Fatamorganska negiranja bosanske i bošnjacke egzistencije

Politike poricanja: o metapolitici i bosanskoj alterpolitici, Sarajevo: DES. Knjiga prof. dr. Esada Zgodica Politike poricanja: o metapolitici i bosanskoj alterpolitici razmatra egzistencijalna pitanja za samu Bosnu i Hercegovinu, koja su ujedno i nezaobilazna u današnjem iskrivljenom diskursu o njoj i njenom neodvojivom, bivstvenom i povijesno utemeljenom elementu - Bošnjacima, narodu koji je opstao i ostao, uprkos pesimisticnim prognozama, kao i njegova, vec spominjana, jedina država - Bosna i Hercegovina. No, medutim, mnogi pseudoznanstvenici opijeni gorkim pansrpskim i panhrvatskim nacionalizmom i šovinizmom, i unaprijed inspiriranim ekspanzionistickim teritorijalnim preukupacijama i osvajanjima, uz svesrdnu pomoc odredenog broja zapadnjackih uglednika i politicara, koji obolijevaju i pate od istog problema kao i njihovi prethodnici, nastoje da ospore povijesnu egzistenciju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, zemlje koja svoje utemeljenje nalazi u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i naroda koji je nasljednik tradicije i obicaja dobrih Bošnjana. Zato je autor u svojoj knjizi, upravo, pokušao argumentima, s jednog trezvenog znanstvenog stajališta - prethodno oslobodenog od opasnih subjektivizacija svake vrste, replicirati i razuvjeriti sulude i, ponekad, infantilne medijatore nacionalšovinistickih ideja, kako one u susjedstvu tako i one iz okcidentalne hemisfere, i ukazati na svu nekonsekventnost i neutemeljenost njihovog mišljenja. Knjiga se svojim sadržajem namece svima onima koji misle Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake u jednom pozitivnom ozracju, te su svjesni same njihove osebujnosti i kompliciranog historijskog egzistiranja, ali, takoder, i evolutivnog produciranja. S druge strane, knjiga treba da posluži i kao svojevrstan dokaz, ali i opomena mnogobrojnim kolonama onih koji osporavaju Bosnu i Bošnjake da to više ne mogu raditi, narocito ne nicim izazvani i ni od koga pozvani, jer Bosnu i Bošnjake ima ko perom braniti od agresivnih nacionalistickih politika koje su najcešce uzrokovane stereotipijama i predrasudama. U pogledu sadržine, knjiga je sastavljena iz dva dijela, uz prethodno dati uvod o poimanju metapolitike, pa se tako prvi dio bavi, uglavnom, politikama poricanja Bosne i Bošnjaka, dok drugi dio tretira pitanje konstruiranja alterpolitike u Bosni i Hercegovini, ali i kod Bošnjaka. Zgodic je pionir kad je posrijedi pojam metapolitike i njegova kontekstualizacija i uvodenje u bosanskohercegovacki diskurs. Naš autor opsežno definira i eksplicira pojam metapolitike i onog metapolitickog, nalazeci mu topos i odredujuci mu ulogu u bosanskom društvu, ali, s druge strane, pokazuje i jednu specificnu emancipatorsku dimenziju u poimanju i kreiranju alterpolitike u Bosni i Hercegovini. Autor je svjestan diferentnih poimanja pojma metapolitike, ali on formulira jedno vlastito tumacenje ovog pojma, dosta drugacije od onih u upotrebi, pa, samim time, rezerviran je i prema shvatanju metapolitike kao onog pretpolitickog, ali i poimanju metapolitike u desnicarskom diskursu, smatrajuci navedene primjene ideologiziranim i spoznajno sterilnim. Spomenuta primijenjena zastranjenja u poimanju metapolitike iznjedrila su i Zgodicevu potrebu za drukcijim poimanjem metapolitike, ovdje, uglavnom, kao pojma koji karakteriše stanje egzistencijalne opasnosti, ugroženosti samog opstanka, uništenja života jednog društva, nacije, države, ili, u krajnjem slucaju, cijelog covjecanstva. Zgodic smatra da se period od prvih