Muslimani moraju postići konsenzus o ključnim pitanjima vjerskog i kulturnog razvoja

Intervju: prof. Mehmedalija Hadžic Razgovarao: Adnan Silajdžic

Kao posljedica traganja za vlastitim identitetom s kraja prošlog i na samom pocetku 21. stoljeca u Bosni i Hercegovini je došlo do snažne pluralizacije/polarizacije religijskoga mišljenja u cijem je središtu smješteno pitanje re/interpretacije islamske Tradicije (Sunneta), odnosno Identiteta. Izmedu pretjeranoga islamskoga akademizma, s jedne, i nemuštoga, odnosno beživotnoga muslimanskoga tradicionalizma, s druge strane, koji proteklih godina nisu mogli zadovoljiti ocekivanja mladih generacija i promotora tzv. individualne ili difuzne religioznosti, raznoliki pravci tumacenja islama nalaze pogodno tlo za pojavu i polagahni razvoj. Sa svojim specificnim religijskim shvacanjem svijeta, specificnim uredenjem socijalnih i u najširem smislu društvenih odnosa medu ljudima, oni, nesumnjivo, ostavljaju reperkusije na društvenu praksu muslimana Bošnjaka. Uz duboke društvene, politicke i kulturološke procese koji se trenutno odvijaju u našemu društvu, pluralizam tumacenja islama bit ce jedan od znacajnih faktora njegova razvoja, a samim time i razvoja islamske zajednice u narednih nekoliko desetljeca, spram koga se moramo ozbiljno i krajnje odgovorno odrediti. Kada kažem «moramo», onda želim kazati da raznolike škole ezoterijskog i egzoterijskog tumacenja islama danas u Bosni i Hercegovini, zbog svoje složenosti, zahtijevaju svestraniju valorizaciju ne samo teologa nego i povjesnicara, sociologa, filozofa, politologa i pravnika. Nažalost, dosada se nije pojavila niti i jedna ozbiljnija i kriticki svestranija studija koja ovu pojavu sagledava unutar krize modernog islamskoga identiteta koja vec punih dvadeset godina određuje razvoj bosanskohercegovacke islamske zajednice i njenih institucija. O tim složenim procesima, njihovim izazovima za vjerske institucije Bošnjaka muslimana, teorijskim stajalištima naših istaknutih intelektualaca za ovaj broj «Znakova vremena» razgovaramo sa Mehmedalijom Hadžicem, bivšim ambasadorom naše države u Saudijskoj Arabiji i bivšim savjetnikom za šerijatska pitanja u Kabinetu aktualnog reisul-uleme Mustafe Cerica. 1. Spadate medu one intelektualce koji su imali zapaženu ulogu u ocuvanju i afirmaciji vjerskog i kulturnog identiteta muslimana Bošnjaka u drugoj polovini 20. stoljeca. Da li biste mogli naznaciti osnovne linije razvoja bosanskomuslimanskoga identiteta u 20. stoljecu? 1. Kao što je znano, na ovim prostorima su se u vrlo zgusnutim vremenskim razmacima zgadali neki od najznacajnijih dogadaja ljudske povijesti, uslijed cega je ovdašnji covjek uvijek silno patio i trpio. Stoga, golemo su u pravu oni koji kažu da je ovdje bilo i suviše dramaticnih zbivanja, a vrlo malo ravnoteže i historijskog mira. I Bošnjaci kao jedan od najstarijih ovdašnjih naroda dijelili su zajednicku sudbinu i patnju s drugima. U stalnim nastojanjima da sacuvaju svoju posebnost, svoju "drukcijost" i svoj životni prostor, bili su izloženi kontinuiranim napetostima i prisiljeni na podnošenje najtežih iskušenja, od pokušaja njihove nasilne asimilacije, zatiranja identiteta do etnickog cišcenja i potpunog uništenja i uklanjanja svakog traga njihovog postojanja na ovim prostorima. Nedvojbeno, jedan od najtežih perioda u dugoj, milenijskoj povijesti našeg naroda bio je onaj na