmljivosti Boga. Tacka". Dakle, na pitanje zašto je covjek nesrecno pa otuda i pacenicko bice koje, da bi bilo srecno, prvo mora da se oslobodi mnogih strahova, ni najveci teolog Drugog vatikanskog koncila nije mogao da ponudi zadovoljavajuci odgovor. Inace tek što smo se bili oslobodili jedne diktature i terora, devedesetih godina prošloga vijeka nismo zbog sile jedne politicke gluposti mogli da izbjegnemo drugu koja je vec danas historija. Lamentirajuci nad onim što nam je ona ostavila iza sebe, danas se, svakako, ubrajamo u najnesrecnije narode Evrope. Pri cemu je sigurno da smo u stanje svoje politicke gluposti došli zahvaljujuci svome nacionalizmu, koga najbolje objašnjava ona Willmsova rijec za Nijemce -"pretjerivanje". U svojoj knjizi "Thomas Hober, Das Reich des Leviathan" (Munchen, Piper, 1987. g.) Berrnard Wilms veli za Nijemce: "Da su se ... Nijemci cuvali od rasistickih pretjerivanja, njihov bi nacionalizam i njihova ideja Reicha mogli i dalje nesmetano živjeti. Aušvic poradio je na Drezdenu.. " Dakle, i mi, da nismo željeli nemoguce, i da se zbog tog nemoguceg nismo sukobili sa Evropom i drugima, danas, sigurno, ne bismo lamentirali nad svojom sudbinom. Sigurno je da bismo bili srecniji narod. Zbog svega toga sada i velim da D. Bonhofer nije griješio kad je pisao: "Glupost je opasniji neprijatelj dobra , odnosno srece, nego zlo". Zbog vjecne srece sigurno je da ovdje moramo da vodimo "džihad" sa samim sobom. Sigurno je da zbog naše vjecne srece ovdje prvo treba da vodimo "sveti rat" - džihad sa samim sobom, odnosno sa svojom "tjelesnom dušom". Medutim, ako vjecnoj sreci ne možemo drugacije do onim unutrašnjim džihadom, odnosno vrlinom i moralnošcu, pitanje je zašto ovdje moralni i vjerujuci ljudi cesto takoreci i ne znaju za svoju historijsku, prolaznu i licnu srecu? Drugim rijecima, zašto ovdje patnja nije uvijek srazmjerna krivici? Zašto ne strada nepravednik vec pravednik pa zbog toga i nije ovdje srecnik? To pitanje uvijek je uznemiravalo mnoge, te i neke junake Dostojevskoga u "Braci Karamazovima". Pri cemu nam sve do sada nijedna teologija i filozofija nisu pružile zadovoljavajuce odgovore. S tim u vezi sjetimo se razgovora pravednog Jova u "Starom zavjetu" sa trojicom svojih prijatelja. Dakle, nema zadovoljavajuceg odgovora ni od koga na pitanje proroka Jeremije: "Zašto je put bezdušnika srecan? Zašto u miru nevjernici žive (Jeremija, 12, 1)?" Na pitanje zašto pravednik pati, pa je zbog toga ovdje i nesrecnik, ne nudi nam odgovor ni "teorija naplate" , a odgovor nam nije ponudio ni Karl Raner one jesenje veceri 1978. godine. Zašto Bog dopušta da budemo nezasluženo nesrecni je pitanje koje ovdje nema odgovora i "tacka" u vezi s tim pitanjem. Iz toga što naša pobožnost i naš život koji je u skladu sa njom cesto ne stoje u vezi sa našom srecom neki su izvodili dokaze o nepostojanju pravednoga Boga i Boga Koji ljubi Svoje. Medutim, Jov i pobožni hrišcanin i musliman nikada ne gube vjeru u pravednoga Boga, jer, kad bi je izgubili, ovdje bi zauvijek izgubili sposobnost da svojoj vrlini daju smisao. I to što ovdje mnogi nezasluženo žive u sreci doživljavaju mnogi kao veliku nepravdu. Rabin Arije Kaplan, postavljajuci sebi slicno pitanje koje je