Nacija i društvena kriza

Refleksije različitih poimanja nacije i ambijent sveopće krize identiteta Uvod Posljednje decenije razvoja bosanskog, evropskog, pa i svjetskog (globalnog) društva protekle su u znaku katastrofalnih "nesporazuma" i još katastrofalnijeg neuvažavanja, inače, lahko prepoznatljivih generatora društvenih kriza. U biti ovi nesporazumi mogu se razumjeti i kao nesporazumi teorijske i ideološke naravi. U Bosni i Hercegovini, a to znači u Evropi, oni se odnose ponajviše na naciju i prije bi se mogli razumjeti kao posljedica nemogućnosti nacije(a) da posredstvom teorije artikulira progres i dalji historijski pravac razvoja društva (društava) negoli kraha teorijskih koncepcija i glosifikacije fenomena (kakva je npr. nacija). Čak ni povratak ili pribjegavanje starom izrazu etnija (etnos, narod, etnička grupa, etnička zajednica) nije, barem kod nas u Bosni i Hercegovini, uklonilo repere već posvemašne i druge društvene krize za koju se često tvrdi da je posljedica otvorene i sveprisutne politike same nacije(a). Ako, pak, stvari svedemo na znanstvene refleksije o nesporazumima ili nesposobnosti ideologije ili teorije u cjelini, pribojavati se da smo nespremni da govorimo što su, ustvari, otvorena pitanja koja opterećuju iskorak ka progresu. Ovdje nas primarno zanima bosansko društvo o čijem identitetu, osim fraza o njegovoj zbiljskoj multietičnosti, zapravo i ne govori suvremena sociologija niti u Bosni, niti šire u svijetu. Nedavno je u svom predgovoru knjizi američkog sociologa Keith Doubta "Sociologija nakon Bosne" [1] Zigmund Bauman iznio podatak da je na godišnjem sastanku Američke asocijacije sociologa predstavljeno oko 2.300 radova, ali da su samo dva rada bila o Bosni. Uz taj podatak vezano za ovu knjigu, čini se zanimljivim istaći i to da je na njenoj zadnjoj korici transparentno istaknut autorov stav o "etničkom čišćenju" kao "eufemizmu" koji je sinonim za različite oblike stradanja ljudi u Bosni i drugdje, ali i veoma transparentna sugestija pri dnu korice, koja glasi "čitajte o nacionalizmu da ne biste u njemu živjeli!". I tu je, ustvari, problem kojim ćemo se pozabaviti u ovom eseju, kojeg smo zamislili kao razmatranje nesporazuma o generatorima krize društva. Dodamo li tome otvorena pitanja o manjini i većini, ili o nesposobnosti liberalne koncepcije društva da dosegne ideal pravde (Dž. Rols), formulirali smo sasvim precizno predmet našeg interesa. On je lociran u sferu razmatranja Etnija, Nacija, Nacionalizma, država. 1. ETNIJA, NACIJA, NACIONALIZAM Sociologija, historija, etnologija i politička znanost poznaju brojna međusobno srodna određenja etnije i nacije. (Nacija je zajedništvo sudbine, nacija je zajednica jezika, nacija je politički izraz za jedan narod, nacija je specifična narodna zajednica epohe kapitalizma...................    , nacija je funkcionalna politička zajednica, nacija je država, nacija je zajednica krvi i tla itd.) Sva ova i druga (nespomenuta) određenja dotiču sadržaj etnije i nacije i ne spore se oko općih odrednica njihova identiteta (kultura, religija, jezik, teritorij, tradicija, običaji, folklor i sl.), bez obzira da li neke od nacija međusobno dijele elemente zajedničkog porijekla i danas ili su se kroz povijest izdiferencirale i udaljile od zajedničkog (npr. jezik) ali se spore oko specifika i konačnog uvažavanja prava na identitet, što izaziva različite, često tragične posljedice. A upravo to i u teoriji i u dnevnom životu potiče energiju (društvenu volju) za odbranom ili poricanjem specifičnosti identiteta - svog ili tuđeg. No, tome ćemo se vratiti nešto kasnije. Ovdje se čini nužnim iz aspekta sociologije otvoriti pitanje, kako to ističe E. Čimić, uvida u značenje homogenosti ili složenosti same nacije i propitati da li njena složenost ili homogenost iziskuju kritiku zaradi