Aktuelnost kritike fašizma kritičke teorije društva

Svojim razvojem građansko društvo implicira iracionalnost. Prevladavanje, ili amortiziranje, iracionalnosti obezbjeđuje manje pometnje, može se reći, odražava nezapriječeni kontinuitet odgovarajućih sistema građanskog društva. Kritička teorija društva je ustanovila da cjelinu građanskih odnosa karakterizira dolazak do istovjetnosti racionalnosti i iracionaliteta. Prethodni stadiji građanskog razvoja životvorno afirmiraju principe racionalnosti. Protivrječja neostvareno prilagođene infrastrukturne dinamike u zrelom stadiju liberalizma građanskog razvoja u pojedinim nacionalnodržavnim identitetima produciraju teže savladive zastoje. Zastoji izražavaju i pokazuju, odnosno nameću, da je moguća razrješenja izvjesno postići ili težnjom radikaliziranja, ili, kako je to povijesno događanje iskušavalo, putem opredjeljenja prema socijalističkom konceptu. Politički i društveni aspekt individualnog postojanja građanski razvoj ostvario je nacijom. U savremenim uvjetima ekonomske pretpostavke povijesnih i društvenih prilika sve dominantnije se podređuju političkim preimućstvima i unutar iracionalnih pobuda i motiva drugi faktori nacionalne konstitucije postaju razlogom segregacije, opredmećenja isključivosti, manipulacija i instrumentaliziranja. Interdisciplinarna analiza političkih i povijesnih procesa iz njih samih učvršćuje neminovnom neuspjehu, a građansko društvo, određeno naprednijim stadijima, stiče mogućnost da se nedogledno omogućava. Iracionalne komponente građanskih odnosa nisu eliminirane, niti suzbijene, a uspostavljenom organiziranom kontrolom uzdignute su na posredovanije nivoe. Tendencije fašizma direktni su produktivitet iracionalnosti. Klasični fašizam u tadašnjim političkim i ekonomskim zbivanjima karakteristično primjenjivanje i važeće moći imao je pretenziju svjetske dominacije. U ideološkoj nomenklaturi promicanja i aplikacije ugroženosti odvija se temeljni koncept fašističkog prava na dominaciju programirana na ostvarenje toga prava. Neofašizam se koncipirao na tradiciji klasičnog fašizma i u bitnim obilježjima neposredne strukture, manifestacije, ispoljavanja i poticanja moći, on mu je identičan. Svestrane analize i naučno-teorijske opservacije kritičke teorije najtipičnije su potvrdila dolazeća decenijska povijesna događanja. Iako su ovi nalazi sve više negoli građanski determinirani i profilirani, iako su od građanskih preokupacija dobijali atribute Flaschenposta, oni su postajali najdoslovnije nezaobilazni, a protok vremena ih je učvršćivao, davao im značenje i važnost. Svojim analizama fašizma kritička teorija je ispostavila da su naučnoteorijske eksplikacije ove pojave, pokreta i tendencije nemoguće bez uvažavanja i podrazumijevanja njenih rezultata. Kako se u njenim analizama građanskog sistema daju povući jasne granice u stadijima razvitka, stvaralačka valorizacija ovog stanovišta snaži tezu da su razmatranja kritičke teorije u analizi fašizma aktuelnija danas nego juče. Fenomen fašizma na historijskoj, društvenoj i političkoj sceni kao pokret nastao je u Italiji. Sam pojam "fascio" - savez 1915. god. uzima Mussolini da bi označio interesnu grupu opredijeljenu da u Prvom svjetskom ratu Italija bude na strani Antante. 1919. god. pojmom fašizma konačno se definiraju desno orijentirane snage što ih je Mussolini, Duce (Duče), ital. Vodja, kako su Mussolinija oslovljavali, organizirao u Borbeni savez - Fascio di combattimento. Identično je Hitler za Nijemce bio Fuhrer, njem. Vodja. Na temelju izmanipulirane ideološke platforme o ugroženosti vlastite nacije, desničarske snage organizirale su se u agresivni masovni pokret, čija je borbena taktika motivirana ideološki pretpostavljenim propagandno-agitacionim uvjeravanjem o pravima dominacije. U početku su programski ciljevi fašista opravdavani ofanzivom snaga ljevice, dok je afirmisani uspjeh fašističke ambicije odredjivao i moguće saveznike i žigosanje tzv. neprijatelja, ali i karakterističnu primjenu borbeno beskompromisnih metoda i postupaka. Fašizam je proistekao kao ekstremno nacionalistička ideologija i organizacija protudemokratskog, borbenog i ekspanzionističkog tipa, temeljno konstituirana na principu Vodje. To je pokret gradjanske vladavine istaknut u navodnom pokušaju da prevlada ograničenja stadija liberalizma i da, u primarno projiciranoj koncepciji i zalaganju, putem preuredjenja i osvajanja teritorija, ekonomske i političke zbilje, ostvari ili nametne dominirajući položaj svojoj naciji. U naciji odredjeno održana gradjanska društvena i politička protivrječja i gradjanski zastoji izvjesnim kontinuitetom generiraju osnovu, odražavaju probleme i izražavaju se kao direktno onemogućavanje nacije. Period trajnije intenziviranog onemogućavanja društveno-produkcione konjunkture date liberalizmom, nepronadjeni putevi izlaska i savladavanja stanja kriza povećavaju razmjere nestabilnosti, konsolidiraju povijesno-ekonomske i političke probleme kao nacionalne i odražavaju nacionalizam. Dimenzije iracionalnosti ispoljene u nacionalizmu, instrumentalizirane i produbljivane vještom manipulacijom autoritarnog Vodje, umješnim iracionalnim dirigovanjem, mogu nametnuti fašizam. Fašizam, dakle, nastaje u odredjenim uvjetima nacionalizma odlučnošću autoritarnog Vodje i ideološki upravljanog vodjstva kao organizirano artikulirana tendencija iracionalnosti. Racionalne komponente fašizmu još samo služe da opravdaju i premoste proces dinamiziranja njegovog jezovitog i okrutnog plana, da njegova nacija, navodno, ne bi neopravdano trpjela. Kao nacionalistički pokret militantnih namjera fašizam borbenim težnjama nastoji riješiti odredjene političke probleme, pokoravanjem i eliminacijom drugih, neposlušnih nacionalnih identiteta, uspostaviti totalitarnu političku dominaciju. Njegova gradjanska misija, nažalost, nije okončala porazom Mussolinija i Hitlera u Drugom svjetskom