Pridružite se

MASOVNA UBISTVA DJECE U SARAJEVU POD OPSADOM 1992–1995.

  • PDF

Mr. sc. Zilha Mastalić-Košuta

argaiv1280

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti

i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

   

 

 

 

MASOVNA UBISTVA DJECE U SARAJEVU POD  OPSADOM 1992–1995.

 

 

 

Rezime

Osnovni je zadatak prikazati masovna ubistva[1] djece u dijelu Sarajeva, koji je bio pod opsadom, u periodu od 6. aprila 1992. do 31. decembra 1995. Dijelovi grada koji su bili pod opsadom jesu dijelovi općina Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad  i manji dijelovi općina Vogošća i Ilidža. U Sarajevu su se dogodila brojna masovna ubistva djece kao dijelu civilnog stanovništva, koja prema pravilima međunarodnog ratnog prava uživaju zaštitu. Generalna skupština UN-a je 1989. donijela Konvenciju o pravima djeteta, prema kojoj sve osobe mlađe od osamnaest godina uživaju posebnu zaštitu. Tome treba pridodati i Četvrtu ženevsku konvenciju iz 1949, koja u svom posebnom dijelu govori o zaštiti žena i djece.

Posebno surovi zločini izvršeni su ubistvom cijelih porodica, zatim masovna ubistva djece u igri, u dvorištu, u kući, na sankanju, u školama – što će biti prikazano u ovom radu. Najveći broj njih izvršen je od navođenih granata s položaja Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu VRS-a).

Broj i primjeri masovnih ubistava u kojima su ubijana djeca mnogobrojni su (111 dosada istraženih), a u ovom radu bit će prikazana ona najmasovnija ubistva djece.

Ključne riječi: djeca, masovno ubistvo, opsada, Sarajevo, VRS, odgovornost, procesuiranje ratnih zločinaca.

 

 

 

Početak i  tok opsade

 

Opsada Sarajeva u cilju njegova zauzimanja detaljno je pripremana u visokim vojnim krugovima JNA i uz punu saradnju sa SDS-om. Opsada Sarajeva, kao i međunarodni oružani napad na Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo, čine suštinu udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu UZP) Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne republike Jugoslavije, njenih državnih, vojnih i policijskih rukovodstava, te petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Namjera tog zločinačkog čina imala je cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države. Svi relevantni izvori potvrđuju da je prije izvođenja napada na Republiku Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Uglavnom svi oblici zločina na najbrutalniji način ispoljili su se nad civilnim stanovništvom Sarajeva u opsadi a naročito djecom.

Prostor Sarajeva početkom agresije bio je nasilno podijeljen i nalazio se pod kontrolom različitih oružanih formacija. Na području okupiranog dijela bile su raspoređene Oružane snage SRJ (to su JNA i VJ), vojne formacije Sarajevsko-romanijskoga korpusa i drugih korpusa VRS-a,[2] te mnogi domaći i strani dobrovoljci i plaćenici iz Grčke, Rumunije, Rusije, Ukrajine... U drugom dijelu grada, koji je činio urbanu jezgru s oko 340.000 stanovnika,[3] nalazio se Prvi korpus Armije Republike BiH, koji je predstavljao odbranu grada. Godine 1993. unutar linije sukoba oko Sarajeva razmješteno je oko 75.000 vojnika Prvog korpusa AR BiH. Oko polovina njih  bilo je razmješteno u samom gradu a druga polovina duž linija sukoba izvan grada.[4]

U dijelovima grada koji su se nalazili pod opsadom bila je velika gustina naseljenosti stanovništva. Ovu urbanu jezgru, srpske formacije držale su pod opsadom i sprovodili koordiniranu, sistematsku, dugotrajnu kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja „radi ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva“.[5]

 

 

Linije opsade u periodu od 6. aprila 1992. do 31. decembra 1995. prikazane su na karti 1.

 

 

Karta 1: Linije opsade Sarajeva 1992–1995.