samom kraju drugog i ulasku u treci milenij novog perioda ljudske historije, kada je nad njim naocigled citavog svijeta, njegovu ravnodušnost pa cak, moglo bi se kazati, i uz blagonaklonost najmocnijeg njegovog dijela, izvršen stravican genocid. No zahvaljujuci, prije svega, Božijoj milosti, a zatim golemoj životnoj vitalnosti koju su uvijek ispoljavali u najtežim trenucima borbe za svoj svekoliki opstanak, te nesebicnoj pomoci jednog dijela covjecanstva, bošnjacki narod je izbjegao potpuno uništenje i ponovo opstao. A sad, vracam se na pitanje o osnovnim crtama razvoja bosanskomuslimanskog identiteta u 20. stoljecu. Kao što je poznato, identitet je, jednostavno kazano, nešto što se tice znanja, svijesti i uvjerenja, odnosno to je stvar srca. Rijec je o tome da se nesvjesna slika o sebi dovede na razinu refleksivnog. Ja jesam ja samo u onoj mjeri u kojoj znam i razumijevam svoje jastvo i predstavljam ga. Ovo važi za svakog pojedinca i za svaku zajednicu. Muslimani na ovim prostorima dijele slicnu sudbinu muslimana u mnogim krajevima svijeta. U prošlom stoljecu i oni su se suocili s izazovima koji su im prijecili da se snažnije ispolje kako u nacionalnom tako i u društveno-kulturnom i duhovno-povijesnom smislu (pokušaji asimiliranja, nacionaliziranja, ateiziranja, anacioniliziranja, ideoligiziranja, i sl.). Osim ovih vanjskih faktora teško stanje Bošnjaka je posljedica i njihovih vlastitih slabosti, unutarnjih ideoloških i politickih suprotstavljenosti i sukobljenosti. Zapravo, ove druge predstavljaju glavnu prepreku afirmaciji ukupnosti njihovog identiteta. Ipak, što je najvažnije, Bošnjaci su odolijevali i, zahvaljujuci zacudujucoj vitalnosti koja ih još krasi, oni su uspjeli afirmirati se i potvrditi kao politicki narod. 2. Proteklih dana iz štampe su izašla Đozina Izabrana djela. Bili ste njegov bliski saradnik, stoga bi bilo zanimljivo cuti Vašu ocjenu njegove uloge u razvoju religijskoga mišljenja kod nas. 2. Želim istaci da se ponosim cinjenicom što sam u ranoj fazi svoga obrazovanju bio ucenik Huseina efendije Đoze, da bih kasnije, nakon povratka sa studija u Maroku, s njim dugo vremena radio, prvo u redakciji lista "Preporod", a potom na projektu prijevoda Buharijine zbirke hadisa (recenzija i redaktura). Prema tome, zahvaljujuci dragom Bogu, imao sam priliku dobro upoznati svestranu, višedimenzionalnu licnost Profesora. Stoga, odgovorno kazujem da je Husein efendija Đozo najznacajniji muslimanski mislilac u nas u prošlom stoljecu, naš najveci reformator na podrucju islamske misli, i pripada vrhu mislilaca u muslimanskom svijetu koji su dali golem doprinos u pokušaju da svojim razumijevanjem Božije poruke ljudima i promišljanjima duha novog vremena pomognu muslimanima da valjano odgovore na izazove s kojima su se suocili i tako se što lakše i bezbolnije ukljuce u tokove i procese koji su obilježili 20. stoljece. Ovo, izmedu ostalog, proistjece i iz cinjenice da je bio aktivan clan nekoliko najznacajnijih islamskih institucija u svijetu. Husein efendija Đozo bio je potpuno svjestan cinjenice da muslimanski mislioci moraju uciniti dodatan intelektualni napor kako bi opce kur'anske koncepcije, nacela, ideje i poruke bili kadri promisliti, razumjeti i razraditi na nacin da to pomogne muslimanima a i drugima da dostignu puninu života i svijeta, bez obzira na prostor i vrijeme, što i jest osnovna svrha ljudskog