Ljepota i Islam Estetika u islamskoj umjetnosti i arhitekturi

Estetski princip u promišljanju Islama Imala sam iznimno duhovno počešćenje zadatkom promocije djela autorice Valerije Gonzales koje autoritativno prohodi u vrh najznačajnije literature danas u oblasti umjetnost i islam. Prevoditeljica Lejla Musić je u srećnom spoju prevoditeljskih sposobnosti i duboke duhovne prisnosti misli o umjetnosti imala pretpostavke da djelo autorice Valerije Gonzales na bosanskom jeziku progovori hodočašće u oblast umjetnost i islam. Djelo "Ljepota i Islam - Estetika u islamskoj umjetnosti i arhitekturi" profesorice Valerije Gonzales osobito je misaono obujmljenje činjenice ljepote u islamu. Pred nama je studija koja znanstveno smiono i autentično prisno »lomi» teorijska omeđenja unutar kojih je zarobljeno pa i utihnulo biće ljepote u islamu. Djelo je, stoga, rađanje jednog novog iskustva studiranja islamske umjetnosti. Iskustvo svoja ishodišta nosi iz samog iskustva onoga što misli. Nije autorica označila samo novi pravac u znanstvenom ambijentu promišljanja islamske umjetnosti. Preko ovakvog znanstvenog rezultata, da se oslobodila misao o islamskoj umjetnosti isključivosti historijske, sociološke i drugih raznovrsnih i mnogobrojnih teorijskih prospekata, djelo "Ljepota i Islam", nijedan stari model studiranja islamske umjetnosti ne zamijenjuje novim, budući da islamsku umjetnost ne provodi u predmet- posjed estetske svijesti. Knjiga, piše autorica, se bavi «upravo disciplinom poznatom kao «estetska fenomenologija», toliko koliko to znači - da posudim jasnu tvrdnju Eliane Escoubias - «razumijeti način pristupa umjetnosti, način pristupa onome što umjetnički rad sadrži u terminima umjetnosti, jeste fenomenologijski način, koji je prije svega shvatanje da je umjetnost uvijek bila i da će uvijek biti fenomenologijska». Nalazimo jednu intonaciju kompozicije sa temom ljepota i islam koja se na osobit način komponira iz načela fenomenološkog pravca u estetici, koji se cijeni onim načinom pristupa umjetničkom djelu u kome se osigurava da samo to što je djelo ne izmakne u vidokruge njegovom biću strane. Autorica raskriva odnos ljepota i islam u sve tokove i preplitanja, otkrivene i prikrivene, jedinstva religioznog, moralnog, kognitivnog, ljepote i istine. Djelo se otvara «rebusu» islamske estetike, njenoj budućnosti, uvijek sa naglaskom da je misao o umjetnosti, da su raznovrsne estetike, iz svojih disciplinarnih ograničenja, ostajale sa velikim dugom spram islamske umjetnosti. Stoga, Valerija Gonzales sebi zadaje zadatak da iz « potčinjenosti» kriteriologiji zapadnjačke «estetske svijesti», neprilagodljive umjetnosti drugih civilizacija, ali, reći ćemo, i «neprilagodljivosti» umjetnosti općenito, budući da «estetska svijest» prilagođava samu umjetnost svojim kategorijama, što opet označava da je «neprilagodljivost» islamske umjetnosti, s obzirom na predstavljanja u vizualnim formama, ostajala izvan «koncepta». Autorica piše da su sudovi - ograničenja o islamskoj umjetnosti i da u klasičnoj arapskoj misli nema estetike postali uobičajni i da treba razumijevati samu klasičnu arapsku misao kako ona raspolaže onim duhovno-teorijskim pretpostavkama koje su temeljile estetiku kao filozofsku granu u islamskom, kao i u latinskom medijavalnom razdoblju. Proučavanje islamskog umjetničkog stvaralaštva izazvano je iz ovome svojstvene tajne koju autorica čuva u njemom dignitetu. Bez «metodološkog nasilja» koje je projicirano na islamske umjetničke tvorbe, sa pogubnim «padom» ovih u zapadnjačku kriteriologiju, a što je proizvelo raznovrsno diskreditiranje i delegitimiranje islamske