 

                Raspored oruđa na dominantnim kotama iznad samoga grada omogućavao je srpskim snagama gađanje bilo kojeg cilja u gradu ili na liniji odbrane. U samom gradu Sarajevu i bližoj okolini, pored jedinica JNA, nalazilo se oko trideset kasarni, skladišta i drugih vojnih objekata JNA, koji su bili puni tehnikom, opremom i ljudstvom.                                                                       

Uporedo s borbenim operacijama, snage isprva JNA a kasnije SRK-a granatiraju i snajperski djeluju po civilima u Sarajevu. Naročito su izraženi napadi kada gube bitke i teritoriju na ratištu. Iz tih razloga, VRS svoj gnjev iskaljuje na nedužnim civilima odnosno djeci, ubijajući ih po raznim dijelovima grada.

VRS za ove zločine masovno se koristi sljedećim naoružanjem: a) artiljerijska oruđa, b) snajpersko naoružanje, c) hemijsko oružje koje je zabranjeno međunarodnim humanitarnim pravom (modificirane avio-bombe, fosforne artiljerijske granate i dr.), d) protivavionsko naoružanje,  e) tenkovske i oklopne jedinice za izvođenje dejstava i dr.[6]

U Sarajevu je postojao metod neselektivnog granatiranja[7] i snajperskog djelovanja (snajperska paljba) po civilima, što je za svrhu imalo što veće ljudske žrtve, teroriziranje civilnog stanovništva, a potiče se i predaja ili bježanje s opkoljenog područja.

Utvrđujući krivičnu odgovornost Stanislava Galića, visokog oficira Vojske Jugoslavije odnosno komandanta SRK VRS-a, za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civila i civilnog stanovništva Sarajeva u opsadi, koja je, pored ostalog, rezultirala velikim brojem ubijenih i ranjenih, ICTY je utvrdio da je više nego jasno da je general Galić odgovoran za gađanje direktnom i neselektivnom paljbom civila i civilnog stanovništva Sarajeva. Radilo se “o smišljenoj namjeri da se nad civilima izvrše akti nasilja”.[8] Ove snage namjerno masovno napadaju civile i civilne objekte te iz tih razloga nijedan civil nigdje nije bio siguran“.[9] Napadi su bili rasprostranjeni (velike razmjere napada i broj osoba koje su predmet tog napada) i sistematski (organizirani karakter djela nasilja i mala vjerovatnoća da su počinjena nasumično).[10]

Zapaljiva i hemijska oružja zabranjena su Ženevskim konvencijama i drugim odredbama međunarodnog prava. Zapaljivo oružje snage SRK-a koriste od početka sukoba. O tome svjedoče brojni objekti koji su zapaljeni u Sarajevu. Hemijskim oružjem koristili su se na širem i užem području Sarajeva.[11]

Dana 28. augusta 1995. VRS ispaljuje minobacačku granatu kalibra 120 mm ispred tržnice Markale kojom su ubijene 43 i ranjene 104 osobe. Sljedećeg dana, rano ujutro NATO avioni započeli su akciju „Noćni let“, nakon što je UN zaključio da je brutalan minobacački napad došao s položaja VRS-a. UN je uputio tri zahtjeva VRS-u: ukloniti artiljeriju na daljinu od 20 km od centra Sarajeva; prestati granatirati civilne objekte, obustaviti sve borbene aktivnosti. Sarajevo je i dalje bilo meta granatiranja od strane VRS-a i okruženo dijelom teškim oruđem, usprkos tim zahtjevima i naporima međunarodnih zvaničnika da riješe situaciju.[12] Tek od 10. oktobra 1995, kada je na snagu stupio Sporazum o prekidu vatre potpisan između Richarda Holbrooka i Alije Izetbegovića, situacija se mijenja i pomjera u smjeru kreiranja mirovnog plana.[13] Dana 14. decembra 1995. u Parizu potpisan je Dejtonski sporazum. Ovim sporazumom efektivno je završen rat, ali mnoge stvari ostale su neriješene. Nakon Dejtonskog sporazuma, VRS je napustila okupirana područja Sarajeva, ostavljajući iza sebe pustoš i zgarište. Dana 19. marta 1996. napustila je i posljednje okupirano područje grada, Grbavicu.[14]

