SIDRONA Akademiku Abdulahu Sidranu

Izvoran znanstveni rad. U radu se, historijskim, lingvistickim i etnološkim metodom, otkriva ubikacija anticke Sidrone. Na osnovu historijskih fakata, kalka *sidra- > bio, etnika Sidrin od kojeg je, najvjerovatnije, nastalo bošnjacko prezime Sidran, opceg historijskog kontinuiteta potvrdenog na historijski i lingvisticki nacin u nevesinjskom kraju, anticka Sidrona ubicirana je u Biograd kod Nevesinja. Objašnjen je nastanak naziva župe i naselja Nevesinje "Novo sinje" (Nova Sidrona). Rad pokazuje anticke urbane tradicije na tlu Bosne i Hercegovine, što bosanskohercegovacki prostor i njegovo stanovništvo -uz ostala poznata anticka naselja na tlu Bosne i Hercegovine - uvodi u najstarije korijene evropske civilizacije i kulture. Rad pokazuje da je pitanje kontinuiteta najvažnije pitanje bosanskohercegovacke povijesti. KLJUCNE RIJECI: Klaudije Ptolemej, Geografija, Sidrona, Sidrini, Biograd, Novas, Nevesinje, Sidran, Sidraga, Iliri, Avari, Slaveni. Geografija Klaudija Ptolemeja, helenistickog matematicara, astronoma, geografa i bibliotekara aleksandrijskog Muzeinona, nastala u II stoljecu naše ere, odavno je postala prvorazredan historijski izvor. Na osnovu Geografije, i V karte Evrope koja cini njen sastavni dio, historicarima je uspjelo ubicirati brojna anticka naselja jugozapadnog Balkana koja su postojala sredinom II v. n. e. Pa ipak, ostale su brojne nepoznanice. Jedna od njih je i Sidrona. I prije nego što se konkretnije pozabavimo tim ilirskim naseljem, nužno je konstatirati jednu vrlo važnu cinjenicu: u dosadašnjim ubikacijama antickih sadržaja iz Ptolemejeve Geografije, odnosno onima, njihov najveci broj ubiciran je izvan današnje Bosne i Hercegovine. Uglavnom, historicari su anticke nazive povezivali s prostorom Dalmacije, Slavonije i Crne Gore. Iz te cinjenice može se izvesti pogrešan zakljucak da je današnja Bosna i Hercegovina u anticko doba bila slabo naseljen prostor, neka terra desserta u kojoj se, kako lucidno primjecuje akademik Muhamed Filipovic, tobože ništa znacajnije nije dogadalo. "Ispraznost" središnjeg prostora rimske provincije Dalmacije, kojem pripada Bosna i Hercegovina, u suprotnosti je s brojnim arheološkim ostacima rimskih komunikacija i antickih naselja na njenom tlu. Posebno je neprihvatljiva i nelogicna u odnosu na cinjenicu da je rimska provincija Dalmacija bila jedna od najrazvijenijih rimskih provincija. A središnji prostor te provincije upravo je današnja Bosna i Hercegovina. Prema tome, po logici stvari, današnji državni prostor Bosne i Hercegovine imao je brojne parametre anticke razvijenosti i o njima znatnim dijelom svjedoci i Ptolemejeva karta. Naime, anticki geografski sadržaji provincije Dalmacije ravnomjerno su rasprostranjeni i u znatnom broju zastupljeni i na onom geografskom prostoru koji na karti prepoznajemo kao savremeni bosanskohercegovacki prostor. Ocito, problem nije u antickoj nerazvijenosti današnje Bosne i Hercegovine vec u "nerazvijenosti" njene znanosti, odnosno bosanske prethistorije i antike. Ptolemejeva Geografija nije sacuvana u izvornom obliku. Sacuvani su brojni prepisi. Jedan od najpoznatijih je "Urbinas 82." Nalazi se u vatikanskoj biblioteci. Sadrži ukupno 110 listova pisanog teksta podijeljenog u osam knjiga, i 27 geografskih karata od kojih je za nas najvažnija V karta Evrope. Prepis je nastao u prvoj polovini XIII vijeka. Kao i svaki prepis bilo kojeg originala, nosi rizik odredenih pogreški ili vecih ili manjih odstupanja od izvorne suštine. Iz tih razloga, u rukopisu i na kartama odavno su uocene brojne pogreške. * Gradovi na Ptolemejevim kartama obilježeni su posebnim znakom: imaju okvir s kruništem i tri simetricno postavljene cetverougaone kule koje predstavljaju astronomske vinjete. Na V karti Evrope Sidrona je ispisana sitnom minuskulom i uokvirena vinjetom. Naselje oznacavaju "tri simetricno postavljene kule cetvornog oblika." Kako se smatra, vinjete su matematicke ubikacije koje je Ptolemej utvrdio na osnovu geografske karte svog prethodnika Marina iz Tira. Topografija Ptolemejeve karte prilagodena je njegovoj "astronomskoj orijentaciji", na osnovu cega Luka Jelic pretpostavlja da je Ptolemej preinacio geografske karte svog prethodnika Marina ili neke druge nama nepoznate izvore iz kojih je crpio svoje podatke. Odreden broj preinaka može se obrazložiti pogreškama nastalim tokom brojnih prepisivanja. Drugi razlozi koji su doveli do preinaka i pogrešaka nisu poznati. Na V karti Evrope posve je moguce pretpostaviti današnje granice Bosne i Hercegovine. U tom imaginarnom prostoru savremene države moguce je pretpostaviti položaj anticke Sidrone. Iz imaginarne percepcije nedvojbeno proizlazi da se Sidrona nalazila u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. S desne strane naselja, u njegovoj pozadini, ucrtan je vodotok rijeke koja, po svom položaju i smjerom svoga toka, neodoljivo asocira na Neretvu. Medutim, legenda na karti protivi se savremenoj vizuelnoj logici. Rijeka koja se nalazi s lijeve strane Sidrone nosi naziv Titius fl., što znaci da je rijec o rijeci Krki. Nepotpuno poznavanje svih vecih rijeka istocnoga jadranskog sliva pokazuje da je Ptolemej još manje poznavao unutrašnjost Balkana i njegove kontinentalne sadržaje. U tome se svi istraživaci Ptolemejevog djela slažu. Unutrašnjost Balkana za Ptolemejeve prethodnike i za njega samog bila je znatno manje poznata od istocne jadranske obale. ** Ubikacija anticke Sidrone izazovna je tajna, skrivena pod pepelom i prašinom savremenog krajolika i minulih stoljeca koja su je tajanstveno prekrila i izbrisala, možda u vrijeme kasne antike i ranog srednjeg vijeka kada se gubi