daleko prije njega postavio prorok Jeremija, veli: "Jedan od odgovora na ovo pitanje jeste taj da nam vidljivi svijet omogucava da sagledamo polovinu slike, dok se druga polovina odnosi na covjekovu buducnost...", a zatim dodaje: "Jedini razlog zbog kojeg zli dobijaju nagradu u ovom životu je taj što oni nemaju nikakvu duhovnu buducnost... To jest On ih nagraduje u ovom svijetu da bih istrijebio u slijedecem". Dakle, Kaplanovim odgovorom, koji, sigurno, nije i samo njegov odgovor na ono Malahijino pitanje "zašto zli napreduju" (Malahija, 3, 15), sada nudimo nekakav odgovor i na pitanje naše srece i nesrece. Pošto Bog, veli rabin A. Kaplan, nece lišiti nagrade nijedno živo bice i pošto osoba koja je uronjena u zlo nije sposobna da izvuce bilo kakvu dobrobit iz duhovnog, Bog zlima daje nagradu, odnosno srecu, na ovom svijetu, dopuštajuci im da u njemu napreduju, odnosno da budu srecni. Jedini razlog zbog kojeg zli dobijaju nagradu u ovom životu je taj što oni nemaju duhovnu buducnost , zakljucuje Arije Kaplan. Da bi pokazao da ucinjeno dobro mora biti od nekog nekad adekvatno nagradeno, pa ce covjek kad-tad biti srecan zbog svog ranijeg ponašanja, Kant nudi eticki argument u korist Boga. Što govori da nas vrlina, uz ostale pretpostavke, uvijek vodi našoj sreci. Nju ne možemo izbjeci ako smo se savjesno, odgovorno i moralno ponašali, pa je naša vjecna sreca prvenstveno vjencana sa našom sadašnjom vrlinom. Iako ovdje ljude ne možemo da ucinimo moralnijim zbog njihove ovozemaljske srece, jer izmedu moralnog ponašanja i srece ovdje cesto nema podudarnosti, naše religije uvijek nas mogu da ucine apsolutno i bezuvjetno moralnim zbog naše vjecne srece. Jer izmedu vrline i apsolutne srece vlada potpuna podarenost, pri cemu je njoj sam temelj Bog, odnosno naša vjera u Njega, i našu besmrtnost. Izmedu naše vjecne srece i našeg svakodnevnog morala vlada puna harmonija, koje nismo samo teološki vec i filozofski svjesni (Kant). Inace naše vjerovanje u našu vjecnu srecu prvo se temelji na našoj vjeri, a zatim na Božijoj pravdi, koja uvijek dobro, odnosno vrlinu, nagraduje i zlo kažnjava. Stoga samo zahvaljujuci našoj vjeri u Boga našom vrlinom dolazimo do vjecne srece. Sreca kao dokaz da Bog postoji Dok su blaženi Avgustin, W. James i drugi ljudsku srecu u ovom životu povezivali sa religijom, Aristotel je vezuje za vrlinu (N. E. 1177), Marks za ljudsko društvo, odnosno za "carstvo slobode". Medutim, Aristotel vezuje srecu ne samo za horizont naše imanencije vec prelazi i na metafizicku ravan kad piše u svojoj "Nikomahovoj etici". Stoga ne treba slušati savjete onih, piše Aristotel, koji nas nagovaraju da se kao ljudi bavimo samo ljudskim težnjama i kao smrtnici ambicijama smrtnika. Naprotiv, koliko je moguce, treba se usmjeravati prema Besmrtnim i uciniti sve kako bismo živjeli u skladu sa onim što je u nama najbolje, zakljucuje Aristotel (N. E. 1177, 26-33). Medutim, mi hrišcani, kad se sjecamo naše vjecne srece i našeg pitanja kako cemo do nje, najprije se sjecamo Isusovog razgovora sa Nikodimom. U razgovoru sa Nikodimom Isus jasno veli da onaj ko se ne rodi odozgo nece vidjeti Carstva Božijeg (Jovan, 3, 3) u kome mi zauvijek i trajno ostvarujemo svoju vjecnu srecu. W. James