 

 

 PRIMJERI MASOVNIH UBISTAVA DJECE

 

Granate svih kalibara (tenkovske, minobacačke, haubičke, topovske) koje spadaju u kategoriju teškog artiljerijskog naoružanja i snajpersko djelovanje samo su dio vojnih sredstava kojima se VRS služio da bi gađao mjesta gdje su se između ostalih okupljala i djeca. U više primjera prikazat ćemo suštinu djelovanja VRS-a, koji je za cilj imao namjeru da ubija civile odnosno djecu, te da im se nanese teške tjelesne i duševne povrede i izloži teškim životnim uvjetima življenja kako bi ih doveli do fizičkog uništenja i istrebljenja. 

Mnoge izjave ljudi iz rukovodstva bosanskih Srba pokazuju planove nad nesrpskim stanovništvom u Sarajevu. Iz mnogih izjava, presretanih razgovora, dokumenata, zapisa sa sjednica i skupštine, može se vidjeti da su čelnici SDS-a i drugi bitni bosanski Srbi govorili o fatalnim planovima i namjerama za glavni grad Republike Bosne i Hercegovine i nesrpsko stanovništvo. U predmetima protiv S. Galića i D. Miloševića Sud se nije koristio prijetećim izjavama ključnih ljudi srpske politike. Te izjave predstavljaju  dokaze o namjeri za zločin genocida. Ti dokazi korišteni su u slučaju Slobodana Miloševića te ih je ICTY upotrijebio kao vjerodostojne da potvrdi genocidnu namjeru i postojanje genocidnog plana, te da je Milošević “bio učesnik u UZP-u, koji je uključivao i rukovodstvo bosanskih Srba.[15]

Dana 6. maja 1993. donesena je Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija br. 824  da se Sarajevo s okolinom proglašava sigurnom zonom Ujedinjenih nacija, te kao takvo, treba biti pošteđeno “oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka”.[16] Međutim, ta odluka nije se poštovala te se opsada, uništavanje Sarajeva i ubijanje njegova stanovništva nastavljalo na najbrutalniji i najmonstruozniji način. Svi oblici teških kršenja međunarodnog humanitarnog  prava činjeni su prema djeci, odražavajući se najdirektnije na njihov biološki opstanak. Pri tome se radilo o pravima lične sigurnosti, slobode kretanja i igre, stručne zaštite zdravlja, napredovanja u obrazovanju i kulturnom razvoju, itd.[17] Na petnaestoj sjednici održanoj 9. marta 1994. Komisija za ljudska prava jasno je osudila opsade gradova i drugih područja gdje živi civilno stanovništvo, namjerno granatiranje gradova i naselja pod opsadom s fatalnim ishodima, sistematski terorizam i ubistva civila, kao i sve druge vrste napada na civile.[18]

Djeca su ubijana na razne načine: u redovima za vodu i hranu, na ulici, u školi, u kući-stanu, u dvorištu, prilikom sankanja i drugih igara, prilikom potražnje ogreva, na drveću dok bi brali voćke, za vrijeme sportskih aktivnosti, dok su se vozili biciklom i u drugim prilikama. Primjeri zločina nad djecom mnogobrojni su. Starosna dob agresoru nije bila bitna. Gađani su i konvoji s bebama, porodilišta, pedijatrijska bolnica.

 

Masovna ubistva u periodu od 6. aprila do 10. septembra 1992.