višestranackih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, pa do danas može oznaciti kao izvanredno stanje, te bosansku politiku u tom periodu oznacava kao iznudenu metapolitiku koja je s onu stranu normalno pojmljene, istinske, racionalne i slobodne politike. Uzroci koji prisiljavaju na politiku u metapolitickom diskursu, pored ostalih, su poricanja bošnjackog nacionalnog identiteta, egzistentne prijetnje opstanku Bosne i Hercegovine kao države, te degradacija identiteta individua u kontekstu neokapitalisticke tranzicije koja je nošena na krilima globalizacije. Evidentno je da su Bošnjaci, u poimanju Zgodica, najviše izloženi metapolitici kao prisili, stoga je politikama koje poricu iste posvetio veliku pažnju i replicirao medijatorima takvih politika, onima iz srpskih i hrvatskih nacionalistickih krugova, ali i nekim zapadnim autorima koji osporavaju Bošnjake i njihovo historijsko porijeklo. Osporavanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, te degradacija gradanskog identiteta u Bosni i Hercegovini su manifestna prepreka emancipiranju i kreiranju slobodne, demokratske i proevropske bosanske i bošnjacke egzistencije, koju autor oznacava kao postmetapoliticku, a sve dok ova osporavanja postoje, i dok su djelatna, prognozira se da cemo mi živjeti jednu bosansku metapoliticku stvarnost. Osporavanja Bošnjaka su mnogovrsna i autor ih je potpuno svjestan, te ih pokušava eksplicirati kroz negativne dehumanizirajuce karakterologije Bošnjaka koje dolaze od srpskih i hrvatskih nacionalista, mada Zgodic zna i za neke muslimanske intelektualce, u prvoj polovini dvadesetog stoljeca, koji su Bošnjake okarakterizirali negativno, a to su, prije svega, bili muslimani koji su se prohrvatski i prosrpski orijentirali. Takoder, postoje i drugacije karakterologije, pa neki bošnjacki autori smisleno Bošnjake pozitivno karakteriziraju, isticuci njihovu superiornost, istovremeno obnašajuci tako i funkciju odbrane spomenutih od negativnih poricanja koja su prema njima bila direktno ili indirektno usmjerena, te ih svrstavamo u pozitivne karakterologije Bošnjaka. Bošnjacko poricanje ide tako daleko da se, nerijetko, negira njihovo povijesno postojanje i veza s dobrim Bošnjanima, obicno ih smtrajuci, pri tome, u etnickom smislu Srbima ili Hrvatima, proglašavajuci ih, istovremeno, neznalicama, lijencinama i ljudima koji još nisu svjesni ni uloge higijene u vodenju zdravog života. Na drugoj strani poricatelji cesto Bošnjake pežorativno nazivaju i Turcima, dok ih neki drugi nazivaju i cvijecem hrvatskog naroda, ili starim dobrim Srbima koje treba ponovo preobratiti na veru pradedovsku. U ocima srpskih i hrvatskih nacionalistickih krugova Bošnjaci figuriraju i kao jedna izmišljena nacija, kako autor rezimira, okarakterisani su Bošnjaci i nazivima kominternovska, komunisticka, novokomponovana, socijalisticka ili oktroirana nacija. Osporava im se, od poricatelja iz susjedstva, da su oni posebna nacija, te se cin njihova proglašenja nacijom, obicno, tumaci kao 'podvala komunista i Tita', cime je, prema iluzornom mišljenju spomenutih poricatelja, samo još više zaoštreno srpsko-hrvatsko pitanje i njihovi medusobni odnosi. Bošnjaci se smatraju samo posebnom vjerskom grupom dok su u etnickom smislu, ili etnicki Srbi, ili etnicki Hrvati, zavisno od toga ko vrši poricanja. Pozadinu ideologije izmišljenih nacija cini ekspanzionisticki teritorijalni nacionalizam, koji teži likvidaciji etnicki stranog i nepoznatog da bi mogao ostvariti svoju krajnju svrhu, što se ocitovalo i kroz sam cin genocida nad Bošnjacima u zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Osporava se Bošnjacima jako