ratu. U relevantnim iracionalnim prilikama fašizam posreduje, izražava i provodi gradjanske tendencije moći. U odnosu na klasični fašizam Mussolinija i Hitlera neofašizam razlikuje jedino zadato težište, težište regionalno postavljenog cilja. Preciznije iskazano, ostala je neizmijenjena osnovna struktura, manifestacija i ispoljavanje moći fašizma, a iz izmijenjenog oblika funkcionalno ostvarivanog poticanja moći i sistema vladanja proistječe savremenim uvjetima prilagodjena njegova gradjanska pretenzija. S obzirom na svjetsko-historijski gradjanski razvoj, zadatak istraživanja postavljen temom "Aktuelnost kritike fašizma kritičke teorije društva" iziskivao je analizu i valorizaciju stajališta kritičke teorije, podrazumijevajući njegov konkretni, stvaralački i interdisciplinarni pristup ispitivanja društvenih pojava i procesa. Determinanta pridržavanja osnovnom služenju naučno - teorijskoj istini odredila je značaj ove teorije za savremena društvena i politička zbivanja i tokove. Ta činjenica, takodjer, održala je njeno zalaganje za ispravnije uredjeno društvo i političku organizaciju, kao što i neprevladana epoha njenog nastanka i njen metodološk okvir čijim posredstvom je moguće do konkretnog sagledavanja odredjenih procesa i pojava relevantnije doprijeti čine faktore da i gradjanske pozicije ne mogu prenebreći, na jedan ili drugi način, rezultate ispitivanja kritičke teorije društva. Uvažavanje ovih činjenica svojevrsno afirmiše konstataciju Reinharda Kuhnla da odredjene probleme pouzdano razjasniti znači težiti proširenju i provodjenju istine, a u slučaju fašizma upravo sa svakom znanstvenom izjavom pogodjeni su moćni socijalni interesi, koji nisu uvijek posve zainteresirani na njeno proširenje, zaključuje prof. Kuhnl. Formiranje stajališta kritičke teorije rezultat je uvidjanja da su gradjanski odnosi kontinuirali svoje održanje strategijom programiranog monopola i privredno-političke moći, a to podrazumijeva savršenije organizirani proces iracionalnog potencijala. U analizi savremenih gradjansko-političkih tokova kritička teorija utvrdjuje da je subjekt pozitivne promjene i povijesno i politički reprogramiran, tj. prilagodjeno sjedinjen s političkim poretkom i time regulativno obesnažen. Temeljem suzbijene individualnosti pojedinca ova teorija sagledava mjesto, funkciju i preobražavanje onog iracionalnog, čime ono manifestnim ispoljavanjem proizvodi i provodi moć negiranja, uništavanja i razaranja. Kako Frankfurtska škola gradjanski društveno-historijski proces ne podržava, a teorijski i naučno rasvjetljava principe njegovih karakterističnih oblika, u područje kritike ona je postavila interdisciplinarna razmatranja konkretnih društvenih, filozofskih i historijskih pitanja. Predmet najobuhvatnije analize je iracionalno, kako u društveno-historijskoj zbilji, tako i u ravni teorije i znanosti, a u odnosu prema stanju i poziciji pojedinca. Takav dezideologizirani pristup kritičke teorije stvaralački prati dinamiku razvojnih preobražaja društveno-historijskog procesa gradjanskog društva i na taj je način njen metod i analitički postupak mogao produktivno jedinstveno i cjelishodno legitimirati fašističku mračnjačku pretenziju i njenu iracionalnu fikciju. Cilj teme odredio je da, temeljem interdisciplinarno analiziranih procesa gradjanskog društva kritičke teorije, ispitamo fašizam kao pojavu eminentno zrele faze liberalizma. Ako tomu odgovarajuće gradjanske društvene i političke protivrječnosti izražene u naciji dolaze do teže prevladane krize, a historijska i kulturna tradicija imaju disproporcionalne reminiscencije u mitovima, izopačenoj svijesti i dekliniranoj predaji, one proizvode afinitet fašizma. Protivrječnosti na taj način podstiču razrješenje putem favoriziranog nacionalizma, militantno i radikalizirano usmjerene isključive iracionalnosti, a uvjerenjem da teškoće i nezavidan položaj svoje nacije omogućuju drugi nacionalni identiteti i da oni nose krivicu za trpljenje povodom toga. Drugim nacionalnim identitetima fašistička mobilnost predodredjuje i nameće volju svoje autoritarnosti i totalitarizma. Odlučnost u uništenju i pokoravanju tako demoniziranog drugog, nacionaliziranoj fašističkoj masi predstavljeno je kao razrješenje svoga zla, straha, neizvjesnosti i trpljenja. U uvjerenju fašiste nepravda, neizvjesnost i patnja svoje nacije postale su od drugih, različitih nacija, pa ih fašistička ideologija tom perspektivom označuje za neprijateljske, prikazuje da tzv. demistificiranog neprijatelja treba likvidirati i nepravdu otkloniti. Nacionalizam po sebi ističe prednosti i veće vrijednosti svoje nacije. Nacionalistička politička elita te kriterije u odgovarajućim uvjetima instrumentalizirano osigurava, intenzivira, daje im potporu ideološki potrebnog značenja. U dosljedno produbljenoj instrumentalizaciji, opredjeljenjem za dominaciju i pokoravanje, tako provodjena vlast manipulira tzv. ugroženim nacionalnim identitetom i ukazanom mogućnošću osvajanja kontinuira se, opredmećuje i odjelotvoruje u politici fašizma. Agitacijom na nacionalnom homogeniziranju i monolitnosti ona izgradjuje nacionalističku atmosferu. Isključivom političkom vlašću nacionalna elita pokreće nacionalističke animozitete masa i upravlja nacionalističku energiju sasvim programiranim pravcem interesa. Oni drugi su zato nužno manjih prava i nosioci su onog lošeg. Po fašističkom objektiviranju, društveno-historijska prava ozloglašenom neprijatelju pripadaju samo uz odobrenje njegovog militantnog nacionalizma. U tu svrhu se koristi sintagma o svojoj nacionalnoj ugroženosti, datim političkim uvjetima prilagodjena težnja svoga nadredjivanja, ekspanzionizma i vladanja. U gradjanskom razvoju nacionalizam je pogodan ideološki instrument i motiv nametanja i zalaganja za interes unutarnjeg vladanja, političke i ekonomske težnje pokoravanja drugih i dominacije. U učvršćenom gradjanskom centralističkom, odnosno