 

U ovom periodu izmijenila su se dva generala odnosno komandanta JNA / SRK VRS-a. Od 6. aprila do 12. maja 1992. komandant Četvrog korpusa Druge vojne oblasti  JNA bio je Vojislav Đurđevac. Od 12. maja JNA se transformira u VRS. Na području Sarajeva djelovao je SRK, jedan ogranak VRS-a. U periodu V. Đurđevca nije bilo nijedno masovno ubistvo gdje su žrtve djeca. Bilo je pojedinačnih ubistava. Nakon Đurđevca, nekada između 12. i 22. maja 1992. na čelo SRK-a postavljen je general Tomislav Šipčić, koji je ostao na tom položaju do 10. septembra 1992, kada ga zamjenjuje Stanislav Galić. U periodu komandiranja Tomislava Šipčića dogodila su se brojna masovna ubistva.

 

Ubistva porodica

U naselje Velešići, općina Novo Sarajevo, 16. maja 1992. SRK ispaljuje tri granate. Jedna od njih probila je betonski zid kuće i u prizemlju ubila šestero članova porodica Bibić i Mekić, od kojih dvoje djece: Bibić (Osmana i Bibe) Amara (1991) i Mekić (Fikreta i Munire) Damira (1988).[19]

 U ulici Trg heroja 8, općina Novo Sarajevo, 25. augusta 1992. zapaljivom granatom pogođena je stambena zgrada. Jedan od stanova zapalio se i u njemu je izgorjelo šestero civila, među kojima brat i sestra: Hožbo (Muje i Amre) Mirela (1987) i Mirza (1989). Tada su ubijeni i Mirelina nana Kimeta, djed Abid, tetka Alma i komšinica Jelena. Tokom rata ubijena su i dva Mirelina i Mirzina amidžića. [20]

 

Granatiranje porodilišta

Porodilište „Zehra Muidović“ na Jezeru granatirano je u noći 26/27. maj 1992.. Tada je u inkubatoru, usljed nestanka električne energije, smrt nastupila za tri bebe, roditelja:  Bajramović (Muhamed, Meka) N.N. (1992), Šišić (Nijaz, Zarfa) N.N. i Beba N.N.[21] Neposredno prije ovog zločina na 16. sjednici Skupštine 12. maja 1992. u Banjoj Luci, ministar zdravstva Dragan Kalinić između ostalog izjavio je: “…ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema  gdje da se liječi.”[22]

 

Redovi  za hljeb

 Redovi za hljeb nerijetko su bili meta  granatiranja. U ulici Vase Miskina između br.  5 i 12, općina Stari Grad, 27. maja 1992. eksplodirala je granata na asfaltnoj površini u dijelu gdje su ljudi stajali u redu za hljeb. Ubijeno je 19 civila a kasnije je podleglo još petero. Među njima ubijeno je i dvoje djece: Abdiji (Abasa i Ramize) Nedžad (1985) i Emina (Hamde i Ramize) Karamustafić (1979). Nedžad je tada teško ranjen u desnu stranu pluća. Na putu do bolnice Koševo, od teških povreda, nastupila je smrt.[23]

 

Redovi za vodu

U ulici Halači 5, Male Daire, općina Stari Grad, 23. augusta 1992. u redu za vodu ubijeno je osam osoba, među kojima dvoje djece: Ferhatović (Hamde i Dževahire) Mahir (1974) i Muratović (Ibrahima i Melihe) Esma (1985). Granata je pala u dvorište u kojem su ljudi točili vodu.[24]

 

U kući/stanu

 U kući u Jukićevoj ulici 108, općina Centar, 1. juna 1992. granatom su ubijene: Fočo (Muhameda i Rabije) Amela (1978) i Kurtović (Adema i Medihe) Zlata (1989).[25]

 

U dvorištu

Ispred porodične kuće u ulici Sedrenik 171, općina Stari Grad, 9. juna 1992. granatom su ubijeni dva brata i njihova amidžična: Bojadži (Abdulaha i Halide) Fehim (1975) i Mirza (1979) i Bojadži (Abaza i Melihe) Amina (1978).[26]

U ulici Novi rezervoar, općina Vogošća, 3. jula 1992. granatom, dok su brali trešnje,  ubijeni su: Avdagić (Ibre i Hajre) Fikret (1975), Mameledžija (Hameda i Hajrije) Adela (1978) i Delalić (Ibre) Muamer (1974). [27]