postojanja. Naravno, drugo je pitanje koliko je on u tom casnom nastojanju uspio. I koliko je uspjela ta plejada muslimanskih mislilaca (Afgani, Abduhu, Rida, Mevdudi, Ibn Badis, Ibn Ašur, Alal Fasi, dr.) kojoj je on, po duhu i ideji, pripadao i o kojima je vrlo cesto s radošcu govorio kao o svojim uciteljima i pretecama. Da bismo bili iole pravicni prema njima, morali bismo sebe zamisliti u slicnim ulogama koje su oni imali i u okolnostima koje su ih okruživale, u vrijeme pune nadmoci zapadnog i potpune nemoci muslimanskog svijeta, u doba idoliziranja znanosti i tehnologije i sataniziranja Tradicije i religije. Ovi ljudi, medu njima i naš Husein efendija, za razliku od drugih brojnih mislilaca i alima, su svojom voljom odlucili preuzeti odgovornost, angažirati se. U tome je njihova zasluga i hrabrost, jer preuzimanje odgovornosti uvijek predstavlja rizik, i stoga mnogi zaziru od toga. Husein efendija je pojave i procese vidio kao izazove a ne samo kao prolazna stanja. Zato se on angažirano upustio u ove izazove i tako se kao licnost stavio u pitanje, bio otvoren prema problemima koji su dolazili odasvud "kojima ne treba samo odolijevati nego koje treba povesti u susret svijesti konacnosti ljudskog cinjenja i djelovanja, ali istodobno i svijesti beskrajnog zadatka rješavanja." I kao logican zakljucak namece se zadaca da se djelo i uloga Huseina efendije Đoze moraju temeljitije, a to znaci kriticki, sagledati. I na kraju, ja osobno Profesoru dugujem mnogo, upucujuci dovu dragom Bogu da ga obraduje Džennetom, a uvjeren sam da ovo osjecanje duga prema njemu imaju mnogi. 3. Unutar duboke krize modernoga svijeta sve više se postavlja pitanje odnosa religijske tradicije i moderniteta ili, bolje, korelacije islamske tradicije i suvremenih historijskih tokova. Kako Vi gledate na tu vezu? 3. Istina je da je moderni svijet, svijet u kojem živimo, u golemoj krizi koja ima svoje ishodište upravo u samim korijenima njegovim. Jer duh modernog svijet nije u suglasju s izvornom naravi covjeka, štaviše on je okrenut protiv nje, tacnije protiv Boga Koji je stvoritelj svega i Cije prisustvo se može vidjeti u svemu stvorenom, jer "gdje god se okrenuli, pa tamo je Lice Božije" - poucava Kur'an casni. Ja prihvatam mišljenje po kome "Tradicija predstavlja božansko naslijede dato ljudima preko Božijih poslanika", dok modernizam "znaci negiranje svih tradicionalnih vrela", što bi, ukratko, moglo znaciti da se pristajanjem uz Tradiciju covjek približava Bogu Višnjem, a pristajanjem uz modernizam udaljava se od Njega. Sve do modernog doba Tradicija je vodila covjeka, danas moderna znanost ima potpunu prevlast nad njim. I iz toga covjekova stanja proistjece njegova kriza o kojoj sada svi govore. Ovdje nastaje i golemo pitanje cime i kako se današnji covjek može izbaviti iz ove opce pometenosti. Zapravo ovdje se radi o necemu na šta svaki covjek ima najvece pravo - rijec je o njegovom pravu na izbavljenje. No u svijetu u kojem mora da živi danas opce raspoloženje je takvo da mu se svim raspoloživim sredstvima i na sve moguce nacine nastoji poreci to pravo i sprijeciti ga u nastojanja da ga dosegne. I tu zapocinje drama modernog covjeka. Neosporono, on je u dubokoj krizi. Sve svete tradicije imaju jednu i istu perenijalnu jezgru - vjerovanje u Jednoga Jedinoga Boga. Moja je obaveza da kao slobodan i odgovoran Božiji stvor(enje) koji Mu se pokorava