umjetnosti, profesaorica Valerija Gonzales mjesto islamske umjetnosti legitimira i po pripadanju matici suvremenih intelektualnih i kulturnih diskursa. Djelo je jedno od rijetkih svjedočanstava mišljenja koje ono što misli ne provodi u predodređeni koncept, već se samo mišljenje autorice široko raskriljuje spram bića ljepote u islamu. Začudno, unutar same stvari umjetnosti i primjerenog diskursa, profesorica otvara dijalog raspona od Ibn Sinaa (latinsko ime Avicenna), jednog od najznačajnijih predstavnika neoplatoničke metafizike u muslimanskom svijet, zatim Ibn Rušda (latinski izvori, Averroes) i osobito naglešen Ibn al-Haytam kao mislilac i «pionir» fenomenolog, mnogo prije nego se ovaj termin počeo upotrebljavati, i drugih islamskih mudraca. Izdvojen značaj koncepta ljepote u Ibn Hamzovoj misli, smatramo, je ona autoricina intonacija teme o odnosu ljepota i islam, koji je odnos u nekoliko dimenzija iz njihova izvorišta što je u konkretnom ljudskom postojanju. Ljepota (divota) je u bistrini izvanjskih dijelova, ljepota je i životnost i plemenitost, ljepota teško da u jeziku ima drugo ime do jedno koje je označava: «Ona je kao tanak lan koji prekriva lice (burd maksu ala l- wayh), sjaj (ishraq) koji inklinira srca prema njojzi, na takav način da se mišljenja poklapaju u tome da je ocjenjuju lijepom i, iako ne posjeduje izvrsne kvalitete, svako ko je vidi divi joj se, smatra je lijepim i prihvata je, iako, razmatrajući odvojene kvalitete kasnije, ne nalazi ništa izvanredno». Ovakav progovor o metafizičkoj ljepoti iz odvajanja niže zemaljske sfere i više božanske sfere (Ibn Hamza) kod muslimanskih metafizičara biće doveden u refleksivni vezu na načelu emanacije. Univerzum emanira iz višeg Božanskog svijeta Atribute, a iz njih proizlaze savršene osobine koje raznolika bića u stvaranju sadrže u različitim stupnjevima. Valerija Gonzales razumijeva ovaj «emanacijski sistem kao onaj koncept ljepote koji učestvuje u definiciji Boga i Njegovih osobina, u tome da On konstituira originalnu i savršenu ljepotu i da su sva Njegova svojstva obilježena njihovim sjajnimi apsolutnim savršenstvom. Ali ova Božanska Ljepota ostaje neopisiva i, otuda, njena metafizička struktura ne može definirati samu sebe kroz materijalna stanja». Ljepota je svjetlost (nur) i na ovakvom pojmu ljepote izgrađena je estetika svjetlosti, smatra autorica djela "Ljepota i Islam", i smatra da je to prava estetika Božanskog. U misli Ibn Rušda «dionica» je kompozicija islamske estetike, koja kod ovog mislioca nije «autentična teorija» niti je ljepota oblikuje. Uređena priroda koju je Bog stvorio i ljudska biće imaju sposobnost da sa savršeno organiziranim redom u stvorenom svijetu, svjedokom božanske mudrosti, uspostavljaju egzistencijalnu vezu. Nalazimo u djelu sljedeće razumijevanje ljepote u misli Ibn Rušda, autorica piše: «Razumijevanje ljepote - ove vrste ljepote/plemenitosti/ reda - pokazuje efekat kroz kognitivne veze individue sa svijetom i operira nužno kroz čulnu percepciju, primarni uvjet znamenja. Odatle, sve ima specifičnu esenciju, niz objektivnih kvaliteta koje osjetila primaju i prepoznaju kao takve; pa ipak ovo sadržava dobro u normalnim uvjetima gdje je percepcija slobodna od uznemirujućih elemenata kao što je bolest ili promjene raspoloženja koje sprečavaju ispravno razumijevanje ovih kvaliteta i esencija, i njihovo pravilno procjenjivanje. Sukladno tome, takva koncepcija ljepote, prilagođena objektivnom poretku univerzuma, pojavljuje se više kao logički kognitivni fenomen unutar kompleksnog niza procesa ljudskog razumijevanja nego kao izvorno estetsko iskustvo» Držimo da sud autorice da