U dvorištu u ulici Reisa Džemaludina ef. Čauševića br. 2, općina Centar, 29. augusta 1992. granatom su ubijeni: Hadžiabdić (Mehmeda i Aide) Edin (1985) i Šukrić (Nijaza i Nasihe) Muhamed (1981).[28]

 

Na ulici

U ulici Grličića brdo, Stari Grad, 23. juna 1992. granatom su ubijeni: Hodžić (Abdulaha i Đemile) Elvedin (1974) i Imamović (Asima i Munire) Mirza (1981).[29]

U ulici Trg Austrije, općina Stari Grad, 22. augusta 1992. eksplodirala je granata na pločniku. Ubijen je Subašić (Šerifa i Jasminke) Admir (1976). Istom granatom, pored Admira, ubijen je i njegov daidža Jasmin Šojko, a daidžinica Adrijana od posljedica detonacije i jakog  stresa u sedmom mjesecu trudnoće rodila je mrtvo dijete Šojko N. N. [30]

 

Pored kasarni UN-a

Na platou ispred PTT Inžinjeringa u naselju Nedžarići 13. jula 1992. ispaljeno je nekoliko granata. Tamo se nalazila jedna grupa djece koja su tražila slatkiše od vojnika UN-a koji su se tu nalazili. Ubijeni su djevojka i njen punoljetni momak koji ju je pokušao zaštititi: Perišić (Bogdana i Slave) Slađana (1975) i Kurtović (Azema) Elmir (1973).[31]

 

U igri

U parku u ulici Blagoja Parovića, općina Novo Sarajevo, 30. jula 1992. granatom su u igri ubijeni: Mraović (Milorada i Ranke) Srđan (1979) i Ramović (Bećira i Nure) Munevera (1975).[32]

U Nahorevskoj ulici, općina Centar, 18. augusta 1992.  ispaljena  je granata na djecu koja su se igrala i brala kruške. Ubijena su četiri civila, od kojih dvoje djece: Skrozo (Seada i Zejnepe) Emir (1980) i Lolić (Šimuna i Suade) Alen (1977).[33]

U Nemanjinoj ulici 31 (Čekaluša), općina Centar, 3. septembra 1992. granatom su ubijena braća i njihov prijatelj: Hodžić (Harisa i Nermine) Adnan (1980) i Mirza (1981) i Štimac (Emila i Alide) Vedran (1980). Djeca su se okupila u dvorištu da igraju šah. [34]

 

U podrumu

U podrumskoj prostoriji zgrade 31. jula 1992. u ulici Jukićeva br. 69, naselje Koševsko Brdo, općina Centar, granatom su ubijeni rođak i rodica: Kujundžić (Delvete) Indira (1986) i Kujundžić (Murisa) Rizvan (1982).[35]  

 

U konvojima

Prilikom izmještanja djece iz doma “Ljubica Ivezić” 1. augusta 1992. dogodio se zločin između zgrada Oslobođenja i Doma penzionera, naselje Nedžarići, općina Novi Grad. Na konvoj je pucano, i tom prilikom ubijeni su štićenici doma: Glavaš (Svjetlane) Vedrana (1989) i Sulejmanović (Bibice) Roki (1991).[36]

 

Za  vrijeme primirja

Dana 6. septembra 1992. najavljeno je primirje. Djeca su se igrala na ljuljaški. Jedna granata ispaljena je na vrtić u naselju Švrakino Selo, a druga je eksplodirala ispred kuće u ulici Prvomajska 241. Ubijena su djeca: Tabaković (Salke i Mehdije) Belma (1983) i Tabaković (Mirsada i Azre) Benjamin (1990).[37]

 

 

b)      Masovna ubistva u periodu od 11. septembra 1992.  do 10. augusta 1994.

 

U ovom periodu komandu SRK-a preuzeo je general Stanislav Galić. Za ovo vrijeme snage kojima je on rukovodio i komandirao sprovodile su kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja usmjerenu protiv civilnog stanovništva Sarajeva. Počinjeni su brojni zločini u kojima su žrtve i djeca. U Haškom tribunalu osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.