trag brojnim naseljima na jugozapadnom Balkanu. Dosadašnja znanstvena nastojanja da se pronikne u historijat naselja nisu ponudila mnogo, tek poneki historijski podatak pocesto štur i kontroverzan, poneku uzgrednu i obeshrabrujucu vijest. Tako je Sidrona bila i ostala teško rješiva enigma, koja nije posebno privlacila historicare. Iz tih razloga, o Sidroni nije napisan niti jedan poseban znanstveni rad. Dosadašnja znanstvena razmatranja o tom naselju su usputna, fragmentarna, konfuzna i kontradiktorna. Iz literature nedvojbeno proizlazi da se problem ubikacije Sidrone tretirao površno i uzgredno. Literatura o tom problemu otkriva i neke u potpunosti oprecne i apsurdne zakljucke. Problem ubikacije Sidrone pokušavao se riješiti iskljucivo historijskim metodom koji, u odnosu na oskudnost izvora, ne nudi izglede vecih znanstvenih pomaka ka riješenju tog problema. S tim u vezi, posebno su karakteristicni zakljucci hrvatskog akademika Mirka Markovica, koji se duže vremena bavi antickim zemljovidima. Godine 1992. Markovic je za Sidronu tvrdio da "Do danas nikom nije uspjelo ustanoviti gdje se to mjesto nalazilo." Dvije godine kasnije, promijenio je mišljenje i bez ikakve znanstvene argumentacije ustvrdio da je problem - riješen. Slicna mišljenja, izvedena površno i bez konkretnih znanstvenih istraživanja tog problema, u nauci su prisutna duže od jednog stoljeca. U radu u kojem tretira rimsku provinciju Dalmaciju i Ptolemejevu V kartu, na osnovu analize vatikanskog "Urbinas 82", Luka Jelic na više mjesta spominje Sidronu. Na osnovu Ptolemejeve VIII knjige, koju je analizirao u odnosu na V kartu na kojoj je predstavljena provincija Dalmacija, izmedu ostalog, prezentirao je Ptolemejev podatak da se Sidrona nalazila zapadno od Aleksandrije "16° 50' = meridijan 43° 10'." U istom kontekstu, na osnovu usporedbe ostalih Ptolemejevih podataka koji se odnose na jadransko primorje i njegovo kontinentalno zalede, izveo je zakljucak: topografske oznake "ogranicuju se poglavito na primorski pojas rimske pokrajine Dalmacije, tako da istocna visina (današnja Bosna i Hercegovina) kao da je Ptolemeju skroz nepristupna bila." Svakako, ta "nepristupnost" samo je još jedan razlog da se, s aspekta znanstvenih predvidanja, u opcem smislu pretpostavi da se Sidrona mogla nalaziti na tlu Bosne i Hercegovine. U pisanom dijelu rukopisa "Urbinas 82", u kojem su nabrojana naselja Liburnije, posebno se navode dva ojkonima: ??????? i ???????. Iz rukopisa se može zakljuciti da je rijec o slicnim nazivima koji se, pak, razlikuju po pocetnom glasu grckog ??i ???Uz nazive su date geografske vrijednosti njihovih astronomskih položaja koji su, kao i nazivi, približne vrijednosti, ali ipak - razliciti. Grafije (Sidrona i *Ksidrona) u suštini oznacavaju dva slicna, ali ipak razlicita naziva. Medutim, razlike ne odražavaju stvarno stanje na terenu, niti imaju potvrde u historijskim izvorima. Sidrona i *Ksidrona nisu dva razlicita mjesta. Rijec je o dupliranju naziva. Iz ove Ptolemejeve pogreške, ili pogreške koja se može pripisati nepoznatom prepisivacu, ocito je da je kod antickih geografa i sa Sidronom bilo znacajnih nepoznanica. To se posebno vidi iz geografskih koordinata Sidrone i *Ksidrone u "Urbinas 82". Koordinate su razlicite i imaju tri razlicite vrijednosti: 43° 30', 44° 30' i 44° 10'. U odnosu na druge brojne pogreške, na osnovu kojih neki istraživaci tvrde da su topografski podaci kod Ptolemeja uglavnom netacni, niti jedna od astronomskih vrijednosti ne može se dokazati kao tacna. Vjerovatno se radi o pogreškama prepisivaca. Topografske pogreške, u kojima pojedini nazivi mijenjaju mjesta ili se dupliraju, u rukopisu su odavno poznate i pripisuju se prepisivackim pogreškama. Kao što se otkriva u navodima koji slijede, to je tek jedna od prvih brojnih pogrešaka koje se odnose na Sidronu. S fonetskog aspekta, naziv Sidrona dosta je suzvucan nazivu Stridon, kako se zove rodno mjesto Svetog Jeronima. Rijec je o takozvanoj homonimiji, koja je odavno postavila pitanje: da li se Sidrona i Stridon mogu dovesti u uzajamnu vezu i da li je rijec o jednom mjestu. Historijski izvori to ne potvrduju. Poistovjecivanju Sidrone i Stridona protivi se i lingvistika. Pa ipak, glasovna suzvucnost u nazivima tih mjesta navela je Luku Jelica da Sidronu poistovjeti sa Stridonom i da je ubicira u Strmicu, izmedu Grahova i Glamoca. Još jednu pogrešku nastalu iz homonimije naziva kasnije je ponovio M. Niederman. Stridon je izvodio od Sidrona (*Sridona) , što u nauci nije prihvaceno. Cini se da je na slican nacin griješio i H. Krahe. S tim u vezi, u kontekstu ilirskih tvorbi sa -on-, kod Krahea stoji: "(...) ??????????Stridon..." Za navedenu paralelu Krahe ne nudi nikakvo objašnjenje. U vezi s problemom ubikacije rodnog mjesta Svetog Jeronima davno su otvorene beskrajne rasprave u kojima su se vremenom iskristalisale tri oprecne teze; istarska, panonska i dalmatinska. Stridon se pokušavao ubicirati u Istru, Madarsku i Dalmaciju. Literatura posvecena tom pitanju "doseže opseg jedne pozamašne biblioteke." I pored toga, znanstveni napori i veliki trud uložen u rješenje tog problema nisu urodili plodom. Vjerodostojnost natpisa CIL III 9860, na osnovu kojeg je Frane Bulic Stridon pokušao ubicirati na Grahovo Polje, nije dokazana. Ubikacija Stridona u Strmicu, izmedu Grahova i Glamoca, nije prihvacena. Stridon još nije pouzdano ubiciran. U studiji hrvatskog akademika Mirka Markovica koja se odnosi na anticka naselja i grcko-rimska zemljopisna imena na tlu današnje Hrvatske, zastupljena je i Sidrona. Markoviceva informacija o Sidroni je slijedeca: "Prvo naselje na magistralnoj cesti od Clambetia prema Saloni zvalo