Istina i svjetska zbivanja

Čarobnjakov šegrt Gdje ste bili 11. septembra - to može postati jedna od onih fraza što se uvuku u kolektivnu psihu, kao što je smrt predsjednika Kennedya ili kubanska raketna kriza. Izgledalo je kao dolazeći niotkud. "Iz jasnog plavog neba", bila je često ponavljana fraza. Ali je istraživanje uskoro otkrilo, dok su avioni došli, doslovno, "iz jasnog plavog neba", sam događaj bio je dugo planiran. Dalje je istraživanje razotkrilo da je iza tog zvjerstva stajala sofisticirana i globalna organizacija: al Qaeda. Od tada je anglo-američki tisak, naravno, bio pun informacija o ovoj organizaciji i njezinom navodnom vođi Osami bin Ladenu. Ono što je manje poznato jeste, kako je ova organizacija - i druge islamske terorističke grupe, kao što su Hamas i Hezbollah - zaživjela. Ovdje nas istraživanje odvodi natrag u Afganistan. 1) Godine 1979., Sovjetski Savez, predvođen oboljelim predsjednikom Leonidom Brežnjevom, je izvršio invaziju na Afganistan. To je bio događaj koji je poslao serije šokova zapadnim silama, osobito SAD, zbivši se u vrijeme kada je "hladni rat" još uvijek bio dijelom zapadnjačkog strateškog mišljenja. Postojao je realan strah da bi Sovjetski Savez mogao proširiti svoj utjecaj i zadobiti dugotrajnu prevlast nad lukama Perzijskog zaljeva. Ovo nije bio novi strah - Zapad, naročito Britanija, su ga doživjeli ranije, za vrijeme Britanskog carstva u XIX i ranom XX stoljeću. Rivalstvo i uplitanje u tuđe poslove, sa obadvije strane, bilo je poznato kao "velika igra". Sada su tu bile drugačije bojazni. Dok je velika igra uglavnom bila vođena britanskim strahom od ruskog utjecaja na britansku Indiju, sada je to bio strah zbog stabilnosti Srednje istoka i snabdijevanja Zapada naftom. U neprestanim nastojanjima da potkopaju sovjetski komunizam, zapadni analitičari su, još u 1960-im i 70-im godinama, uočili da bi islam - koji je u osnovi antikomunistički - mogao biti upregnut kao moćna snaga da potkopa Moskvu. Tako je počelo ono što je u početku tek bio flert između Amerike i islama. Izraz mu je, u početku, bila umjerena i oprezna podrška, obično prikrivena, islamskim političkim aktivistima. Kako je ovo flertovanje postajalo ozbiljnijim, Britanija i Francuska naročito - koje su imale svoje vlastite postkolonijalne probleme - su dale svoje obavještajce i potporu. Dodatna prednost ovakve politike je bila u tome, da je ona izbjegavala kopneni rat i posljedične žrtve, ono što je još od Vijetnama proganjalo američku psihu. Jedno dalje promišljanje, bila je poznata činjenica da se ogromne energetske zalihe nalaze unutar kavkaske regije i samoga Afganistana. Planovi jedne kalifornijske kompanije bili su zapriječeni, prvo, sovjetskom invazijom, potom, stalnim nemirima i građanskim ratom. Stoga je pitanje bilo i još uvijek je, da li ove zalihe eksploatisati, preko naftovoda, u ili preko neprijateljskih zemalja, ili preko prijateljskog afganistanskog režima? Sovjetska invazija Afganistana doživljena je ne samo kao glavna međunarodna prijetnja, već i kao prilika da se uruši već načeta sovjetska imperija. Pošto je biznis vođenja rata, preko punomoćja, već bio iskušan i testiran u područjima kao što su Angola, Somalija i Etiopija, sada je bio primijenjen na ovu novu situaciju i to sa dvostrukim intenzitetom. U ovakvoj je politici američka administracija predsjednika Cartera, ideološki nošena od strane njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog, kritično podržana od strane tadašnjeg pakistanskog diktatora Zie al-Haka. Tako je bilo da je CIA uz asistenciju pakistanske obavještajne službe (ISI) - koja je imala svoje vlastite strategijske razloge za nuđenje pomoći - sve udesila oko organizovanja, obuke, finansiranja i slanja najamničke armije u Afganistan. U ovome su im, također, pomagali finansijeri iz Saudijske Arabije. Ova tajna koalicija također je uključivala Egipat, pod predsjednikom Sadatom, te Kinu. Ova je armija bila stvorena od pripadnika iz islamskih zemalja, iz religioznih obrazovnih škola. Deset godina poslije invazije, Sovjeti, pod Mihajlom Gorbačovom, su se povukli iz Afganistana. Ali je infrastruktura islamskih mudžahedinskih grupa ostala. Neke su ostale u Afganistanu, i bile uključene u građanski rat koji je uslijedio nakon povlačenja Sovjeta, dok su se druge rasule, vrativši se u svoje zemlje, ili su tamo postale dijelovima ekstremističkih grupa. Osobito je gorak primjer Egipta. Kao što je naprijed sspomenuto, predsjednik Sadat je bio oduševljeni pomagač tajne koalicije protiv sovjetske okupacije Afganistana, koju je pomagao oružjem, obukom i resursima. Zlobni ili zbog njegove politike, elementi ovih ekstremističkih grupa su bili ti koji su ga ubili 1981. godine. Nakon sovjetskog povlačenja, povratnici su bili znani kao "Afganistanci", jer su svoja umijeća i iskustvo zadobili u borbama u Afganistanu. Njihovo je prisustvo bilo uočeno u mnogim terorističkim grupama koje su u naše doba zarazile Srednji istok, npr. u Alžiru, te među onima koji su masakrirali 58 stranih turista 1997. godine u Luksoru. Oni su ujedinjeni preko jedne interpretacije islama, koja je istovremeno radikalna i konzervativna, i koju oni žele da ostvare sredstvima nasilja. Talibani su možda najbolji primjer ovog "radikalizma", i kao što je već sspomenuto, oni su proistekli iz medresa ili religijskih škola. Također se može uočiti da su oni bili ohrabrivani od strane Pakistana da intervenišu u građanskom ratu nakon sovjetskog povlačenja, i da su, počevši da zadobivaju prevlast nad ondašnjim