u svojoj knjizi "Raznolikosti religioznog iskustva" veli: "Sreca i religioznost mir jesu u tome da se živi plus na strani racuna. Prirodno dobro ne samo da je prolazno i kolicinski nedovoljno, ono ne daje konacnu sigurnost", zakljucuje James. Držeci samu srecu za najuvjerljiviji dokaz Božijeg postojanja, C. Hilty piše: "Osjecaj srece, povezan s tom blizinom, osjecaj koji, prema tome, ne samo da je moguc i primjeren nama ovdje, nego je najbolji i najnužniji dokaz da Bog postoji" zakljucuje C. Hilty, a zatim dodaje: "Nijedan dokaz nije tako uvjerljiv kao taj, pa je, stoga, sreca tacka iz koje bi trebala proizlaziti svaka nova djelotvorna teologija" . Medutim, iz srece ne proizlazi sada samo djelotvorna teologija vec i hedonisticka etika, zakljucuje C. Hilty. Poznati svjetski politicar svjetskog glasa Winston Churchill (Vinston Cercil), da bi pružio svojoj kcerki optimisticki i snažan pojam o vjeri, piše J. Guiton , dao joj je da cita djelo W. Jamesa, americkog filozofa, o religioznom iskustvu. U navedenoj knjizi religiozno iskustvo se najcešce dovodi u vezu sa onim našim najsrecnijim iskustvom. Znajuci da nas Bog ljubi, uvijek se nadamo onome najljepšem koje nas sada hrabri da možemo da izdržimo ono najgore. Dok je Jung u religijama otkrivao "psihoterapeutske sisteme... u najvecoj mjeri", Kardinal Newman (Njumen) pišuci o novom rodenju koje hrišcaninu donosi stanje srece, veli: "Oni vide Boga ne kao strogoga sudiju, niti kao velicanstvenog vladara vec kao Duha koji oživljava jedan divni skladni svijet, dobrocinitelja i ljubaznika, milostivog koliko i cistog. Takve licnosti najcešce nemaju metafizickih sklonosti: ne okrecu se ne bi li pogledali u sebe... Ovo djetinje svojstvo njihove naravi omogucava im vrlo sretno otvaranje prema religiji. On (Bog) je za njih utjelovljenje Dobrote i Ljepote... " . Nama, otuda, samo naša spoznaja Boga može da garantuje našu vjecnu i da nas najuspješnije vodi stanju naše prolazne srece. Jer, dok se naše srce ne smiri u Njemu, mira necemo imati, a stanje mira prvo je vjencano sa stanjem naše srece. Pri cemu ostaje sigurno da cemo, ako je naše vjerovanje u Boga pravo, da ceo uvijek u sebi osjecati rast onog blaženstva koje nas cini srecnim. Naše živo Duhom Božijim, Duhom Svetim, aktivirano vjerovanje u Boga, otuda, se nece ticati "samo priprema za docek srece" nego ce ici znatno dalje, samo sa njim osjeticemo u nama onaj "proces rasta blaženstva, pripremljenog od sada, pocevši od njegove navršene, zemaljske forme do eshatološkog ispunjenja" kako bi rekao R. Spaeman. Pri cemu uvijek ostaje jasno da hrišcanin i musliman svoju srecu prvenstveno grade na Božijim obecanjima, o njoj, kao teolozi, uvijek razmišljaju u kontekstu jedne eshatologije i soteriologije. S tim u vezi prvo se sjetimo Božijih saveza koje Bog u "Starom zavjetu" zakljucuje sa velikim imenima i sa Izraelom da bi covjeka prvo historijski ucinio srecnim. Savez sa Avramom (Post, 15, 7-12) zar nije zbog Avramove srece, i srece njegovog potomstva. Bog izvodi Avrama iz Ura Haldejskog da bi mu dao "zemlju u posjed" pa je, otuda, sreca svakom vjerniku prvenstveno suvereni cin Božije milosti. I upravo zbog svoje najvažnije srece, a zahvaljujuci daru Njegove milosti, hrišcanin