se Sidrona ili Adra. Nalazilo se na lokaciji današnjeg zagorskog sela Medvida. Ptolemej ga spominje pod oba navedena imena, ????????i ????. Na Peutingerovoj tabli zabilježeno je kao Hadre." Kao što se vidi, Markovicevi posljednji navodi o Sidroni bitno se razlikuju od njegove prethodne tvrdnje po kojoj "nikom nije uspjelo ustanoviti gdje se to mjesto nalazilo." Da li je Markovicu, ili nekom drugom znanstveniku, u meduvremenu uspjelo ubicirati Sidronu? Odgovor je negativan. Rijec je o proizvoljnoj i neutemeljenoj tvrdnji. Markovicevi navodi nemaju potrebne argumentacije i ispisani su bez bilo kakve znanstvene aparature. Posebno je neprihvatljiva tvrdnja da Ptolemej navodi Sidronu "pod oba navedena imena ????." U svojoj Geografiji Ptolemej nigdje izrijekom ne kaže da Sidrona ima dva imena, niti je to moguce dokazati. Ta mogucnost bila bi prihvatljiva na bilingvnom i granicnom teritoriju razlicitih antickih plemena koja su govorila razlicitim jezicima, što ovdje nije slucaj. Za razliku od Mirka Markovica, hrvatski historicar Mate Suic ima drugacije mišljenje. Za Suica Sidrona i Hadra (Adra) nisu jedno mjesto s dva razlicita naziva. Po mišljenju Suica, "Hadra (Medvida u zapadnoj Bukovici), stekla je civitet za prvih careva," dok je "Sidrona zapadnije od Hadre." Po Suicu, "?????je stara Hadra, sada Medvide u sjeverozapadnoj Bukovici." Na drugoj strani, Sidronu tretira ilirskim gradinskim naseljem i središtem teritorijalne opcine Sidrina. Smatrao je da se ta opcina - i kasnija peregrinska zajednica koja je za vrijeme prvih careva stekla civitet - nalazila na podrucju ilirskog plemena Liburna, odnosno da se "nalazila u današnjoj Bukovici", ili u "krajnjoj Bukovici kod sela Medvida." Zakljucak je izveden na osnovu terminacijskog natpisa koji se odnosi na teritorijalne sporove inter Sidrinos et Asseriates. Iz Suicevih radova, u kojima uzgredno spominje Sidronu i Adru, nije jasna ubikacija tih mjesta. Premda su, po mišljenju Suica, Sidrona i Adra (Hadra) razlicita naselja, i jedno i drugo naselje Suic ubicira na isto mjesto: u selo Medvida u zapadnoj Bukovici!? Iz kojih razloga je Suic ostao nejasan, nedorecen ili kontradiktoran, teško je reci. Svakako, osnovni zakljucak je slijedeci: Mate Suic nije se izravno bavio ubikacijama Sidrone i Adre. Njegove prosudbe o tim mjestima su površne i nemaju karakter utemeljenog znanstvenog suda. Po mišljenju Aleksandre Cermanovic-Kuzmanovic Adra i Sidrona takoder su dva razlicita naziva i razlicita mjesta. A. Cermanovic-Kuzmanovic smatra da je "A d r a (Hadra), mesto nesigurne ubikacije, verovatno selo Medvide, sjeverozapadno od Šibenika", te da postoji još jedno mišljenje da je to Krupa kod Knina. Po istoj autorici, S i d r o n a je mjesto nesigurne ubikacije. Petar Skok u svom poznatom Etimologijskom rjecniku hrvatskoga ili srpskoga jezika takoder ne poistovjecuje Adru i Sidronu. "Adra oppidum (Ptolomej) = Hadre (lat. lokativ, Tabula Peutigeriana = (sa sufiksom -ense > vlat -ise) Adrise (Ravennas)" Naziv je izveden iz imena venetskog ojkonima Adria iz cega je nastao naziv Jadran. Sidrona nije zastupljena u Rjecniku. Antun Mayer, pak, ima drugacije mišljenje od M. Suica, A. Cermanovic-Kuzmanovic i P. Skoka. Pretpostavio je da su Adra (Hadra) i Sidrona jedno naselje te da je naziv Adra (Ptol. II 16, 6.) kasnije promijenjen u Sidrona. Na osnovu oznaka razdaljina izmedu pojedinih mjesta iz Peutingerovoe karte pretpostavio je da bi se Adra mogla nalaziti izmedu Burnuma (Ivoševci kod Kistanje) i Klambete (Obrovac), odnosno da to mjesto treba tražiti u Medvidima. Za navedenu argumentaciju takoder je poslužio isti kamen medaš o sporovima inter Sidrinos et Asseriates pronaden jugoistocno od Obrovca. Znanstvena mišljenja o antickom naselju za koje neki autori pretpostavljaju da je u antici promijenilo dva imena, Adra i Sidrona, postavljaju vrlo važno pitanje: iz kojih razloga je ime Adra potisnuto i promijenjeno u Sidrona. Na ovo pitanje nije dat zadovoljavajuci odgovor. S tim u vezi, A. Mayer pretpostavio je da se ime Adra ili iskvarilo, pri cemu se pocetno A- u Adra promjenilo u Si-, ili da Adra nije bila samostalna opcina u vrijeme nastanka natpisa, vec samo naselje Sidrina (kako je prethodno pretpostavio K. Pach, Ost. Jahresh. VIII, B. 53. 119 f.). Pretpostavljena promjena Adra > Sidrona sa sobom nosi višestruke i ozbiljne probleme. Oni su hronološke, lingvisticke i historijske prirode. Prvi problem proizlazi iz datiranja historijskih izvora u kojima su zapisani navedeni nazivi. Ptolemejeva Geografija opcenito se datira u sredinu II stoljeca n. e., dok se za Tabulu Peutingerianu smatra da je nastala kasnije, u drugoj polovini IV stoljeca n. e. Pošto se Adra i Sidrona u Geografiji tretiraju kao posebna naselja , ona se u tom izvoru nikako ne mogu poistovjetiti - iz razloga što se, pored nominalne razlicitosti, medusobno razlikuju i po svojim geografskim koordinatama. Naselje Adra u Tabuli Peutingeriani zabilježeno je kao Hadra. Tabula ne poznaje naziv Sidrona. I, kad bi se u razmatranju ovog problema primijenio iskljucivo hronološki slijed, uz uvjet da je datacija historijskih izvora znanstveno utemeljena i neosporna, problem bi se riješio vrlo lahko: opca hronologija izvora pokazuje da je ime Sidrona starije od imena Adra. Opca hronologija historijskih izvora u kojima su zastupljeni nazivi Adra (Hadra) i Sidrona otvara logicki problem njihove povijesne pojavnosti i protivi se jezickoj promjeni Adra > Sidrona. S aspekta hronologije historijskih izvora, naziv Adra ne može se promijeniti u Sidrona iz razloga što je naziv Sidrona stariji od Adra. Hronologiju potvrduje lingvistika. Promjena Adra > Sidrona ne pripada zakonomjernim