Naravi Bošnjaka: Izvorna osobenost i široka otvorenost

I prije naučnih istraživanja znalo se da su svome i drugom narodu pripisivana posebna karakterna svojstva. Percipirane karakterne razlike su tumačene utjecajima genetskih ili kulturalnih činilaca. Sudovi o sebi i o drugima su se donosili na temelju dužih ili kraćih iskustvenih spoznavanja ponašanja, ritualnih obreda, vjerovanja i (ili) ispoljenih mišljenja pojedinaca. Da li su pripisana svojstva vjerna stvarnim karakternim svojstvima svoga i drugog naroda? Odgovori: "Ne" i "Da" su mogući. "Ne", jer su sudovi zasićeni pristrasnošću, frustriranošću i (ili) neznanjem. Mnogi su sudovi zasnovani i na predrasudama, stereotipima a, često, su i ishod ideoloških, sektaških ili religijskih zastranjivanja. Jesu, jer su uvjerenja o karakternim crtama ličnosti svog i drugog naroda plodovi socijalizacijom utkanih uvjerenja i dugog, tradicijom učvršćenog, emotivnog prijenosa tih uvjerenja. Tradicionalna ispoljavanja sudova o karakternim osobinama svoga i drugog naroda su, koncem 19. stoljeća, ukazala na potrebu naučnih istraživanja. Prva psihološka istraživanja su, ustvari, pokušaj da se ova široka prisutnost određenih crta ličnosti kod jednog ili drugog naroda objasni. W. Wundt (1879), u psihološkoj literaturi poznat kao osnivač naučne psihologije, je u periodu od 1900. do 1920. godine objavio u deset tomova "Wolkerpsihologije" (Kulturna ili etnička psihologija), u kojoj je ukazao na probleme koji se ne mogu eksperimentalno istraživati ali koji su od posebne, psihosocijalne važnosti. Ovi problemi su sadržani u sintagmi "psihologija naroda", "etnička psihologija" i "duh naroda". W. Wundtovo isticanje da se više psihičke funkcije, ustvari mentalna struktura, mogu proučavati samo analizom sadržaja duhovnih tvorevina toga (jezika, mitova, bajki, vjerovanja, običaja, društvenog komuniciranja) ukazalo je na potrebu proučavanja osobenosti etničkih skupina, karakterističnih načina mišljenja i ponašanja naroda. I drugi mislioci i istraživači, prije i poslije W. Wundta, su govorili ili pisali o postojanju karakterističnog sklopa psiholoških osobina, osobnih mentaliteta, koje su obično izražavane sintagmom "duh naroda" ili "duša naroda". Zametak shvatanja o posebnosti mentaliteta različitih naroda nalazimo u radovima grčkih (Herodot) i rimskih (Tacit) pisaca. Njihovi opisi mentaliteta, običaja, navika i vjerovanja "barbarskih" naroda i danas se, u socijalnoj psihologiji i psihologiji ličnosti, uvažavaju. I poznati naučnici (M. Lazarus, H. Steinthal) su isticali važnost proučavanja "duha naroda" (Volkgeist). U kasnijim empirijskim istraživanjima koriste se drugi termini, ali i oni, u svojoj unutrašnjoj psihološkoj strukturi, isto tako ukazuju na postojanje svojerodnog jedinstva karakterističnog za jedan narod. Umjesto termina "duh naroda" koristi se termin "svijest naroda" ili "kolektivna svijest". "Kolektivna svijest" jeste ishod individualnih svijesti, ali nije prosti zbir tih svijesti, već je ona posebna i odvojena od individualnih svijesti. Izražava se u kolektivnom ponašanju i kolektivnom mišljenju. U pojmu svijesti sadržane su sve one psihičke odrednice koje ukazuju na osobni individualitet toga naroda. Individualni i nacionalni karakter U psihosocijalnom tretmanu karakterologije Bošnjaka potrebno je razjasniti razlike između individualnog i nacionalnog