i musliman bore se za nju u jednoj drugacijoj borbi i drugacijim oružjem, kako bi rekao W. R. Ester. Naše religije i filozofije kao naši odgovori Ne samo novozavjetno hrišcanstvo vec i kur'anski islam, a zatim marksizam i utilitarizam u kontekstu naših razmišljanja o sreci, svakako da se prvo doticu odgovora na pitanje kako do nje. Pri cemu je sreca cilj kome sve teži pa otuda ulazi u naša najvažnija egzistencijalna pitanja. Dok se pitanje u vezi s njom u marksizmu transformiše u pitanje kako cemo doci u "Carstvo slobode" (Treci tom "Kapitala"), u hrišcanstvu i islamu pitanje srece tice se pitanja našega vjecnoga spasenja. Hrišcanstvo, islam, marksizam i utilitarizam, otuda, ovdje prvenstveno razumijevamo kao odgovor na naše najvažnije pitanje. I samo u odnosu na religijske ne i druge odgovore - u odnosu na ono što nas ocekuje u jednoj daljnjoj buducnosti - sve sada ima svoj smisao i cijenu. I zato što su mnogi uvijek imali prave odgovore, umjeli su da izbjegnu dvije stvari u svome životu kojima je uvijek bila ugrožena njihova dvostruka sreca. Prvo, umjeli su da izbjegnu apsurd, kako bi rekao A. Camus (Kami) u svome "Mitu o Sizifu", a zatim ono što je gore od njega, a to je samoubistvo, koga Camus definiše kao najozbiljniji filozofski problem, u istom djelu. Vjerujuci covjek uvijek živi od jedne buducnosti koja je sva u Božijim obecanjima, on je uvijek svjestan sve prolaznosti ovozemaljske i sve važnosti vjecne srece. Samoubistvo, otuda, on i ne vidi najozbiljnijim problemom, vec svoje spasenje, pa se njegovim zahtjevima trudi da ugodi svojom vjerom. Na drugoj strani, covjek devetnaestog i dvadesetog stoljeca u komunizmu je vidio rješenje zagonetke historije, vidio je pozitivno rješenje pitanja historijske srece. No, kako je on sve manje ono što bi trebao da bude, ta otudenost od toga cini ga duboko nesrecnim. Što u sebi i drugome prepoznaje sliku i namjesnika Božijeg, on "krvavom matematikom", kako bi rekao Camus ("Mit o Sizifu"), ureduje svoj svakodnevni život. Zato što nije drugacije, naša povijest i nije, kako bi rekao Hegel, "tlo naše srece", ali njeno tlo nije ni naša priroda. Otuda sveti Pavle i ne griješi kada u vezi s našim ljudskim "ja" veli: "Ja zbilja ne razumijem šta cinim", a zatim: "Ja ne cinim ono što hocu, nego cinim ono što mrzim" (Rimljanima, 7, 15). Kako smo u suštini protivrjecna, rascijepljena bica, pri cemu za takvo stanje prvenstveno optužujemo svoj grijeh i slobodu, mi svojom karakternom, ontološkom strukturiranošcu nismo predodredeni za srecu, nego za nesrecu. Bivajuci bez jedinstva i harmonije u sebi, naša volja cesto nas nosi prema cilju kome se cesto svjesno odupiremo. Protiv naše srece je prvo naša priroda, a zatim naša historija, pri cemu smo toga najsvjesniji postali sa Hegelom i sv. Pavlom. Zbog svega toga, bez Boga smo najprije ocajnici. Samo zato samoubistvo, a ne i neku drugu temu, cinimo najozbiljnijim filozofskim problemom. Iako po Kur'anu jasno izlazilo da smo stvoreni za vjecnu srecu (At-Tawba, 72), to polunebesko i polumaterijalno bice, kako bi rekao profesor Morteza Motahhari iz Irana, bez Boga je duboko nemoralno i nesrecno bice i samo zato maksimalno "kritikovano bice u Kur'anu" (Al-Ahzab, 72,; Al-Hak, 66; Al-Isra, 