partikularističkom miljeu, nacionalizam je historijski relevantan u funkciji ostvarenja uže postavljenog vladajućeg interesa. U njegovoj predstavi opće gradjanske političke protivrječnosti i ekonomski pritisci prikazani su za svoje nacionalno stradanje poteklo od političke vještine, licemjerja, odnosno neopravdano proširenih prava onih drugih. Iz tih razloga, te druge valja nužno ograničiti. Nacionalističke vodje i ideolozi time produkuju nepovjerenje, umanjuju vrijednosti, njeguju i izgradjuju neprijateljski odnos prema drugim nacionalnim skupinama. Nacionalizam pokušava identitet svoje nacije nadrediti nacijama prema kojima gradi zaziranje i kojima umanjuje njihove vrijednosti. Gradjanski društveno-povijesni razvitak u nacionalizmu je artikulirao negaciju i osporavanje drugih kao izraz relevantne dominacije i regulativnog iracionalnog pritiska. Nacionalizam fašizma nacionalističke vodje i vodjstvo radikalizirano instrumentalizira na proizvodjenju mržnje, a u planskom upravljanju i koncentriranju protiv onih čija su obilježja različitosti već razlog da pobudjuju iritiranje, bijes i da izazivaju sumnju i netrpeljivost. Nedugo nakon preuzimanja vlasti, 01. maja 1933. god. Hitler u svom govoru ističe da se njihov narod razbudio i da se klasna borbe preobraća u simbol velikog jedinstva i uzdizanja nacije. On naglašava da Nijemci moraju to jedinstvo nepokolebljivo, utoliko više, osigurati, pošto je svijet ustao protiv njih, i da ih niko u tom smislu neće pokoriti. Na tom motivu racionalizirane projekcije otpočeo je upravo Drugi svjetski rat, a Hitler na toj konstrukciji temelji propagandu da Nijemci kao jedini izabrani narod nikome se neće saviti i da ih niko neće, u tom pogledu, prisiliti da priznaju jaram. Svi ti stavovi autoritarnog konceptualiziranja i predbacivanja svijetu bili su upravo pripremani ambijent za Hitlerov nacistički pohod. Ali Hitler istim zalaganjem nacionalističku masu ohrabruje nagradom za poslušnost i obećava nekažnjavanje zlodjela, ističući "Vi možete činiti šta vi hoćete". Totalitarnom političkom praksom Hitlerov nacizam je negatorska obilježja gradjanskih protivrječnosti kontinuirao i produbio; potiskivanje, odnosno odlaganje odgovarajućih individualnih svojstava pojedinca upotrijebljeno je u tehnici stvaranja političke klime i vladanja masama. Totalitarnoj političkoj vlasti daje legitimitet sama ta vještina vladanja. Svojevremeni stavovi i ocjene predsjednika SANU, da su se predvidjanja Memoranduma ostvarila, po čemu je on ponos Akademije, skriva upravo činjenicu da su se oplodotvorila dirigovana vodjenja stanju katastrofe i da treba odati priznanje pripremanom, programatski vodjenom, organiziranom i uspješno provodjenom iracionalnom zadatku. Sa toga aspekta instrumentalizacija same Akademije, kako se kaže najveće naučne ustanove srpskog naroda, je uspjela. Uz korišćenje relevantnih istraživačkih postupaka ciljevi definirani temom su nalagali analiziranje, valorizaciju i objašnjenje koji procesi gradjanskih političkih odnosa produciraju stanja i koje neophodne pretpostavke moraju biti postignute da iracionalni aspekti gradjanskih društvenih odnosa postanu apsolutna i jedina smjernica nacionalističkom jedinstvu naroda, dešavanju i radjanju fašizma. Kritička teorija društva za predmet analize ima dinamiku gradjanskih društvenih odnosa u perspektivi historijskog kretanja. Njene stavove o negativnoj, iracionalnoj i destruktivnoj dimenziji gradjanske društvene organizacije historijski proces potvrdjuje, a zvanična politička struktura i praksa odbija da prizna ili odbacuje. Metod kojim smo proveli naše istraživanje u cijelosti je oslonjen na kritičku analizu konkretno-historijskog totaliteta. Taj metod odlikuje istraživačku praksu kritičke teorije. Principijelno on predmet ispitivanja, svjetskohistorijsku zbilju gradjanskog društva, poima ne zanemarujući ni konkretne pojave i obilježja, niti cjelinu procesa povijesne transformacije. Sistematično primijenjen metod konkretno-historijske analize nametnuo je zahtjev interdisciplinarnog sagledavanja kako se pojave društveno-historijskog života produciraju i grade gradjanske procese, te način kako gradjansko društvo funkcionira i funkcionalno se održava. Analizirajući gradjanski društveni razvitak, kritička teorija se bavi strukturom preobražaja dijelova i razlozima i načinom održanja kontinuiteta, tačnije njegovog nedoglednog omogućavanja. S druge strane, savremeni sistem monopola postavio je mehanizme kontrolirane organizacije gdje je gradjanski poredak podredjen uvijek intenzivnijoj dinamici iracionalnosti. Iako u datim okolnostima sistem monopolne organizacije istodobno znači povećan materijano-društveni standard, poopćeni totalni dirigizam i neizvjesnost proizvode strah i potrebu navodne organizirane brige, kako se ističe, savladjivanja i ublažavanja tih za pojedinca produciranih negativnih gradjanskih implikacija. Metodskom postupku kritičke teorije strano je svako apstraktno uopćavanje kao i zanemarivanje općenitosti u valorizaciji istraživačkih empirijskih rezultata. Empirijske rezulate pojedinih aspekata društvenih fenomena i čovjeka ova teorija osigurava adekvatno tretiranom cjelinom historijskog procesa pomoću socijalne filozofije i relevantnim postavljanjem u globalni okvir svjetskohistorijske povezanosti. Metod konkretnohistorijske analize tretira historijsko-društvena pitanja u strukturalnoj povezanosti sa razvojem i pozicijom pojedinca. U neodvojivoj funkcionalnoj povezanosti manifestiranja pojavnog i pojedinačnog sa tendencijskim razvojem otkriva se temeljna jezgra i sa tim postojeći virtuelni potencijal. Teorijsko-istraživačke rezultate predstavnici kritičke teorije sistematiziraju i uopćavaju u obliku kritike. Zahvaljujući obuhvatnoj analizi upravljačkog i autoritarnog oblikovanja psihičkih svojstava individuuma, kritika osvjetljava način produkcije neizvjesnosti, formiranja straha