glasovnim promjenama latinskog ili ilirskog jezika, koji je nedovoljno poznat. Nije vjerovatna ni u slavenskim jezicima. Pretpostavka da se naziv Adra "pokvario" u Sidrona ne zasniva se na utemeljenoj znanstvenoj lingvistickoj terminologiji, bez obzira na to što iza tog termina (verderbt) stoji jedan od najvecih ilirologa A. Mayer. Prema tome, sa znanstvenog aspekta, Mayerova pretpostavka o promjeni Adra > Sidrona nema vece vrijednosti. Na tu pretpostavku Mayera je, najvjerovatnije, navela cinjenica po kojoj su Ptolemejeva Geografija i Tabula Peutingeriana nastale na osnovu znatno ranijih izvora tako da, u hipotetickom smislu, naziv Adra može biti stariji od naziva Sidrona. Ovim je, uglavnom, iscrpljen prikaz osnovnih dosadašnjih znanstvenih razmatranja vezanih za Sidronu. Kao što se vidi, njihov najveci broj zasnovan je na izvorima za koje se podjednako može ustvrditi da su pouzdani ili nepouzdani i koji, sami za sebe, u odnosu na ubikaciju Sidrone, ne dozvoljavaju decidne zakljucke. Na osnovu Ptolemejeve Geografije, Tabule Peutingeriane, i ostalih raspoloživih izvora koji se, što direktno, što indirektno, odnose na Sidronu, moguce je voditi nove i beskrajne rasprave poput rasprava o ubikaciji Stridona, bez nade da ce se o pitanju ubikacije Sidrone postici znanstveni konsenzus. Izvjesnu nadu u rješenje problema, prvenstveno u metodološkom smislu, otvorio je ilirolog i lingvist A. Mayer. Mayerova ilirološka istraživanja, i njihovi rezultati, pokazuju da je pitanje ubikacije Sidrone neophodno rješavati multidisciplinarno, kombinacijom historijskog i lingvistickog metoda. *** S aspekta iliristike, Sidrona se tretira u poznatoj Mayerovoj studiji o ilirskom jeziku. Naziv naselja Mayer izvodi iz ilirske rijeci *sidra-"weiG" S tim u vezi, informira da je Jokl napravio usporedbu izmedu Sidrone i baltickog hidronima Sidra, što je Mayer povezao s litavskim Šidra < šyvas "^weiR, schimmlicht', abg. siv?, grau', got. hiwi n. ^Aussehen', schwed. hy ^Gesichtsfarbe', ags. hTw, h^ow n. ^Aussehen, Farbe', engl. hue zur idg. Wurzel ki-kie- ^scheinen' gehoren und etwa, weil?er grauer, Flull' bedeuten." S tim u vezi, Mayer je smatrao posve izvjesnim da se ilirski naziv Sidrona, sa sufiksom ro-, izvede iz korijena *s(v)idra- ^weiR'. Prema tome, Sidrona je Bijeli grad, Biograd. Poslije dolaska Slavena na Balkan na tlu Bosne i Hercegovine nastupio je period ilirsko-slavenske simbioze. Neposredni dodiri Ilira i Slavena ogledali su se i u medusobnom upoznavanju njihovih jezika i jezickom prožimanju ilirskog i slavenskog jezika. Vremenom su nastale brojne "prevedenice", tzv. semanticki kalki (njem. Lehnubersetzungen), i oni su u ranom srednjem vijeku poznati na cjelokupnom prostoru jugozapadnog Balkana. S tim u vezi, s velikom vjerovatnocom može se pretpostaviti da je ilirski naziv Sidrona "preveden" u Biograd. Ptolemejev hidronim Titius fl. slijedi osnovne pravce vodotoka Neretve. Naziv Titius fl. ne odgovara rijecnom toku Krke i vjerovatno je rijec o još jednoj Ptolemejevoj kartografskoj pogrešci. Izvorište rijeke ucrtano je u središnji balkanski prostor. Od izvorišta, kao i Neretva, Ptolemejeva rijeka tece na zapad. Gornji vodotoku rijeke Titius fl. predstavljen je polukrugom iz kojeg se vidi da je taj dio vodotoka uvjetovan oronimskim geografskim faktorima i da rijeka, zbog prirodnih prepreka koje su se isprijecile u njenom toku, mijenja pravac - na jug. Taj dio vodotoka Titius fl., odnosno taj polukrug, moguce je dovesti u vezu sa središnjim vodotokom Neretve koja na tom dijelu i u vecem polukrugu obavija planinu Prenj. Na širem prostoru polukruga na Ptolemejevoj karti, nešto južnije, ucrtana je Sidrona. To znaci da je ubikaciju Sidrone nužno potražiti u srednjem vodotoku Neretve, s njene lijeve strane i južnije od Prenja. Na tom prostoru najvažnije savremeno naselje je gradic Nevesinje. I upravo na tom prostoru nalazi se selo Biograd. Na ovaj nacin, u smislu vrlo vjerovatne znanstvene pretpostavke, može se pretpostaviti da je Sidrona današnji nevesinjski Biograd. Pretpostavka o semantickom kalku Sidrona > Biograd zahtijeva da se vidi da li ima historijskih uporišta za taj semanticki kalk. Izvjesna lingvisticka mogucnost, sama za sebe, nije dovoljna, i zahtijeva nužan historiografski ekskurs s ciljem da se utvrdi da li ima historijskih osnova za kalk Sidrona > Biograd. Iz tih razloga neophodno je vratiti se historijskom metodu i historijskim izvorima i radovima - o Nevesinju i selu Biograd. S aspekta antike, prostor Nevesinja i njegove okoline tretira se u tri znanstvena rada u kojima se razmatraju anticke komunikacije rimske provincije Dalmacije. Prvi od tih radova je rad Ph. Ballifa. Autor drugog rada je Dimitrije Sergejevski. Posljednji koji se bavio istom tematikom je I. Bojanovski. Niti jedan od istraživaca nije uvidio znacaj Biograda niti je u njemu boravio. S aspekta ubikacije Sidrone, istraživanja I. Bojanovskog ipak imaju veci znacaj. Prije svega, otkrivaju do tada nepoznate brojne prethistorijske i anticke ostatke u Biogradu. Kako Bojanovski informira, na prostoru sela Biograd, na lokalitetu Makovište koji se nalazi istocno od seoske crkve, "izorava se rimska cigla, obradeni i neobradeni kamen, temelji zidova itd. Zahvata podrucje od 1 ha." Iz navedenih istraživanja proizlazi zajednicki zakljucak: pored Biograda prolazila je važna anticka komunikacija Narona - Sarajevsko polje.   