karaktera. Sintagma "individualni karakter" podrazumijeva značenje sadržano u izrazu "karakter". U samom određenju ovog termina sadržano je njegovo psihološko značenje: osobitost, obilježje, otisak, biljeg. Ova značenja govore o moralnoj i voljnoj strani ličnosti, a ponekad se poistovjećuju sa pojmom ličnost. U svakodnevnim komunikacijama, u ocjenjivanju svojih osobina ili osobina drugih ljudi, koriste se izrazi karakternog značenja: poštenje, savjesnost, upornost, nezavisnost, energičnost, hrabrost, podmuklost, kukavičluk, nepouzdanost, nepovjerljivost itd. Koriste se i općenitijim određenjima kao što su: čvrst karakter, loš karakter, slab karakter i slično. U definicijama karaktera kao "osoben sklop izrazitih crta ličnosti, prevashodno emocionalno-motivacionih, socijalnih, moralnih i konativnih, po kojima se ona razlikuje od svih drugih"[1] ili kao "uobičajeni izraz za ličnost, ali u užem smislu; dok pojam "ličnost" može obuhvaćati sve čovjekove psihičke karakteristike (emocionalne, motivativne, intelektualne), dotle se karakter odnosi samo na emocionalno - motivativne karakteristike i na stavove"[2] - sadržane su navedene odrednice karakternih osobina ličnosti. Koliko su karakterne osobine važne u ljudskim odnosima govore i rani početak i dugotrajnost interesovanja za prirodu, tipove i način formiranja karaktera. Teofrastov opis trideset karaktera je reljefna ilustracija ranih interesovanja naših predaka za karakter. Kasniji, La Brruyerovi impresionistikči opisi karaktera, također, su pokazali da se interesovanje za karakterne osobine ljudi nastavilo i u kasnijim epohama razvoja civilizacije. Osnivač psihoanalitičkog pravca S. Freud i pristalice klasične psihoanalize (Sadger, Glover i drugi) su karakterne osobine klijenata proučavali u relacijama veza između karaktera i bolesti, posebno u kontekstu otpora određenih karakternih crta ličnosti lječenju. Sigmund Freud je i tipologiju karaktera tumačio u kontekstu tumačenja razvoja libida. Da li će dijete, kada odraste, ispoljiti narcisoidni, oralni ili analni karakter zavisi od toga da li se i na kojem stadiju razvoja libida fiksirao. Neoanalitičari (E. Fromm, K. Horney)), u objašnjenju formiranja karaktera, su ukazali na važnost društvenih činilaca (kulture). Kritikovali su i fiksaciju za pojedine stadije razvoja libida kao uvjete formiranja karaktera. I prezentirane tipologije karaktera su rezultirale iz percipiranih interpersonalnih odnosa i organizacije društva. E. Fromm je razlikovao produktivni i neproduktivni tip karaktera, a K. Horney je isticala povladljiv, povučen i agresivan tip karaktera. U određivanju značenja izraza nacionalni karakter, u psihološkoj i etnopsihološkoj literaturi, naglašena je integracija individualnih karakternih crta ličnosti. Tako, naprimjer, u jednom psihološkom rječniku se ističe da je nacionalni karakter "statistički gledano, široko prisutna određena struktura crta ličnosti u nekoj populaciji, tipična za opće oblike ponašanja stanovništva"[3], a u drugim se tvrdi da je nacionalni karakter "skup osobina integriranih na specifičan način, karakterističan za ličnosti i modalitete ponašanja u pojedinim nacionalnim zajednicama"[4] Poistovjećuje se sa izrazima: "društveni karakter"[5] "kolektivna svijest", "grupna svijest", "karakter naroda", "duh naroda" i "duša naroda", tri posljednja izraza se koriste u posebnoj grani socijalne psihologije, u etnopsihologiji.