Ibn Rušd ne smatra ljepotu estetskom vrijednošću i da mimesis ne proizvodi formalnu ljepotu ima vrijednost jednog naslućivanja o onome što će se desiti sa umjetnošću i sa teorijama o umjetnosti (osobito sa muzikom) unutar emocionalističkog definiranja umjetnosti unutar emocionalizma kao pravca u pozitivistički orijentiranoj estetici. Mimesis otvara kognitivni put koji privlači imaginativnu sposobnost, priroda kao Božija kreacija prethodi umjetnosti, a ova kroz svoj silogizam zahvata, otkriva i razumijeva prirodu. Ljepota materijalnog rada se stoga ne cijeni po ugodi i osjećanju zadovoljstva, jer ono niti čini esenciju materijalnog djela niti se emocija subjekta može uzeti ishodištem tumačenja umjetnosti. Smatramo da je, ovdje, u islamskoj estetici, veoma rano, data kritika suvremenih emocionalističkih tumačenja umjetnosti koja su zamračila riječ o samoj umjetnosti, svodeći njeno biće na naša osjećanja, a to znači da je islamska estetika i iz takvog jednog zapadnjačkog, i danas dominantnog, stajališta, ostala nijema za «najviše» značenje umjetnosti koje se otkriva islamskom estetikom - težnja za reproduciranjem i prepoznavanjem savršene strukture univerzuma. Autorica Valerija Gonzales navodi kratak tekst modernog znanstvenika Edgara de Bruynea, koji govori o doktrini slobodnih umjetnosti koja je zavela mnogobrojne teoretičare: «Slobodne umjetnosti nisu subjektivna kreacija uma, one su bazirane na objektivnoj i Božanskoj strukturi realnog i, u posljednim analizama, Božijeg Duha. Bez obzira na to da li se tiču aritmetike, geometrije, muzike ili astronomije, ljudsko biće može otkriti samo zakone harmonije, no ne može ih kreirati. Pa genij kao što je Pitagora nije izumio muziku, već ju je otkrio». Značajno je autoricino kompariranje univerzalnost i suvremenost. U estetici Ibn al-Haythama ljepota jasno postoji u svim stvarima i mora od individue biti shvaćena u svojoj punoj kompleksnosti, pojavnim razlikama i suptilnosti. To se tiče složenog procesa vizualne percepcije koja se obraća povezivanju osjetilnog zahvata sa formom razumijevanja proizašlom iz sposobnosti imaginacije kao i načina intuitivnog i predlogičkog znanja. U djelu M. M. Pontya "Fenomenologija percepcije" nalazi se naziv za intuicijski način znanja - instinktivna infrastruktura percepcije kao suprotnost logičkim načinima mišljenja, na koje referira kao »superstrukture percepcije ustanovljene vježbom inteligencije». Jedan je primjer među drugim primjerima dijaloga, koji se u ovom djelu otvara, između arapskih mislilaca i evropskih filozofa Wittgensteina, fenomenologa Bachelarda i Husserla, Jacquesa Derrida i drugih suvremenih filozofa. Valerija Gonzales piše o doprinosu Ibn al Haythama za razumijevanje lijepog koje (razumijevanje) zahtijeva izvornu autonomiju s obzirom na domete kognitivne prakse, riječ je, piše autorica, o mišljenju koje se može nazvati «pred-estetikom» relativnom ukoliko govorimo o modernoj posebnoj znanosti nazvanoj estetika. Ključna misao prvog odsječka djela "Ljepota i Islam" pod naslovom "Ljepota i estetsko iskustvo u klasičnoj arapskoj misli" izražava, najprije, da su sve vrste ljepote kao logička, metafizička, fizička i etička one ljepote koje je promišljala klasična arapska misao i da je arapska misao dala ljepoti značenja od značenja lijepog u ljudskoj ličnosti, ropstva etici kao, također značenja lijepog, zatim fenomenologijski modelirana i klasificirana ljepota, slijedi ljepota po razlikovanju i suprostavljanju luminiscentne i intelektualne ljepote iz Božanskog izvora i ljepote kao strukturalnog poretka svijeta. Estetika solomonske parabole u islamu U poglavlju sa ovim