Pucku tradiciju o antickom putu na podrucju Nevesinja i Biograda zabilježio je I. Bojanovski. S aspekta ubikacije Sidrone, zapažanja navedenog autora imaju poseban znacaj i u njima se kaže: "Za stari put mještani kažu da postoji od pamtivijeka, a nazivaju ga Humskim (Vlaškim) putom, ali i rimskim i "grckim" (srednjovjekovnim) putom." Narodne spoznaje o putu nemaju uceni karakter. Mještani ih nisu mogli saznati iz historijske literature ili iz nekog drugog pisanog izvora iz razloga što takav izvor ne postoji. Rijec je o posebnom historijskom izvoru koji je u metodologiji historijskih istraživanja poznat kao tradicija ili narodno predanje (Oral history). Autenticni nazivi o rimskom, "grckom", Vlaškom i Humskom putu na svoj nacin otkrivaju dosljednu hronološku stratigrafiju narodne tradicije. Putna magistrala istovremeno je i kontinuirana magistrala narodnog pamcenja. Rijec je o hronološkom tradicijskom kontinuitetu narodnih spoznaja, o putu koji pripada stanovništvu koje stoljecima živi uz taj put i koje ga kontinuirano koristi. U narodnim nazivima za komunikaciju otkriva se potpun povijesni slijed, od antike do savremenog doba. Radi se o svojevrsnoj "arheologiji svijesti" koja pokazuje etnicki kontinuitet. Taj kontinuitet, kako se on dalje otkriva, u ubikaciji Sidrone ima presudan znacaj. * Srednji vijek potvrduje povijesni kontinuitet Biograda. Na istovjetnom prostoru, na kojem su arheološki potvrdeni brojni nalazi iz prethistorije i antike, egzistiralo je srednjovjekovno naselje. M. Vego tretira ga gradskim naseljem srednjovjekovne Bosne. Kako informira, "grad Biograd kod Nevesinja" spominje se kao kastel 1454. godine. "Tu je stanovao župan Ljubija Dobreckovic "de villa di Biograt" koji se spominje u dubrovackim izvorima 13 -II- 1436. god (M. J. Dinic, Zemlje hercega Sv. Save, Glas 182, 204 bilj. 124). U interpretaciji M. Vege, u priloženoj historijskoj karti srednjovjekovne bosanske države, Biograd je predstavljen vinjetom u obliku kule, s naznakom da je rijec o gradu s podgradem. Navodi "de villa di Biograd", iz 1436. godine, ukazuju na anticke korijene Biograda. Latinski termin villa, ae, f pripada rimskoj starini. Taj termin i navedena gradevina nisu vjerovatni u srednjovjekovnom Biogradu. Biogradska villa svoj naziv baštini iz anticke vile koja se, vrlo vjerovatno, nalazila u antickoj Sidroni. Najvjerovatnije, rijec je o reprezentativnoj gradskoj gradevini tipa villa urbana koja je služila za rezidencijalne i poslovne namjene antickih Sidrina. Njen srednjovjekovni stanovnik baštinik je i sljedbenik anticke urbane kulture. On nosi srednjovjekovnu titulu župana, analognu titulama rimskih municipalnih i kolonijalnih magistrata nekadašnje Sidrone. Najvjerovatnije je rijec o županu župe poznate pod imenom Nevesinje. Društveni položaj biogradskog župana u potpunom je skladu s prestižnim domom, vilom u kojoj je stanovao. Desanka Kovacevic-Kojic u svojoj studiji o gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne Biograd tretira iskljucivo kao selo. Na osnovu istraživanja u dubrovackom arhivu navedena autorica zakljucila je da, znatno ranije i cešce od Nevesinja, "pominje se podgrade Biograda u župi Nevesinje, ali se za njega izricito naglašava u izvorima da je selo." Ovi navodi otkrivaju vrlo važnu cinjenicu: srednjovjekovnu spoznaju da je rijec o nekadašnjem gradu i njegovom podgradu - koji je u periodu razvijenog feudalizma - selo. Historijski izvori, imenom Biograd i višestrukim potvrdama iz Dubrovackog arhiva da je rijec o selu, otkrivaju neuobicajenu povijesnu regresiju grad > selo. U toj regresiji skrivena je gradska kataklizma, najvjerovatnije nekadašnje rušenje antickog grada, što je dovelo do znacajne sidronske depopulacije i kasnijeg osnivanja novog naselja. Tradicija iz XV vijeka, o tome da je Biograd nekadašnji grad, može imati iskljucivo anticke korijene. Rani srednji vijek na jugozapadnom Balkanu historijski je period kada ne nastaju novi gradovi. Naprotiv, u to vrijeme ruše se i u ratnom vihoru zauvijek nestaju brojni dotadašnji gradovi rimske provincije Dalmacije. Tada je nestala i Sidrona. Najvjerovatnije, grad je porušen u ranom srednjem vijeku, a na njegovim ostacima kasnije se formiralo seosko naselje. Vila u Biogradu, koja se spominje 1436. godine, vjerovatno je bila jedna od rijetkih i tvrdih gradevina koja je odoljela potpunom uništenju. NEVESINJE - NOVA SIDRONA U lingvistickom razmatranju ilirskog *sidra - A. Mayer informira da navedena rijec, pored znacenja "bijelo", može znaciti i "sivo". Lingvisticka mogucnost posve je logicna i zasnovana je na prirodnom odnosu bijele i sive boje. Da bi se pravilno razumjelo prožimanje tih boja, dovoljno je obratiti pažnju na sivo-bijele nijanse kamena, posebno u strukturi hercegovackog krecnjaka koji je na tlu Hercegovine i Nevesinja dominantan. A bijelo-siva boja kamenih gradskih kula Sidrone, od kojih su tri predstavljene na Ptolemejevoj vinjeti, odlucujuce je utjecala na motivaciju naziva Sidrona. I kad bi se brojni arheološki ostaci ostalih bosanskih gradova analizirali s aspekta boje koju sadrže ostaci njihovih zidina, nema nikakve sumnje da se, s tog aspekta, može govoriti iskljucivo o bijeloj ili sivoj boji. S aspekta urbane motivacije bijela boja ipak ima primat, tako da nije poznat niti jedan bosanski grad koji bi se zvao *Sivi Grad ili slicno, dok je Bijelih gradova, odnosno Biograda, desetina. U leksici južnoslavenskih jezika i malo poznatog ilirskog jezika, posebno iz razloga što se radi o indoevropskim jezicima istog porijekla, nema nikakve sumnje da se odnos bijele i sive boje uzajamno dotice i u pojedinim rijecima prelama. U ilirskom jeziku to je pridjev *sidra- cije je osnovno znacenje "bijelo", u sekundarnom znacenju "sivo". U srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku to je sveslavenski i praslavenski pridjev "sTnj obicnije sTnji, kao oznaka boje uz more, grom, kamen. U savremenim južnoslavenskim jezicima osnovno