bezuvjetno i svojevoljno (musliman) osobnim primjerom svjedocim ono što jesam. Prema tome, sve ovisi o tome prema cemu ce se (moderni) covjek usmjeriti, šta ce odabrati kao svoj cilj. 4. U traganju za odgovorom kako afirmirati i intelektualno razvijati vlastitu religijsku i kulturnu tradiciju u svijetu mocne znanosti, tehnike, ekonomije i politike 20. stoljeca, u Bosni ce se pojaviti razliciti pravci tumacenja islama. Da li je pluralizam mišljenja inherentan islamu i da li je on, kulturološki, politološki ali i religiološki, imao negativnoga, odnosno pozitivnog utjecaja na razvoj bosanskohercegovackih muslimana? 4. Stvarnost svijeta, od njegova pocetka i, vjerovatno, do njegova kraja jest raznovrsnost i razlicitost, pa prema tome i razlicitost mišljenja ulazi u sam njegov temelj. Ovdje se postavlja kljucno pitanje: kako osigurati da ova mozaicnost svijeta, raznolikost medu ljudima i raznovrsnost ideja budu imucstvo njegovo a ne razlozi iskljucivostima i nasilju, a u svjetlu velicanstvenog kur'anskog nacela iz poglavlja El-Hudžurat, 13), drukcije receno, kako ce neko svoje osjecanje o ispravnosti svojih uvjerenja prenositi drugima a da pri tome cini dobro a ne nasilje. Za Bosnu stoji tvrdnja da je "jedina evropska zemlja koja ukupnost svog trajanja temelji na jedinstvu religijskih razlika, i to onih koje su presudne za miran i postojan svijet...Takvo nastojanje moguce je ocrtati i preko nekih paradigmaticnih zapisa iz povijesti Bosne." Bosanski ljudi su uspijevali, usprkos brojnim nastojanjima i nasrtajima izvana, sacuvati sadržaj ove ukupnosti, o cemu i danas svjedoce brojni bosanskohercegovacki gradovi i sela. Te svoje religijske raznolikosti bosanski ljudi su mirili živeci medusobno u punom povjerenjuje u okviru svojih svetih tradicija. Cak i onda kada se u mijenama vremena mijenjao i pravni položaj njihove zemlje "njezinu cjelinu sacinjavat ce vjerska raznolikost kao njezina narav." Osim tradicijskog postoji i drugi društveni tok Bosne - njezino moderno društvo u kojem, nažalost, "unutarnje napetosti jacaju, razlicitosti postaju sve neshvatljivije, a potreba za razgranicenjima i osamljivanjima na zasebnim i homogenim teritorijama sve prisutnija...Mržnja postaje sve više sadržaj života, jer razlicitosti nisu više prevodive jedna u drugu... " Dakle, rijec je o dva sasvim oprecna društvena toka koji su danas na bosanskoj sceni. Koji od njih ce preovladati ovisi prije svega o tome uz šta ce sadašnji bosanski covjek pristati: da li uz svoju tradicijsku intelektualnost u okviru koje ce miriti postojece razlicitosti, živeci u povjerenju s drugima, ili, pak, uz moderni koncept koji odlucno porice svaku svetu tradiciju, proglašavajuci apsurdnom svaku mogucnost življenja u njezinom okviru. 5. Iz relativno kratke vremenske distance kadri smo danas ocjenjivati ulogu religijskih zajednica i crkava u ratnim dogadanjima u Bosni i Hercegovini. Neki analiticari su skloni tvrditi da su vjerske institucije i kler u odsudnim trenucima bili instrumenti velikih nacionalnih ideologija i politika. Šta Vi o tome mislite? 