naslovom iznesena je studija estetike koju Valerija Gonzales otkriva i razumijeva u suri Al - Naml. Pred pričom o posjeti kraljice Sabe Sulejmanu/ Solomonu, poslaniku - kralju i kraljičinom iznenađenju da ona nije ušla u vodu već hoda po podu koji je napravljen od stakla i kristala, autorica je zatečena ajetom kojeg razumijeva kao «sulejmanovsku parabolu» ili izvor stalnog izviranja značenja kako otkrivamo nove pristupe. Fascinantnost kur'anskih ajeta ali i čudesna Alhambra autorici djela "Ljepota i Islam" su izvori trajnog samopripovijedanja estetskog, koje istraživanje ne «smiruje» u zaključke, već dubokim estetskim osjetilom, sama uznemirena bićem ljepote, autorica priznaje njihovo vlastito estetsko pravo i estetski ethos. Evo reći ću, profesorica je odgojila jedan rijedak, čist znanstveni način pristupa i razumijevanje islamske umjetnosti i islamskog identiteta općenito. Stoga valja navesti riječi Valerije Gonzales da pod «estetskom misli» (u arapskoj misli) «mislimo precizno kategoriju znanja koje je bilo epistemologijski izolirano od strane moderne nauke na Zapadu kao definirano područje, kao objekt mišljenja po sebi sa svojim vlastitim principima i logikom». Za autoricu radnja opisana u kur'anskom tekstu je estetsko iskustvo u svijetu vidljivih formi, umjetnosti i arhitekture. Pod od stakla i kristala pripada «umjetničkim djelima» i, smatra autorica, taj čudesni pod je snažna umjetnička paradigma do u moderna vremena. Sami estetski elementi koje sadrži ajet iz Kur'ana su metaforički jezik u kojem se označavaju zorni i prikriveni nivoi. Kur'anski opis izvor je estetskih principa koji su široko primijenjeni u umjetničkim formama i arhitekturi unutar islama. No, ono što iz estetike solomonske parabole autoricu iznimno snažno okupira je činjenica spoznaje da nije pod voda nego je pod staklo, dakle, činjenica spoznaje optičke iluzije vodi do duboke misli sadržane u estetskom pitanju na koje fenomen iluzije odgovara. Riječ je o pitanju veze između umjetnosti i prirode, koja se (veza) utemeljuje na konceptu mimesisa. Temeljni problem umjetnosti i prirode rađa mnoštvo drugih estetskih refleksija ali i drugih pitanja. Iz perspektive tradicije koja je posigurno obilježena sulejmanovskom estetskom sviješću, Valerija Gonzales nalazi da su otvorena sva pitanja kulture i modernog doba ali i budućnosti. Posebno, što se tiče budućnosti, piše autorica, «biće nužno da se razumije precizna veza koja emanira iz ove estetike sadržane u islamskim pisanim izvorima i postojećim umjetničkim radovima, a u cilju da se postigne bolje razumijevanje umjetničke prakse. Pored toga, moramo uzeti u obzir činjenicu da načini spoznajne interakcije između teksta i vizualne forme u islamu ostaju teškim za odgonetanje». Navedeni zadatak odgonetanja razumijevanja spoznajne interakcije između teksta i vizualne forme u islamu, koji autorica formulira, jedno je osobito svjedočanstvo dostojanstva promišljanja - odgonetanja tajni umjetničkih izraza koji korijene u islamu, zadatak koji se rijetko postavlja, i toliko dugo trajala izoliranost islamske estetike koliko je dominirala uobrazilja da sve znanje i sva djelatnost, pa i umjetnička, imaju se legitimirati iz rezultata sigurne naučne spoznaje i na načelu nesumnjivosti stvaralačkog subjekta. Cilj je djela, piše autorica, da «mnogo toga se može naučiti o islamskom umjetničkom stvaralaštvu kroz estetski pristup». Nalazimo da je ovo ključni stav budući da je proizišao iz pitanja kako je moguće povezati filozofsku aktivnost (meta-estetika) čiji je predmet lijepo i iskustvo lijepog i umjetnost iz okvira islama. Čitamo u djelu: »Svakako, izvorna