[6] Za razlliku od termina kojim se, u oređivanju zajedničkog mišljenja i ponašanja većeg broja pojedinaca, uvijek naglašava uloga svijesti, u stručnoj literaturi se koristi i izraz kolektivno nesvjesno. U učenju Karla Gustava Junga o strukturi ličnosti, kolektivno nesvjesno je ndosobno i sa određujućim utjecajem na cjelokupno ponašanje čovjeka. Kolektivno nesvjesno u sebi sadržava spoznaje naših predaka. U mozgovima svih ljudi na našoj planeti su duboko utisnuta iskustva naših predaka i ona imaju, bez obzira na povijesne i kulturne razlike između naroda, jednaku dispozicionu važnost. Kolektivno nesvjesno sadržava u sebi preduvjete i za destruktivno i konstruktivno ljudsko ponašanje. Korijeni iracionalnog, impulsivnog i agresivnog ponašanja su sadržani u našem naslijeđu. Ali u kolektivnom naslijeđu se nalaze sva stvaralačka ostvarenja ranijih generacija, poželjni načini njihovog i osobnog življenja, sve duhovne vrijednosti ranijih epoha. U interpretaciji prirode i značenja kolektivnog nesvjesnog Bojan Jovanović ističe da "iz perspektive transpersonalne psihologije, sadržaj individualne psihe predstavlja kolektivno arhajsko psihičko naslijeđe. Ispoljavajući se u univerzalnim simbolima i arhetipovima, kolektivno nesvjesno, kako je isticao Jung, omogućuje pojedincu da od sebe nauči znanja vezana za univerzalne tradicijske vrijednosti i arhejsko kulturno naslijeđe. Poniranje do dubokih slojeva individualne psihe dostupnim čine arhajske poruke utisnute u temeljne oblike kolektivnog kulturnog iskustva. Svojevrsnom arheologijom nesvjesnog uspijevamo, dakle, da saznamo ono što znamo ali što do tada nismo znali da znamo.[7] U etnopsihološkom tumačenju"duše naroda", odnosno "duha naroda", vidljivi su uplivi oba shvatanja. Vidljiva je, ustvari, uzajamna povezanost i sklad između individualnog i nacionalnog karaktera. Nacionalni karakter (društveni karakter, kolektivna svijest) jeste "zbir" individualnih karaktera, osobenih svijesti, ali je istovremeno i struktura koja nadilazi svijest pojedinaca. Koji činioci imaju presudnu ulogu u procesu formiranja mišljenja i ponašanju koji se mogu svesti pod pojam nacionalnog karaktera? U etnopsihologiji se ukazuje na moguće utjecaje heriditnih, geografskih i kulturno-povijesnih činilaca. Priznaje se mogući utjecaj svakog od ovih činilaca, ali se ukazuje i na neprihvatljivost naglašavanja presudnog utjecaja samo jednog od tih faktora. Parcijalni pristup ne dovodi do potpunog razumijevanja, ali omogućava dublje razumijevanje koliki je i kakav udio u genezi nacionalnog karaktera genetskog, geografskog ili povijesno-kulturalnog faktora. Tako, naprimjer, sociološka teorija Emila Durkheima ukazuje na važnost utjecaja kulture. Emil Durkheim tvrdi da način mišljenja i ponašanja pojedinaca određuje ono što je sadržano o načinima doživljavanja i reagiranja u pisanim i nepisanim pravilima socijalne zajednice kojoj pojedinac pripada. Kultura (posebno običaji, religija, moral, jezik, pravo itd.) oblikuje svijest pojedinca u skladu sa dominirajućim standardima koji u toj kulturi vladaju. Jovan Cvijić je, naprotiv, antropogeografske faktore u procesu formiranja psihičkih osobina koje su jedan narod činile drugačijim od drugog tretirao presudnim. U svojim istraživanjima prikupio je dosta korisnih informacija o običajima, načinima mišljenja i načinima