znacenje slavenskog pridjeva je "plav", "boje izmedu ljubicaste i zelene ili žute i mrke." Medutim, P. Skok pokazuje kako isti pridjev može biti i u znacenju "siv," što je na prostoru Biograda i Nevesinja neosporno. U Podveležju sTnja je ovca sive boje. Od posebne važnosti je što su tu rijec, kao sein, posudili Rumuni i da ona u rumunskom jeziku takoder znaci "siv", "hellgrau". S obzirom na to da su rumunske posudenice slavenskog porijekla vrlo stare, i datiraju u vrijeme ranog srednjeg vijeka kada je dolazilo do prvih kontakata Rumuna i Slavena i uzajamnog prožimanja njihovih jezika, nema nikakve sumnje da je znacenje "siv", za sinj, u ranom srednjem vijeku znatno cešce nego u kasnijim vremenima. Dosadašnja znanstvena objašnjenja naziva Nevesinje zasnovana su na povezivanju odredenih rijeci koje, u znanstvenoj empiriji, nigdje nisu povezane na slican nacin, niti su dovele do istog ili slicnog imenovanja. Etimološki i semanticki slijed dosadašnjih objašnjenja pocinje od jedne biljke. U VIII knjizi Rjecnika JAZU, koju je obradio Tomo Maretic, prvo se elaborira: "NEVČSILJ, m. ime biljki. U rjecniku Vukovu (nekakva trava, od koje se pletu metle, eine Art Pflanze, herbae genus s naznakom da se govori u Boci) i u Popovicevu (Ruthenkraut) i samo u primjeru: Od nevesilja do kalopera. Nar. pjes. Vuk 1, 234. - Rijec je, zacijelo, ista, koja i devesilj, i ako ne znaci istu biljku. Kad bi bilo potvrde, da se nevesilj nalazi u jeziku od pamtivijeka, moglo bi se misliti, da glas n potjece iz onog vremena, dok su Slaveni u rijeci za broj 9 imali taj glas na pocetku; ispor. staroind. nava, lat. novem, njem. neun, i t. d." Potom slijedi elaboracija biljke: "NEVESINJE, n, biljka Corydalis ochroleuca. J. Pancic flora srb. 124 (otud uzeo B. Šulek im.). Ima u Popovicevu rjecniku (Lerchensporn), u koji je rijec ušla valjda iz Panciceve (ili iz Šulekove) knjige. Na kraju, obrazlaže se naziv naselja: "NEVČSINJE, n, geogr. ime, koje je valjda isto što i 1 Nevesinje." Slijede potvrde iz historijskih izvora, od kojih se prva navodi pod brojem 383 Mon. serb. Na istim osnovama Petar Skok zasniva svoje objašnjenje naziva Nevesinje: "Prema neven (v) od venuti (v) izmijenjeno je u nevčsilj m (Vuk, Boka) = nevesilje n = nevesinje (takoder hercegovacki toponim, 18. v.) "corydalis ochroleuca". Iz Skokovog objašnjenja proizlazi da je naziv fitonim, motiviran biljkom neven (venuti > neven > nevčsilj > nevesinje). Izmedu Mareticevog i Skokovog objašnjenja naziva Nevesinje stoji bitna znanstveno-valorizacijska razlika. Pretpostavkom valjda Maretic pretpostavlja da je naziv motiviran biljkom nevesilj. Kod Skoka slicne pretpostavke nema. Skokovo mišljenje ima odlike utemeljenog znanstvenog suda iako taj sud ni na koji nacin nije znanstveno dokazan. Skok nije objasnio kako su, u procesu imenovanja naziva, tekle glasovne promjene od venuti do Nevesinje. Skokovom izvodenju naziva nedostaje motivacija u imenovanju. Nedostaje mu i semanticka veza biljka - naselje (grad). Skok nije ni pokušao objasniti iz kojeg razloga je vece i znacajnije naselje Nevesinje jedini ojkonim motiviran po biljci nevesilj (od koje se prave metle), posebno iz razloga što na istovjetan nacin na jugozapadnom Balkanu nije izveden naziv ni za jedno najobicnije selo. Iz tog razloga nužno je zakljuciti da je Skokova etimologija Nevesinje jedna od njegovih najneuvjerljivijih etimologija uopce. Historijske i lingvisticke cinjenice nude znatno uvjerljivije rješenje. Nevesinje je "Novo Sinje", odnosno "Nova Sidrona". Prefiksalno pridjevsko nov- posve je moguce da se promijeni u nev- . Tipican i široko rasprostranjen primjer iste glasovne promjene - koja se dogadala na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine i koju je moguce u najvecem dijelu Bosne i Hercegovine pouzdano provjeriti - je u nazivu za kosu za košenje trave koja se kuje u Novom Šeheru i koja se zove nevošerka. Na isti nacin u nazivu Novo Sinje promijenjeno je pocetno Nov- u Nev-. Slijedi vokal o koji je oslabljen u e (*Nevosinje > Nevesinje). Ženski rod (Sidrona) promijenjen je u srednji (Nevesinje) pod utjecajem srednjeg roda najraširenijeg pridjevskog lika sinje (more), itd. Slavensko porijeklo naziva Nevesinje ne znaci da su Sidronu porušili Slaveni. Prije ce biti da su je porušili Avari, možda u vrijeme njihovih vojnih pohoda u rimsku provinciju Dalmaciju krajem VI vijeka. Preživjeli stanovnici Sidrone osnovali su novo domorodacko naselje i vjerovatno je to grad Novas koji se, u širem zaledu Narone, spominje u Ravenatovoj Kozmografiji iz VI ili VII vijeka. U procesu ilirsko-slavenske simbioze, u skladu sa tadašnjim znacenjem slavenskog sinje - "bijelo-sivo" i kad je slavenski jezik prevladao ilirski, naselje je kasnije dobilo slavenski naziv Nevesinje. Na ovaj nacin dogodilo se nešto slicno kao i kod imenovanja susjednog Biograda: rijec je o još jednom semantickom kalku nastalom na osnovu slavenskog poimanja primarnog i sekundarnog znacenja ilirskog *sidra-. Naziv Nevesinje u cvrstoj je semantickoj vezi s nazivom Sidrona. Kao i sve drugo što je podložno promjenama, mijenja se i jezik i znacenja pojedinih rijeci, posebno tokom brojnih stoljeca koja su prohujala nevesinjskim krajem. U hronologiji jezickog prožimanja ilirskog i slavenskog jezika, najvjerovatnije, prvo je nastao kalk Sidrona - Biograd, što znaci da je u prvo vrijeme ilirsko-slavenske simbioze ilirsko *sidra- od strane Slavena shvatano i prevodeno kao "bijelo". U kasnijem vremenu, *sidra- je razumijevano i prevodeno kao sinj (Sidrona - Nevesinje). U sumarnom popisu iz 1468. godine Biograd je popisan kao Bilgrad i u to vrijeme imao je 132 doma. U poimenicnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina, iz 