Vjera u vrtlozima tranzicije

U posljednje vrijeme u javnosti se iznose prigovori sociolozima da nisu odgovorili izazovu vremena zadnjeg desetljeća i pokušali dati odgovor na mnoga pitanja konfesionalnog razvoja bosanskohercegovačkog društva. Prigovori su samo djelomice upućeni na pravu adresu. Naime, takvo je stanje nastalo u apsolutnoj marginalizaciji sociologije u Bosni i Hercegovini posljednje decenije (mada joj ni ranije pozicija nije bila sjajna). To je vidljivo ne samo po nedostatku socioloških istraživanja, već i po (ne)objavljenim knjigama i člancima iz sociologije, njenom «izbacivanju» iz srednjih škola i fakultetskih programa, itd. itd. Stječe se dojam da je ona «opasna» i za mentore pod čijom se palicom pokušava izvršiti reforma školstva u Bosni i Hercegovini. Postoji li i jedna «domaća» institucija koja je tijekom zadnjeg desetljeća izdvojila ikakva sredstva za sociološka istraživanja? Ono što je urađeno, uradilo se po nalogu stranih naručilaca i financijera. Ali, rezultate tih istraživanja «domaći» sociolozi nisu mogli ni dobiti na uvid, a kamoli da vrše njihovu teorijsku obradu. Tako je godinama Mareco Indeks Bosnia vršio terensko prikupljanje podataka, među kojima i one o religioznosti stanovništva Bosne i Hercegovine, za strane naručitelje, ali su podaci bili nedostupni ovdašnjim sociolozima.

Zato je za pozdraviti to da su bar splitski Centar «Puls» i švedski sociolog K. Magnusson, koji su izvršili prikupljanje podataka u Bosni i Hercegovini, rezultate ustupili vrsnom sociologu dr. Srđanu Vrcanu da ih teorijski elaborira u svojoj knjizi Vjera u vrtlozima tranzicije . Unatoč mogućim metodološkim prigovorima vezanim za istraživanje, rezultati su za nas zanimljivi. Inače, knjiga Vjera u vrtlozima tranzicije sastoji se od četiri tematska bloka. Prvi se odnosi na pitanja tranzicije, religije i rata; drugi na rezultate empirijskih istraživanja ( Religije i religioznost u tranzicijskim procesima u Hrvatskoj; Katoličanstvo u Hrvata - katoličanstvo Istre i Rijeke i katoličanstvo zapadne Hercegovine ; Hrvati katolici i Bošnjaci muslimani Bosne i Hercegovine potkraj devedesetih godina ; Pravoslavlje u balkanskim političkim sukobima ); treći blok čine teorijski radovi ( Novi izazovi za suvremenu sociologiju religije ; O nekim aspektima sociologije religije ; Ateizam u suvremenim prilikama; Teorija religije Talcolta Parsonsa ); a knjiga završava «prigodnim tekstovima» ( Svjetovnost politike i vjerske slobode ; Prisjećanja na Giordana Bruna u godini jubileja; Konačno : javno ispovijedanje grijeha ). Zbog ograničenosti prostora, a i tematike vezane za Bosnu i Hercegovinu, osvrnut ćemo se na drugi dio, preporučivši čitateljima Znakova vremena ovu knjigu, iz koje će se upoznati i s ostalim njenim dijelovima. Dosadašnji radovi dr. Srđana Vrcana, jednog od najeminentnijih sociologa religije na području ex Jugoslavije, dovoljna su garancija da čitatelje neće ostaviti ravnodušnim ni s knjigom Vjera u vrtlozima tranzicije . Koje su osnovne karakteristike religioznosti Hrvata-katolika u Bosni i Hercegovini (istraživanje je obuhvatilo područje Mostara i okolice, zapadnu Hercegovinu, srednju Bosnu i sjevernu Hercegovinu)? Na prvom mjestu je visok stupanj konfesionalne samoidentifikacije, koji u zapadnoj Hercegovini iznosi i do 96,7%, tako da se čini da zapadna Hercegovina nije bila ni zahvaćena procesima sekularizacije (str. 105). Usto, to je područje «s izrazito visokom razinom religijskog aktivizma» (str. 108). Veoma su revnosni u sudjelovanjima u obrednim aktivnostima.

