Vraćanje Šerijatu

Savremena svjetska politicka i naucna javnost precutkuju i prividno ne pokazuju dovoljno interesa prema gornjem pita-nju koje se veoma naglašeno i gotovo plebiscitarno postavlja i istice kao vrlo bitan zahtjev novijeg budenja islamskog svijeta. Svakako da ovaj zahtjev nije nikakva improvizacija niti, pak, samo plod emocionalnog uzbudenja i reagovanja. On, bjeloda-no, ima dublje povijesne pretpostavke i socijalno-psihološke komponente. Vjerovatno, da upravo zbog onoga što se krije u tim pretpostavkama i komponentama, a što ovom zahtjevu daje izuzetan smisao i znacaj, Zapad bi htio da ga ignoriše ili, u najmanju ruku, da ga devalvira i prikaže reakcionar-nim. Islamska revolucija u Iranu donekle je prisilila i provo-cirala svjetsku javnost da se malo više, željela ona to ili ne željela, pozabavi spomenutim zahtjevom. Osjeca se cak i kod najuzdržanijih krugova neskrivena tendencija ocitog oponiranja. Cuju se sve glasnija i otvorenija mišljenja da zahtjev vracanja Šerijatu krije u sebi opasnost povratka u srednji vijek i na metode teokratskog despotizma. Pokušacemo najprije da ovaj zahtjev stavimo u njegove odgovarajuce povijesne okvire i da ga lociramo na pravo mjesto. Rekli smo da zahtjev vracanja Šerijatu nije plod improvizacije. On ima mnogo dublje razloge. Mogli bismo ih svesti na slijedece: Svaki musliman je obavezan da živi prema propisima islama. U Kur'anu se ta obaveza potvrduje na više mjesta. Oni koji se ne pridržavaju obaveze oznaceni su kao nevjernici (Maide, 44) nasilnici (Maide, 45) i grješnici (Maide, 47). Kur'an nas obavještava da je u tom smislu upozoravao ranije narode i naglašavao im da se drže propisa Tevrata i Indžila, obracajuci se Muhamedu, a. s., kao posljednjem Božijem poslaniku i upo-zoravajuci ga na tu obavezu. Kur'an kaže: »A tebi objavljuje-mo Knjigu istine da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi, prema onom što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim i ne odstupaj od Istine, koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere ucinio, ali On hoce da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natjecite ko ce više dobra uciniti. Allahu cete se svi vratiti pa ce vas On o onome u cemu ste se razilazili obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za zahtjevi-ma njihovim . . .« (Maide, 48 i 49). Pored toga muslimani su, usprkos periodu dekadence, otu-divanja i raznih deformacija, svjesni povijesne uloge islama ne samo u odnosu na njihov razvoj nego i u razvoju opce ljudske misli. Doprinos islama u tom pogledu bio je veoma znacajan. On je u razvoju covjecanstva obilježio posebnu epohu i dao joj specifican svoj pecat. Snažno je pokrenuo i inspirisao dalji razvoj ljudske misli. U suceljenju sa ranijim cvilizacijama i religijama znao je da na osnovu svojih originalnih kriteirija i mjerila izvrši revalorizaciju cjelokupnog ranijeg iskustva i duhovnog naslijeda. U svom širenju on je konkretno došao u podrucje uticaja i tragova drevne helenisticke, perzijske, indij-ske i kineske kulture. Sve što je zatekao i otkrio u tim kultu-rama i religijama pozitivnog i nepreživjelog i neprevladanog, islam je usvajao i oživljavao i ukljucivao u proces daljeg kretanja. Najobicnija je podvala da je rušio sve što nije islam-sko. Tako je nastala najocitija insinuacija o spaljivanju aleksandrijske