odbacivanja, prevladavanja i sl. ili nalažu da se saznanjima (po ugledu na prirodne nauke) koja bi bila u funkciji osiguravanja objektivnih stavova o etniji i naciji kao sadržaju otvorenog društva [2] doprinosi njenoj stabilnosti i razvoju. (Takav pristup, čini se, nasušna je potreba sadašnjeg bosanskog društva i stoga se zalažemo za zasnivanje studija etnologije, socijalne antropologije i sociologije etničkih zajednica.) Poricanje ili bijeg od raspoznavanja zbiljskog identiteta teško može voditi obnovi bosanskog društva, jer dovoljnih pretpostavki za neki mogući novi identitet bilo koje od naših etnija (i nacija) nema u realitetu. Druga je stvar globalnih političkih trendova ili kosmopolitskih ambicija rijetkih pripadnika, inače malobrojnih elita kojima je uzor društvo a la Amerika ili njoj slično. Dakle, recepcija realiteta i ukupnih mogućnosti ovog društva ne smije biti niti idealistička niti neprirodna jer se ovdje vodio rat protiv nacije za račun konstituiranja veledržave- nacije na paroli o nestanku jednog naroda. No, pogledajmo najprije što sociologija ispravno ustanovljava u pogledu razumijevanja slijeda razvoja zajednica iz kojih se razvila nacija. Naime, u sociologiji nema neslaganja oko toga da su naciji prethodili rod, pleme i narod, kao ni oko toga da naciju permanentno karakterizira unutarnja evolucija. [3] Ono oko čega ima spora jeste odnos sociologije prema mišljenjima da je nacija postojala oduvijek, ali da je danas prevaziđena. Drugo, da li je i dalje homogenizacija nacije način na koji se nacija održava i osigurava u konkretnim okolnostima ili postoje drugi kohezivni faktori koji društvo (pa i naciju) čine stabilnim, bez obzira na okolnosti. U biti, pitanje nacije u realiziranim evropskim nacionalnim državama se gotovo i ne postavlja, ali ga one postavljaju u međusobnom odnosu u procesu integracije i istovremeno tamo gdje postoje međunacionalni konflikti koje one shodno svojoj tradiciji i interesu rješavaju. U tom smislu pitanje nacije se iznova aktualizira i kao teorijsko i kao političko pitanje, posebno kroz dilemu o nuždi njene homogenosti. Ovdje se nećemo dalje baviti različitim mišljenjima nacije i valorizacijom njihove argumentacije, već aktuelnim problemom sadašnjice u Bosni i Hercegovni koji se očitava kao spor za i protiv nacije i zadobija karakter otvorene borbe. To znači da ćemo pokušati markirati očigledne nesposobnosti koliko teorije, toliko i zbilje da odgovore konačno na pitanje šta je nacionalno, a šta nacionalističko i gdje je tu pravo, a gdje pravda, gdje je jednakost, a gdje nejednakost, gdje je većina, a gdje manjina, gdje je država sila, a gdje snaga istine. Naravno, pretendirati da se u jednoj ovakvoj prilici ispisivanja eseja odgovori egzaktno na sva ta pitanja bilo bi pogrešno. Međutim i samo problematiziranje suprotstavljenosti "za" i "protiv" u sociološko-politološkom diskursu i iz aspekta tragičnog iskustva iz krize bića bosanskog društva, čini se značajnim, jer ratni konflikt ima svoj nastavak u dnevnom sudaru za i protiv, a to samo dalje produbljuje krizu. Jer, preovlađujući uvjeti ni za za ni za protiv ne postoje kao očigledni i dovoljni. Postoji doduše poljuljana svijest i izgubljena nada nacije(a), traganje po prošlosti, sumnja u budućnost i sl., a to je, priznat ćemo, beskorisno, povremeno sasvim destruktivno. Pogledajmo, stoga, što kao iskustvo Evrope vide teoretičari i što primjećuju u vezi s tim. Naime, švicarski historičar (sociolog i filozof) Urs Altermatt [4] u svojoj knjizi "Etnonacionalizam u Evropi" piše sljedeće: "Zašto je Portugal nacionalna država, a Katalonija još ne? Zašto je to Švicarska, a Transilvanija ne? Zašto se Mađari u Slovačkoj, u Rumuniji, u Ukrajini i u Vojvodini osjećaju kao dio mađarske nacije, a Švicarci koji govore italijanski ne kao dio italijanske nacije? (... ) Zašto su