5. Medu osnovna obilježja Balkana spada i mnoštvo kultura na vrlo skucenom prostoru. A tamo gdje postoji bilo koje mnoštvo, postoji realna opasnost razdvajanja visokim i cvrstim zidovima. Naravno, suživot na malom prostoru ne ugrožavaju narodi/nacije po sebi, vec to cine njihove nacionalne ideologije i njihovi velikodržavni projekti, koji unose nemir u srca drugih i raspiruju strasti u njihovim dušama. Cini mi se uputnim podsjetiti da su u Evropi religija i politika vrlo dugo bile medusobno pomiješane, pa su ovdje tokom 19. i 20. stoljeca crkva i država, svjetovna i duhovna vlast, vodile žestoku borbu za prevlast. Za razliku od Sjedinjenih Americkih Država, gdje se religioznost od samog pocetka smatrala domovinskom vrlinom, u Evropi je dugo vremena postojalo snažano antiklerikalno raspoloženje. Na kraju, ipak je pobijedila Država, tako da je nacija zauzela mjesto koje je imala religija. Situacija je bila znatno drukcija u istocnom dijelu Evrope i na njezinom jugoistoku, na prostoru Balkana, za vrijeme komunisticke vladavine. Ovdje je dugo silom podržavana ideja internacionalizma, što znaci da religija nije mogla imati nikakvu javnu ulogu u društvu. To je bio jedan od razloga što ce se odmah nakon implozije komunizma na citavom ovom prostoru ispoljiti snažana volja za povratak etnonacionalizmu, kada ovdašnji narodi ponovo za temelje novih nacionalnih država uzimaju kulturu, jezik i religiju, i etniju. Istovremeno, na prostoru bivše Jugoslavije dolazi do brutalnog radikaliziranja etnonacionalnih programa, do pokušaja implementiranja velikodržavnih projekata, što ce prouzrokovati masovna ubijanja, preseljavanja i protjerivanja ovdašnjeg stanovništa, tacnije, etnicko cišcenje i genocid. Nažalost, i religijske zajednice u BiH su se u tom smislu politizirale, a neke su bile vrlo aktivne u provodenju programa velikih nacionalnih ideologija i politika, o cemu postoje nepobitni dokazi i cinjenice. Na scenu je snažno stupio religionacionalizam. Zlo je još vece kad se zna da naše, bosanskohrecegovacke, religijske zajednice baštine tri svete tradicije cije je ishodište jedno i isto - vjerovanje u Jednog Boga. Prema tome, one su to mogle uciniti samo iznevjeravanjem, poricanjem tog ishodišta, cime su nužno morale poreci i svoju svetost, bit svoju. Naravno, i ostale svetosti. A upravo je osjecanje svetosti drugih i njihovog prava na "drukcijost" bila glavna odlika ukupnosti bosanskog bica. Ocito je da sada nije tako, i da mnogi koji žele razoriti bice ove zemlje i uništiti bosanske ljude nastoje da što duže zadrže ovo konfuzno stanje. Ako religijske zajednice, zaista, žele da svoju casnu misiju vrše u duhu jedne i iste Predaje, Ciji je govor punina raznolikosti i mnoštva, onda one ponovo moraju prepoznati i osjetiti svetost drugog i "potrebu slušanja drugog bez obzira na to što odreduje njegovu drugost." U ovom smislu, svaka druga alternativa ima veci rizik. Moglo bi se, s dosta tacnosti, reci da se ovo može smatrati paradigmaticnim rješenjem, pogotovo jer se u prošlosti pokazalo djelotvornim. Kao prepreka njegovom prihvatanju danas stoji pojam slobode za koji modernost zahtijeva da bude opceprihvacen, a kojem je oduzet bitan dio sadržaja slobode kao takve - dostojanstvo, tacnije svetost. Jer moderna znanost - temelj modernosti - nema u sebi sposobnost prepoznati svetost ni u cemu i, shodno tome, ona je porice. Medutim, tu sposobnost i mnoge druge koje su bitne za covjekov intelektualni i duhovni život imaju sve svete tradicije. I još više, one imaju povijesno iskustvo koje se pokazalo vrlo djelotvornim za suživot medu raznim narodima i njihovim religijama i kulturama. Imajuci u vidu stanje duha našeg vremena, nije teško predvidjeti da ce se sadašnje sukobljenosti nastaviti i u buducnosti. A možda i produbiti. 