komunistima podržanim režimom, bivali finansirani od Saudijske Arabije, vjerojatno i od CIA-e. Daljnji ishod kampanje protiv sovjetske okupacije Afganistana bila je eskalacija prometa drogama. Afganistan sada proizvodi 70% svjetske opijumske mase (podaci UN iz 2000. godine). Tokom rata protiv Sovjeta, uskoro se shvatilo da je tu dodatno, tajno oružje protiv njih. Priča se da je ideju prvi prodiskutirao predsjednik Regan sa tadašnjim rukovodiocem francuske obavještajne službe grofom Alexandresom Marenchesom, i o tome se znalo kao o operaciji "Komarac", jer - kao što Maranches piše u svojim memoarima - on je kazao predsjedniku Reganu, "ti znaš koliko nevolje jedan komarac može prouzrokovati medvjedu." Amerikanci, pozorni zbog toga kako je Vijetkong sa drogama poobarao američke trupe u Vijetnamu, mislili su da je to "velika ideja". Stupanj do kojega oni jesu, ili nisu, finansirali takvu jednu operaciju jedva da je važan, pošto je to ustvari bilo ono što se dogodilo sovjetskim trupama u Afganistanu. Stvar je postala tako ozbiljnom da su do sredine 1980-ih neke sovjetske jedinice bile ograničene na 9-mjesečnu službu, kao pokušaj da se ovisnost o drogama stavi pod kontrolu - politika koja je nehotimično dovela do sadašnje eksplozije ovisnosti o drogama u postsovjetskoj Rusiji, te do povećanja u snabdijevanju drogama Zapada općenito. Globalizacija terora Od kraja rata u Afganistanu zatečeni smo da živimo u svijetu gdje su terorizam i ovisnost o drogama - globalizirani. Ovo je situacija koja je u velikoj mjeri stvorena od strane Amerike i njenih saveznika zbog stvaranja i finansiranja islamskih radikalnih grupa uključujući, naravno, al-Qaedu. Ono što im je dalo njihovo osobito zvanično dopuštenje jeste njihova religiozna osokoljenost, koja gleda kako da povrati ono što mnogima izgleda kao neka vrsta primitivnog društva koje odbija lične slobode i privilegije, koje su u mnogim društvima prihvaćene kao stvar po sebi razumljiva. Vidimo da smo suočeni sa jednom vrstom frankeštajnskog čudovišta - eksperiment koji je van kontrole, upravo kao u bajci "Čarobnjakov šegrt". Na izvjestan način, tu je iskušenje da se vidi neka vrsta "teorije zavjere" kako tu radi. Ali, za mene, iako detalji o tajnoj operaciji da se podrije Sovjetski Savez u Afganistanu nisu općenito poznati, oni su, i pored toga, u javnome dosegu za one koji žele da ih pronađu. I, slično Britancima u XIX i ranome XX stoljeću, oni predstavljaju, u ime onih koji stoje iza takvih operacija, zaštitu onoga što oni shvaćaju kao njihove vitalne strategijske i ekonomske interese. Tako čineći, oni su otvorili pravu Pandorinu kutiju, i to najbolje pokazuje destabilizirajući utjecaj islamskih grupa, već spomenutih, na Srednjem istoku. Na Zapadu, i drugdje, mnoštvo je slučajeva religioznog ekstremizma. Tokom srednjeg vijeka jedna se ekstremistička muslimanska grupa, Asasini (smatra se da ime potječe kvarenjem riječi hašiš, koja se koristila kao dio njihovog modus operandi), specijalizirala za ubistva poglavnika država na Srednjem istoku, dok je konačno nisu primirili Templari. Tridesetogodišnji rat je opustošio Evropu, a Oliver Cromwell - bez sumnje ekstremista kao neki taliban - izvjesno je da je žudio da stvori naciju bogobojažljivih ljudi, nadajući se da će riješiti svoje probleme sa parlamentom stvarajući parlament svetaca. Prvi svjetski rat je potaknula jedna srpska ekstremistička grupa, dok u naše vrijeme problemi sjeverne Irske čekaju zadovoljavajuće rješenje. Lista se još produžava, i svako je, na svoj naročiti način, podjednako osvetoljubiv, uvjeren u ispravnost svoje stvari, spreman da upotrijebi nasilna sredstva da bi postigao svoje ciljeve. I, dok spoljašnji uzroci i snage postupno mogu biti odstranjeni, unutrašnje i ezoterne pokretačke snage jesu skrivenije. Šta su one - kako to možemo početi da razumijevamo? Malo duhovne pozadine Pokušavajući da pojmim ove snage, okrećem se radu Rudolfa Štajnera koji nam je ostavio s ničim uporedivo polje za istraživanja ezoternih i duhovnih snaga što su iza našega svijeta. Ali bismo od početka trebali biti na jasnome, da Rudolf Štajner nije bio "protiv" islamske religije. On je stalno ukazivao na briljantnost njihove civilizacije, koja je zadugo prevazilazila stupanj razvoja Evrope i šire. Također na mnogim mjestima on spominje "arabizam"; ali to nije opis koji se treba brkati sa islamskom religijom. On tu nije mislio na neku posebnu grupu ljudi ili religiju, već na određeni oblik mišljenja. A takvo mišljenje, sa svojom hladnom, računskom inteligencijom, jeste ono mišljenje koje stvara našu tehnologiju i, đavolski inspirisano, naša sredstva uništavanja. To je bilo, i jeste, onakvo mišljenje koje, ako nije kontrolisano, hoće da odvede čovječanstvo "da postane avetinjski zemaljski magičar, brilijantni tehnološki čarobnjak privezan za materiju". 2) Za njega, pitanje je bilo da li će se, ili neće, mišljenje razviti u očovječenu pohristovljenu znanost. Dovoljno jasno možemo vidjeti da tu imamo aspekte prvog naučnog i materijalističkog mišljenja što pripada znakovlju našega vremena. To je ono mišljenje koje se nalazi iza kreacije blizanačkih tornjeva i razloga njihove destrukcije. To je mišljenje bez srca, i jeste tek još jedan aspekt "Pandorine kutije" koju smo otvorili. Možemo isto tako vidjeti da postoje dvije suprotne i komplementarne snage koje rade u situaciji u kojoj se sada nalazimo. To je situacija koja je ispunjena i strahom i iluzijom. Strahu je uzrok neizvjesnost šta će se ili neće slijedeće dogoditi, i on jeste srce terorističkog naoružanja. Obmanu možemo naći u obuci i u ciljevima terorističkih grupa, te u težnjama što sada potiču pokušaje da se one sasijeku. U ove dvije snage mi prepoznajemo potpise dva glavna neprijatelja ljudskoga razvitka. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Rudolf Štajner je dao seriju predavanja, koja su od tada bila publicirana pod naslovom "Karma neistinitosti". U ovim predavanjima on je težio da razotkrije spiritualne snage što su iza konflikta. To je veoma široki raspon predavanja; ali činjenica da su nazvana "Karma neistinitosti" ukazuje na važnost koju je on pridavao klimi toga vremena, povezanoj sa neistinom, poluistinama, laži, te propagandom što je pratila taj rat. Danas bismo vjerovatno govorili o "priči". Onda je glavna "priča" bila da su glavni ciljevi rata, koji su samo nekolicini bili poznati, u vezi sa ekonomskom dominacijom, sa onim što je on opisao kao "trgovačke ambicije". One nisu bile ciljevi kao što je većina ljudi razumijevala, ili milioni boraca izginulih u konfliktu. Ali koje god ime da se upotrijebi, jasno je da oni nisu samo zamračivali istinu o tome što se događalo, već su također stvarali destruktivne oblike mišljenja, ili bića koja su zaprječavala bilo kakvo zadovoljavajuće rješenje. Posljedičan nered kroz XX stoljeće svjedoči o tome. On je isto tako uočio da je potpuno zakazalo razumijevanje da se shvate moćne duhovne snage što su djelovale, i započeo je sa njihovim razobličavanjem, onoliko koliko je bio u mogućnosti, šta one zapravo jesu. U jednome kratkom članku nije moguće ispitati svo mnoštvo niti koje je on proučio i uvezao. Ali, ipak, neke od njih možemo ispitati. On je stalno usmjeravao pažnju na ulogu koju su igrala zapadna tajna bratstva, radeći iza scene, te preko onih na vlasti, da bi ostvarila svoje ciljeve: ciljeve koji su bili materijalni, povezani sa ekonomskom dominacijom. U njegovo vrijeme sa tim ciljevima je naročito Velika Britanija bila povezana, još i sada dominirajući značajnim dijelom globusa. U naše vrijeme klatno je pomjereno dalje na Zapad, na Sjedinjene Države, i već smo uočili tu vezu između događaja u Afganistanu i snabdijevanja naftom Zapada. Zato, kada slušamo naše političare kako govore o "napadu na civilizaciju" ili "demokratiju" trebali bismo biti oprezni kod njihovog površnog procjenjivanja stvari. Za Štajnera, iako su ciljevi tih bratstava ekonomski i materijalni, sredstva u koja su polagali nadu da će ih postići bila su skrivena i duhovna. Sve je djelovalo u nesvjesnom dijelu ljudske prirode. Jedno takvo sredstvo, ili metod, jeste ono što je on nazvao "sugestijom". Iako nije uvijek jasno na što je on aludirao, jedan skorašnji primjer "sugestije" daje nam nagovještaj. Nedavno smo imali priču o "krstaškom ratu": te riječi su upotrijebili obojica: G. W. Busha i Osame bin Ladena. Također smo imali izjave obojice o različitostima "napada na civilizaciju" te "napada na islam". Obje su poluistine što tvore sugestiju koja aktivira duboko zapreteni emocionalni odgovor, a koji zamračuje stvarnost situacije. One stvaraju utvare koje skrivaju ono što se zbiva. Daljnji metod rada sa nesvjesnim dijelom ljudske prirode jeste sredstvima ritualne i ceremonijalne magije, i ovdje nam Štajner pokazuje kako su različiti dijelovi ljudskog organizma tačke kontakta za duhovne impulse, te kako se na njih može utjecati, za dobro i za zlo. Ako razmišljate o nekom sasma jednostavnom ritualu kojem ste možda prisustvovali, znat ćete na šta je on mislio. Kao što smo već vidjeli, onda kao i sada glavni je plan tih grupa da privežu čovječanstvo za materiju, te da zatamne duhovnu stvarnost događaja, ne bi li što bolje zadobili ekonomsku dominaciju. Prvi svjetski rat je već dugo prošlost, ali skrivene snage koje su bile u njegovoj osnovi su ostale; ponovo je svijet pun "neistine", kao što je i onda bio. Stoga je jedno od pitanja koja odmah iskrsavaju u duši ovo: šta bi moglo biti ekvivalent tim bratstvima koja Štajner spominje, što se podudara sa sadašnjom krizom? Upravo kao što je glavno bratstvo za vrijeme njegovog života bilo, i sada jesu, slobodni zidari - iako je bilo sumnji da su postojala i druga, opakija, kao njihovi ogranci, ali bez ikakve centralne kontrole - tako u naše vrijeme imamo Muslimansko bratstvo poteklo iz Egipta, sa ograncima u čitavom muslimanskom svijetu. Kao i slobodni zidari (masoni), ovo je jedna respektabilna organizacija koja uključuje mnoge profesije i koja se zaklinje u nasilje. Ona je, međutim, "bog-otac" mnogim ekstremističkim grupama koje nisu pod njezinom kontrolom. U vrijeme tajne aktivnosti protiv Sovjetskog Saveza, one su također dobivale ohrabrenje, a ponekad i finansijsku pomoć. Isto tako se dobro zna, da je srce slobodnog zidarstva jedan razvijajući niz rituala. To su ovi rituali ili oni slični im na koje je Štajner aludirao. A pošto je Muslimansko bratstvo, sa svojim ograncima, organizacija zasnovana na religiji, možemo pretpostaviti da oni također imaju rituale. Naravno, civilizacija je puna rituala ove i one vrste. Ono što je važno jeste kakvi su to rituali, i koje se duhovne snage i bića u njima prizivaju. Kao što je spomenuto, ritual može imati snažan efekat na nesvjesno. Kada je Štajner održao seriju predavanja koja smo spomenuli, tek je nekolicina njegovih slušatelja bila svjesna toga o čemu im je on govorio. U naše su vrijeme ove stvari više u dosegu javnosti. Dobar primjer jeste knjiga "The Hidden Persuaders", koju je 1960. napisao Vance Packard. U njoj on razotkriva