cesto i njihovo povijesno utemeljenje u srednjovjekovnoj Bosni, historijska tradicija njihove oblikujuce narodne samosvijesti te se proglašava necim što nije dugog vijeka, potpunost njihovog nacionalnog identiteta koji se reducira na religijsku osnovu, te im se, na kraju, porice pravo na njihovo nacionalno ime i pravo da svoj jezik imenuju bosanskim jezikom. Naime, osporava se Bošnjacima bilo kakva veza sa dobrim Bošnjanima -stanovnicima srednjovjekovne Bosne, ali ide se i tako daleko u poricanju, pa se smatra da se ne može uopce govoriti o bogumilskom narodu. Neargumentirano se, dalje, misli da je nacionalna svijest Bošnjaka 'izum' tek druge polovine dvadestog stoljeca, da su oni samo vjerska grupa, prema kvazisudu poricatelja, uglavnom nastala nasilnim primanjem islama, te da nemaju nikakve etnicke posebnosti. No, medutim, jedna od najvecih iluzornosti je i poricanje prava Bošnjacima da sami sebe nazivaju spomenutim imenom, te poricanje njihova prava da svoj bosanski jezik tako oznacavaju, pri tome, obicno, smtrajuci da je isti samo fikcija i da ne postoji, nego da je to, u suštini, srpski ili hrvatski jezik. Zgodic tako rezimira da bošnjacka politika, umjesto da djeluje racionalno i funkcionalno, se krece u sferi egzistencijalne metapolitike, boreci se za vlastito priznanje i egzistencijalni opstanak, neprestano vodeci politiku poricanja njenih poricanja. Poricanja Bošnjaka koja dolaze od izvjesnih akademski obrazovanih ljudi iz zapadne hemisfere, narocito, zabrinjavaju, te su skoro komplementarna poricanjima koja dolaze od srpskih i hrvatskih nacionalista. Ovu vrstu osporavanja možemo eksplicirati neadekvatnim poznavanjem same historije Bosne i Hercegovine i povijesnog utemeljenja samih Bošnjaka. Nazivaju spomenuti neupuceni stranci Bošnjake nekad Srbima, nekad Hrvatima, zavisno od licne sklonosti i preferencija samog poricatelja, pri tome osporavajuci bilo kakvo povijesno utemeljenje njihove nacionalne svijesti. U ocima takvih stranaca Bošnjaci su samo Srbi ili Hrvati koji su pod presijom primili islam, uglavnom za vrijeme osmanske vladavine na ovim prostorima. Nepokolebljivi su u tome da je sam Tito oktroirao muslimansku naciju i da je to, po svemu sudeci, samo njegova zasluga, što je on uradio iz licnih ili, pak, samo njemu svojstvenih interesa. Autor smatra da je normalna, racionalna, funkcionalna i demokratska politika, ili politika koja preferira opce dobro moguca samo tamo gdje su vec riješena supstancijalna pitanja, a kakva su i pitanje opstanka same države i pitanje njenog internog državnopravnog uredenja. Ni jedno, ali ni drugo u Bosni i Hercegovini nije riješeno, i predmet su, kako kaže Zgodic, iznudenog metapolitickog djelovanja unutar postojece postratne metapoliticke stvarnosti. Hrvatski poricatelji bosanskohercegovacke države poricu bilo kakvo povijesno utemeljenje iste i samu mogucnost njenog opstanka, te osporavaju same njene državne granice. Smatraju da je BiH izum komunizma i da ranije nije postojala, da je ona hrvatska zemlja i da njene neke dijelove treba ponovo pripojiti matici Hrvatskoj. Megalomanske hrvatske halucinantne pretenzije idu tako daleko da Bosnu i Hercegovinu smatraju samo geografskim trbuhom Hrvatske kojeg se ona ne može, sve da hoce, odreci, jer je dio nje same. S druge strane, srpski nacionalisti, takoder, negiraju pravo Bošnjacima na Bosnu i Hercegovinu, smatrajuci je starom srpskom zemljom. Bosnu i Hercegovinu, kao i Hrvati, smatraju vještackom tvorevinom, a Dejtonsku Bosnu i Hercegovinu etiketiraju kao državu koja nema nikakvog smisla, pa na tragu analogije konkluziraju da ne treba ni da postoji. Poricatelji