6. Nakon svršetka rata u Bosni i Hercegovini, generalno gledano, došlo je do pojave novih vjerskih sekti, odnosno novih religijskih ucenja i zajednica, u literaturi ga oznacavaju fenomenom new-agea, koje legalno djeluju i ostvaruju svoju misijsku funkciju u našemu društvu. Vi ste osoba koja je proteklih godina bila najneposrednije vezana za najodgovornije institucije i organe naše vjerske zajednice, stoga nas jako zanima da li je Zajednica sistematicno pratila ovu novu kulturnu pojavu i koji su njeni najvažniji pokazatelji? 6. U BiH tece vrijeme svekolike tranzicije, kada se ranije forme i oblici zamjenjuju novim, pri cemu iskrsavaju brojne nedoumice i golemi problemi. Naravno, takva situacija prijeci da se stvari poredaju na njihovo mjesto. To predstavlja narocitu poteškocu onima koji se u izmijenjenim okolnostima nisu uspjeli dobro i blagovremeno organizirati i usmjeriti svoje djelovanje u pravcu novonastalih zahtjeva i potreba. Osobno smatram, dakle ne govorim ni u cije drugo ime, da naše najznacajnije institucije, i religijske, i kulturne, i nacionalne, i politicke (ovdje redoslijed njihov nije posebno bitan), snose golemu odgovornost za sadašnje teško (mnogi tvrde najteže) stanje u kome se našao naš narod, a koje je ponajprije samo logicna posljedica oštrih ideoloških i politickih, a u najnovije vrijeme, nažalost, i vjerskih suprotstavljenosti i sukobljenosti unutar nas samih. Mi smo sada toliko zabavljeni sami sobom, jedni drugima, da više nemamo ni vremena, ni znanja a niti volje da brinemo o icemu drugom makar ono po znacaju za sve nas predstavljalo naš prvi prioritet. Na golemu žalost, bošnjacki narod, ovdje se prvenstveno misli na elitu koja ga danas predstavlja i upravlja nad njim -politicku, kulturnu, vjersku, nema konsenzus ni o jednom kljucnom pitanju svog strateškog razvoja (politickog, nacionalnog, znanstvenog, ekonomskog, kulturnog, vjerskog i dr.). Razlog je samo jedan: oni ne umiju i ne žele da (pred)vode - oni samo žele i hoce da vladaju. Sve te institucije, bez razlike, hoce da vladaju, a ne da usmjeravju. I stoga, po svom ustrojstvu i djelovanju, one lice više na ljude koji njima upravljaju nego na nacela koja proklamiraju. Prema tome, odgovor na gornje pitanje je kratak i jednostavan: smatram da IZ ne prati tu pojavu ozbiljno, nema valjano znanje o fenomenu new-agea, i, logicno, nema validne pokazatelje o tome. 7. Sa druge strane, i unutar islamske zajednice došlo je u postratnome periodu do pojave citavog spektra ideja i tumacenja, tako susrecemo brojne forme islamskoga tesavufa, islamskoga ezoterizma, šiijskog ucenja, zatim predstavnike puritanskoga reformizma selefijskoga usmjerenja. Šta mislite cime je ovakva pojava izazavana i koliko se to može odraziti na razvoj islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ubuduce? 7. Islamska zajednica, po svojoj definiciji, baštini cjelokupno tradicijsko vjersko naslijeda i islamsku (muslimansku) kulturnu baštinu u nas. Zaista, rijec je o golemom i raskošnom tradicijskom naslijedu i glomoj i raskošnoj kulturnoj baštini ovdašnjih muslimana ciji je ishodište u njihovoj bosanskoj recepciji Božije Upute (Kur'ana) dostavljene preko Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, i njihovog pristajanja uz njega kao najljepšega uzora. Sada se ovdje se namece pitanje da li se mi odnosimo