i oduzimanja individualnosti pojedinca, te osposobljavanje poželjnog društvenog karaktera, spremnog da prihvati globalno-iracionalne društvene i političke procese za svoje. U tom kontekstu, kao historijska i društvena pojava, fašizam je dobio neposredno-stvaralačku legitimaciju. U ovom istraživanju nužno smo slijedili rasvjetljavanje načina konstituiranja gradjanskih političkih i društvenih odnosa, a istraživačku pažnju usmjerili smo podjednako na analizu političkih prilika zvanih socijalističkim, što su se tipom socijalizma u jednoj zemlji nužno morale urušiti. Predmetna materija je zahtijevala koncentriranje prvenstveno na fenomen proizvodnje iracionalnosti, kako one gradjanske standardizirane geneze, tako i od nacionalističkih vodja i vodjstva programirano omogućavane društvene i političke klime, što uz date kulturno-historijske pretpostavke i usmjeravanu totalitarnu ideološku mistifikaciju postaje ključni faktor fašističke moći, ambicije i plana teroriziranja i uništavanja. Objektivno generiranu oslabljenu konjunkturu, proistekla stanja krize, depresije i recesije, fašistička namjera i pokret projiciranim iracionalnim mjerama i postupcima dosljedno provode u ideologiziranom izgovoru da žele situaciju razriješiti, zastoje savladati i krizu otkloniti. Savremeno političko postojanje reprezentuje gradjanska općenitost nacije i sva ekonomska i politička ograničenja pojavljuju se kao neuspjesi, nedjelotvornost, odnosno besperspektivnost nacije. Kritička teorija društva je i dijalektička kritika političke ekonomije. U njenoj analizi gradjanskih ekonomskih i društvenih prilika pokazano je da u savremenoj epohi pojedinac opredmećuje pripadnost društvenoj zajednici još isključivo kroz naciju. Gubljenje i suspendiranje individualnosti pojedinca i uvjeti razrješenja savremenih klasnopolitičkih obilježja doprinijeli su da se općenitost nacionalne zajednice obožava i stavlja na najviši rang. Neprevladane protivrječnosti gradjanskog društva kod pojedinca dobijaju izraz nacionalnog postojanja. Horkheimer naglašava da u tim uvjetima pojedinac svoj materijalni društveni standard i politički status temelji na ugledu i moći nacije, te da nacionalna pripadnost u nacionalnom standardu čak dobija svoj realni smisao. Gradjanski razvoj je, konstatuje kritička teorija, koherentnom političkom legitimacijom učinio nacionalnu zajednicu zakonom epohe. Individuum time nacionalnu zajednicu vidi i doživljava kao društveno Ja. Na tim osnovama afirmisanje nacionalne koherencije predstavlja se za afirmisanje nacionalnog individuuma, a na temeljima analognog nadredjivanja općenitost afirmisao je svoj stav Max Weber. U Weberovim razmatranjima za pojedinca je dobro ono što je dobro i za samo poduzetništvo. - U stadiju političke liberalizacije vladajuća politička klasa, slijedeći ekonomska zbivanja, opće političke probleme kristalizira i postavlja u Grande Nation. Nacionalizam početnog perioda, premda je pretpostavljao interes vladajuće klase, nije ostvarivao ujedinjavanje društvene zajednice eliminacijom i isključivanjem, nego bitno prospektivnom političkom koherencijom. Na naučnim rezultatima kritičke teorije istraživanjem smo pokazali da period zrelog liberalizma potiskuje "racionalizam gradjanske perfekcije". Monopolizam gradjanskog poretka konkretno intenzivira gradjansku iracionalnost. Rastuća moć iracionalnosti podredjuje cjelinu gradjanskih političkih odnosa, a nacionalnu konstituciju napose. Povijesno ustanovljeni principi gradjanskog kontinuiteta postavljaju razvojna prednjačenja u globalne političke i ekonomske uvjete, doprinoseći izgradnji veće razdiobe i povećavajući strukturni dinamizam samih razlika izmedju moćnijih i nacija u razvoju. Stanja kriza tendencijski su prenosiva u manje razvijena područja, a gradjanska protivrječja u njima su izražena nacionalnom identifikacijom. Dok sistemi nerazvijenih privrednih potencijala teže priključenju razvijenijim, oni slijede principe zakonite privrednopolitičke organizacije funkcionalno vodjene od razvijenijih i, s obzirom na gradjanske tokove, njihov stepen prisile dolazi u nacionalizam i sudjeluje u monopolizmu iracionaliteta. Stvaralačka istraživačka produkcija kritičke teorije utvrdila je da efekti gradjanske iracionalnosti uključuju negiranje, a time upotpunjeno manipuliranje historijsko-kulturnim i ekonomskim činjenicama, što na jedinstven način održava i radikalizira negativnu sadržinu procesa koji vode podsticanju motiva destrukcije, uništavanja i razaranja i čije je neposredno ostvarenje fašizam. Polazeći od temeljnog stava kritičke teorije da liberalizam u jednoj zemlji može tako malo pretendirati na trajanje kao socijalizam u jednoj zemlji, naša istraživačka pažnja bila je upućena na osnove stvaranja iracionalnosti unutar funkcioniranja liberalnog perioda gradjanskih političkih odnosa. Racionalno generirana struktura društveno-produkcione organizacije podstiče liberalizam gradjanskog razvitka. Društvena teorija sa najreprezentativnijim gradjanskim zastupnikom M.Weberom racionalnost ovog stadija prikazuje kao sistem, ne samo dominantnog odredjenja, nego trajno date organizacije. Te je teze i teorije gradjanski dinamizam, naravno, osporio, a nalazi kritičke teorije su dokazali da racionalnost gradjanskog liberalizma saodredjuje produkciju iracionalnosti. Racionalno zasnovani principi liberalne organizacije društva reprodukuju vlastita ograničenja. Polazeći od tih činjenica, kritička teorija konstatuje da na otkazu racionalizma se ogleda historija prelaza liberalne u monopolističku organizaciju. Analizom liberalizma kritička teorija otkriva ne samo suprotstavljenost, nego i, u uvjetovanju, identičnost racionalizma i iracionalnosti. Sa determinantama tih zbivanja kritička teorija dovodi u vezu stvaranje teorija i formiranje teorijskih pogleda, pa su empirizam, racionalizam, filozofija svijesti i moderni iracionalistički pogledi na svijet