društvenog življenja naroda Balkanskog poluotoka, ali je zbog izrazite pristrasnosti u veličanju duhovnih vrijednosti srpskog naroda prezentirao pogrešne zaključke o drugim narodima, posebno o "bosanskim muhamedancima". Pogrešno oslovljavanje autothonog narodu Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, rječito govori o njegovim zabludama. On je zastupao netačno gledište, koje protivrječi i povijesnim činjenicama i psihosocijalnim spoznajama, da su Bošnjaci Srbi muhamedanske vjere. U tumačenju geneze nacionalnog karaktera ukazuje se na važnost djetinjstva. Dva istraživača (G. Gorer i W. La Berre) tvrde da je kompulzivni karakter Nijemaca i Japanaca ishod ranog navikavanja djeteta na higijenu, a ciklotimni karakter Rusa je, pak, uvjetovan prejakim povijanjem koje djetetu onemogućava pokrete ruku i nogu. Različita shvatanja o prirodi i genezi nacionalnog karaktera ne govore o potrebi da se svaki pristup nepristrasno proanalizira prije nego što se prihvati ili odbaci. Ono što povezuje različite pristupe jeste opća saglasnost da je nacionalni karakter i "zbir" i svojerodno jedinstvo individualnih karaktera i da je satkan od svjesnih i nesvjesnih slojeva psihičkog. Jedinstveni složaj ponašanja i mišljenja koji je karakterističan za svaku etničku zajednicu i (ili) narod se manifestira u individualnom ponašanju pripadnika te socijalne zajednice. To znači da se "na individualnom planu, dakle, ispoljava integracijsko svojstvo kolektivne svijesti, čiji zajednički sadržaj i predstave iskazuju pripadnost pojedinaca određenoj zajednici. Koherentnost tradicionalnog duha, zasnovana na narodnom životu inherentnim idejama, dosljednim pridržavanjem čini oblike tradicijske kulture otpornim na promjene. Otisnuto u sadržaje tradicionalne kulture, psihičko se iskazuje kao realnost njenog dubljeg istraživanja. Iz toga aspekta se posebno značajnim čine saržaji duhovne kulture, odnosno mitologije, religije, obredne prakse i folklornog stvaralaštva. Ono što se nazivalo "dušom naroda" i smatralo njegovim psihičkim svojstvima bilo je, ustvari, u najneposrednijoj vezi sa njegovom duhovnom kulturom. Psihička realnost kulture je uvijek ono što treba otkriti u njenim latentnim slojevima kao pravila njenog funkcioniranja i svojevrsna gramatika duhovne prakse. Govoriti o kulturnom tipu, obrascu kulture, kulturnoj šemi ili slici kulturne cjeline određene etničke zajednice znači imati u vidu prevenstveno njene psihičke sadržaje."[8] Nazivi Bošnjaka prethodnim raspravama je ukazano na njih. Ustvari, prezentirana su shvatanja, naučno i (ili) iskustveno verificirana, o razlikama između individualnog i nacionalnog karktera, individualne i kolektivne svijesti, o utjecaju genetskih, geografskih i povijesno-kulturnih faktora u genezi osjećanja pripadnosti svom narodu. Govoreno je i o potrebi uvažavanja izraza "duša naroda" koji se, u etnopsihologiji upotrebljava, ali ne i u nekim psihološkim pravcima (naprimjer, u biheviorizmu). Od pristalica biheviorizma i nije moguće očekivati prihvaćanje izraza koji asociraju na unutrašnji psihički život čovjeka, jer u njihovim shvatanjima ni svjesni procesi ne mogu biti predmet naučnog proučavanja. U psihologiji se, kako je istaknuto, upotrebljavaju termini koji sadržavaju značenja vrlo srodna značenju "duša naroda" ili "duh naroda". To su: kolektivna svijest, društvena svijest i grupna