na ispravan nacin prema ovome što imamo, da li tim odnosom pomažemo da to naše naslijede i dalje traje ili, pak, prekidamo njegovo trajanje i uništavamo ga. Ako je odgovor da naš sadašnji odnos prema tradicijskoj i kulturnoj baštini koju smo naslijedili od naših predaka predstavlja, ustvari, nastavak njezina trajanja, onda imamo pravo i sve druge (pogotovo sljedbenike nekih selefistickih grupacija koji su u posljednje vrijeme i u našoj sredini poceli naglašenije djelovati) podsticati da i oni cine slicno. No, pogledajmo samo primjere koji zorne govore tome šta to mi sami u praksi jesmo. Ovi primjeri, najblaže kazano, govore o našoj (ne)brizi kad je rijec o slijedecim segmentima naše kulturne baštine: grebljima i tekijama, haremima i džamijama i mektebima i medresama. Što se tice naših grebalja i tekija, opce je poznato da je njih zadesila slicna sudbina koja je zadesila brojna greblja i tekije gdje god je ovaj dio kulturne baštine muslimana bio ostavljen na volju raznim selefistickim grupacijama, prije svih onima koje nazivaju vehabijama. Nije nam namjera ovdje iznositi argumente za i protiv kada se vodi rasprava o tome kakav odnos imati prema naznacenom. Naime, nedvojbeno je da je Božiji Poslanik posjecivao mezar svoje majke i nad njim plakao. A sad, pogledajmo šta je (ne)briga nas, koji za sebe tvrdimo da nam je on uzor u svemu, ucinila s jednim od najljepših grebalja u Evropi - grebljem Alifakovac u Sarajevu. A o tekijama da i ne govorimo. Dovoljno je samo podsjetiti da još nije poznat status jedne od najznacajnijih medu njima, tekije u Blagaju. A dobro je znano šta sve ima u njoj i oko nje. Ono što se dešava brojnim našim haremima i džamijama još zornije govori o mentalitetu u nas, koji se bitno ne razlikuje od mentaliteta o kojem se u posljednje vrijeme u nas govori i piše kao strašno zabrinjavajucoj pojavi. Zapravo, ovakav mentalitet ide naruku svima onima koji vec duže vrijeme nastoje uništiti i svekoliku kulturnu baštinu Bošnjaka i tako svoj pakleni plan potpunog uništenja muslimana na ovim prostorima realiziraju do kraja. Pa i onda kada je neka od naših džamija uspjela spasiti se od zlocinacke namjere i opstati, sada se uništava njezin harem. Obidemo li neke od harema naših najljepših džamija, vidjet cemo šta se njima sada cini. Ko je dozvolio tu ružnocu u njima, od kojekakvih nedefiniranih i bezimenih ducana do neukusno obucenih prodavaca i samozvanih turistickih vodica. U posljednje vrijeme ima pojava demoliranja naših džamija od onih koji bi da one budu onakve kakve ih oni zamišljaju u svojoj reduciranoj vjerskoj recepciji. Kažu da je najstarija naša džamija bila ona u Ustikolini. I nju su, nažalost, srušili moderni barbari. No ni oni nisu bili u stanju uništiti njezinu kamenu gradu. Je li sadašnja, novosagradena, takva da kazuje da njegujemo naš kontinuitet? Dalje, sve doskora vjernici su ulazili u naše džamije iduci ravno a samo rijetko ulaz u džamiju bio je takav da se pri ulasku moralo silaziti. Medutim, danas se oni vrlo cesto moraju penjati da bi ušli u njih. Istina, u bogomolje drugih vjerskih zajednica se ulazi, uglavnom, penjuci se. Nikad ranije u nas se nije penjalo ulazeci u džamiju jer su one gradene u punom skladu s našom svetom tradicijom. A da i ne govorimo o vanjskoj, pa i unutarnjoj slici vecine džamija koje se danas grade. Ipak, na jedan znacajan i za naš kontinuitet veoma bitan detalj