Bosne i Hercegovine, iz ovog korpusa, sanjaju o pripajanju iste Velikoj Srbiji, državi u kojoj treba da žive svi Srbi, a njene državne granice smatraju ništavnim i nepostojecim. Fantazijama pesimisticke futurologije Zgodic oznacava nastojanja okcidentalnih poricatelja Bosne i Hercegovine, kao države koja nema nikakvog povijesnog utemeljenja, niti mogucnosti samog njenog opstanka. Poricanja ovdje idu u dva smjera, nakon rata protiv Bosne i Hercegovine i njene dejtonske konstitucije, osporava joj se svaka mogucnost njenog povijesnog opstanka kao države, na jednoj strani, i, negirajuci njenu povijesnu državnu tradiciju, pod odredenim, ali, po svemu sudeci, nepoznatim, okolnostima, daju se izvjesne šanse opstanku i teritorijalnom integritetu same Bosne i Hercegovine, na drugoj strani. Zaista ovdje figuriraju fantazmagorijske konstrukcije negiranja i osporavanja Bosne i Hercegovine kao države, koje polaze od, navodne, nužnosti za komadanjem spomenute na etnicke entitete i stvaranja novog Lesota, preko pesimisticnih pretpostavki za sam njen opstanak, trezvenom razumu neimanentnih prijedloga za kompenziranjem teritorija, mimikriranog zahtjeva za humanim preseljenjem, pa do negiranja svake mogucnosti opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Druga skupina poricatelja sa Okcidenta, narocito ona radikalna, smatra da Bosna i Hercegovina nikad kroz historiju nije bila država te da ona to i ne može biti, dok zastupnici blaže varijante, manje radikalne, ovog istog uvjerenja, mišljenja su da Bosna i Hercegovina nikad kroz historiju nije bila država, ali da ona to, pod posebnim uvjetima, ipak, može postati u vremenu koje dolazi. Ono što ovdje najviše iritira je, svakako, i cinjenica da zapadni autori koji negiraju Bosnu i Hercegovinu posjeduju jako sumnjivo znanje o njoj i njenoj historiji, te nas, istovremeno, zabrinjava kako ti neprikosnoveni autoriteti dozvoljavaju sebi toliki luksuz, i kako potpuno uvjereni u ono što govore, negiraju jednu državu koja ima svoje povijesne korijene i svoj povijesni humus. Oni ne znaju da zemlja koju negiraju i svojataju egzistira, vec vijekovima, ispunjena osebujnim supstratom koji je cini jedinstvenom, a da ni sami nisu svjesni da su se, ocigledno vodeni zabludama i lažnim putokazima, upustili u prosudivanje onoga što dovoljno ne poznaju i što za njih cini sferu nepoznatog. Prepoznaje Zgodic figuriranje metapoliticke stvarnosti i u sferi tranzicijskih procesa, tj. u odnosu bosanskih gradana prema nadolazecem kapitalizmu. Krucijalni egzamplari tranzicijskog procesa u Bosni i Hercegovini su omasovljene lihvarske radnje koje razaraju, ionako slabu, moc državnih temelja, neefikasna moc državne legislative cije su refleksije pogubne za samu državu i društvo u cjelini, porast siromaštva koje je dostiglo neslucene razmjere - što je direktno u vezi sa kolapsom bosanskohercegovacke privrede i otpuštanjima radnika sa posla. Zabrinut je Zgodic svakodnevnim primjerima pretvaranja demosa u vulgus, što nas rastužuje i naše nade za boljim vremenima cini sve više neizvjesnijim, nerealnijim, a nerijetko i sizifovskim. Autor traži alternative neoliberalistickoj ideologiji nametnutoj izvana i dijelom produciranoj od lokalnog provincijalizma, koja, evidentno je to, u tekucem tranzicijskom procesu dovodi do razaranja ljudskih identiteta i nesigurnih temelja društva, te nalazi da je to apologiranje ideje socijalne države. Problematizira, nadalje, autor, prvi medu bosanskohercegovackim autorima, i problem elita u Bosni i Hercegovini, te se bavi pitanjem njihova (ne)postojanja i rekonstruiranjem njihove odgovornosti za dogadaje