islamska vrela bacaju svjetlost na estetiku koja sadrži oboje - filozofsku teoriju i koncept bavljenja umjetnošću. Upravo estetika osigurava oruđe za razumijevanje intelektualnog konteksta iz kojeg su «potekla i u kojem su umjetnička djela stvorena» Razumijevanje dvorane Comares u svjetlu fenomenologije U trećem poglavlju nalazimo novu interpretaciju tzv. Comares dvorane ili Dvorane ambasadora u Alhambri. Arhitektura kao umjetnost je uvijek bila pred pitanjem kako predstaviti nepredstavljivo. Autorica misli da takvo pitanje «metaforički jezik rješava u umjetničkoj praksi». Postoji, čitamo, »ovdje sigurno način viđenja kur'anskih opisa nebesa....nepredstavljiva neizmjernost» Rasprava ima ishodište u dokazu da ne postoji izravno predstavljanje u Alhambri, nekoliko svodova i zidnih figurativnih slika nisu dominantni, oni su samo dodatni strane i sekundarni elementi, opću vizualnu konfiguraciju utemeljuju apstraktni geometrijski ornamenti. Naime, napisi koji govore o nebeskim i kozmičkim temama su doslovno prevedeni u zvjezdanu geometriju. Comares dvorana je simbolička forma - lik sedam islamskih nebesa iz sure Al Mulk. Vidljivi su simboli, piše Valerija Gonzales, »u mnogim slučajevima zagonetni, oni misteriozno skrivaju svoje značenje, označavajući ili predstavljajući svoj predmet bez njegovog opisivanja, i oni dopuštaju, u određenom smislu, nesigurnost u definiranju njihove tačne funkcije.» Autorica navodi stav L. Wittgensteina da «definitivnoj logičkoj kombinaciji znakova odgovara definitivna logička kombinacija njihova značenja», koji upućuje na problem sigurnosti tvrdnje da arhitektonski detalji Alhambre simboliziraju, u svojim univezalnim terminima, različite teme koje se iskazuju u napisima. Problem korespondencije simbola i objekata, diskrepancija između životnog teksta i geometrijskih apstrakcija otvorena su pitanja, mnogo višeg zadatka negoli su to doneseni znanstveni rezultati tumačenja Comares dvorane kao kozmologijske slike koja predstavlja sedam nebesa prema islamskom učenju. Estetska artikulacija vizualnog i estetskog materijala je dostupna fenomenologijskoj analizi koja je jednovrsna šansa da se fenomeni otkrivaju kao znaci ili kao evokacija nečega, nikako da su sami fenomeni nešto (kao nebesko svod, božanski svijet). Razlika estetike i ontologije, dakle, upućuje na to da se metaforički jezik razumije kao način rješavanja u umjetničkoj praksi teškog pitanja kako predstaviti nepredstavljivo i kako predstaviti bez predstavljanja. Problem ostaje, a autorica se poziva na srednjovjekovnog latinskog znanstvenika koji je o problemu predstavljanja nepredstavljivog napisao: «Um ne može dati nikakav oblik ili figuru neizmjernom. Ukoliko bi mogao, o neizmjernosti bi se mislilo kao ograničenoj, i ukoliko bi se ovo desilo, o neizmjernosti se ne bi mislilo da je neizmjerna» Apstrakcija, kinetika i metafora: geometrije Alhambre Ponovo, u četvrtom poglavlju primjer Comares dvorane. Posmatrač je u dvorani izazvan i primoran da njena konceptualna polja recipira kao geometriju duhovnog puta od fizike do metafizike, od materije do najviših apstraktnih sfera (podsjećamo da je na ulazu u Platonovu akademiju pisalo da mogu ući oni koji znaju geometriju). Autorica nalazi da su izostala duboka razmišljanja o «konzervatoriju» islamske geometrijske umjetnosti koju Alhambra sučinjava. Prohod ka novom pristupu islamskoj geometrijskoj umjetnosti treba tražiti, misli Valerija Gonzales, u svemu onome što se u suvremenoj umjetnosti desilo, kao što je uključenje estetskih fenomena u geometrijski dizajna, oblici umjetničke konceptualizacije i drugi suvremeni estetski fenomeni