 

Ubistvo cijele porodice

 Nerijetko, u toku granatiranja, ubijane su i cijele porodice. Jedan takav masakr dogodio se

3. januara 1994. u stanu u Omladinskoj ulici 1 (današnja Musala 1), općina Centar, kada je porodica bila na okupu. Granata je eksplodirala u kuhinji i raznijela cijeli stan. Ubijeno je šestero civila od kojih brat i sestra: Tatarević (Adnana i Dženane) Asja (1983) i Nadan (1977).[38]

 

Za vrijeme primirja

Dana 12. septembar 1992. UNPROFOR je označio kao datum kojeg će teška artiljerija biti stavljena pod kontrolu. Razdragana i vesela djeca pomislili su da se sada mogu slobodnije igrati i izaći iz hladnog i mračnog podruma u Dobrovoljačkoj ulici 15, općina Centar. Djeca su u prostorijama Mjesne zajednice pripremala predstavu i barem za trenutak pokušali zaboraviti granate. Međutim, granata ispaljena s Trebevića, eksplodirala je na pločniku ispred stambene zgrade. Ubijeni su: Gvožđar (Nijaza i Zdravke) Eldin (1983) i Grozdanić (Fahrudina i Jasmine) Aida (1981).[39]

U Ulici španskih boraca 16, općina Novi Grad, 9. novembra 1992. granatom su ubijeni: Habul (Izeta i Radislave) Alen (1986) i Klepić (Asima i Munte) Mirza (1978). Taj dan bilo je obavještenje da neće biti granatiranja, te su djeca izišla iz podruma na svjež zrak. Međutim, ispaljena je granata koja je eksplodirala na šahtu za vodu ispred zgrade.[40]

Dana 26. juna 1993. dogodio se masakr nad djecom u dvorištu kuće u Bakarevića ulici 5, općina Stari Grad. Bilo je primirje. Djeca su se okupila u dvorištu. Eksplodirala je granata od koje je ubijeno sedam civila, među kojima je bilo šestero djece: Rustenpašić (Adnana) Sanjin (1988), Šećerović (Vehbije) Sinanudin (1975), Zijadić (Hasana) Belma (1982), Ćatić (Midhata) Nihada (1977), Poturić (Bege) Almir (1978) i Pliska (Hamida) Senad (1979).[41]

 

U igri

Na Trgu ZAVNOBIH-a, općina Novi Grad, 20. septembra 1992. oko 19.15 iz pravca Nedžarića istovremeno su ispaljene četiri granate od 80 mm, od kojih su dvije pale na krov zgrade, a dvije među ljude. Ubijeno je troje djece: Ibrahimagić (Omera i Emire) Samir (1983), Muharemović (Velije i Esme) Enes (1985) i Mušanović (Sulje i Šemse) Adnan (1977).[42]

U Prvomajskoj ulici 68, općina Novi Grad, 1. oktobra 1992. granatom u igri su ubijene: Malinić (Dragana i Stanojke) Željka (1976) i Turković (Hasiba i Melihe) Almira  (1984).[43]

Istog dana dogodio se još jedan masovni zločin. U haustoru zgrade u ulici Omera Maslića, općina Novo Sarajevo, eksplodirala je granata gdje su se igrala djeca. Ubijeni su: Tucaković  (Šemse i Ševale) Haris (1977) i Zaimović (Ibrahima i Fadile) Adis (1977).[44]

Narednog dana, 2. oktobra 1992. u ulici Džemala Bijedića, općina Novo Sarajevo, u igri  su ubijene: Škaljo (Nadila i Fadile) Edina (1985) i Karaica (Senada i Munire) Emina (1984).[45]

U ulici Svetozara Kosarića 65 (Zaima Imamovića 72), općina Novi Grad, 5. oktobra 1992. eksplodirala je granata ispred kuće. Ubijeni su: Džanko (Rasima i Asime) Fahro (1979) i Mujagić (Asima i Džemile) Abaz (1978). [46]