treba ukazati. U prošlosti u nas, i ne samo u nas, unutrašnji zidovi džamije bili su okicini raznoraznim levhama. Dobro se znalo i gdje je mjesto svakoj toj levhi, naravno u skladu sa njezinim sadržajem - ucenjem i porukom. I niko to, po svom nahodenju, nije mogao promijeniti a pogotovo dovesti u pitanje. Levhe s imenom Allahovim, džellešanuhu, zatim Poslanikovim, sallallahu alejhi ve selleme, pa onda imenima Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, a vrlo cesto i Hasana i Huseina, radijjallahu anhum, zracile su nekim sjajem, povecavale ljepotu i pojacavale osjecanja svima koji se nadu u njihovoj blizini. Svi znamo da je vecem broju i naših džamija danas, našom krivicom, uskracena ta ljepota i duhovnost. I samo još jedan primjer. Zaista, sramota je i grjehota da nemamo nijednog ocuvanog staroga mekteba, a mektebi cine bitan sadržaj naše kulturne baštini, koji je stavljen u funkciju za potrebe današnjih vjernika a i drugih posjetilaca. Odgovor je: dok drugi cuvaju svoju baštinu, koriste se i danas njome i cuvaju svoj kontinuitet, cineci to s ponosom i radošcu, mi ne cinimo ništa od toga. Samo onaj koji je slijep i gluh ne vidi ono što bi se moralo vidjeti i ne cuje ono što bi se moralo cuti! Naravno, krivica za ovakvo stanje našeg duha je naša. I odgovornost, s tim što nisu svi podjednako odgovorni. Oni najodgovorniji u nas, bez razlike, iskazuju zabrinjavajucu pasivnost i nemoc u rješavanju pitanja i problem koji odsvuda pritišcu, ali zato pokazuju veliko umijece i moc kad god se brane za propuste koje su napravili i, zacudo, uspijevaju, pa cak i onda kada su, ocigledno, u krivu. 8. Posebno je tu zanimljiv fenomen vehabizma koji se vec etablirao kao kontra-stav hanefijsko-maturidijskom maticnom toku tumacenja islama u Bosni i Hercegovini, o cemu se u posljednje vrijeme mnogo piše. Kako Vi gledate na ovu pojavu i na koji nacin je moguce premostiti trenutnu bipolarizaciju unutar muslimanske zajednice? 8. U nas još nema dobrih odgovora na ovo i slicna pitanja, jer nema dobrih analiza ovog i slicnih fenomena. Stoga, kada se danas za ovaj problem - jer je ova pojava u nas postala problem - predlažu rješenja, vrlo cesto se, uslijed nedostatka znanja, cine greške iz kojih bi mogao proisteci veci problem ili, cak, više problema. Bolje je zlo (problem) trpjeti (tolerisati), nego otklanjajuci ga napraviti vece zlo. Osobno mislim da smo mi u ovom trenutku negdje tu, jer ne postoji potrebna saglasnost ni u vezi s problemom niti u vezi s nacinom njegova rješavanja. Da, treba nastaviti tragati za rješenjem. Medutim, postoji odgovornost za nastanak ovog problema ovdje, o kojoj se ne smije šutjeti, jer ce se, u protivnom, ubrzo pojaviti drugi problemi, veci i opasniji po sve. I zato niko nema pravo o tome više šutjeti, s tim što cu ja, ako Bog da, na drugom mjestu o ovome (pro)govoriti otvoreno. 9. I za kraj recite nam na šta bi institucije Islamske zajednice, u svojemu buducem razvoju, trebale obratiti posebnu pažnju? 9. U najkracem, potrebno je poceti razgovarati o svemu u nas, otvoreno i iskreno. A da bismo to mogli, moramo ispuniti prvi uvjet: imati sposobnost jedni druge (po)slušati, jer bez toga nema (raz)govora medu ljudima. Istovremeno, uciniti sve da dostojanstvo ljudi ne ugrozimo. Uz podsjecanje da je pravda govorenje i pokazivanje istine. U tome je spas za svakoga od nas i za sve nas. U Sarajevu, decembra 2006.