11; Al Kahf, 54). Prvo njegova otudenost od Boga, a kasnije i od covjeka, i onoga što ga cini covjekom najprije idu naruku njegovoj nesreci. Inace, Hajdegerov pojam "brige" danas nam najpotpunije i najbolje objašnjava našu egzistencijalnu situaciju bez Boga i stanje naše nesrece. Bivajuci u brizi oko mnogih stvari, a najprije zbog onoga što je zapoceo, a ne može da završi, današnjeg covjeka samo vjerovanje u Boga može da dovede do one tacke u kojoj ce svoju slobodu iskoristiti za svoju srecu. Dakle, samo ga Istina može dovesti do jedne prekretnice koju ce razumijevati kao srecu za sebe. Iskusice patnju, odnosno nesrecu, što nisu vjerovali (Kur'an, 3, 106) Najveca sreca za najveci broj gradana (Bentam). I po casnom Kur'anu, sasvim nam je jasno da je covjekova nesreca najprije povezana sa stanjem covjekovog nevjerovanja u Boga. Ateizam se u islamu pokazuje muslimanovim najvecim neprijateljem. Medutim, kad danas razmišljamo o sreci u kontekstu Marksovih i Bentamovih razmišljanja, prvo je vezujemo za ljudsko društvo. Ne može se, po njima, biti licno srecnim ukoliko nisu osigurane pretpostavke za srecu svih. Dakle, prije one licne, individualne, imamo onu opcu i objektivnu srecu koju Marks naziva "carstvom slobode". Po Bentamu, stvar je utilitarne vlade, njenog zakonodavstva, da dovede u harmoniju opcu i individualnu srecu, odnosno opci i privatni interes. Držeci da je zadatak države da unapreduje srecu, na kojoj inace gradi svoju teoriju morala, Bentam veli: "Zadatak je države da kažnjavanjem unapreduje srecu društva", a zatim: "Opci cilj koji svi zakoni imaju, ili treba da imaju, opcenito je povecanje ukupne srece zajednice" . Pri cemu Bentam jasno veli da je sreca "uživati zadovoljstva i biti siguran od bola" . No, imajuci u vidu što Bentam iznosi u svojoj teoriji o maksimalizaciji srece, izmedu ostaloga, da se zakljuciti i slijedece: prvo, motiv i cilj, uzrok i posljedica, izjednaceni su pa izmedu njih nema nikakve aksiološke razlike. Zadovoljstvo je pokretac ljudske težnje ka sreci i zadovoljstvo je na njenom kraju; drugo, pravda ni u Bentamovom utilitarizmu nije fundamentalan pojam pa je ona u funkciji kolektivnog zadovoljstva. Izlazi sada, a što je suprotno islamskom i hrišcanskom moralu, da je od vrline važnija korist pa samo vrijede one vrline koje koriste mojoj individualnoj sreci. Utilitarizam ovim otvara krizu morala kako se on shvata na kantovski i vjerski nacin. Sa njim, otuda, imamo "moral racunice". Dobro cinim drugima ne zato što to traži Božiji zakon ili Kantova zapovijest dužnosti, vec zato što tim cinjenjem i ja dolazim do dobra koje mi koristi. Odnos koristi prožima sve odnose u Bentamovom utilitaristickom društvu. Pošto veli da je "priroda stavila ljude pod vlast dvaju gospodara, radosti i bola", Bentam, polazeci od takve tvrdnje o covjeku, dolazi do ideje o "predracunu zadovoljstva i nevolje" , a prema kojoj treba odrediti "prosjek najvece srece za najveci broj gradana". I sav posao oko toga, po Bentamu, treba da izvrši utilitarna vlada. Na njoj je da kreira politiku države polazeci od nacela o "najvecoj sreci za najveci broj ljudi". No, kako je jasno da je Bentamova ambicija bila da pomocu zakonskih mjera i oslanjanja na racionalne razloge