u zemlji u toku devedesetih godina prošlog stoljeca, kao i njihovim uticajem na negativne indikatore tranzicijskog procesa u zemlji. Postojanje bošnjacke elite nailazi na velika negiranja od standardnih i dobro poznatih aktera, koji su mišljenja da predmetna elita ima intencije da stvori etnonacionalnu državu za sebe, da je u velikoj mjeri odgovorna za ratove na prostorima ex-jugoslavije, ali i da vrši prekvalifikaciju autora iz srpskih i hrvatskih krugova u svoje redove, kako bi mogla raditi na afirmaciji svojih nacionalnih atributa, gdje se ozbiljno problematizira i pitanje bosanskog jezika i njegovog postojanja. Pita se Zgodic postoji li u Bosni i Hercegovini nezavisna intelektualna elita ili je sebi to pravo, prije svega, pribavila ekonomska i politicka oligarhija, koja, kako vrijeme prolazi, postaje sve bogatija i malobrojnija, na jednoj strani, dok, na drugoj strani, gradani Bosne i Hercegovine, obicni ljudi, sve teže egzistiraju i na rubu su siromaštva, jer je kroz nelegalnu privatizaciju veliki broj njih ostao bez zaposlenja, pa tako i izvora egzistencije za sebe i svoju porodicu. No, medutim, sve ukazuje na to da je bošnjacka elita i u zadnjem ratu protiv Bosne doživjela strašan elitocid, iako primjere njihove egzekucije možemo naci, nerijetko, i u stoljecima koja su iza nas i koja su obilježena pojedinacnim i masovnim slucajevima egzekucije ili, pak, nerazjašnjene smrti obrazovanih Bošnjaka. Zgodic zna i za cinjenicu koja ide u prilog tvrdnji da su mržnju medu bosanskohercegovackim narodima raširile nacionalne politicke elite, te da su one, istovremeno, i najveca prepreka procesu pomirenja izmedu naroda u Bosni i Hercegovini. Smatra on da su nacionalne politicke elite glavna prepreka konstituciji bosanskohercegovackog društva kao gradanskog društva, za koje se bore multietnicke partije u Bosni i Hercegovini i neki medunarodni akteri. Zgodic pokušava prepoznati, konstruirati i suprostvaiti adekvatnu alterpolitiku postojecoj i figurirajucoj metapolitickoj stvarnosti u Bosni i Hercegovini. Pod alterpolitikom ovdje se podrazumijeva drugacija politika u odnosu na faktokratsku politiku. Traži autor, ovdje, i aktivniji doprinos bosanskohercegovacke inteligencije u samom procesu konstruiranja alterpolitike postojecoj faktokratskoj politici koja razara multietnicko, multikulturalno i multireligijsko lice Bosne i Hercegovine. Sugerira se autohtonim narodima, kao i Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini da treba da teže izgradnji bosanskohercegovackog društva kao civilnog društva, jer to je jedini put do prosperitetnije buducnosti. Dalje se predlaže cuvanje i njegovanje bosanske kulturne autenticnosti, koja se nalazi pod raznim presijama i svojatanjima, te se u njoj prepoznaje horizont ocuvanja i afirmiranja bošnjackog nacionalnog individualiteta u nastupajucim globalizirajucim previranjima. Svjestan je autor i problema koji su vezani za samu bosansku državu u tekucem tranzicijskom periodu, što on, ovdje, markira kao etatisticko pitanje, koje je potrebno, još jednom, iznova, emancipatorski promisliti. Bosanska država treba da bude jaka demokratska država, ali ogranicena u svojim mogucnostima, istinska socijalna država, konstruirana po mjeri njenih gradana, takvom je priželjkuje naš autor, te u njoj vidi aktera bez kojega nece biti moguce oblikovati ni civilno društvo. Kroz formu replika na politike poricanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, autor želi dokazati nekim neupucenim subjektivnim sveznalicama sa Okcidenta koliko, zapravo, nisu u pravu kada negiraju bošnjacki nacionalni i bosanski državni identitet. Zgodic