konsekventno idealistički odredjeni. Kontinuitet, postojanje i funkcioniranje, naročito postliberalnog, gradjanskog društva i poretka omogućeno je rastućom dominacijom tendencija iracionalnosti. Nastanak nacije pospješio je i unaprijedio mogućnosti ekonomskog i političko-kulturnog ujedinjavanja. Prevladavanje stadija zrelog liberalizma primarno se temelji na transformaciji racionalne gradjanske strukture i organizacije društva. Onemogućeno prevladavanje, produkovani zastoji, zaoštravaju protivrječja i opredjeljuju lijevi, odnosno desni, radikalizam. Te procese kritička teorija obuhvatno razmatra i tim analizama posvećuje ispitivanje povezanog nastanka i stvaranja teorijskih stajališta i koncepcija, odnosno njihovo bitno medjuuvjetovanje i utjecaj. Respektujući karakter teorijskog stvaranja i mjesto i potrebu individuuma za odredjenim saznanjem, Horkheimer konstatira da je ono neophodno i da je u funkciji orijentacije pojedinca, njegovog držanja i ponašanja. Iako različito uvjetovanih vidika, to gradjansko stvaranje, tzv. tradicionalna teorija, je unapredjivalo i funkcionaliziralo dati politički poredak kao najbolje postojeći ili jedino mogući. Sagledavanje fenomena fašizma u kritičkoj teoriji oslonjeno je na dva ključna stava, kojima se svojstva fašističke preokupacije historijski zasnivaju. Ko o kapitalizmu neće da govori treba takodjer i o fašizmu šutjeti i ko hoće antisemitizam objasniti mora nacionalsocijalizam misliti, na produktivan način iznose da je pojava fašizma rezultat gradjanskih političkih i društvenih uvjeta i protivrječnosti. Pojava fašizma proistekla je iz instrumentalizirane organizacije iracionalnog struktuiranja gradjanskih odnosa. U istraživačkoj historijskoj analizi kritičke teorije to struktuiranje uzdignuto je na gradjanskim pretpostavkama racionalnosti, zbog čega je razmatranje stajališta M. Webera našlo kod Horkheimera, Adorna i Marcusea značajno mjesto. U njemu su se izrazila sva protivrječja zatvorenog gradjanskog poimanja i onaj ključni nedostatak statičnog oglušivanja o konkretnohistorijsku cjelinu i razvoj. Gradjanska dosljednost ostavlja M.Webera u dovijanju, a u teoriji iznalaženju i gradjenju konstrukcija. Weberov stav o vrijednosnoj neutralnosti znanosti, o racionalnosti kao racionalnoj upotrebi sredstava, iz čega svrhe ostaju uvjetovane spolja, nauci nedostupne i strane, stavlja funkciju nauke u poziciju da tim svrhama samo udovoljava. Ostajući vjeran polaznim gradjanskim pretpostavkama, Weber se zanima i zalaže za lojalnost istini kao faktičnosti prilagodjavanja i unapredjivanja funkcioniranja gradjanskog poretka. Dolaskom Hitlera na vlast ta ista gradjanska lojalnost odredjena je stavom da je Fuhrer današnja i buduća njemačka stvarnost i njen zakon. U disciplinarno razdijeljenom razmatranju, razvijajući svrsishodno idolopoklonstvo prema ekonomiji kao cjelishodnoj nauci gradjanskog lojaliteta, Weber ističe vrijednosnu neutralnost znanosti. Klasični gradjanski teoretičar postavljanjem vrijednosne neutralnosti pokazuje da želi samo iznositi pitanja koja doprinose funkcionalnosti gradjanskog razvoja i gradjanske perspektive. Vrijednost znanosti nije limitirana upotrebom, niti je ona vrijednosno neutralna, kako je postavlja Weber; njenu vrijednost ne mogu uvjetovati jedni ili drugi ideološki motivi, nego općečovječanske, a najmanje kratkoročne, svrhe kojima služi. S druge strane, kako kaže Horkheimer, zanimanje za odredjene istraživačke motive vrijednosnoje postavljeno. Na bazi činjenica da razvijeniji gradjanski stadiji znače promjenu prilagodjavanja, slijedjenja i podredjivanja, te intenzivnije gubljenje individualnosti pojedinca, da je klasni sistem samim gradjanskim razvojem disperziran, te tridesetih godina izraženije nametnuta internacionalna gradjanska integracija, potakle su Pollocka i Horkheimera na zaključak da gradjansko društvo ima mogućnost da se nedogledno omogućava. Kako sistem toga omogućavanja razvija i unapredjuje gradjanski politički potencijal ispituje i objašnjava kritička teorija. Našem istraživanju postavio se središnji zadatak rasvjetljavanja koje pretpostavke, mehanizmi i motivi doprinose da se nacionalno postojanje instrumentalizirano prihvati u funkciji prakse i politike negiranja i podredjivanja drugog. Ako je za odredjen period gradjanskog razvoja fenomen nacionalnog postojanja značio političku artikulaciju afirmiranja kapital-mogućnosti, kroz državnu općenitost savremenog gradjanskog postliberalnog perioda on sve više asimilira pritisak gradjanskog iracionalnog potencijala. U kontekstu savremenih gradjanskih odnosa interesi moći osiguravaju se i ostvaruju aspektima iracionalnosti. U datom postliberalnom razdoblju principi monopola oslonjeni su na iracionalnost nacionalističkog pritiska. Intenzitet toga pritiska relevantan je unutar gradjanske ekonomsko-političke zbilje u tehnici njene političke manipulacije i instrumentaliziranja. Poseban zadatak naše istraživačke pažnje takodjer smo posvetili nastanku i formiranju iracionalnih pogleda, njihovom mjestu u radikalizaciji samih gradjanskih tendencija, te metodama i postupcima preobražavanja u apsolutiziranu ideologiju. Iracionalistička ideologija i pokret fašizma, kako i istraživanja kritičke teorije pokazuju, jedino mogući na nacionalizmu i sistematičnom stvaranju straha, manipuliraju sa neizvjesnošću gradjanske zbilje prisiljavanjem na poslušnost, a u ime eliminacije razlika i nosilaca različitosti. U nacionalističkoj homogenizaciji pojedinac je svoju beznadežnost, trpljenje, prenio na nacionalizirano postojanje; njegovo predavanje kolektivu jača moć kolektivnog Ja. Iz tih razloga on snagu kolektiva uzvratno prima kao blagodat i privilegiju nadredjene sile. Stvorena nacionalistička fikcija ideologiziranu društvenu svijest o pripadnosti izabranoj naciji slavi kao darovanu vrijednost mistificiranog providjenja. Na tim pretpostavkama izgradjena je autoritarna i