svijest. Svi izrazi o kojima je bilo riječi govore o crtama ličnosti pojedinaca i one su, u strukturama raznih pojedinaca, oblikovane na način koji je svojstven svakoj ličnosti ponaosob. One čine karakter pojedinca. Svojerodan sklop individualnih karaktera obrazuje nacionalni karakter. Ponovo se reaktivira sve što je izrečeno o prirodi i genezi karaktera, jer sve što je općenito izrečeno o karakteru pojedincu i karakteru naroda (duh naroda) važi za karakter Bošnjaka i bošnjačkog naroda. Objašnjenje osobitosti karakterologije Bošnjaka podrazumijeva primjenu spoznaja karakterologije kao nauke o karakterima (o motivacionim, emocionalnim i socijalnim crtama ličnosti) i primjenu naučnih i iskustvenih spoznaja do kojih se došlo isključivim istraživanjima mentaliteta Bošnjaka. S obzirom na to da je u prethodnim razmatranjima bilo dosta govora o općenitim karakterološkim spoznajama, ovaj dio rasprave će se ograničiti samo na psihološko tumačenje istina i neistina koje su izrečene i koje se i danas izriču o karakternoj strukturi, odnosno mentalitetu, Bošnjaka i bošnjačkog naroda u cjelini. Pitanja o prirodi i genezi karakterologije Bošnjaka ima mnogo. Na sva moguća pitanja nije lahko, bez dubljih, temeljitijih istraživanja o karakterologiji Bošnjaka, pouzdano odgovoriti. Kakav je bošnjački narod? Koje karakterne osobine su svojstvene Bošnjacima, a koje su srodne sa crtama ličnosti pripadnika drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvata, Srba i Jevreja? Da li je postojanost "bošnjačkog duha" psihološki realitet ili je, pak, romantičarski konstrukt bez realne podloge? Da li je povijesno osporavanje posebnosti mentaliteta Bošnjaka i istrajavanje Bošnjaka u samosvijesti o svom individualitetu dokaz njegove osobitosti? Koja su i kako se ispoljavaju duševna svojstva Bošnjaka, koje su im vrline i mahane? Kakva je "duša bošnjačkog naroda"? Korijeni osobitih crta ličnosti Bošnjaka sadržani su u dalekoj prošlosti. U ponašanju bogumila kriju se osnove osobenog mentaliteta Bošnjaka. Bogumili su morali, zbog snažnog pritiska, ispoljiti čvrstoću i istrajnost karaktera. Moguće je pretpostaviti da su vrijeme i okolnosti u kojima su živjeli "dobri Bošnjani" i njhov status u kojem su se nalazili, doprinijeli formiranju odgovarajućih karakternih crta ličnosti. Jedna od njih je tolerancija. Činjenice o kojima piše Salih Jaliman se mogu dovesti u kontekst življenja "dobrih Bošnjana" u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. "Pojava o kojoj treba posebno pisati - ističe Salih Jaliman - snošljivost, trpljivost i tolerantnost su važne činjenice koje ne nastaju same po sebi niti su dalekosežne pojave slučajnog i nametnutog, već naprotiv, važan faktor i zahtjev života koji ima svoj kontinuirani hod kroz mnoge vijekove već se ovdje spominje da je riječ o pojavi, znači nečemu što ima svoje neko neodređeno značenje, a nije riječ o (veličanstvenom djelu) života srednjovjekovnih žitelja bosanske države."