različite tehnike koje su korištene u svrhu manipuliranja ljudskim umovima. Mnoge su na nivou sugestije, na što se Štajner stalno osvrtao, dok su druge opasnije, radeći na prigušenju "ja" ili ego funkcije (ovdje se "ego" odnosi na srž, suštinsko sebe, čovjeka), tako da se subjekti nalaze u jednome visoko sugestivnome stanju, otvoreni za indoktrinaciju i, mogli bismo dodati, utjecajima zlih duhovnih bića. Ono što je izvjesno, kakvu god da su obuku zločinci nad blizanačkim tornjevima imali , to je moralo dovesti do razdvajanja mi š ljenja , osje ć anja i htijenja , tako da je oblast osje ć anja , koja pos - reduje izme đ u druge dvije , bila ugu š ena , i ne š to je đ avols - ko bilo u mogu ć nosti da prodre . U seriji predavanja naslovljenoj "Od simptoma do stvarnosti u modernoj historiji" 3), Štajner pristupa materiji iz jed-nog drugog ugla, uzimajući u obzir jezuite. Oni isto tako i-maju rituale, te vrlo osobite metode molitve i meditacije. Bili su osnovani da budu "armija" koja bi idejno nosila pro-tureformaciju, i to je bio temelj njihove organizacije i meditativnog života. Bili su obučavani da budu "Hristovi vojnici". Tako djelujući, tvrdio je Štajner, oni su umanji-li "ono jedinstveno otkrovenje što se zbilo u Jerusalemu, na nivo prolaznog kraljevstva". On je to sagledavao kao još je-dan pokušaj da se materijalizira ono što je u suštini duhov-no. (U vezi s ovim je zanimljiva napomena: obojica, sv. Ig-nacije Zojola, utemeljitelj jezuita, i Mulla Omar, vođa ta-libana, bili su ranjeni u borbi.) Štajner je identificirao geteanizam 4), koji neizbježno mora odvesti do duhovne nau-ke, kao nešto potpuno suprotno tome. Drugdje on bi često upotrebljavao frazu "općečovječansko". Kada razmotrimo mno-ge akcije, u naše vrijeme, protivljenja bombardovanju nevinih ljudi, ili akcije oko "humanitarne pomoći", počet ćemo onda da je razumijemo. To je stvar naglašavanja "kultivacije ak-tivne brige svakog čovjeka za njegovog susjeda", o čemu je on tako često govorio. Nije teško zamisliti sličnosti u namjerama jezuita - u kontekstu u kojem je Štajner govorio - -sa nekima od islamskih grupa na koje smo se već osvrnuli. U ovome kratkom tekstu smo vidjeli kako je Zapad, preko svojih vlastitih akcija, te kroz ono mišljenje koje jeste pečat našega vremena, pomogao da se desi ova kriza, u kojoj on sam sebe sada nalazi. Tako radeći, pomogao je kre-iranju globalizacije terora, otvarajući vrata rušiteljskim duhovnim bićima koja mogu napadati čitavo čovječanstvo, bez obzira na vjeroispovijst ljudi. Čarobnjakova je mađija bila razriješena, i opet su sredstva do kraja bila upotrijeb-ljena. U bajci "Čarobnjakov šegrt" 5), koja je postala popularnom prije nekih 40 godina preko Disneyevog filma "Fantasia", u kojemu je "Miki Maus" igrao šegrta, ovaj "nezakonito" uzi-ma čarobnjakov šešir i dirigentski štap, i oživljava dršku metle. On joj zapovijeda da uzme vedro i donese vode sa iz-vora, ispne se mnogim stepenicama, i napuni veliku posudu. To je bio posao koji je šegrt trebao da uradi. Sve ide dob-ro dok se posuda nije napunila, kad šegrt shvata da je zabo-ravio mađiju kojom bi zaustavio metlu od donošenja vode! U očajanju, on uzima sjekiru i metlu siječe u komadiće. Ali svaki komadić izrasta opet u metlu, zajedno sa vedrom. Sad prava vojska metli nastavlja da donosi i izlijeva vodu. Situ-acija je sada sasma van kontrole, nastaje poplava, koja je tek zaustavljena nakon čarobnjakovog povratka. Mi smo isto tako zaboravili mađiju, i čarobnjaka se nigdje ne može pro-naći. N a p o m e n e 1) "Unholy Wars" , John K. Cooley - 1999., .Pl.uto Press 2) "Three Streams in Human Evolution", Rudolf Steiner -RSP, 1965. 3) 1976, Rudolf Steiner Press 4) Ovakav pristup razumijevanju života i njegovih zbivanja je bio inspirisan od strane njemačkog pjesnika iz XVIII stoljeća, pisca i filozofa, J.W.Goethea, koji je posmat-rao prirodne fenomene na takav način da su oni onda po-činjali da objavljuju svoje najdublje tajne. 5) Priču je napisao Lucijan, najčuveniji grčki sofist iz II stoljeća. Rođen u Siriji, bavio se pravom u Antiohu. Njegovi spisi, u rasponu od ozbiljnih do humorističnih, su bili značajni po svojoj jednostavnosti jezika i ljup-kosti stila. II. Živeći u svijetu laži Tokom decembra 1916. i januara 1917. godine, Rudolf Štajner je održao seriju predavanja, kasnije objavljenih (po steno-grafskim bilješkama) na kulturnim jezicima pod naslovom "Karma neistinitosti". * Oni koji su bliski sa Štajnerovim životom i djelom znat će da tokom tog vremena - dok su ev-ropske nacije bile zauzete uništavanjem jedna druge u Prvome svjetskom ratu,i topovi sa Zapadnog fronta su se ponekad mogli čuti u Dornachu - Štajner je bio angažovan izgradnjom prvog Goetheanuma, sa timom međunarodnih dobrovoljaca. Dor-nach je blizu Bazela u Švicarskoj, i Goetheanum je trebao da bude internacionalno središte za antropozofiju. Pošto su volonteri bili došli iz najrazličitijih zemalja, čes-to su se nalazili na suprotstavljenim "stranama", pristupali su mu sa molbom da im on rasvijetli uzroke konflikta. Na taj na-čin su nastala ova predavanja. Unatoč ponovljenim Štajnerovim tvrdnjama da njegova namjera nije da okrivi niti jednu stranu uključenu u konflikt, već da objelodani spiritualne impulse nalazeće se u osnovama is-toga, ipak se proširio glas da je to bio niz po-litičkih predavanja, i informacije koje nisu odgovarale či-njenicama su stigle u Dornach. Po riječima njegove žene Ma-rije Štajner, "dobar dio onoga što je rečeno, bilo je izvrnuto, o-bojeno i iskrivljeno do