Da je «kršćanstvo jedina istinita vjera», «potpuno se slaže» 43,2% ispitanika. U odnosu na stav da «kršćani i muslimani mogu živjeti zajedno, čuvajući svaki svoju vjeru» «potpuno se slaže» 33,0%, a 32,2% ih se «djelomice slaže» s tim stavom. Istraživanje je pokazalo da je negativan stav prema Bošnjacima («Ne voli ih» 35,2%) prošireniji od negativnog stava prema Srbima («Ne voli ih» 27,7%). Podaci se odnose na područje Hercegovine. Otkud ta razlika? Vjerojatno uzroke treba tražiti i u tome što je rat između Armije BiH i HVO u Hercegovini trajao duže i odnio je neusporedivo više života; Srbi su dobili Republiku Srpsku, a Federacija je ostala (nominalno) kao zajednica Bošnjaka i Hrvata... Gotovo svi ispitanici iz grupe «čvrsto vezanih uz religiju» stranački su preferirali HDZ (str. 135) ili HSP. Politički stavovi i mišljenja s nacionalističkim predznakom, po pravilu, dobivaju potporu u redovima «čvrstih vjernika». Postoji visok stupanj podudarnosti između konfesionalne (katoličke) i nacionalne (hrvatske) samoidentifikacije. Istraživanje je pokazalo da je «vezanost» Hrvata uz naciju veća od «vezanosti» za naciju Bošnjaka. Za 95,1% Hrvata jezik kojim govore je - hrvatski jezik. Navedimo i osnovne religijske karakteristike Bošnjaka - muslimana prema istom istraživanju (obuhvaćena su područja Mostara, Sarajeva i okolice, Travnika i Donjeg Vakufa, Tuzle, Kalesije, Zenice, Kaknja, Bihaća, Bos. Krupe)?. Stupanj religijske samoidentifikacije iznosio je 78,3%; da je islam «jedina prava religija», «potpuno se slaže» 53,7% ispitanika. Da «kršćani i muslimani mogu živjeti zajedno, čuvajući svaki svoju vjeru», «potpuno se slaže» 81,7% ispitanika i još ih se s tim 12,6% «djelomice slaže». Zapaža se da o ovom pitanju daleko pozitivniji stav imaju muslimani od katolika. Zanimljivo je «da su (se) ispitanici muslimanske vjere nacionalno identificirali na dvostruk način: kao Bošnjaci (56,3%) i kao Muslimani (36,3%). To znači da nacionalna identifikacija u sada službeno istaknutom i preferiranom terminu 'bošnjaštva' nije postala opće usvojena« (str. 162). Za 91,2% Bošnjaka jezik kojim govore je - «bošnjački jezik» [1] . I Bošnjaci (86,2%), kao i Hrvati (88,0%), gotovo podjednako naglašavaju važnost vlastite kulturne tradicije. Stranačka opredijeljenja Bošnjaka nisu vezana isključivo za SDA (37,5%), već i za SDP (39,5%), SBiH (7,6%), BOSS (3,2%), BHPS (2,8%) itd. Kod obje skupine (i kod Bošnjaka i kod Hrvata) konfesionalna i nacionalna samoidentifikacija u cijelosti se preklapaju. Redovito čitanje Kur'ana i Biblije vrlo je rijetko.

Šteta što švedski sociolog nije istraživao i koliko se knjige uopće čitaju kod ispitivane populacije. Po onome kako i koliko se knjige prodaju, moglo bi se pretpostaviti da bi u cjelini odgovor o čitanosti knjiga bio poražavajući. I kod jednih i kod drugih ispitanika uočljiva je visoka participacija u slavljenju blagdana (95,3% Hrvata slavi Uskrs, a 90,2% Bošnjaka Bajram). I jedna i druga populacija smatra da je religija važan sastojak njihovog života. Tendencija u obje populacije ide u smjeru jačanja religije u sferi obiteljskog života i civilnog društva (ali ne i politike). «Konfesionalni puk u Bosni i Hercegovini na druge konfesionalne zajednice gleda s izrazitim nepovjerenjem. Pri tom je nepovjerenje Hrvata katolika u Islamsku vjersku zajednicu nešto izrazitije nego što je to nepovjerenje Bošnjaka muslimana u Katoličku crkvu (64,4% naspram 54,4%), dok je generalno nepovjerenje prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi gotovo podjednako prisutno u Hrvata katolika i u Bošnjaka muslimana» (str.180). Uz navedene, čitatelji će moći naći još niz zanimljivih podatak i interpretacija u knjizi Vjera u vrtlozima tranzicije . Knjiga će osobito biti zanimljiva studentima teoloških fakulteta i sociologije, ali i svima onima koji se zanimaju za religijsku situaciju na ovim područjima. Iskreno je preporučamo za čitanje. [1] Pretpostavljam da se radi o lapsusu, jer Vrcan kao sociolog uvažava samoopredijeljenost i samoodređenost ispitanika, a to je da jezik zovu «bosanskim», a ne «bošnjačkim».