referirali su na strukturalne studije geometrijske dekoracijeAlhambre. Suština, pak, geometrijske znanosti Alhambre utemeljena je u sofisticiranoj estetskoj konceptualizaciji, to znači da «geometrija u Alhambri ispunjava višeznačajnu funkciju time što preoblikuje prostore, zapremine i ravni u različite vizualne kreacije, skrivajući različita značenja sredstvima velike raznolikosti estetskih sistema i kroz razrađenu upotrebu principa varijacije», piše autorica. Poglavlje završava promišljanjem situacije posmatrača, koju analizira i misli kao posmatračevo iskušavanje različitih senzacija, projekcija što dolaze iz područja čistih ideja i koncepata (konceptualna geometrija), također, i iz tjelesnog svijeta (kinetička geometrija) i iskušavanje koje se podstiče iz figuracije i predstavljanja (slikovna geometrija). Alhambra, rekli bismo, za Valeriju Gonzales, je čudo u kojem postoji mnogo priča. No, možemo biti hrabri da kažemo kako autorica misli islamsku umjetnost kao tajnu prepunu priča. Potaknuta sam za izrečene rečenice autoricinim izborom kratkog teksta G. Bachelarda kojim uvodi djelo u peto poglavlje Označavajući estetski sustav napisa u islamskoj umjetnosti "Riječi, riječi su školjke ispunjene zvukom. Unutar minijature svake riječi, koliko mnogo priča postoji." Gaston Bachelard Peto poglavlje je o estetskom jeziku islamske figurativne umjetnosti. Napisi zauzimaju figurativno polje na način koji je tako prodoran kao i područje ukrašavanja. Autorica zaključuje: «Radije nego rukopisna verzija vidljive figuracije, islamska kaligrafija stvara autonomni estetski sustav koji kombinira i artikulira samog sebe drugom sustavu, na sličan način autonomnom, i samooznačavajućem, od kojih oba stvaraju vizualni jezik svoje sredine». Iz perspektive sveobuhvatnog estetskog pitanja značenja umjetničkog stvaralaštva u islamu, ističe autorica, medij je sam po sebi čini estetskim entitetom. U petom poglavlju razmatraju se tri teme: napisi i njihova vizualna okruženja, semantika keramike s kaligrafskom dekoracijom i tema o napisima u figurativnim ilustracijama u knjigama. Ponovo nalazimo autoricinu inspiraciju kod Wittgensteina, koji pita «(....)Što stvarno dolazi u um kad razumijevamo riječ? To nije nešto kao slika? Može li to biti slika?» U muslimanskoj kulturi, napisi se «ponašaju» kao zamjena za figurativne slike. Izraz «slike riječi» kazuje o figurativnoj moći koja stvara vrstu virtualnog slikovnog prikazivanja u sferi osjeta u kojoj se pojavljuju. S obzirom na sveto, »islamski napisi zamjenjuju uobičajene slike unutar drugih konteksta kao pedagoških instrumenata iz prenošenja religijske poruke kroz vizualne forme», čitamo u tekstu petog poglavlja. Kaligrafija unutar estetskog jezika islamske figurativne umjetnosti zauzima na «prodoran način» figurativno polje, kako je to slučaj u području ukrašavanja. Poglavlje je jedan vid raspletanja pitanja o esteskom sustavu napisa u islamskoj umjetnosti, o pisanju u kojem se čuva «suština islama u čistom stanju» . Ovom iskazu znanstvenika Arthura Lanea, kojeg citira Valerija Gonzales, čini se prisnim duboka duhovna potreba autorice da u djelu "Ljepota i Islam" poštenjem znanstvenice brine o islamu u njegovoj čistoti. Promovirati knjugu "Ljepota i Islam" profesorice Valerije Gonzales, u prijevodu profesorice Lejle Mušić, posao je koji se dobrodošlicom dočekuje jer je veliki i stalni izazov to što knjiga donosi, s jedne strane; s druge strane, promocija ovakve knjige osobiti je intelektualni napor, radije bih rekla, napor duši da se uspinje ka primordijalnom i zajedničkom svebivstvu, a u vremenu opsjednutom strašću vladanja. Fatima Lačević