onog stepena da je, iznašavši si put natrag u Dornach, postalo potpuno nerazumljivim". Zato naila-zimo često u tim predavanjima ponavljana podsjećanja da se ne prave pribilješke i da se uvijek u nekoj situaciji dođe do istine. Zato ova predavanja nisu bila dostupna sve do 1948. godine, i onda tek u ograničenom izdanju, dijeljenja na osnovu ličnih poznanstava. U obliku knjige objavljena su u Njemačkoj tek 1966. godine. Na engleskom jeziku objavljena su 1988. (1. dio), te 1992. (2. dio). Ovo su kontraverzna predavanja. Ona su osobito takva ako do-lazite iz engleskog govornog područja i školovani ste u duhu kon-vencionalnog gledanja na historiju, pošto su mnoga od tih gledišta ozbiljno izazovna. Možda, ipak, manje no jedanput što bješe slučaj, pošto su kasnija istraživanja potvrdila mnoga posmatranja učinjena od strane Štajnera. Naprimjer, uzmimo ono što je napisao američki akademik Noam Chomsky 2001. godine: "Uz pomoć wilsonijanskih propagandnih agencija, te entuzijastičkom potporom liberalnih intelektu-alaca, jedna pacifistička zemlja (Britanija) se za nekoliko mjeseci izokrenula u zemlju koja je mahnito histerisala pro-tiv Njemačke, spremna da se sveti onima koji su iz-vršavali surove zločine od kojih je većinu izumilo britans-ko Ministarstvo informacija". 1) To je ono na što je Štajner ukazivao, međutim, ako niste u prilici da či-tate ovakve publikacije, ova predavanja i dalje provociraju konvencionalne nazore. No, da li su ona i dalje relevantna? Naposljetku, Štajner je živio u jednom drugačijem svijetu koji se javio nakon 19. stoljeća, koji je bio jako udaljen od doba motoristike, svemirskih putovanja i kompjutera, i lahko je poreći ova pre-davanja kao da pripadaju zaboravljenoj prošlosti. Po mome mišljenju, to bi bilo previđanje njihovog suštinskog značaja, koji ništa nije izgubio od svoje važnosti. Ono što slijedi jeste pokušaj da se pokaže zašto je to tako. Mogli bismo započeti sa niti što se provlači kroz sva ova pre-davanja: pitanje istine. On je stalno podsjećao svoje sluša-telje da su njegova nastojanja bila da razotkrije prave raz-loge sukoba - kao suprotstavljene onima generalno prihvaćenima. I on ih je neprestano podsticao da to čine. Moglo bi se pomisliti da je ovo prilično jednostavna primjedba, pošto svako zna da se ne može uvijek vjerovati onome što se pročita u novinama ili vidi na televi-ziji. Ali, ustvari, većina ljudi niti ima vremena, niti sklonosti da dublje istražuju. Oni su prezauzeti noseći se sa svojim životima. Mnogi će se isto ta-ko zapitati: je li to zbilja važno? Ljudi osjećaju da ne mogu utjecati na zbivanja, i da će događaji unatoč svega ići svojim tokom. Štajner nije ovako mislio. Za njega je bilo važno da se barem jedan mali broj ljudi probije kroz maglu poprimljenog mišljenja. Zaista, ne radeći tako, bi-lo bi podsticanje stvari da "idu svojim tokom", odvodeći do "karme neistinitosti" o kojoj je on govorio. Šta je pod o-vim mislio? Mislio je da su razne laži koje su cirkulirale u zemljama što su bile u sukobu bile spremne da iznjedre kob-ne posljedice, pošto su to bile neistine koje su skrivale stvarne impulse iza događaja, maskirajući prave namjere protagonista. Za njega su događanja o kojima je govorio bila "karma (poslje-dice) čitavog evropskog i američkog čovječanstva u 19. stolje-ću; karma neistinitosti, podmukli otrov neistine". 2) Bacit ćemo pogled na neke od ovih "neistina"; isto tako pogle-dati na svijet u kojem sada živimo - vidjet ćemo tamo, naža-lost, da su mnoge od njih i dalje s nama, te da se, u mnogim slučajevima, sve glasnije izgovaraju. Kako je on sagledavao, jedan od glavnih uzroka konflikta leži u neprimjerenoj važnosti pridatoj nacionalizmu koji je bio idejom što je služila svome vremenu, a sada postajući preprekom raz-voju. Isti je, ako tako hoćete, jedna "neistina", i posljedično imaše posljedice, svoju vlastitu karmu. Možemo uočiti da su o-ve bile realizacija destruktivne prirode nacionalizma, koji je bio jedno od glavnih načela prvobitnog zasnivanja Evropske zajednice, bilo što ona ima da postane, ili će postati u budućnos-ti. Dok su u Štajnerovo vrijeme njegove primjedbe u vezi na-cionalizma izgledale pomalo radikalnima, za neke i šokantnim idejama, iste se u našem vremenu šire prihvaćaju, tako da je-dan cijenjeni akademik kao što je Fred Halliday može pisati da je nacionalizam "skorašnji fenomen, produkt kasnoga 19. stoljeća", bivajući često preprekom pomirenju različitosti. Bilo kako, treba samo pogledati na emocije koje su proizvede-ne pitanjem o nacionalnoj valuti - u slučaju Britanije, fun-ta - ili, način na koji je Slobodan Milošević iskoristio srpski nacionalizam da bi podupro svoje ciljeve, pa da se vidi kakva destruktivna snaga isti može biti. Vraćajući se na Št-ajnerovo ukazivanje, nacionalizam je bio "neistinitost" jer je kao politički sistem trebao odslužiti u svome vremenu, pa je jedna od njegovih posljedica bio Prvi svjetski rat. Zbog tog razloga on se na taj rat osvrće kao na "neizbježan": zasnivanje društvene organizacije na nečemu što je već po se-bi pogrešno predodredilo je, prije ili kasnije, put u ne-volje, što je kasnija historija Evrope uveliko pokazala. Ako sada istražujemo trenutno stanje stvari u svijetu kao cje-lini,_možemo uočiti da su mnoge regije izmučene strašnim suko-bima, od kojih su neki prijetnja da se prošire na čitav svi-jet, i koji doprinose općoj nestabilnosti u kojoj se na-lazimo. Ako malo pažljivije osmotrimo neke od njih, vidimo da svi imaju vezu sa nacionalizmom. Pogledajmo Irak, zemlju što se nalazi visoko na važećem političkom i međunarodnom podsjet-niku. Imamo zemlju koja svoje stvaranje zahvaljuje "podjeli plijena" koji je uslijedio nakon poraza Turske u Prvom sv-jetskom ratu. Ustvari je ona bila, najvećim dijelom, krea-cija Britanije, i granice su joj određene iscrtavanjem linija na mapi. Također možemo uočiti da je i pod britanskom kon-trolom bilo problema sa kurdskom populacijom na sjeveru zem-lje, koju su linije na karti ignorirale, te da su Bri-tanci napravili presedan za budućnost, upotrebljavajući ot-rovni gas da bi Kurde otpremili u pakao. Tadašnji kolonijal-ni sekretar Winston Churchill je primijetio: "Ne razumijem ta snebivanja oko upotrebe gasa. Strogo se zalažem za upot-rebu otrovnog gasa protiv necivilizovanih plemena". 