apsolutizirana moć Vodje, a on je brižan zaštitnik i pripravno blagonaklon da služi onima, kako kaže, što stradalnički trpe. Stoga Adorno primjećuje da se pojedincu priznaje milost pripadanja time što se prepušta kolektivu i da je tačka prelaženja u iracionalizam to što se slabi i zaplašeni osjećaju snažnije kada u trčanju drže se za ruke. Način društvenog i zajedničkog postojanja pojedinca u uvjetima kada iščezavanje klasnih odnosa preustrojava i na najviši rang stavlja važnost nacionalnog identiteta obuhvatnije je podredjen nacionalnom Mi. U nacionalnom, odnosno nacionalističkom Mi, razriješen svog individualiteta, pojedinac ne samo, po Frommovom objašnjenju bjekstva od slobode, prenosi teškoće i strah na nacionalni identitet, nego snaga nacionalističke mase raste dezindividualizacijom pojedinca. Pojedinac stanje nepodnošljivosti fiktivno prevladava time što se strastveno zalaže da poveća snagu nacionalnog kolektiviteta. Na taj način jača ujedno nacionalistička isključivost i narcistički nacionalni mentalitet, a takvo rasterećenje od straha i neizvjesnosti ne samo da obavezuje pojedinca u bezrezervnom predavanju apsolutizmu nacije, već potisnuta i onemogućena vlastita individualnost producira dodatnu snagu upotrebljivu za propagirano nacionalističko jedinstvo. Fašizam svojom programskom agitacijom, kombiniranom snagom prisile na pokoravanje, mehanizmima terora, destrukcije i uništavanja, vrši pridobijanje u slijedjenju. On klasičnom racionalizacijom, da njegove borbene akcije samo sprječavaju, predupredjuju planove i namjere neprijatelja, nastoji regularno provesti i postići ciljeve vladanja, podredjivanja i osvajanja. Istraživanje fenomena fašizma pokazalo je da on bitnom težnjom dominacije čini produkciju iracionalističke snage svrhom svoga postojanja. Vodjen planom i programom osvajanja i uništavanja, njemu je u temelju izokrenuto prikazivanje uzroka i povoda tih ciljeva, a i historijskih fakata, pabirčenih teorija i uvažavanja principa. Iz razloga da je Vodja prihvatio odgovornost da bi njegovi sljedbenici bili te odgovornosti oslobodjeni i da im oprost i milosrdje dolazi od njega, masa se osjeća rasterećeno već zbog toga što je nacionalističko jedinstvo nosilac konkretizirano dobijenih naloga. Uz afirmaciju uloge Vodjinog spasenja na općenitost nacionalističkog postojanja prenesene i postavljene odgovornosti individuuma svrsishodno se pretvaraju u poslušnost. Potisnuti porivi i instinktivni nagoni nacionaliziranih pojedinaca favorizirano se usmjeravaju i stavljaju u službu raspoložive nacionalističke općenitosti, pa služenje tim zapovijedima postaje ključni kriterij i vrhovna vrijednost ne samo pripadanja nacionaliziranom korpusu, nego i individualnom postojanju. Idolopoklonstvo i strahopoštovanje su pretpostavke fašizma, a internalizirana uvjerenja za nacionalističke pojedince su nalozi veće sile. U tretiranju fašizma kritička teorija društva ističe taj amalgam introjicirane predstave o nacionalnoj ugroženosti i misije mesijanstva iz koje je, kako navodi, osvajanje poteklo. U fašističkoj ambiciji tzv. nalozi veće sile ne smiju se dovoditi u sumnju; respekt prema fašističkim ciljevima postaje nacionalna čast i obaveza, spasenje, stanoviti alter ego izlječenja i pročišćenja u istom smislu. Kritička teorija konstatira da je zaštitom domovine, nacije, porodice, potaknuto fašističko pravo plijena i pljačke. U tom smislu glorifikacijski su sjedinjeni nalozi i nagrade za izvršenje naloga, podnošenje i provodjenje terora. Fašistu na protuživotno, iracionalno postupanje potiče, kako on to hoće da prikaže, koncentriranje zla u žrtvi i njena nepoćudnost; fašista je zato progoni i eliminira da bi navodno zlo iščezlo. U fakticitetu fašista se iskupljuje za očekivano, od Vodje i vodjstva obećano, carstvo i sreću nacionaliziranih pojedinaca. Sreća, čast i dolazeće vladanje nacionalističko-fašističkog identiteta, identiteta tzv. većih vrijednosti, dati su misijomVodje, u njih se ne treba, ne može ili ne smije sumnjati. Razmatranja kritičke teorije takodjer utvrdjuju da fašist po nalogu mrzi i ubija, po diktatu voli, a iz velikodušnosti može da nagradi poštedjujući život. Upravo time što stvarnost oblikuje, samjerava i prilagodjava planiranim vizijama, totalitarnost fašističkog režima svoju nacionalističku masu uvjerava u ispravnosti i tačnosti. Nije to samo u sklopu agitacije i propagande! Dok nacionalizirana masa u totalitarnom jedinstvu postaje zadovoljena poistovjećenjem sa veličinom i snagom apsolutiziranog Vodje, podršku u ispravnost fašističke misije dobija od represivne vlasti, a vlast se dokazuje realiziranim uspjehom svojih planova da perspektivno služi dobru nacije. Pretenzija nacionalsocijalizma na svjetsku vladavinu iziskivala je nužno svrsishodniju teoriju, a ona je pronadjena u socijaldarvinizmu i rasnoj koncepciji. Strategija svjetske vladavine obavezala je Fuhrera Hitlera da ideologizirano stvori prilagodjenu teoriju i slijedeći pretenziju ona u osnovi ima stav da nacionalne ukopnike valja ukloniti. On konstrukciju o vladajućoj arijevskoj rasi formira na bazi poslušnosti, odanosti i služenja Trećem Reichu, o čemu odlučuje komisija nacističkog režima Trećeg Reicha. U jednom razgovoru sa Rauschningom Hitler je bio doslovno jasan da je arijevska rasa samo ideološko sredstvo. Shodno planiranim ciljevima dolaženja do regionalne supremacije, neofašizam svoju propagandu i agitaciju, ideologizirane teorije i tumačenja, stavlja u kontekst favoriziranja motiva nacionalizma. On funkcionalizira nacionalističku geopolitiku i ideološkim inžinjeringom ističe teze da treba stati na tzv. svoje medje. Razlika neofašizma u odnosu na fašizam potaknuta je izmijenjenom formom vladanja i reguliranja sfera utjecaja koje su relevantne u savremenom gradjanskom ekonomskom i političkom zbivanju. Iracionalna fašistička ambicija ne može bez fabrikovanja laži! Timovi najrazličitijih profila