biblioteke od halife Omera, koja se, nažalost, još tendenciozno tu i tamo ponavlja. Cinjenica je da islam gaji kult knjige. U tradiciji muslimana je poseban odnos prema papiru. Smatra se velikim grijehom pogaziti papir, sjesti na njega, ili ga unijeti u zahod (WC) i njime se ocistiti. Sve to iskljucivo zbog toga što se na papiru piše knjiga i širi nauka. Zna se da su islamski vladari i vojskovode u mirovne ugovore sa neprijateljem unosili kao osnovni zahtjev isporuku odredenih naucnih djela. Zarobljenici su se otkupljivali ako bi opismenili odreden broj muslimana. Nauka u ocima islama predstavlja najvecu vrijednost. Covjek kao nosilac nauke i saznanja popeo se na pijedestal Božijeg namjesnika na Zemlji kojem je citav kosmos stavljen na raspolaganje. Muslimani su uvijek bili svjesni — nekad manje a nekad više — da za sve ono što su u povijesti ostvarili i stvorili na svim poljima života, zasluga pripada islamu. On ih je izveo iz pustinje u svijet nauke i kulture, iz tmine u svjetlo, od beduina stvorio nosioce visokih etickih vrijednosti. Opcenito, on ih je uveo u povijest. Sa islamom je pocela nova povijest svih naroda koji su ga prihvatili. To se jednako odnosi na arapske i nearapske narode (adžem). Svi su se, i u svim krajevima svijeta, oformili kao poseban idenititet sa vlastitom kulturom, vrijed-nostima i povijesti. Nepobitno je da je u sudbini svih musli-manskih naroda islam igrao najpresudniju ulogu i vršio najpresudniji uticaj. Prilicno dug i težak period dekadence kojeg su preživlja-vali muslimani, a ciji se tragovi i opterecenja još osje-caju, nije znacio odredivanje i otudivanje od islama. Prije bismo to mogli nazvati mirovanjem, zatvaranjem u sebe poput puža kada se zavlaci u školjku koju nosi na sebi, ili poput ježa kada se ovije svojim bodljikavim plaštem. Ocito, specifi-can i karakteristican vid samoodbrane u trenutku jednog po-vijesnog predaha. Muslimani su na taj nacin htjeli da po svaku cijenu sacuvaju svoje vrijednosti. Nisu dozvolili da ih izgube. Vjerovali su i znali da bi time izgubili i svoje povijesno bice. Islam je i tu, u toj hermeticki zatvorenoj situaciji, prividnoj izolaciji i pasivizaciji, pokazao neizmjernu snagu i vitalnost. U najtežim casovima i kriticnim situacijama uvijek je osvježavao nadom, pouzdanjem i vjerom u Boga i u sebe. Musliman, bez obzira na kataklizme kroz koje je prolazio, nikada nije pao u ocaj, i nikada nije izgubio nadu u Božiju pomoc i bolju bu-ducnost. Osjecao je u sebi duhovnu snagu, iako u latentnom stanju, koja ga je držala i ulijevala nadu. Muslimanske mase nisu se nikada kolebale. Kolebanja i nedoumice moglo je biti kod inteligencije pa i kod uleme. Mase su uvijek vjerovale u islam. U savremenom budenju muslimana islam je zacijelo odi-grao i igra glavnu ulogu. U svim otporima i revolucijama u islamskom svijetu predstavljao je pokretacku snagu, iako su u mnogim slucajevima sekularisiticke snage uspjele poslije po-bjede da uzmu vlast u svoje ruke i zahvaljujuci vanjskim medunarodnim snagama, nametnu se narodu i iznevjere njihove želje i principe revolucije. Bilo je i takvih anomalija da šef države ne zna maternji jezik, jezik svoga naroda. Bilo je slucajeva najgrubljeg progona vjere i necuvenog ponižavanja samog Kur'ana. Sve je to cinjeno pod uticajem stranih i tudih ideja i sistema. Najveci dio