3) Ova njegova izjava vjerovatno sadrži uobičajeno, rasprostranjeno gledište toga vremena, i nije poznato da li je kasnije on žalio zbog nje. Isto tako možemo uočiti da biti članom neke nacije nije uvijek povlastica. Irak, kao što je poznato, jeste represivna diktatorska država, zapravo, tiranija. Jed-na od ideja što su navijestile veliku polemiku, svršetkom Prvog svjetskog rata, bila je ideja "slobode nacija"; ali, kao što je Rudolf Štajner neprestano isticao, pojedinci mo-gu biti slobodni a ne nacije. Ili , kao što Rudi Lissau piše u svome odličnom uvodu engleskom izdanju drugoga dijela "Kar-me neistinitosti": "Šta slobodnome čovjeku koristi ako dik-tator koji ga zatvara i teroriše govori isti jezik?". Ili bismo mogli razmotriti sukob između Indije i Pakistana u ve-zi spornog Kašmira, gdje argumenti ovise o tome koja bi na-cija trebala "posjedovati" određeni komadić teritorije. Vidi-mo da su postojale određene proizvoljnosti kod odlučivanja koja bi teritorija trebala pripadati kojoj naciji, nakon povlače-nja Britanaca svršetkom Drugog svjetskog rata, te da je to bila odluka koja je imala isto toliko sa porodičnim vezama Nehrua, koliko sa aspiracijama ljudi koji su stvarno nastanjivali te zemlje. Ako dublje zađemo u ono što je izraelsko-palestins-ki sukob, koji nastavlja da dominira svjetskim dnevnim re-dom, vidimo da ono što je sada zemlja Izrael velikim dije-lom svoje stvaranje duguje onoj vrsti mišljenja što je bilo preovlađujuće u Štajnerovo vrijeme, i o kojem se on veoma oštro izražavao. To je bilo mišljenje koje je obznanilo glo-balna naseljavanja na kraju Prvog svjetskog rata, a koje se baziralo na idejama predsjednika Wilsona i njegovih "če-trnaest tačaka", idejama nacionalizma i samoodređenja. U o-vih nekoliko primjera vidimo vezu između glavnih međunarod-nih sukoba i nacionalizma; naravno ima i drugih faktora ko-je treba uzeti u obzir, ali možemo isto tako vidjeti da su oni posljedice mišljenja iz prošlosti. Oni su zaista dje-lom "karme neistinitosti". Okrenimo se sada onome što Štajner označava kao "sugestioni-zam". Mislim da je pod ovim on podrazumijevao način na koji oni na vlasti manipuliraju informacijom, da bi stvorili od-ređenu klimu mišljenja. Danas smo mi svjesni toga, i treba-1i bismo još više; u naše vrijeme mnogo slušamo o "brzini". Iako mnogi od nas primaju imformacije i mišljenja putem raz-ličitih medija savremenog društva, ti isti mediji mo-gu kreirati zadobiveno mišljenje. Ako se stvarno želi da iz-nađe istina o zbivanjima, moramo pogledati mnogo šire i mno-go dublje. To je ono za što je Štajner bio pripremljen, i on je stalno hrabrio svoje slušaoce da to isto čine. On se čes-to osvrtao na savremene izvore, citirajući ih, znajući gdje će ih naći. U naše vrijeme je ukupna količina informacija mnogo veća, ali je još uvijek moguće iznaći puteve kroz mag-lu neistine, prepoznavajući određenog novinara ili autora. Na taj način jedna drugačija slika našega svijeta se poma-lja. Ilustrirajmo ovo nekim primjerima. Uzmimo Irak za primjer. U vrijeme dok ovo pišem, odvija se debata da li bi, ili ne, Amerika trebala napasti ovu zemlju, u cilju uklanjanja Sa-ddama Husseina. Za predsjednika Busha, takav jedan napad jeste rat protiv terorizma, a Irak je dio takozvane "osovi-ne zla". Ali je izuzetno teško da se providi šta se tu zbiva. Vidimo pokušaje da se taj režim demonizira podržavanjem mišljenja da se na njega gleda kao na inherentno "zao". Slušamo da se tamo usavršavaju različita oružja za masovno uništavanje (iako je činjenica koja se često previdi da su najveći usavršivač oružja za masovno uništavanje upravo SAD), da ta zemlja pomaže al-Qaedu i njezin terorizam, a tu je i priča da odbacuju obavještajne podatke... Međutim niti je-dan od tih izvještaja nije bio objelodanjen širokoj publici, samo neodređena obećanja o namjeri da se to učini. Na drugoj strani, bivši inspektor UN-a za naoružanje javno tvrdi da Irak ne razvija oružja za masovno uništavanje. Isto je tako nejasno da li je Irak pristao na ponovni dolazak inspektora UN-a, ili su načinjeni koraci da im se ne dopusti obavljanje njihovoga posla. Drugim riječima, zbrka vlada a žrtva je is-tina. Ono što se često ne spominje jeste činjenica da od prestanka Zalivs-kog rata 1991. godine da Britanija i SAD operišu u "zoni zabrane letova", na sjeveru i jugu zemlje, a što uključuje bombardovanje sumnjivih ciljeva. Zvanično objašnjenje jeste da je svrha toga zaštita ranjive kurdske populacije na sjeve-ru, te šiitske populacije na jugu; po sebi, nešto vrijedno pohvale. Ali se manje može čuti o efektima ovakve politike; također, obim bombardovanja je upitan. "Tokom 18 mjeseci, do sredine januara 1999., američki avioni su izveli 36 hiljada letova, uključujući 24 hiljade borbenih letova, nad Irakom". 