uspostavi sistem maksimalne srece za maksimalni broj, pitanje je sad kako odrediti prosjek te maksimalne srece za najveci broj gradana. Da bi taj posao utilitarna vlada obavila kako valja i time se pokazalo da Bentamova Utopija nije neostvariva, Bentam ubacuje u "igru" "ideju o predracunu zadovoljstva i nevolja". I na kraju zato što ovdje covjek ne vjeruje u Boga, iskusice vjecnu nesrecu. Izmedu našeg sadašnjeg nevjerovanja i vjecne nesrece uvidamo blisku vezu i odnos. Allah poziva u kucu mira (Kur'an, 10, 25). Evo ovo je vaš dan, vama obecan (Kur'an, 21, 103). Sreca kao "visio beatifica", sreca kao iskustvo "carstva slobode" i sreca kao stanje naše "pobožanstvenosti", našeg oboženja. Ono što Bog obecava, a o cemu saznajemo iz Biblije i iz Kur'ana, On to i ispunjava, pa je On za nas Bog Karakter. Naša vjecna sreca se prvo tice ostvarenja Njegovih obecanja u vezi s nama. Stoga ona ima svoj smisao prvo u odnosu na nas, a zatim u odnosu na Njega, jer, da nije bilo Njega i nas, ne bilo ni nje. Sve se više ima utisak da današnji covjek zbog krize svog identiteta, identiteta hrišcanskog i islamskog, nije u stanju da prihvati srecu koju mu Bog darežljivo nudi u stanju Svoje suverene milosti. Crkva i islam, otuda, danas imaju obavezu da jasnije nego ikada ukazuju na Božiji poziv u vezi s njom. Ako je za Aristotela sreca bila covjekovo usmjerenje prema vrlini (N. E. 1177a), a to bi bila vrlina najboljeg u nama, za Avgustina ona bi se ticala covjekove "težnje za Bogom, odnosno težnje za blaženstvom, a postignuce Boga je blaženstvo samo" (Koplston: 'Istorija filozofije', str. 85...). Inace, vjerovanje u vjecnu srecu mnogima izgleda naivno, cime su se oni udaljili od gorljivih hrišcana i muslimana, pa i od Platonovih, ali ne i od Protagorinih, ucenika koji nisu vjerovali u postojanje objektivne istine, pa nisu mogli da povjeruju ni u objektivnu vjecnu srecu. Pouzdano neznajuci da li postoji ili ne postoji Bog (bogovi), nekadašnji grcki sofista i današnji postmoderni ateista, uzimajuci covjeka za mjeru svih stvari, najprije drži objektivno nemogucim ono pokazao. Islam, hrišcanstvo i judaizam, s nama su zbog naše vjecne srece. Sa njima ona objektivno živi, traje i ne umire, i sada je sve stvar našeg izbora. Ali Bog, cijeneci iznad svega covjekovu slobodu, sa kojom samo i ima covjekove odgovornosti i neodgovornosti, covjeka na srecu i ne prisiljava. No, kako se iz Avgustinovih "Ispovijesti" jasno naslucuje da se naše srce tek smiruje u Bogu, to je vjerujucem covjeku njegova vjera i jedini donosilac najvažnije srece. I ne samo one vjecne vec i one prolazne. Samo mu ona donosi i nudi ono što sa Avgustinom nazivamo "visio beatifica". Takvoj sreci su oduvijek najsnažnije težili mistici naših vjera. Iskustvo koje nam daje mogucnost da ljubimo i doživljavamo u sebi Božije prisustvo, prisustvo Njegovog duha, bila je sva srece i Rabije Adavije i Tereze Avilske. Sveta Tereza Avilska na jednom mjestu veli: "Ta istinska spoznaja o savršenom vršenju zakona Božijega sve je naše dobro" , odnosno sva naša sreca. Dok je nama u Bibliji obecano postati Bogu slican, u Casnom Kur'anu je jasno receno da je covjek Božiji namjesnik. "Evo šta nam je obecano", piše Vasilije Veliki , "postati Bogu