bosanski muslimani u regionu Sandžaka nacija, a susjedni muslimani u srpskom entitetu Bosni i Hercegovini religiozna zajednica?" Ne moramo se u svemu složiti s Altermattom, ali ova pitanja zapravo su neupitna potvrda da ni etnija ni nacija danas u Bosni i Hercegovini nisu rezultat niti izraz samo svoje unutarnje evolucije, i aktivizma već više stvar odnosa među našim nacijama u proteklim razdobljima zajedničke bivše države. Valja spomenuti da se od Francuske buržoaske revolucije pa do danas odnos među nacijama iskazivao kao pitanje odnosa među brojevima na konkretnim geopolitičkim prostorima. Iz takvog odnosa u sveopćoj nacionalnoj euforiji i zanosu u Evropi izdiferencirao se problem nacionalizma, odnosno prava veće, brojnije i jače grupe, tj. kao pitanje prava na supremaciju, u historijskom smislu prava na tlo i dominaciju, bez obzira što se jednovremeno s tim afirmiralo i pravo na ljudsku (i dr.) jednakost. Pravo na naciju-državu i državnu naciju opredijelilo je tok razvoja kapitalističkih društava u Evropi u XX stoljeću. Komunističke revolucije koje su se dogodile u istom vremenu deklarativno su afirmirale princip jednakosti i "pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja", ali ga nisu u praksi svojih država nakon revolucija očuvale ništa bolje od kapitalističkih. Na taj način ideologija i teorija dominirajućih interesa prema moći i prava svog nacionalizma vezale su se dalje za pravo države, shodno njenom nacionalnom imenu, a pravo malobrojnih za pravo u državi. Time je nacionalizam postao ili privilegija ili opasna i opaka politička aktivnost. Otud i raznolikost u situiranosti i poziciji nacija na koje upozoravaju citirana pitanja U. Altermatta. 2. NACIONALIZAM I DRUŠTVENA KRIZA Danas u okolnostima teorijske i ideološke zbrke i kontroverznih ponašanja država -nacija nacionalizam (u preciznom smislu) je teško i razumjeti i objasniti. Npr. veoma je diskutabilno kako danas razumjeti američko-britansku vojno-političku intervenciju u Iraku, Afganistanu, rusku u Čečeniji ili razloge pobuna u Indoneziji, na Filipinima i drugdje. Ekonomisti i politikolozi se zadovoljavaju odgovorom koji glasi (nacionalni) interes?! Postavlja se pitanje da li je to novi-stari nacionalizam, samo nacionalni interes, odnosno, da li je u XXI stoljeću nacionalni interes ipak nacionalizam? Ova pitanja potrebuju svoj ozbiljniji odgovor. Međutim, prije toga valja ipak upozoriti da mogući zahtjev za odgovorom na pitanje o suvremenom nacionalizmu mora biti rezultat objektivne prosudbe. Zašto? Naprosto stoga što se danas pitanje nacionalizma locira između veoma široko postavljenih granica, a razumije veoma jednostavno: Kao agresivnost ili netrpeljivost prema drugom ili drugačijem. U političko-praktičnom smislu to se pokazuje kao konkretan aktivizam određene grupe (zajednice) sa političkim značenjem i potencijom kakvu ima država. Ovisno o snazi grupe uspostavlja se kritičko-negatorski ili respektirajući pristup. Zapravo, u praksi stvar se respektira kao bit interesa ili osporava kao pravo na interes. Pa i bez obzira, dakle, što je interes općeprihvaćeni pojam savremenog svijeta, on se mora iznova propitati. S druge strane, ako se, pak, u žižu interesa stave bivše jugoslavenske zemlje, onda se nailazi na paradoksalnu činjenicu raspada Jugoslavije kao posljedice razvoja i eskalacije nacionalizma, a alibi za protekli rat i aktuelnu krizu opet u nacionalizmu onih protiv kojih je rat vođen prema nacionalističkom projektu najbrojnije nacije u bivšoj Jugoslaviji - Srba. Ovaj slučaj, ustvari, upozorava da teorijski, dakle znanstveno, nacionalizam u suvremenosti nije adekvatno istražen, niti univerzalno opisan, da su konstrukcije nacionalnog prava i nacionalnog interesa, gledano iz pozicije realiziranih i nerealiziranih nacionalnih država, međusobno suprotni i da su generatori