[9] Sadašnja svijest Bošnjaka o sebi, o svojoj autohtonosti i karakternoj osobitosti je ishod njihovih vjerskih osjećanja koja su i katolička i pravoslavna crkva osuđivale. Očuvati svoja vjerska uvjerenja, u uvjetima stalnog pritiska dviju jakih crkava, mogu samo pojedinci i skupine koje posjeduje snažne crte ličnosti i umijeće socijalnog komuniciranja. U početku su, kako ističe dr. Muhamed Filipović, svi ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine u etničkom smislu bili Bošnjaci. Do raslojavanja je došlo tek polovinom 19. vijeka kada Bošnjaci: korijeni i ispoljavanje osobitosti O osobitosti mentaliteta Bošnjaka govore i povijesne kulturne spoznaje. Govore i spoznaje sadržane i u socijalnoj psihologiji (posebno u etnopsihologiji) i u psihologiji ličnosti. U pravoslavne, odnosno Bošnjaci katoličke vjeroispovijesti se nacionalno poistovjećuju sa Srbima ili Hrvatima. I ovaj proces, u psihološkom tumačenju, ukazuje na razlike i to ne samo u ideološkim shvatanjima, već i o razlikama u naravi. Od toga vremena, u početku slabo, a kasnije sve jače i izrazitije, zapažaju se osporavanja nacionalnog individualiteta bošnjačkog naroda. U dvije poznate studije: karakterološka (Vladimir Dvorniković) i etnopsihološka (Jovan Cvijić) ne negira nacionalni individualitet Bošnjaka i njihova mnetalna osobenost. Tako, naprimjer, Jovan Cvijić, u opisu crta ličnosti "muhamedanske vlastele i muhamedanskih seljaka", projektuje vlastito uvjerenje o vrijednosti onoga što su ostavili (to su vrijednosti koje on smatra svojstveni Srbima) i nevrijednostima koje su dobili prelaskom na islam. On ističe da ga je kod "dinarskih muhamedanaca"[10] često iznenađivao "stupanj neznalaštva, krajnjeg neznalaštva, duhovna tromost, nekritičnost i naivnost", da su u stanju da "satima nepomično sjede, da ništa ne rade i ne misle, pušeći na dugačkom čibuku ili nargilama, sanjareći i slušajući žuborenje tekuće vode" i da se kroz "kuranske propise i učenja i kroz truhlo tursko gospodstvo probijaju i osjećaju one živahne dinarske crte" Ali nije mogao zanemariti i plemenite crte ličnosti "dinarskih muhamedanaca" (ustvari Bošnjaka). Po "gostoljubivosti, srdašnosti i ljubaznosti ne samo da ne izostaju od hrišćana nego ih, uopće uzevši, nadmašuju, i to je osobina muhamedanske vlastele i seljaka. Goste bi na dlanu nosio; krvi bi mu utočio. Ni siromašniji neće primiti novčanu nagradu. Nema stvari, izgleda, koju gostu i prijatelju neće moći izvršiti. Nastupima lahkoumne ljubaznosti i velikodušnosti često idu u popuštanju i odobravanju dalje nego što treba ići i daju najkrupnija obećanja iz zahvalnosti za najbeznačajnije poklone."[11] Umjesto zaključka Iz općeg i posebnog psihosocijalnog tretmana mentaliteta Bošnjaka rezultira i zaključak o individualitetu Bošnjaka. Na osobitost u načinu mišljenja i ponašanja Bošnjaka ukazuju povijesni podaci i sadašnje empirijske spoznaje o njihovom načinu življenja, o ustaljenim običajima, o karakterističnim vidovima interpersonalnog komuniciranja, o načinima percipiranja sebe i drugih. Karakterologiji Bošnjaka utkana je spoznaja o sebi, o svom odnosu sa drugim narodima s kojima je stoljećima živio, živi i živjet će, o svom posebnom društvenom statusu, o vječitom traganju i iznalaženju fleksibilnih modela adaptacije u uvjetima pritiska snaga izvan njih koje su osporavale njihovu autohtonost i njihovu osobinu, vjersku i nacionalnu individualnost. Izrazita tolerantnost bošnjačkog naroda je izraz dobro shvaćene realnosti u kojoj Bošnjak stoljećima egzistira - kulturalna, nacionalna i vjerska raznovrsnost. Racionalno shvaćena i emocionalno prihvaćena potreba i nužnost življenja sa drugim narodima, sa Srbima, Hrvatima, Jevrejima i brojnim etničkim skupinama, od iskona je, u procesima socijalizacije, utiskivana u