1477. godine, isto naselje popisano je kao Belgrad, i kao "pazar Belgrad", s ukupno 179 stanovnika nastanjenih u 159 domova, što ga cini najbrojnijim naseljem u nevesinjskom kraju. Zbog cega u tom i u prethodnim popisima nije popisano Nevesinje? Pitanje je vrlo važno i za njega historicari i osmanisti nisu imali odgovora. Objašnjenje je u Biogradu. U nazivu Nevesinje sadržana je povijesna stratigrafija imenovanja: Sidrona > Biograd > Nevesinje. Posljednji naziv do sredine X stoljeca postao je oblasni i župski, dok je današnje naselje Nevesinje znatno mlade. Ono što je vrlo vjerovatno je: anticka Sidrona kontinuirano je naselje na lokaciji današnjeg Biograda i ono je, u skladu s povijesnim promjenama, mijenjalo svoje nazive, što se indirektno otkriva i iz osmanskih popisa. Posljednje ime istog naselja vremenom je preuzelo znatno mlade naselje Nevesinje koje se nalazi 4 km sjeverno od Biograda. Najveci broj popisanih imena u Biogradu 1477. godine slavenskog je porijekla, što je posve razumljivo. Do petnaestog stoljeca predslavensko stanovništvo Biograda vec je bilo skoro u potpunosti slavenizirano. Pa ipak, neka od popisanih imena otkrivaju daleke predslavenske i neslavenske tradicije. To su imena Mituš, Mijuh, Bolko, Brlun, Ivaš, Ivko, Vukilja, Bacilic, Borac, Vlah(o), Gojtan, Hrvat. Najveci broj ovih imena nije moguce objasniti uz pomoc južnoslavenskih jezickih sredstava. Medu njima je i ime Bratul ciji sufiks ul- otkriva posve izvjesno aromunsko porijeklo. Znacaj ovih imena neslavenskog porijekla je u tome što ona otkrivaju etnicki kontinuitet. Taj kontinuitet posebno dokazuje biogradska toponimija. Predslavenski nazivi u Biogradu i njegovoj okolini su brojni: Tomare, Buklici, Srijem, Bruca, Raški potok, Koleška rijeka, Totin, Culum, Guberaš, Plane, Bovan, itd. * Prva etnološka istraživanja Biograda provedena su krajem XIX i pocetkom XX vijeka. Organizirao ih je Jefto Dedijer. U to vrijeme Biograd je bio seoska opcina. Za naša istraživanja od posebne važnosti su dvije cinjenice: da se ne zna kako je postalo ime selu, i da je najstarija (starinacka) seoska porodica bošnjacki rod Sirdan. Informacija o starinackom rodu Sirdan ima karakter pucke etimologije. Rijec je o pogrešnom nazivu roda. Autentican naziv tog starinackog roda je Sidran. Njegovi pripadnici potjecu iz Biograda i još žive u Bosni i Hercegovini. Lik Sirdan je pucki, nastao iz nepoznavanja etimološke suštine prezimena. Autori pogrešnog prezimenskog lika, iz cijih redova dolazi informator koji je taj lik prenio Dedijeru, vjerovatno potjecu iz desetine srpskih rodova koji su se u XVIII i XIX vijeku naselili u Biograd. Doseljeni Srbi zateceno starinacko prezime Sidran nisu mogli objasniti uz pomoc slavenskih jezickih sredstava i pogrešno su ga doveli u vezu sa stocarskim proizvodom sir, iz cega je izveden lik Sirdan. Svakako, važno je napomenuti da pripadnici roda Sidran sebe nikad nisu nazivali "Sirdan". Oni se oduvijek, i još prezivaju - Sidran. Prezime Sidran najvjerovatnije je nekadašnji sidronski etnik Sidrin i on je pretrpio manju glasovnu promjenu. Vokal i u Sidrin ojacan je u a (Sidran). Na ovaj nacin otkriva se još jedna cinjenica bitna za ubikaciju Sidrone: pripadnici bošnjackog roda Sidran, vrlo vjerovatno, vuku porijeklo iz anticke Sidrone. Princip znanstvene dosljednosti zahtijeva da se vidi da li ima znanstvenih poteškoca i prepreka u lingvistickom povezivanju Sidrin (množina Sidrini) > Sidran. Bošnjacko prezime iz Biograda Sidran sadrži bazu sidr-. Istovjetna baza sadržana je u pomorskom terminu sidro, što je jedna od najstarijih južnoslavenskih posudenica grckog porijekla. Petar Skok smatrao je da je ta rijec ušla u "naš jezik" posredstvom dalmato-romanskog jezika i da potjece od srednjegrckog ??????????? starogr. ???????? ?Slicnog su mišljenja i M. Vasmer i I. Popovic. Termin nije potvrden u romanskim jezicima "tako da on predstavlja jedan od rijetkih pomorskih termina koji su nam došli neposredno od Vizantinaca dok su još njihovi pomorci plovili Jadranom." Iz tog razloga, datira se period "dosta rane srednjovjekovne epohe (upor. e > ? u *sid(?)ro)", odnosno u period VIII-IX vijeka. Prema tome, bošnjacko prezime Sidran moglo bi se dovesti u vezu sa srednjegrckim ?????????? ali se tom povezivanju protivi nekoliko cinjenica: nevesinjski Biograd ne nalazi se na morskoj obali i, u tradiciji roda Sidran, nema spoznaje da su se iz nekog primorskog kraja doselili u Biograd. U romanskoj Dalmaciji, prirodnoj kolijevci u kojoj je preuzeto srednjegrcko , nema antroponima Sidran. Iz tih razloga, nužno se vratiti etimologiji ilirskog porijekla. U razmatranju slavenskih preuzimanja tudih rijeci, ilirskog *sidra- i grckog sidro, od posebne važnosti je nekoliko cinjenica koje su u cvrstoj uzajamnoj vezi. Slavenske provale i doseljavanja na Balkan dogadali su se u periodu VI-VIII vijeka i vjerovatno, pred kraj tog perioda i u bizantijskoj epohi, Slaveni su preuzeli termin sidro. Ta strana rijec grckog porijekla u južnoslavenskim jezicima nije pretrpjela nikakve glasovne promjene. Po principu analogije, hronologije i zajednickog glasovnog zakona, isto vrijedi i za ilirsko sidra-. Ilirska rijec doseljenim Slavenima VI vijeka zvucala je istovjetno kao i grcko sidro Slavenima VIII vijeka, odnosno onim Slavenima koji su se doselili kasnije, u VIII vijeku. Strane i vrlo slicne rijeci slavenski doseljenici preuzeli su na slican ili istovjetan nacin. Naime, kao što je opcepoznato, vecina historicara smatra da su seobe južnih Slavena trajale nekoliko stoljeca. Prema tome, lingvisticki je posve izvjesno da od ilirskog etnika Sidrin nastane bošnjacko prezime Sidran (Sidrin > Sidran). U lingvistickom smislu, u vrlo smjeloj kombinaciji i znatno teže od izvodenja Sidrin > Sidran, bošnjacko prezime Sidran moguce je dovesti u vezu s romanskim i svetackim imenom Isidor. Medutim, znanstveno utemeljenijoj glasovnoj promjeni Isidor > Sidran protivi se docetno r u Isidor, kao i n u Sidran. Od Isidor moguce je izvesti ime *Sidro, Sidran - vrlo teško. Lingvisticke prepreke glasovnoj promjeni Isidor > Sidran potvrduju povijesne onomasticke prilike romanske Dalmacije. Kako informira Konstantin Jirecek, romansko licno ime Isidorus rijetko je na prostoru romanske Dalmacije i ima samo jednu potvrdu. U dalekom romanskom zaledu, gdje uopce nema crkava posvecenih po Svetom Isidoru, vrlo je teško pretpostaviti to ime i njegove izvedenice. Bijela boja osnovna je i najraširenija boja prirode. Iz tog razloga, u mnogim jezicima svijeta i u južnoslavenskim jezicima bio, bijel je jedna od najraširenijih osnova. Slicno je bilo i u ilirskom jeziku. Ilirsko *sidra- sadržano je u danas nepoznatom toponimu Sidramle koji je popisan u nahiji Trebotic (Trabutic) 1468./69. godine. Naziv je složen i cine ga ilirsko *sidra i kompozit mal koji je, po zakonu metateze likvida, otvoren u -mle, s tim što je vokal a oslabljen u e. U bosanskom jeziku, znacenje toponima je Bijeli brijeg. Znacajna jezicka paralela, posebno s aspekta semantickog kalka *sidra > bio, nalazi se u imenu srednjovjekovne hrvatske župe Sidraga. Naziv župe Sidr-aga s imenom anticke Sidrone prvi je povezao H. Krahe, što slijedi i A. Mayer. Kompozit -aga u Sidraga upucuje na antroponimsku bazu i vjerovatno je u vezi sa starogrckim agos, ago "voda, vojvoda" i drugim imenskim elementom u makedonskom antroponimom Kor-agos, ili s imenom Las-agos koje H. Krahe smatra ilirskim i bliskim prethodnom imenu. O Sidragi P. Skok imao je drugacije mišljenje. Oprezno je povezao župski naziv s predslavenskim i sveslavenskim draga - "udolina, do". Petar Šimunovic znatno smjelije izvodi Sidraga od predsl. i svesl. draga. Medutim, Skokovo i Šimunovicevo mišljenje o draga > Sidraga ne može se prihvatiti, ne samo iz razloga što je motivacija naziva - po kojoj je jedno tako važno župsko ime motivirano s predsl. i svesl. draga - dosta neuvjerljiva. Samo po sebi, znatno je uvjerljivije Kraheovo i Mayerovo povezivanje Sidraga - Sidrona, posebno iz još jednog vrlo važnog razloga koji je spomenutim ilirolozima ostao nepoznat. To je još jedan posve izvjestan kalk: Sidraga > Biograd. Naime, srednjodalmatinski grad Biograd upravo je sjedište župe Sidraga. Kao i kod kalka Sidrona > Biograd, hrvatsko-ilirska simbioza rezultirala je kalkom Sidraga > Biograd. Rijec je o logickoj transformaciji jezickog lika najraširenije baze u svim jezicima svijeta. Posve je moguce da su još neki od bosanskih naziva, kao što je Biograd u Konjicu, Biograd kod Gacka, Biograd (Prusac) u središnjoj Bosni, Biograd ili Glamoc, kao i mnoga bosanska Bijela brda, Bijela polja, Bjelušine, itd. semanticki kalki. Ono što na poseban nacin izdvaja nevesinjski Biograd od svih ostalih naseljenih mjesta - pored biogradskog prezimena Sidran - su brojni arheološki ostaci iz prethistorije i antike kojih u ostalim Biogradima nema. Prilikom dosadašnjih ubikacija Sidrone mogucnosti semantickog kalka u potpunosti su promakle A. Mayeru i M. Suicu. Ono što je A. Mayera i M. Suica posebno odvelo na pogrešan put je terminacijski natpis Sidrinos et Asseriates pronaden u blizini Obrovca, odnosno u blizini Biograda. Sidrini koji se spominju u tom natpisu nisu Sidrini iz Ptolemejeve Sidrone. Rijec je o Sidrinima koji pripadaju biogradskoj Sidragi. *** U zakljucnim razmatranjima o Sidroni nužno je zakljuciti slijedece: Ptolemejevi podaci u vezi sa Sidronom nisu najpouzdaniji i u skladu su s brojnim drugim Ptolemejevim nejasnocama i pogreškama što ih sadrži njegova Geografija. Geografske koordinate Biograda u potpunosti odgovaraju Ptolemejevoj geografskoj visini Sidrone, znatnim dijelom i Ptolemejevoj geografskoj širini. Anticku Sidronu najvjerovatnije su porušili Avari krajem VI vijeka. Preživjeli stanovnici Sidrone, poslije njenog rušenja, osnovali su novo naselje i to je, najvjerovatnije, Ravenatov Novas. Pod utjecajem ilirsko-slavenske simbioze, prije sredine X stoljeca, naselje je dobilo slavensko ime Nevesinje "Novo Sinje" (Nova Sidrona). Nazivi Biograd i Nevesinje u cvrstoj su semantickoj vezi s nazivom Sidrona. Historijski i lingvisticki razlozi nalažu da se bošnjacko prezime Sidran, porijeklom iz Biograda, dovede u vezu s ilirskim etnikom Sidrin. Navedeni etnik bio je brojniji i šire rasprostranjen na jugozapadnom Balkanu, istovremeno kao i ilirski pridjev *sidra- i još neki geografski nazivi izvedeni iz ilirske rijeci. Kao i mnogi drugi ilirski etnici, zasigurno je bio rasprostranjen i u drugim dijelovima Rimskog carstva, gdje su ga mogli donijeti rimski vojnici ilirskog porijekla ili izbjeglice iz Sidrone. Terminacijski natpis koji se odnosi na teritorijalne sporove inter Sidrinos et Asseriates, na osnovu kojeg su A. Mayer i M. Suic Sidronu ubicirali u Medvidu, nije najpouzdaniji dokaz na osnovu kojeg se može tvrditi da se Ptolemejeva Sidrona naklazila u Medvidi. Mayerova i Suiceva ubikacija, osim terminacijskog natpisa, nema nikakve druge argumentacije. U odnosu na cinjenicu da je taj natpis pronaden jugoistocno od Obrovca, u kontinentalnom zaledu dalmatinskog Biograda, nema nikakve sumnje da se on odnosi na Sidrine koji su pripadali epihorskoj opcini nekadašnje Sidrage. S velikom vjerovatnocom može se smatrati da je Ptolemejeva Sidrona današnji Biograd kod Nevesinja. ------

---------- PRILOG: Geografska karta (Ilirik i Panonija u "Urbinas 82").