društvenih kriza, pa i bosanske, smješteni u odnose između nacija i država i istovremeno u unutrašnjost nacija-država, a da na taj odnos primarno utječu specifike koje znače identitet, o čemu danas nema mnogo govora u okviru nauke o društvu. Ono o čemu se govori određeno je stavovima, bolje reći predrasudama globalne ideologije, s tim što nema više riječi o idološkim polovima i to je ono što zlehudo podsjeća na vrijeme okrutnosti u ambijentu zatvorenosti društava koja su živjela ideologiju komunizma i trpjela diktat vođe i «apsolutne istine». Sljedeći problem jeste perspektiva jezika. Naime, nema spora da su suvremene zapadnoevropske nacije-države svoje granice, uz teritorij, odredile kao granice jezika, a da su međusobne odnose uspostavile na bazi razumijevanja međusobnog, inače srodnog civilizacijsko-tradicijskog koda i tu, osim u nerazvijenom dijelu Evrope, nema mnogo nesporazuma. Otvoreni problemi nacionalističkog tipa vezani su za odnos prema manjini unutar ovih država, ili prema malim državama. Granice označavaju svijet država koje se ponose svojim teritorijalnim integritetom i međunarodno-pravnim suverenitetom. U konfesionalnom dobu XVI i XVII stoljeća najveći broj država Zapadne Evrope prošao je fazu teritorijaliziranja koja je povukla granice prema principu "Cuius regio eius religio"... U 19. i 20. st. jezička politika preuzela je sličnu integrirajuću i mobilizirajuću funkciju. Analogno konfesionalnom dobu, države danas teže da nacionalnu kulturu i svoj jezik uspostave na jednom teritoriju prema načelu "Cuius regio eius lingua" (U. Altermatt, str. 69.) Tako se inaugurirao državni jezik kao obaveza građanima bez obzira na etničko porijeklo i bez obzira na tzv. manjinska prava. No valja istaći da se poseban problem javio onda kad se uz jezik manjine pojavljivalo i pitanje religije manjinske (vjerske) grupe. U Evropi to je naročito izraženo, prema U. Altermattu, kada su u pitanju muslimani. On se stoga pita: "Kako zapadnoevropska društva treba da postupaju sa ljudima islamske vjere?" Njegov odgovor na ovo pitanje je sljedeći: "To je centralno pitanje multikulturalne Evrope 21. stoljeća" (cit. str.69). A taj odgovor, kako je poznato, opterećuju iskustva odnosa prema muslimanima, kako onima iz prošlosti, tako i onim najsvježijim iz Bosne i Hercegovine, Čečenije i sl. Problem ove naravi kao pitanje interesa, vidno je, dalje eskalira. To potvrđuje našu tezu o širenju krize suvremenog društva i njegovu nesposobnost da univerzalno riješi pitanje prava, pa i ljudskih prava naroda, odnosno nacija i manjina. U takvim okolnostima sve je očiglednije, religija zadobija političku funkciju i nacionalizam cementira kao etnonacionalizam (Altermatt), pri čemu manjine, nerazvijene države, još ne nacije, i dalje ostaju krajnje inferiorne, kako u regionu Evrope tako i na globalnom planu. 3. AKTUELNOST NACIJE U BIH: Nužda prilika ili razlog pokudi Iskustva nacionalne afirmacije naroda u Bosni i Hercegovini u bitnome su vezana za globalne tokove povijesti. Ona, ustvari, predstavljaju više tragičan odraz i posljedicu globalnih procesa nego onu vrstu samostalnog emancipatorskog hoda autentične naravi. Nacionalni romantizam nije karakterističan za bosanske narode koliko za njima susjedne sunarodničke Srbe i Hrvate koji su pravoslavce i katolike Bosne nacionalizirali kao Srbe i Hrvate, prema njihovom vjerskog identitetu. U tom smislu su i današnji Bošnjaci svoje nacionaliziranje ostvarili posredstvom vjerskog imena i identiteta. Ta vrsta mozaika nije dovodila državu Bosnu i Herceogovinu u pitanje osim u vremenima krize u regionu Balkana, Evrope ili svjetske krize. Međutim, unutarnji odnosi bili su permanentno pod presijom latentnih i otvorenih nastojanja Srba i Hrvata iz susjednih država da pod izlikom brige o svojoj braći atakuju na današnje Bošnjake, bilo da su