svijest Bošnjaka i uvijek iznova osnaživana u karakterističnoj karakternoj vrlini življenja u miru, življenja u nekonfliktnim relacijama sa osobinama i narodima drugih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja. Osobina trpeljivost, karakteristična za mentalitet Bošnjaka, je ishod unutrašnjeg uvjerenja Bošnjaka da su, u njihovom životu, nevolje stalno prisutne i da ih treba savladati strpljivo i dugotrajno. Gostoprimstvo i spremnost da se drugima pomogne su također vrline koje Bošnjaci ispoljavaju a koje, kako smo i ranije istakli, primjećuju i oni koji osporavaju njihovu nacionalnu osobitost. Predrasude i stereotipi o Bošnjacima, koji i danas egzistiraju, su izraz neznanja dobronamjernih, ali i izraz pakosti ili neprijateljstva zlonamjernih. Bošnjacima se pripisuju svojstva koja su potpuno suprotna njihovim stvarnim crtama ličnosti. Sa načinim mišljenja i ponašanja Bošnjaka je nespojiv nasilni karakter, agresivnost, podmuklost, nadmenost, iako se ovim izrazima obilato koriste oni kojima smeta upravo ono što Bošnjaci, "dobri Bošnjani" nose od pamtivijeka - tolerantnost, senzibilitet za nevolje drugih, sabur, stvarno a ne kurtoazno prihvaćanje drugog i drugačijeg, otvorenost u prihvatanju novog ali i opravdano čuvanje svojih ustaljenih, lijepih i korisnih običaja. Izrazita netrepeljivost i gnjevno kritiziranje opravdanih mišljenja dr. Muhameda Filipovića, u vremenima kada se pojavila njegova studija o bosanskom duhu u književnosti, nije nimalo slučajna pojava. Ona je izraz spoznaje onih koji su osporavali osobitost "bošnjačke duše", ustvari izraz njihovog straha od duhovne snage koja se u tom izrazu nalazila. Kasniji oružani pokušaj je samo drugačije nastojanje nosilaca netolerancije, nasilja i dogmtizma da se zaustavi tok izrazitijeg ispoljavanja unutrašnjih, duhovnih vrijednosti Bošnjaka.       [1] Žarko Trebjašanin: Rečnik psihologije, Beograd, 2001., str. 211. [2] Boris Petz (urednik), Psihologijski rječnik, Zagreb, 1992., str. 177. [3] Dr. Dragan Krstić, Psihološki rječnik, Beograd, 1988., str. 249. [4] M.Bosanac, O. Mandić, S.Petković, Rječnik psihologije i socijalne psihologije, Zagreb, 1977., str. 379. [5] David Reisman označava društveni karakter kao "manje ili više stalnu i historijski uvjetovanu organizaciju individualnih težnji i zadovoljavanja "stava" kojima pojedinac prilazi svijetu i ljudima ..................  Društveni karakter je onaj dio "karaktera" koji je zajednički značajnim društvenim grupama i koji je, kako ga većina savremenih učenjaka definira, proizvod iskustva tih grupa. Pojam društvenog dozvoljava nam da govorimo o karakterima različitih klasa, grupa, oblasti i naroda." (M. Bosanac, O.Mandić, S. Petković: Rječnik sociologije i socijalne psihologije, Zagreb, 1977. str. 131.) [6] Etnopsihologija je "granična disciplina između etnologije i psihologije", koja proučava psihološke karakteristike i ponašanja ljudi u različitim kulturama i etničkim zajendicama". (Žarko Trebjašanin, Rečnik psihologije, Beograd, 2001., str. 124.) [7] Bojan Jovanović (priređivač), Etnopsihologija danas, Beograd, 1991., str. 9. [8] Bojan Jovanović (priređivač), Etnopsihologija danas, Beograd, 1991., str. 10. [9] Salih Jaliman: O bosanskim bogumilima, Tuzla, 1996., str. 6. [10] Jovan Cvijić/Ivo Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Beograda, 1988., str. 57. [11] Isto. str. 59.