politickih, prosvjetnih, kulturnih, ekonomskih i drugih kadrova u islamskim zemljama odgajan je i školovan u evropskim školama i u duhu evropske misli. Na drugoj strani imamo jedan broj zemalja koje tvrde da, tobože, provode i primjenjuju Senat. Treba bez ikakva ustru-cavanja reci da je tu vrlo malo, gotovo nimalo Šerijata. Upravo u tim zemljama do jucer su vladali ne samo feudalni, nego cak i robovlasnicki odnosi. U tim zemljama ropstvo je nedavno zvanicno ukinuto. Tek prošle, 1980. godine u jednoj, a u drugoj prije nekoliko godina. Zapadna misao se u islamskim zemljama dvojako kompromitovala i diskvalifikovala. Prije svega ona se u tim zemljama predstavila u vidu ekspanzionistickih i eksploatatorskih osvajanja. Tu se izrazito ispoljila kao porobljivacka i izrabljivacka sila. Pored toga ona se ponašala u islamskim zemljama kao negator i deformator islama, njegovih vrijednosti i duhovnog naslijeda. Nastajuci i radajuci se u uvjetima sukoba sa crkvom još u srednjem vijeku, ona je u sebe sve više poprimala sekularisticko-pozitivisticke elemente da bi na kraju, u naše vrijeme, prerasla i dobila obilježje materijalisticko-marksistickog ucenja koje negira postojanje Boga. Upravo zbog nedostatka ovog duhovnog elementa i zbog njene iskljucivo sekularisticko-laicisticke naravi, evropska mi-sao se dovoljno potvrdila kao nesposobna da riješi problem covjeka. Dovela ga je u dosta složenu situaciju i za-mršen lavirint. Našoj civilizaciji, kako prognozira E. From, ozbiljno prijeti brodolom. Vecina ljudi, istice on, mora shvatiti da se ovako više ne može. Ovim nacinom života nismo i ne možemo biti sretni. Vjerujem da ce se pojaviti ljudi koji ce ukazati na tu istinu na jedan uvjerljiv nacin. Pomišljam na velike likove proroka koji su se u historiji pojavljivali u ovak-vim kiriticnim trenucima. Mislim da cemo sada u kontekstu gornjih cinjenica moci mnogo bolje shvatiti zahtjev vracanja Šerijatu. Nije teško uvidjeti njegov dublji smisao i opravdanje. Taj zahtjev pred-stavlja odgovor na pitanje koje je veoma aktuelno. Ono se nije postavilo samo pred muslimane. Danas svi pitaju: 'Kuda ideš, covjece?!' — 'Quo vadis, domine', pitanje koje je izgovorio Sveti Petar kada je vidio kako Isaa, a. s., (Isus) vode na Golgotu. Niko ne može poreci da se savremeni covjek primice svojoj golgoti. Culi smo o tome glas Eriha Froma, jednog od najvecih poznavalaca savremenog svijeta. I ne samo Froma. Mnogi upo-zoravaju na predstojeci brodolom naše civilizacije. Sada je, ka-ko i From navodi, samo pitanje da li ce biti dovoljno camaca za spašavanje. Ako su muslimani uocili, spoznali i postali svjesni ove i ovakve situacije i vec poceli da razmišljaju o camcima za spa-šavanje, šta bi u tome bilo cudno i ko bi mogao imati bilo kakvo pravo da im na to prigovori? Neka se spašava svako onako kako umije, jer na to ima neprikosnoveno pravo. Izlaz u vracanju Šerijatu ne znaci okretanje prošlosti i vracanje na-trag. On znaci traženje onoga što nedostaje u savremenom životu — duhovne eticke komponente koju islam zaista može ponuditi. Savremena civilizacija našla se pred brodolomom upravo zbog toga što joj nedostaje ova komponenta i što po-civa iskljucivo i samo na materijalnoj komponenti, i što, ustvari, cini osnovnu karakteristiku evropske misli i obadva njena dijela. Ona nudi samo kruh, a od samog kruha se ne živi.