sporili njihov identitet (etnički i nacionalno-političko-kulturni) ili osporavanjem samostalnosti države Bosne i Hercegovine. Takav trend nije zaustavljen ni nakon agresije i rata 1992-1995. godine pa ni nakon nespornog genocida koji je počinjen nad Bošnjacima. U tom smislu i Dejtonski sporazum valja razumjeti kao posljedicu interesnog odnosa evropskih i svjetskih sila, država-nacija koje su svoje interese fokusirale na slabljenje islamske komponente Evrope, kako Altermatt kaže, u sklopu restauracije vlastitog etnonacionalizma. U takvim okolnostima, a pod utjecajem tzv. "međunarodne zajednice", kritika nacije danas u Bosni zadobija značenje kritike nacionalne politike kao nacionalizma, što za bošnjačku naciju u biti dalje znači zahtjev za denacionalizacijom. Ovakav odnos šteti u smislu slobodnog i nesmetanog identificiranja. Doduše, valja ovdje govoriti o nivoima utjecaja i kritike Bošnjaštva kao kritici iz: a) međunarodnih krugova b) političkih stranaka c) dijela bošnjačkih i dr. intelektualnih elita koja smatra da nacionalno-političko organiziranje Bošnjaka prema populističkom nacionalnom modelu negativno utječe na razvoj državnosti Bosne i Hercegovine. a) Međunarodni faktor (poslužit ćemo se tim izrazom), prije svega kroz politiku interesa SAD i EU, a posredstvom utjecaja i funkcije OHR-a i nešto smanjenog utjecaja OSCE-a, a na osnovama Dejtonskog sporazuma razvija u Bosni i Hercegovini osjećaj jednake krivice za rat i time stavlja u težak položaj Bošnjake, neovisno o tome što su žrtve agresije, a nisu organizirano činili zlodjela. Takvim stavom destabiliziraju svijest, potiču zaborav i u cjelini gledano destabiliziraju nacionalno biće, kritizirajući čas faktor religije, čas faktor politike i političkih predstavnika u vlasti, a čas zanemarujući povratak Bošnjaka u mjesta predratnog življenja nazivajući ih manjinom. b) Političke stranke, iako brojne, neisprofilirane su i opterećene međusobnom borbom, više personalne nego konceptualne naravi. Takva borba karakterizira i odnose unutar stranaka. U takvim uvjetima čine se pogreške, slabi kontrola, a jača arbitraža, pri čemu OHR zadobija obavezu da djeluje u skladu, ili sa vlastitim procjenama, ili dominantnim interesom izvana. Cjelokupno stanje opterećuje problem angažman stranaka i ličnosti u ratu. Taj angažman je često predmet sporova u kojima dominira pitanje učešća u borbi ili apstinencije, a prednosti se zadobijaju od trenutka do trenutka, ovisno o tome kakvu klimu intoniraju mediji: patriotizam ili antipatriotizam. Rezultat takvih odnosa gotovo u pravilu donosi apostrofiranje "dobrih" ili "loših" pripadnike nacije, a lidere kao nacionalističke, ili anacionalne koji vode naciju put propasti. Takvo stanje traje već 10 godina i još nema nagovještaja potpunije konstrukcije perspektive i razvoja društva, a karakterizira koliko tzv. "nacionalne toliko" i "multinacionalne stranke" čija međusobna borba malo doprinosi stabilizaciji i svijesti siromašnih građana koje je rat podijelio u suprotstavljene, do jučer zaraćene strane. Njima je danas jedino rješenje međusobni susret, pomirenje, podrška istini i odbacivanje isključivosti i nekulture u političkom i javnom djelovanju. c) Na platformi očigledne pocijepanosti interesa destabilizira se inteligencija, Zbog toga ona nije u stanju da se uobliči kao elita koja univerzalno djeluje. U biti dio ove elite svom egu udovoljava oslanjajući se, čas na međunarodni faktor, čas na dijelove vlasti. To proizvodi oštar jaz među intelektualcima i tu činjenicu najjasnije odslikavaju naši mediji, koji živeći uglavnom od potpora iz međunarodnih krugova čas krše, čas brane prava ljudi. U cjelini gledano pate od vještački nametnute politike utjecaja na javnost: što gore - to bolje. Iole afirmirane ličnosti intelektualnog života tretiraju se po logici "ubijte lošeg momka" ukoliko