pokušava shvatiti samu intenciju i kauzalitet izrecenih poricanja, na kraju, hipoteticki zakljucujuci da je tu najvjerovatnije rijec o nedužnom neznanju bosanske povijesti i osebujnosti bošnjackog nacionalnog individualiteta. Replicira naš autor osporavateljima bosanske države i bošnjackog naroda i uvjerava ih, istovremeno, upucujuci ih na cinjenice da: socijalizam nije stvarao nacije, pa tako nije stvorio ni bošnjacku, nego je stvaro društveni ambijent za nastanak nacija koje su imale osebujan povijesni razvitak; nacija jest to što jest - tako da je uzaludno poricati ono što je samo iznudilo svoje priznanje, ili pokušavati ukinuti ono što ne dozvoljava da se ukine; nema etnicki ciste nacije, pa tako i bošnjaštvo ima avarsko-slavenske i ilirsko-romanske korijene, dok su teze o Bošnjacima kao islamiziranim etnickim Srbima i etnickim Hrvatima neutemeljene i lažne; etnokarakterologije su stvar konzervativno-desnicarskih ideologija i obicno su u službi agresivnog nacionalizma, u što nas uvjeravaju izložene ideje nekih srpskih i hrvatskih nacionalista; egzistira diferencija nacije u postajanju i nacije u postojanju, koje moramo biti svjesni, jer to je slucaj i sa bošnjackom, dovršenom, modernom nacijom, nacijom u postojanju, dok su uvjeti njena postajanja historijski prevladani i nisu dio njene moderne egzistencije; prosrpska i prohrvatska identifikacija Bošnjaka uvijek je bila motivirana ili svojevrsnim prisilama ili, pak, nekim politickim i pragmaticnim razlozima, dok, skoro, nikad nije bila motivirana etnickim razlozima; i uprkos raznim negiranjima bosanske države i njenog povijesnog kontinuiteta, evidentno je da je ona vec u srednjem vijeku bila zasebni teritorijalni, državni i politicki individualitet, te da je svoju nezavisnost, posebnost i cjelovitost, nekad uistinu i uz puno poteškoca, ipak, uspjela sacuvati. Zgodic pledira stvaranje istinskog civilnog društva u Bosni i Hercegovini koje ce biti odvojeno od države, ali i u meduzavisnosti s njom, što je odlika demokratskih politickih sistema. Organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini moraju preuzeti na sebe brigu oko stvaranja uslova u kojima bi se razvijalo i djelovalo civilno, ili gradansko društvo, ali je u njegovom profiliranju znacajan i doprinos nevladinih organizacija koje, u perspektivi, trebaju mnogo više raditi na njegovom konstruiranju. No, medutim, prije nego što udemo u proces izgradnje gradanskog društva u Bosni i Hercegovini, prije toga se mora postici, uvjeren je autor, socijalno bazicni konsenzus i konsenzus oko novouspostavljenih vrijednosti, a onda procesima politicke socijalizacije raditi na oblikovanju bosanskohercegovackog gradanstva kao politickog naroda. Društvenopovijesnom bicu Bosne i Hercegovine, rezimira Zgodic, najviše odgovara da se ona ustavnopravno uredi kao demokratska teritorijalna država svojih gradana zasnovana na izgradnji civilnog društva. Stvaranje Bosne i Hercegovine kao gradanske države zahtijeva njeno unitarno uredenje, koje pretpostavlja postojanje samo jedne države na njenoj teritoriji, dok se prava i slobode njenih etnickih subidentiteta mogu osigurati ustavnopravnim riješenjima. Konstatira autor da trebamo težiti konstruiranju novog gradanskog politickog identiteta, novog gradanskog ethosa, do kojeg možemo doci prcesima nove politicke socijalizacije. Konstrukcija Bosne i Hercegovine kao gradanske države uveliko odgovara i Bošnjacima, kao njenom konstitutivnom elementu, jer omogucava ocuvanje same njene teritorije u multinacionalnom sklopu i, istovremeno, fundusa za koji su Bošnjaci povijesno vezani i bez kojeg ne mogu