U dvorištu kuće u ulici Jelene Vitas 8, općina Centar, u blizini Doma “Ljubica Ivezić“, 10. oktobra 1992. u igri su ubijene: Ahmetović (Nusreta i Suade) Belma (1987), Isanović (Hemeda i Hibe) Anela (1988) i Dautbašić (Sabahudina i Have) Đevad (1983). [47]

U ulici Ragiba Džinde ispred broja 168, Alipašin Most, općina Novi Grad, 16. decembra 1992. granatom, u igri je ubijen: Alihodžić (Esada i Fadile) Aldin (1979), Holjan (Ramiza i Alke) Admir (1979) i Bašović (Muje i Džehve) Denis (1982).[48]

U Humskoj ulici 154, općina Novo Sarajevo, 17. decembra 1992. granatom su ubijeni rođaci: Panjeta (Rašida i Fatime) Dženid (1978) i Panjeta (Vejsila i Suvade) Kenan (1979).[49]

U ulici Koste Racina, općina Novi Grad, 14. januara 1993. granatom su ubijene:  Bašović (Safeta i Dike) Merima (1986) i Ivazović (Đemala i Zehrije) Đevada (1982). Bile su s prijateljicama vani i igrale se s kučićima.[50]

U Bosanskoj ulici, općina Novi Grad, 4. februara 1993.  granatom, u igri su ubijeni: Čustić (Ahmeda i Hamide) Bakir (1977) i Kuhinja (Izeta i Bisere) Namik (1980). Dok su se djeca igrala s psom, eksplodirala je granata od koje je ubijena i jedna starija gospođa kao i pas s kojim su se djeca igrala.[51]

U Olimpijskoj ulici, općina Novi Grad, 4. aprila 1993. dok su se igrali s prijateljima, granatom su ubijeni: Neslan (Huseina i Zlate) Eldar (1980) i Redžepović (Envera i Darinke) Alen (1978). Teže i lakše ranjeno je oko osmero djece, među kojima i Eldarov brat Eldin, koji je zbog zadobivenih povreda ostao 60% invalid.[52] 

U dvorištu kuće u Jukićevoj ulici 132, općina Centar, 27. aprila 1993. granatom, u igri su ubijeni: Milas (Zvonimira i Stanke) Vedran (1979), Smajević (Mustafe) Sakib (1977) i Tarahija (Refika i Ismete) Amel (1979). [53]

U Roginoj ulici, općina Stari Grad, 31. maja 1993. granatom, u igri su ubijeni: Čolić (Muhameda i Fatime) Ilvana (1983), Deljković (Hameda i Ramize) Mirza (1987) i Užičanin (Ismeta i Suzane) Damir (1983).[54]

Dana 1. juna 1993, za vrijeme Bajrama, organiziran je malonogometni turnir. Napravljeno je improvizirano igralište u naselju Dobrinja III, Novi Grad. Iako je donesena naredba od strane komande o zabrani održavanja javnih manifestacija, skupova, proslava, dan je počeo mirno, te se ipak odlučilo da se turnir održi. Bilo je oko 200 gledalaca. Ispaljene su dvije granate na djecu i gledaoce. Ubijeno je 13 civila, među kojima petero djece: Mulahmetović (Omera i Zahide) Kemal (1976), Mirvić (Adila) Adnan (1975), Šolaja (Vladimira i Anđe) Danijel (1981), Selmanović (Amira i Ifete) Adel (1979) i Žižić (Krunoslava i Jelice) Marko (1982). Ranjen je veći broj djece.[55]

U dvorištu kuće u ulici Adema Buće 264 (sada 277), općina Novi Grad, 20. decembra 1993. granatom su u igri ubijeni: Adžamija (Halila i Sabahete) Elvir (1987) i Hasani (Sadika) Nadžija (1982).[56]

 