zanimanja su zaduženi da opskurne ciljeve fašističkih djela i postupaka amortiziraju, racionaliziraju, prikriju ili izokretanjem svrsishodno upotrijebe. Fašista kao mutant sa agresivnom sviješću svoju moć upražnjava na evidentno slabijim i nezaštićenijim. Taj fenomen Fromm je psihološki analizirao i odredio sadomazohističkim, autoritarnim karakterom. Sadomazohistički mentalitet se podredjuje, povlači se pred moćnijim, svoj raison d'etre dokazuje obrušavanjem na zlostavljanje, mučenje i ubijanje nemoćnijih. Fašizam, kao i svi oblici totalitarne prakse i ideološkog relativizma, na sebi svrhovit način upotrebljava jezik. U bitnom jezik fašističke upotrebe cjelishodno rekapitulira fenomen značenja, kako pojmovnog tako i datog jezičkom strukturom i supstancijom. Prema manipulacijskim tvorbama izmjena jezičkog značenja tendencijski pridonosi i omogućuje odgovarajuće potvrdjivanje, opravdanje i prihvatanje fašizma. Jezikom i preustrojenim pojmovno-značenjskim vokabularom fašistička ideologija manevriše i pokušava putem jezičke funkcije svoje iracionalne postupke i praksu svesti na pozitivnu životvornu činjenicu. U odlučnom stvaranju i definiranju iracionalne stvarnosti, primarnim motivom i kontekstom vlastitoj naciji naklonjene budućnosti, ona obmanjuje o postojećoj društvenoj i političkoj zbilji. Totalitaristički režim fašizma svojim planovima, mjerama i postupcima na taj način pribavlja legitimnost i priznanje; konkretno prilagodjenom začenjskom funkcijom jezika nastoji se iracionalni sadržaj konvergirati, nesuvisle teorijske pretpostavke izokrenuto prikazati, te prikriveno dezavuirati o razlozima svojih monstruozno-brutalnih metoda i ciljeva. U uvjetima kada je nacija sinonim zajedništva, tzv. veći nacionalni interes postaje imenitelj politiziranog potiskivanja svega vrednovanog izvannacionalnim; nacionalističko zatvaranje postaje preduvjet, imperativ i osiguravanje smisla suprotstavljanja svemu onom što je različito i drugačije. Kritička teorija se zalaže za iznošenje istine o tendencijama pogrešno strukturirane organizacije društva. Takva ambicija u datim okolnostima samim konceptom podrazumijeva da ex offo ne dobija na odobravanju. Prema datim prilikama i okolnostima, pored drugih, naklonost odobravanja postižu teorijska stajališta koja je Adorno nazvao i razmatrao žargonom autentičnosti. Iracionalitet gradjanskih tendencija toga stadija producirao je i nametao potrebu teorijskog odobravanja i klicanja Fuhreru da je zdravlje, svetost, sloboda. U neofašizmu takodjer je konkretizirano primijenjeni sadržaj iracionalnosti proizveo prilagodjenu upotrebu jezika, pa je progonstvo humano preseljenje, bespogovorno izvršenje dobijenih naloga volja naroda, populistička monolitnost je demokratija, agresija je gradjanski rat, a istrebljivanje i iskorjenjivanje je pompezno etničko čišćenje. Za odredjeno političko postupanje njemu nadredjena upotreba jezika nameće isticanje svojevoljnosti za viši nacionalni interes, vlastita pretenzija nacionalistički većih prava opravdava se klauzulom nacionalne ugroženosti i zauzimanjem za ravnopravnost, progonstvo se podvodi pod izbjeglištvo, a legaliziranje progonstva se tretira raseljenošću, etc. Ciljano neprihvaćeni koncepti zajednice izvan nacije dovode do tumačenja i obrazloženja da se radi o vlastitom većem, odnosno vitalnom, nacionalnom interesu. Ta formula unošenja racionalno-funkcionalne destrukcije supstituira viši stupanj političke organizacije i zajedništva, pa nedostajuću spremnost perspektivnih motiva i efekata odlučivanja zamjenjuje kontinuitet dobre volje, dobre namjere zalaganja za veći stupanj civilizacijsko-kulturnih vrijednosti i sl. Uzimanje fašizma za dio nesretnog vremena,sa Adornom kazano, pripada tekovini otvorenog puta Auschwitzu. Riječ je o sprječavanju opetovanja svakako pretpostavljenog respektiranjem istinitih činjenica, dok njihovo iskrivljavanje i istiskivanje vodi najuprošćenijem, grubom pozivanju i agitaciji na milosrdje. Manifestiranje moći što proizvodi fašizam kalkuliše sa neistinama i podstaknuto je demagoškim afinitetima iskupljenja dobre volje. Razumljivo je da sva ta stajališta transliteracije i transsupstancijacije imaju svoje razloge. Adorno bi rekao da ona moraju sakriti da se manipulira, kao i ono što se želi postići, jer odredjeni žargon se može primijeniti na zapovijedjene svrhe, i svi su ljudi u svojoj bitnoj nemoći prema njemu medjusobno jednaki, dodaje Adorno. I nad jezikom se provodi nasilje! Jedan aspekt je definitivna instrumentalizacija pojmova, rušilačkoj snazi podredjuje se izmjena značenja. Jezičkom manipulacijom fašistička ideologija terorizira; da bi postigla pravo diktata i ostvarila prvobitni stadij ciljeva agresije, upotrebom sebi svojstvenog sadržaja jezičkog značenja nastoji legalizirati dominaciju. U ovom smislu Albert Camus je primijetio da opteretiti stvari pogrešnim imenima znači uvećavanje nesreće svijeta. S druge strane, pažnji se nameću Adornova razmatranja da govor upotrebljava riječ u njenim lebdećim značenjima, da je govor fašizmu zajamčio utočište, te se u njemu očitovalo naviruće zlo kao spas. Fašistička ambicija ovladava faktičnošću na principima da je istinska zbilja njen program, a da neadekvatnu, kao neistinitu, stvarnost treba tek učiniti, udesiti i postaviti zbiljskom prema tom programu. Da se ne može živjeti zajedno, ideološka je racionalizacija neofašizma. Ona za morbidni agresivitet neofašizma ima istovjetnu vrijednost u opravdavanju njegovih mjera i postupanja kao za nacizam ideološka konstrukcija postojanja arijevske rase. I nacizmu i neofašizmu pokoravanje i osvajanje kroz negiranje, uništavanje i osvajanje su zajednički, na temelju čega su obim, forma i sredstva manipulacije prilagodjeni i podredjeni samoj ambiciji dominacije i pritisku prisvajanja. Polazni lajtmotiv su geonacionalističke, posesivne medje.Ta ambicija zato ne dozvoljava da granice postoje, osim po