se otvoreno i precizno nacionalno iskazuje. One za koje se drži da su "mudriji" karakterizira šutnja i "svršavanje svojih poslova". Valja reći da je grijeh nacionalne politike bilo koje opcije u tome što odbacuje intelektualce za koje drži da im ne pripadaju, što proizvodi pogubne posljedice, i posebno utječe negativno na afirmaciju ljudskih prava i demokraciju života. Međutim, isto tako permanentno naglašavanje nacionalizma nacija u postratnom razvoju društva postiže suprotan efekat. Društvena nauka u cjelini, pa i sociologija, stoga ima obavezu afirmacije univerzalnih vrednota koje imaju sve nacije u Bosni i Hercegovini. Pri tome, bilo kakvo poricanje nacije, pogotovu bošnjačke, koja se još nije artikulirala na politički način, po mom sudu, slabi razvoj države u cjelini. Stoga na valjan način treba propitati što je nacionalno, a što nacionalističko u Bosni i Hercegovini, a to je zadaća sociologije. Sve dok nacija u Bosni i Hercegovini ne zadobije pretpostavke koje imaju suvremene razvijene nacije, prije svega nesporan identitet i međusobni respekt identiteta među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima nemoguća su prava tzv. ostalih (manjina), a ni potpuni mir niti konsenzus u politici neće biti moguć. To što sa sobom donose ideje o denacionalizaciji potiče nacionalizam, a nema snagu koju u sebi ima nacija. U tom smislu nacija je nužda prilika i njena frontalna pokuda nije u funkciji razvoja. Stoga naša humanistička inteligencija, prije svega, ima obavezu odgovoriti na pitanje: "Kakva nacija?", a to ima da znači novi pristup u artikuliranju fenomena kakav je nacija, uz uvažavanje principa njene unutarnje evolucije i prevladavanja nacionalizma unutar nje same. Uvjet tome je da na globalnom planu moćne nacije-države ublaže svoj nacionalizam kao pitanje interesa sile ili sile interesa. Bez toga nacionalizam neće biti prevladan. On će se samo skriti u svoje latentne ljušture i progovoriti u trenutku iole ozbiljnije krize lokalne ili regionalne naravi. Na to upozoravaju tragična iskustva novije povijesti u Bosni i Hercegovini, ali i povremena buđenja fašizma i militarizma na širem plan, u Evropi i svijetu . Umjesto zaključka: Gledajući prema događajima kako se oni najavljuju i teku, svijet je bliži konfesionalizmu nego sekularizmu i istinskoj demokratizaciji nacija-država. Alternativno se možemo poslužiti i pojmom nova etnizacija. Iako hamburger [5] i Internet kultura djeluju unificirajuće i pretendiraju na kozmopolitizam, oni nemaju tu snagu. To su, ipak, samo sredstva koja jednako opslužuju korisnike brze hrane i brze informacije. Postojanost konstanti kao faktora očuvanja i integriranja zajednica djeluje odlučujuće na homogenost ili disperznost društava, kao i na karakter njihovog političkog djelovanja. To je, nažalost, kao saznanje zloupotrijebio, i zlokobno najavio Hantington. O tome se mora stalno i iznova govoriti i kritizirati ideju sukoba. U tom sklopu valja gledati i na politiku i poziciju nacije i prema naciji u Bosni i Hercegovini. Istovremeno valja upozoriti i na ono na što je upozorio i Th. H. Eriksen u svojoj knjizi «Paranoja globalizacije [6] ». Naime, on kaže: «Današnja uzajamna suprotstavljenost između Evropljana i muslimana jeste nešto novo u tom pogledu, jer se to odvija u jednom modernom odnosu i predstavlja specijalni izraz našeg vremena. Istovremeno, to ima zajednički izraz s ranijim slikama neprijatelja, ali sadrži u određenom stupnju i promjene u njima samima». Ovakav nalaz, inače objektivnog zapadnog analitičara smjerova globalnog razvoja društva, skreće pažnju na potrebu razmatranja globalnog konteksta razvoja i u njemu statusa i stanja bosanskog društva i njegovih nacija. Ako Evropu «muče» stranci, odnosno doseljenici, posebice muslimani, Bosnu ne, jer u njoj je sasvim malo stranaca te vrste. Međutim, ako