slican koliko je moguce ljudskoj naravi". I sv. Atanasije Veliki u svojim "Pismima o Hristu i Duhu" govori o oboženju u koje se ulazi po udioništvu u Svetom Duhu. U oboženju koje je "stanje preobražaja covjecanskog" hrišcanski monah Istoka nalazio je svoju ovozemaljsku srecu. Pri cemu sve to danas možemo teološki da pravdamo pozivajuci se na Drugu Petrovu poslanicu (1, 4) u kojoj se govori o covjekovoj mogucnosti da postane ucesnik u Božijoj "prirodi pošto izbjegne pokvarenost". Dakle, kad razmišljamo o oboženju, nužno se vracamo na pojedine svete oce, odnosno na patristiku i isihasticku teologiju. Medutim, svakako da je sv. Palama bio taj koji je, kako kaže Brija u svome "Recniku pravoslavne teologije", srocio teološki rjecnik oboženja (str. 129, 1977. god.). Inace, sam proces individualnog oboženja prvenstveno otkriva duhovnu i psihološku prije nego bilo koju drugu dimenziju srece, zbog cega, naprimjer Jung, ali ne i Kant, prvenstveno cijeni znacaj religije za ljudski život. Antropološka poruka Biblije (Post, 1, 26, 27) je sasvim jasna. Covjek zato što je "slika Božija", odnosno što u svojoj slicnosti s Božijom slikom potvrduje svoju suštinu, i jeste najsrecnije bice u kosmosu. Marks u "Kapitalu" ne propušta da govori o "carstvu slobode" kao krajnjem historijskom cilju, koje otkriva stanje covjekove srece, on istovremeno u njemu kritikuje Bentamovu utilitaristicku teoriju o moralu, a time i njegovo shvatanje srece. Carstva su bez pravde velike razbojnicke družine (Avgustin). Gospodar nareduje pravednost (Al Araf, 29). Odmakne li se pravda, šta su kraljevstva ako ne velike razbojnicke družine, veli blaženi Avgustin u cetvrtoj knjizi svoje "Države Božije" . S tim u vezi sada se sjetimo totalitarnih sistema, pocev od Treceg Rajha do Staljinove tiranije, koji su prvenstveno to bili. Staljinov i Hitlerov sistem vlasti koji su se prvenstveno legitimisali borbom protiv religije, zbog interesa samo jedne partije morali su prvenstveno da zaborave na pravdu i pravo. Ne predstavljajuci za njih nikakvu vrijednost, u ratu sa partijskim interesom pravda je i pod Staljinom i pod Hitlerom gubila sve bitke i, konacno, sam rat. Medutim, zbog njezine rane smrti bilo je rano posijana klica njihove propasti pa su iz historije relativno brzo nestali. Jedna jedina stvar je potrebna svijetu, pisao je Karajl, ali ta jedna je nezamjenljiva. "Pravda, pravda, za ime Boga; dajte nam pravdu i živjecemo; dajte nam njen falsifikat i umrijecemo", veli mudrac iz Kilsija, veliki Karajl . Samo pravdom možemo do opce srece. Zašto? Nije teško reci s obzirom na ona svojstva koja joj Aristotel i Platon pripisuju. Prvo, pravda je ta koja se nikad ne ogriješi o tude pravo, pa pravedan covjek prvo zna za "princip jednakosti" (N. E. 1130), a nepravedan uvijek zna za svoju, ne i tudu, srecu. Medutim, ako idemo na to da vjerujemo u Boga samo zato da bismo licno bili srecni, šta onda ostaje od našeg služenja Bogu? Što znaci da u svome vjerovanju ne treba samo da držimo do vrijednosti srece vec i do drugih vrijednosti. Naše vjerovanje, uz naše ponašanje, prvo treba da poradi na služenju Bogu, i braci, dok smo mi po važnosti na trecem mjestu. No, kako tamo gdje ima vjere najcešcešto covjeka i jedino može