fakticki egzistirati. Bošnjaci ce tek u gradanski konstituiranoj Bosni i Hercegovini biti u prilici da se istinski osvijeste i izmodeliraju svoje demokratske pretpostavke, dok, s druge strane, nece biti na udaru, uprkos strahovima nekih radikala, njihova religijska osjecanja, ali ni njihova tradicija i obicaji, te ne treba da stvaraju iluzorni strah od necega što je u svojoj esenciji pozitivno. Kulturna hegemonija koja prodire iz evroatlantskog svijeta u poskomunisticke zemlje, pa samim time i u Bosnu i Hercegovinu, ugrožava razvoj civilnog društva, jer obezlicava ono njihovo unikatno, obicajno i tradicijsko, te ih cini neoperativnim i neperspektivnim. Misli autor da mi u Bosni i Hercegovini moramo istrajavati na njegovanju bosanske i bošnjacke kulturne autenticnosti, da nam je to jedina obecavajuca futuristicka pretpostovka na kojoj možemo izgradivati Bosnu i Hercegovinu kao unitarnu državu slobodnih i punopravnih gradana, kao politickog naroda. Na ovaj nacin, njegovanjem autenticne bosanske i bošnjacke kulture, sudbinu Bosne i Bošnjaka cinimo mnogo izvjesnijom, jer to je najbolja odbrana od raznih redukcionistickih nasrtaja na naš identitet, naravno, uz kulturu konvergencije koju trebamo njegovati zbog našeg bogatog i višedimenzionalnog kulturnog naslijeda. Sasvim je jasno da obrazovanje bošnjacke nacionalne svijesti kod svake generacije, putem složenih procesa socijalizacije, treba da bude obaveza, jer samo tako se možemo zaštiti od mnogovrsnih poricanja i nasrtaja na naš identitet. Pretpostavke istinske edukacije, operirane od vanjskih mistifikacija i zastranjenja, u Bosni i Hercegovini su garant bolje, ugodnije i svjetlije buducnosti, koja nece biti zasnovana na lažnim znanjima historije, tradicija, obicaja, izokrenutim videnjima onog religijski drugacijeg i sl. Apologira autor i slobodu mišljenja i pisanja kao izlaz iz vladajucih tamnica lažnog znanja, i kao obecavajuci fakt prosperitetnije sutrašnjice, ali i kao preventivni faktor koji otežava posao nasilnim poricateljima onoga što se osporiti ne može. Da bismo istupili iz metapoliticke stvarnosti, neophodno nam je da težimo stvaranju jedne snažne, unitarne države, koja ce svojim ustavnim odredbama biti ogranicena i odvojena od civilnog društva, s kojim ce biti u neprestanoj meduzavisnosti. Samo gradanska Bosna i Hercegovina, jaka i stabilna država, koja ustavom cuva prava i slobode svojih etnickih subidentiteta i koja njeguje svoju kulturnu autenticnost i osebujnost, garantuje nam izvjesniju i sigurniju buducnost, rehabilitiranu od trenutne egzistencijalne metapoliticke stvarnosti. Rezimira autor da mi moramo prvo riješiti naše egzistencijalne metapoliticke probleme, uprkos himnicnim prijedlozima neoliberalista, globalista i kosmopolista, te stvoriti jaku državu koja ce biti u stanju da se održi u trenutnom metežu globalnog diskursa, cuvajuci, pri tome, svu osebujnost svog supstrata. Obradovan sam cinjenicom da jedan ovakav rukopis, humanisticki i emancipatorski, prije svega, mogu preporuciti, istovremeno sav sretan i ohrabren argumentima i instrukcijama koje su postale dio mog saznanja o Bosni i Hercegovini, o Bošnjacima i o nama, što moje brige znacajno umanjuje, moj san cini puno mirnijim, a moju sutrašnjicu mnogo izvjesnijom. Konstatiram da je lahko koracati kroz život, ako slijedimo plemenite, istinske i realne ciljeve koji nas neprestano usmjeravaju i našim radnjama daju smisaon prizvuk, a uvjeren sam da jednu takvu dimenziju ima i naš rukopis. Autor je u želji da eliminira ono sizifovski tragicno u egzistiranju jedne države, jednog naroda i nas samih upravo tragao za takvim ciljevima.