se ima u vidu šire okruženje, područje bivše Jugoslavije i procesi koji karakteriziraju Zapad i istovremeno iskustvo koje Bošnjaci (bosanski muslimani) imaju iz minulih ratova, onda im deetnizacija ili denacionaliziranje ne ide u korist. Ide im u korist integriranje (kao zajednice) u Evropu, ali na bazi svog identiteta, jer su evropski narod. Gubitak identiteta značio bi put tihog gubljenja u povijesti i osiromašenje Evrope za bogatstvo cijelog jednog naroda i kulture. Stoga naznake koje smo unaprijed izložili o naciji i društvenoj krizi, o naciji u Bosni i njenoj aktuelnoj krizi i tendencije za kritikom ili afirmiranjem nacije, pa i politike nacije(a) i politike kontranacije(a) valja znanstveno sagledavati na objektivan način. U tom smislu veoma je indikativan stav npr. Besima Spahića [7] , koji kaže: «Jednostavno, na ovom stepenu civilizacijskog i pojedinačnog nacionalnog razvitka područja ostatka bivše Jugoslavije nemoguće je civilizirano i objektivno govoriti o nacijama. Jedina opcija bi bila (i jeste) u potenciranju građanina, državljanina, koji je u mnogim zemljama zamijenio ili se koristi kao sinonim za naciju». Ovakav stav nije sasvim rijedak, ali je indikativan, posebno po tome što je kategoričan i oslikava onaj dio mišljenja koja pretendiraju da ne uvažavajući prirodni slijed stvari utječu na dalje uobličavanje mnijenja, shodno trendu anacionalizacije ili supremacije globalnih tokova. Ukoliko se pretpostavi da ovo može biti tačno, onda ostaje samo pitanje šta će biti identitet buduće ne-nacije u Bosni i Hercegovini, a šta je perspektiva u smislu kulture i jezika. Pitanje je, zapravo, da li će npr. Bošnjaci još jednom u neku složenu zajednicu ići kao vjerska grupa, kao što im se to događalo 1918.,1946. ili što se danas događa onima koji predstavljaju tzv. "manjinski povratak", a po Ustavu su konstituent države. Drugačije rečeno, ako je jedini izbor anacionalizacija po pretpostavci da nacija više nije aktuelna zatomljuje li ovakav stav nacionalizam kao budući odgovor nacije na prijetnje anacionalizacije koja dobija na značaju? To pitanje je veoma bitno i samo po sebi nalaže oprez, s jedne strane, a s druge strane ono iziskuje angažman nauke da traga za odgovorom. Literatura 1. Urs Altermatt: «Etnonacionalizam u Evropi», Izdavačka kuća «Jež», Sarajevo, 1997. 2. Entoni Gidens: «Sociologija», CID, Podgorica, 1998. 3. Th. H. Eriksen: «Paranoja globalizacije», Sejtarija, Sarajevo, 2002. 4. Muhamed Filipović-Nijaz Duraković: «Tragedija Bosne», Valter, Sarajevo, 2002. 5. Ketih Doubt: «Sociologija nakon Bosne», Buybook, Sarajevo, 2003. 6. Besim Spahić: «Nacionalni antimarketing ex-Yu i BH naroda», VKBI, Sarajevo, 2001. 7. «Kultura, etičnost, identitet» Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1999. 8. Godišnjak, BKZ «Preporod», Sarajevo, 2001. 9. George Ritzer: «McDonaldizacija društva», Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. [1] Keith Doubt: "Sociologija nakon Bosne", Buybook, Sarajevo, 2003. [2] E. Čimić: "Nacija i kultura", Kultura, etničnost, identitet, (zbornik), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1999. str.51.[3].  Sociolozi polaze od poimanja etničke zajednice kao povijesno diferencirana fenomena koji u najmanju ruku prolazi kroz tri stupnja razvitka: rod, odnosno pleme, narod i napokon nacija. Doduše, ovim je tim stupnjevima zajedničko izvorno podrijetlo (...), ali se ono različito uprisutnjuje (E. Čimić, cit. Str. 51.) [4] Urs Altermatt: "Etnonacionalizam u Evropi", Svjetionik, Sarajevo, 1997. (preveo i pogovor napisao G. Sekulić) [5] Vidi: George Ritzer: McDonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. [6] Thomas Hylland Eriksen: Paranaoja globalizacije, Sejtarija, Sarajevo, 2002. [7] Besim Spahić: Nacionalni anti-marketing Ex-Yu i BH naroda, VKBI, Sarajevo, 2001., str. 76.