4) UN također provode kažnjeničke sankcije koje ograničavaju ono što ta zemlja smije, odnosno ne smije, u-voziti i izvoziti. Odborom UN-a za sankcije dominiraju predstav-nici SAD i Britanije, koji imaju moć veta. Jedna od posljedi-ca ovih akcija, uzeto zajedno, jeste da imamo široko ras-prostranjenu pothranjenost i umiranje od gladi među iračkom djecom. Pravi brojčani podaci variraju, ali su činje-nice neupitne: Američki istraživači su došli do zaključka da su "ekonomske sankcije vjerovatno već uzele više ljudskih života u Iraku nego što je poginulih - od oruž-ja za masovno uništavanje - u čitavoj historiji". 5) Kada je bila suočena sa destruktivnošću takve politike, u jednoj ame-ričkoj emisiji o tekućim zbivanjima iz 1996., godine, tadašnji američki ambasador pri Ujedinjenim narodima, Madeleine Albri-ght je odgovorila: "Mi smatramo da je cijena vrijedna toga". 6) Naravno da ima još puno primjera koji pokazuju da čitljive informaclje nisu na raspolaganju, ili se izobličavaju ne bi li se stvorio određeni način gledanja na stvari. Dopustite mi da ukažem na dva manja primjera. Općenito je poznato da država Iz-rael prima obilnu pomoć od SAD. Ali je obim ove pomoći manje znan. Sada je Izrael četvrta najveća vojna sila u svijetu, i dopustio si je da postane vojna ruka Sjedinjenih Država na Srednjem istoku. Puni obim dvoličnosti i lažnih informa-cija koje okružuju ovu regiju istinski izaziva vrtoglavicu; mora se tragati za odgovarajućim publikacijama da bi se dobio tek nagovještaj jedne istinitije slike 7), pošto je, kao što je već bilo primijećeno, mnoštvo raspoloživih infor-macija plasirano u svrhu stvaranja "klime mišljenja". Ali većina ljudi niti imaju vremena ni sredstava da se time bave, pa na ovaj način "neistina" može da postane zaprimljenom normom. U Afganistanu možemo vidjeti jedno slično izobličavanje. Ta-mo je bilo mnogo priče o hapšenju Osame bin Ladena, prvoosum-njičenog za napad na blizanačke tornjeve. Ali nikakav još do-kaz nije pružen za ovu tvrdnju, niti je on bio uhapšen; i, pošto je talibanski režim uklonjen, tek pomalo čujemo da su oni bili došli na vlast na prvome mjestu uz veliku pomoć SAD. Istovremeno je mnogo učinjeno da se svijet učini jednim sigurnijim mjestom, da dobro tri-jumfuje nad zlom i tako dalje. Manje se čuje o koris-ti koju od toga ima nesretna civilna populacija. Slijedeće bi sigurno trebalo učiniti: da zastanemo i da se zamislimo: "Najmanje 3.767 civila su ubile američke bombe između 7. ok-tobra i 10. decembra (2001.)... u zemlji čiji je proš-logodišnji budžet - 83 miliona dolara - jedna desetina cije-ne B-52 bombardera". 8) Šta je iza svega ovoga? Štajner je bio veoma jasan i konzistentan. Iza svih tih laži i izobličenja što skrivaju real-nost zbivanja nalaze se materijalistički ciljevi. U svoje vrijeme to su bili poglavito ciljevi Velike Britanije i nje-zine ogromne imperije. On je stalno podsjećao svoje slušateljs-tvo kako je to sve bilo nešto krupno, i da su ovi ciljevi u-glavnom bili trgovački i uskogrudi, bez nepotrebnog isticanja da su blisko bili povezani sa moći. On je savršeno dobro ra-zumio da je tu bila izvjesna neizbježnost takvih ciljeva, pošto isti jesu r a i s o n d'' e t r e imperije po sebi. Ali to je nešto sasma drugo od sve one propagande i neistine kojima su oni bili maskirani. Ovo sve ima otužno poznati zvuk. Britanska imperija više ne postoji, ali možemo se podsjetiti da se Štajner osvrtao na karmu svih evropskih i američkih naroda; i, iako je imperija okončala, materija-listički ciljevi nisu. I kako je Britanija, koja je bila u svome zenitu, slala bojni brod da primiri jogunaste podanike, tako sada Amerikanci pošalju nekoliko B-52. Možemo na o-vo jasnije pogledati: upitajte bilo koga da li misli je li svijet sada sigurnije mjesto nego prije deset godina; vjero-jatno će vam odgovoriti da nije. Ipak se mi smatramo, čini mi se, angažovanima u ratu protiv terorizma da bismo svijet učinili "sigurnijim" mjestom. Ako čitate "Karmu neistine", naći ćete ponavljane osvrte na pokušaje predsjednika Wilso-na da posreduje miroljubivom okončanju rata krajem 1916. godine. Njemačka vlada nije iznijela nikakve konkret-ne uvjete, već je bila voljna da učestvuje u mirovnoj konfe-renciji. Međutim Antanta je iznijela listu uvjeta, koji su učinili da je stvarno svaka nagodba bila nemoguća. Štajner je ovo smatrao onim što bismo mogli označiti orwellovskim "dvoličnim govorom". Kako se može tvr-diti da se zalažete za mir a ratujete? Za njega je to bilo dijelom pokrivača što je prikrivao materijalističke ciljeve. Ako ovu ideju dalje razvijemo, počinjemo sumnjati da su mno-ge "zvanične" vijesti prečesto prekrivač što skriva druge ne-objavljene ciljeve i njihove manje uzvišene svrhe. Kada jedanput počnemo gledati iza fasade, druge stvari izlaze na svjetlo. Naprimjer, zašto slušamo da je Iran dio "osovine zla"? Je li to stvarno zato što oni finansiraju terorizam, ili je tu neka povezanost između njihovih ogromnih rezer-vi nafte i potrebe da se tamo osigura jedan prijateljski i kooperativni režim? Ili , da li je to slučajno da SAD us-postavljaju vojno prisustvo u srednjoazijskim državama što graniče sa Afganistanom? Uočimo i slijedeće, nedavno objav-ljeno u "Independentu": "Daljnja eksploatacija iračke nafte zaustavljena je zbog nacionalizacije i sankcija, kao i zbog unutrašnjih nereda. Ali istraživanja pokazuju da su tamoš-nje rezerve 6-8 miliona barela dnevne proizvodnje. Drugim ri-ječima, oni bi mogli zamijeniti potpuno Saudijsku Arabiju". Ovih nekoliko