maksimalno da usreci. A to je njegova vjera u Boga i njegovo nesumnjanje u svoju besmrtnost. Iako Bog od našeg indvidualnog dobra nema nikakve koristi, Bog nam njim srecu želi, a što je na primjeru pojave naših svetih vjera jasno ima i pravde, to njih dvije porade na onome što nazivamo srecom. Aristotel veli: "I zato mi u jednom smislu nazivamo pravednim sve ono što stvara i održava srecu uopce i ono što je stvara u državnoj zajednici". Pravdom samo i možemo do one opce i kolektivne srece a vjerovanjem u Boga do one licne srece, cega smo postali najsvjesniji sa Aristotelom, Bentamom, Karajlom, Avgustinom i Wiliamom Jamesom. Medutim, i jedan Rousseau (Ruso) pridaje izuzetan znacaj religiji za opcu srecu kad piše: "Potpuno zapostavljanje religije vodi zanemarivanju covjecijih dužnosti" , kada više necemo moci izbjeci nasilje, nepravdu, a sa njima cesto i zlocin. Vjerovanje u Boga, otuda, sa Rousseauom, Jamesom, Kantom i drugima može da se brani razlicitom argumentacijom. Naše vjerovanje pokazuje se korisnim iz raznih razloga. S obzirom na posljedice koje ono prouzrokuje, ono je uvijek poželjno, pri cemu se ta poželjnost razlicito objašnjava. Medutim, mi se danas moramo cuvati toga da ne vjerujemo u Boga samo zbog pragmatiticnih razloga. Svojim vjerovanjem moramo jasno pokazati da u svim situacijama na prvom mjestu tražimo Božiju volju i Njegove odgovore na naše razlicite situacije. Na neprestano traženje volje Božije, a ne licne srece, moramo utrošiti maksimum vremena. Jer nama i nije obecano ovdje da cemo biti srecni, ali se od nas i u Kur'anu i u Bibliji traži da budemo moralni. Da svoj život formiramo u svjetlu pravde i ljubavi kako bismo ušli u bratski odnos sa drugima i u sinovski sa Bogom Koji se za nas brine kao pravi otac. Na tom odnosu danas prvo radimo. Zakljucak Sigurno je da vjera sa W. Jamesom i drugima postaje element naše licne srece, kao što sa Bentamom, Aristotelom i Karajlom pravda, koja prvo vodi pravu i jednakosti, postaje element opce, društvene srece. Stoga govorimo o sreci putem društva, odnosno pravde, pa ona daleko više zavisi od njih, nego od samih nas. Ovdje je jasno da je rijec o onoj objektivnoj sreci, bez koje nema ni one individualne srece, o kojoj je Marks govorio kao "carstvu slobode". No, kako tamo gdje nema pravde, cesto nema necega što je važnije od nje, odnosno nema opce srece, prava, organizovanog i pravnog društva, to je sada najvažnije da se primarno država, sa ostalima, za nju bori i cuva. No, koliko je sve to važno, sjetimo se opet velikog Avgustina. Misleci na jednu Ciceronovu misao u vezi s pravdom, blaženi Avgustin u svojoj "Državi Božijoj" veli: "Gdje ne postoji pravda, ne postoji država, ne postoji prava res publica". Inace, covjek, imajuci stalnu potrebu za dobrim, ima stalnu žed za Bogom, Koji ga jedini u toj potrebi može zadovoljiti. Bog njega umiruje u toj cežnji, pa je njegova sva sreca u njegovom susretanju sa Njim. No, kako je naša volja u pogledu srece i nesrece, moralnog dobra i zla, slobodna - to sve zavisi od nas, ne i Njega. Izlazi sada da je naša sreca našom slobodom najviše ugrožena, pa je ona njoj glavna prijetnja, što je u raskoraku sa manihejskim, ali ne i islamskim i hrišcanskim videnjem stvari.