pretenziji moći. Tek po njoj one bi postale povijesne, bile definirane i legalizirane za usvojeno prihvatljivu administrativnost. Miloševićev stav iz aprila 1991. god. u Parlamentu Srbije da granice diktiraju jaki, dopunio je Lewis MacKenzi u maju 1993. god. pred Američkim kongresom rekavši da je sila uvijek bila nagradjivana. Ti afiniteti opredjeljuju smisao teze da se ne može živjeti zajedno. Fašistički projekti stavovima naknadno pribavljaju validnost. U fašističkim projektima je važno da se prihvate razlozi fašističke ambicije, a istinitost svih njenih teza postiže se i dokazuje samom ofanzivom uspješnog toka agresivnog fašističkog pohoda terora i pritiska. U raspravi "Zablude nacionalizma" Heiner Geissler iznosi da neofašističko ratovanje rezultatima svoje borbe treba da dokaže tezu da se ne može živjeti zajedno. Fašistički ideolozi najprije radikaliziraju političku i ideološku klimu, a provodjenje fašističkog plana uništavanja, likvidacija, razaranja realizira argumente i pribavlja raspoloženje činjenici da je živjeti zajedno nemoguće. K tomu se pune sarkazmom medjunarodno postavljene teze da se u slučaju neofašizma radi o endemskoj netrpeljivosti, dugom iskustvu mržnje i etničke netolerancije. Barbarizam je podredjivati kriterije istine i pravde pod interes moći, a priznavanje da se griješilo vodi cinizmu. Nedopušteno je da politika svršenog čina pomaže ideologiji genocida! Našim istraživanjem stajališta kritičke teorije društva u području fašizma i neofašizma afirmirali smo i iznijeli dokaze da je ta kritika aktuelnija danas nego jučer. Kritička teorija kao multidisciplinarna zajednica najrazličitijih istraživača u društvenoj sferi, materijalna filozofija, dijalektička kritika političke ekonomije, monopolizam savremenih tendencija gradjanskog društva sagledava u globalnoj integraciji. U materijalno-tehnološkom i globalistički integriranom razvoju moć dominacije je izmijenjena, a interesna dinamika iracionalnost prenosi u regionalne okvire. Karakter dominacije je preinačen, premise, svojstva i odrednice fašizma su nepromijenjene i neofašizam od klasičnog fašizma razlikuje upravo promjena težišta; on je manifestan u regionalnom prostoru, a podredjen je medjunarodnom interesnom zbivanju. Razlika neofašizma u odnosu na fašizam potaknuta je izmijenjenom formom gradjanskog vladanja i reguliranja sfera utjecaja, relevantnih u savremenom gradjanskom ekonomskom i političkom zbivanju. Neofašizam, kako se konstatira, zbog kredibiliteta koji je klasični fašizam izgubio, ne preuzima otvoreno njegovo naslijeđe. Našim istraživanjem takodjer smo argumentirali da je neofašizam produkt iracionalne moći vladanja, da producira implikacije protiv života i da je najradikalnija demonstracija uništavanja i destrukcije u funkciji dominacije. Tom cilju služi instrumentaliziranje raspoloživih sredstva i mehanizmi stvaranja političke klime i ideološkog okruženja. Fašizam kao i neofašizam produciraju politička protivrječja što im je jedan stadij utemeljenja u nacionalizmu. U ime snage nacije ideološkom i programskom koncepcijom nacionalnog vodjstva iskazuje se poštovanje masi da je ona subjekt, a njeno vodjstvo reprezentant i izvršilac. Agitacijom, propagandom i terorom nacionalno vodjstvo i Vodja stvorili su cjelovitu infrastrukturu, samu tu masu i osigurali tipiziranog, tzv. nepopravljivog neprijatelja, u njihovoj afirmaciji koncentriranje svih zala od kojih, navodno, njihova nacionalizirana zajednica trpi, a to trpljenje je odredilo prihvatanje puta fašizma da bi se njihova zajednica, navodno, oslobodila i razriješila te zle i sablasne kobi. Put fašizma postavlja se kao uništavanje neprijatelja; neprijatelj je uvijek u svojoj namjeri otkriven i to detektiranje služi ne samo u proizvodnji destruktivnog fašističkog potencijala, nego i u dirigiranom usmjeravanju i preduzimanju akcija da se raspoloženje o označenom neprijatelju upotrijebi u svrsi njegove eliminacije i likvidacije. Za uspješno ostvarene naloge fašističko vodjstvo ovjenčava izvršioce slavom i nagradjuje nacionalfašističkim počastima i zaslugama. Fašizam kao totalitaristička politička praksa cjelovitog diktata funkcionira na nacionalistički izmišljenim i uzdignutim vlastitim nadvrijednostima, usmjeren je na vladanje i podredjivanje. On je vladavina utemeljena na uništavanju individualnosti i svega što ne doprinosi, odupire se ili suprotstavlja izvorno fiktivnoj namjeri pokoravanja i služenja po iskombinirano motiviranom pravu vladanja. Kako kritička teorija društva svjetskohistorijsku zbilju stvaralački dezideologizirano sagledava, tj. analizira primjerenim metodima unutar svjetskohistorijske integracije, strukture i ostvarivanja savremenih gradjanskih odnosa, u pitanju fašizma njen je naučni odgovor do sada najpotpuniji i drugim teorijama nadmoćan. Neofašizam je manifestiranje moći svjetskohistorijskih tendencija gradjanske iracionalnosti i totalitarizma, u osnovi ima programirano iskalkuliranu pretenziju dominacije i putem gradjanskih interesa i služenjem postojećim sferama utjecaja nastoji učiniti moguće oživotvorenje, realizaciju, projiciranog regionalnog podredjivanja i vladanja u ime otklanjanja tzv. ugroženosti vlastite nacije. Kritika fašizma u kritičkoj teoriji društva strukturira sve elemente kritike neofašizma. U neofašizmu je sadržaj zahtjeva za dominacijom izražen savremenim oblicima postizanja političke moći i podredjivanja. Istražena tematika navodi da ono što je kritička teorija društva u kritici fašizma i neofašizma ostvarila opravdava aktuelnost ovog stajališta. To što su ostvarile druge naučno-teorijske pozicije nije, naravno, za potcijeniti, ali s razlogom je mjesto kritičke teorije u tom pogledu nezaobilazno, u teorijskim nalazima neosporno, a u naučnim rezultatima relevantno.

* Ekspoze podnesen prilikom odbrane doktorske disertacije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 18.09.2003. godine.