sažetih primjera mogu poslužiti kao indikator da je Štajnerova zabrinutost bila opravdana i umjesna. Sada se moramo okrenuti onome što je možda najizazovnije od svega u njima. On je stalno govorio svojim slušaocima - a trebalo bi imati na umu da je to bilo manje-više pozvano slušateljstvo - da se iza maske savremenih zbivanja nalaze smjeranja određenih "tajnih bratstava". Njihovi ciljevi su bili materijalistički i sebični. Isti su se slagali sa njihovim namjerama da usmjeravaju zbiva-nja tako da ona dovedu do izbijanja Prvog svjetskog rata; i oni su iznalazili načine kako da utječu na one koji su nosioci vlasti. On navodi kako je Sir Edurard Grey, tadašnji britans-ki sekretar inozemnih poslova, bio jedan od onih na koga se na taj način utjecalo. Ovakav je pristup izazovan, ne samo zato jer izgleda kao "teorija zavjere", već isto tako što je to skoro nemoguće dokazati, pošto su tajna društva po definiciji tajna. I dok je moguće zamisliti kako pojedinci vrše utjecaj na druge pojedince, na način "gurkanja i namigivanja" ili na klubaš-ki način privlačenja pažnje, nije lahko zamisliti jednu taj-nu grupu kako širi dogovorenu akcionu politiku. Međutim gle-dajući po svijetu, vidimo da njime sve više vladaju velike korporacije, od kojih mnoge imaju veći obrt no ukupne raspo-ložive finansije manje razvijenih zemalja. Štaviše, iznašle su načine kako da utječu na one koji su na vlasti tako da se donošenje zakona upriličuje njima u korist. Slijedi parafraza jednog eseja Noama Chomskog. On opisuje kako je, nakon Drugog svjetskog rata - koji je bio veliki ekonomski uspjeh SAD, zbog njihove polukomandne ekonomije - postojao strah da bi se zemlja mogla povratiti u depresiju iz 1930--ih. Oni su znali da socijalna potrošnja može oživjeti eko-nomiju; ali je ovo sadržavalo slabost imajući u sebi demo-kratizirajući efekat koji bi vodio do toga da ljudi imaju svoja vlastita mišljenja, a što nije bilo prijatno. Tako su o-ni stvorili ono što on naziva "Pentagon sistem", koji fi-nansira država i koji uključuje takve stvari kao što su Department of Energy, NASA i Atomic Energy Commision. On završava ovaj odjeljak: "socijalna pot-rošnja teži da bude redistributivna, dok je Pentagon sistem čisti poklon moći privatnoga, sa nikakvim usputnim negativ-nim efektima. 0vaj je isto tako tajnovit" 10) (podvukao autor). Izvjesno je mogućim slijedeći ovu liniju iznaći druge prim-jere. Bez da se ide u detalje moguće je napraviti vezu iz-među komercijalnih interesa, moći i utjecajnih grupa. To je ono što se generalno podrazumijeva pod pomalo uopćenim iz-razom "globalizacija" - koja se, iz određene perspektive, može razumjeti kao sistem okoristiv za bogate, ili skoro bogate, na račun siromašnih. Iako je teže "dokaza-ti" da takve komercijalne interese određuju tajna društva, posljedice istih su neupitne. Do sada smo promatrali kako snage što su bile aktivne u Štaj-nerovo vrijeme nastavljaju da djeluju do danas, na mnoge načine i sa obnovljenom energijom. Mnogo od toga je Štajner bio predvidio, jer je on mogao jasno vidjeti da se ni do kakve istinite slike o stvarnosti neće doći bez uzimanja u obzir spiritualnih snaga koje su isto tako ak-tivne. Bez uzimanja u obzir ovoga, mi bismo živjeli u jednoj lažnoj slici o stvarnosti, zaista u svijetu neisti-ne, i naše bi akcije posljedično bile određene da odvode u daljnju konfuziju. Njegovo je životno djelo bilo da opiše ove snage, te da dadne uputu da se započne sa razumijeva-njem njihovog djelovanja. U ovom kratkom članku pogledali smo samo na neke od njihovih spoljašnjih manifestacija; nis-mo razmotrili Štajnerove vlastite socijalne ideale, koji su bili korjeniti i široki, niti smo dublje istraživali duhov-ne snage što ih je on opisao. Unatoč činjenice da je veliki dio njegovog opusa većini nepoznat -osim nekoliko naročitih izuzetaka - on u našem vremenu ima, kao što smo vidjeli, nekoliko iznenađujućih saveznika. Možemo sebe upitati, kak-ve nade ima za budućnost kada mi živimo u svijetu u kojem gornji jedan procenat populacije ima identičan prihod onome do-njih 57 procenata, koji čine 2,7 milijardi ljudi. Koliko još mora biti nepotrebnog razaranja prije no što shvatimo da način na koji se sada odnosimo spram svijeta jeste sijanje sjemena vlastite smrti? Ali ne bismo trebali zaboraviti Štajnerovu molbu da tragamo za istinom, podsjećajući se da smisla ima ako bi barem nekoliko ljudi to pokušavalo. Ne bis-mo trebali zaboraviti da su ideje stvarnost. A sigurno bi se složili sa Noamom Chomskim, koji kaže: "Odluke mogu biti izmijenjene; institucije se mogu promijeniti. Ako treba, one mogu biti demontirane i zamijenjene, baš kako su to pošteni i hrabri ljudi činili tokom čitavog vremena his-torijskog toka". 11) N a p o m e n e 1 Noam Chomsky: 9. 11. 2001. 2 Rudolf Steiner: The Karma of Untruthfulness, II dio, 1992. 3 John Pilger: The New Rulers of the World, 2002. 4 The Observer, 28. X 2001, navodi J. Pilgera. 5 Ibid., str. 60. 6 Ibid., str. 61. 7 Vidi: Noam Chomsky: Fateful Triangle, 1999. 8 Navodi J. Pilgera, op. cit., str. 6. 9 The Independent: 29. VIII 2002. 10 Noam Chomsky: Rogue States, 2000. 11 Ibid. Preveo sa engleskog: Slobodan Žalica * Na sh. jezik do sada prevedeno samo predavanje od ll. de-cembra 1916. (prevodilac Branko Zjubić), čiji je sadržaj: "Narodna odbrana"; Mihajlo Obrenović; Ruski utjecaj na Srbiju; "Bratstvo desetorice" Ubistvo kao političko oružje; Rivalst-vo između familija Karadžordževića i Obrenovića; Draga Mašin; Engleski i francuski imperijalizam; Izbijanje rata. - Prev.