U redu za vodu

Dana 15. januara 1993. dogodio se masakr u redu za vodu u ulici Isovića sokak, općina Stari Grad. Ubijeno je osmero civila, od kojih dvoje djece: Lagumdžija (Mustafe i Azemine) Senad (1975) i Sadikaj (Kasema i Feridije) Aferdita (1979).[57]

Dana 12. jula 1993. još jedan masakr u redu za vodu u ulici Spasenije Cane Babovića (Hakije Turajlića), općina Novi Grad. Ubijeno je 14 civila, od kojih dvoje djece: Kirlić (Fejsala i Jasmine) Ajdin (1977) i Jelovac (Selima i Rahime) Ilham (1976).[58]

 

U redu za humanitarnu pomoć

 U Ulici oslobodilaca Sarajeva, općina Novi Grad, 4. februara 1994. ispaljene su tri granate na civile koji su čekali u redu za humanitarnu pomoć. Ubijeno je devet civila, od kojih dvoje djece: Spahić (Ibre i Have) Selma (1984) i Baličevac (Nezira) Saida (1976). Geleri su pogodili Selmina brata Mirsada. Oboje su ubijeni.[59]

 

U skloništu

U Humskoj ulici 339, općina Novo Sarajevo, 19. januara 1993. granatom su ubijeni brat i sestra: Ljuma (Elmije i Izete) Đulijeta (1986) i Elvedin (1988). Zajedno s majkom Đulijeta je sišla u podrum zbog jakog granatiranja. Majka je otišla na sprat da žednoj djeci donese vode kada je eksplodirala granata.[60]

 

Na ulici

U Drvarskoj ulici 4, na Mejtašu, općina Centar, 11. oktobra 1992. granatom su ubijeni: Avdić (Fuada i Aiše) Damir (1978) i Kapetanović (Fajika i Izete) Samra (1976).[61]

      U Ulici omladinskih radnih brigada, općina Novi Grad, 27. februara 1993. granatom su ubijeni: Malešević (Duška i Olgice) Mirjana (1977) i Poljo (Mehe i Fatime) Samir (1976).[62]

U ulici Veliki mudželeti, općina Stari Grad, 12. jula 1993. granatom su ubijene: Nikšić (Muzafera i Sabine) Azra (1977) i Zubača (Džeme) Aida (1977).[63]

U šetnji ulicom Ilije Engela 5–13, općina Novi Grad, 30. jula 1993. granatom je teško ranjena Hadžimuratović (Ramiza i Elvire) Irma (1987). Smrt je nastupila 1. aprila 1995. u Londonu, gdje je izmještena na liječenje zbog teških povreda. Istom granatom ubijena je i Irmina majka Elvira, komšinica Vera Kovačević i dječak Terović (Envera i Dževije) Jasmin (1980). [64]

Na mostu Ciglane, općina Centar, 6. decembra 1993. granatom su ubijeni: Džidić (Ismeta i Emire) Admir (1976) i Zulčić (Azema i Hasene) Selma (1977).[65]

U Gimnazijskoj ulici, općina Centar, 14. decembra 1993. ubijene su: Avdić (Šefika i Raseme) Vildana (1975) i Jahić (Safeta i Razije) Lejla (1977). Vraćale su se iz škole. Geleri su ubili i Vildanina momka Dinu Šipilovića (1971).[66]

U ulici Ragiba Džinde 148, općina Novi Grad, 3. januara 1994. ubijene su: Drakovac (Hameda i Ramize) Alma (1988) i Imamović (Suvada) Irma (1988).[67]

 

U dvorištu

U dvorištu kuće u ulici Borak 21, općina Centar, 14. maja 1993. ubijeni su: Hoti (Envera i Sadete) Semir (1981) i Polutak (Hilme i Jasminke) Elma (1984).[68]

Ispred kuće u ulici Šerifa Loje, općina Novi Grad, 5. jula 1993. granatom su ubijene: Šabeta (Ahme i Džemile) Meliha (1982) i Šišić (Nezira i Rahime) Selma (1985).[69]

H

U školi i ispred škole

SRK je gađao djecu u školama koje su zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom. Nisu rijetki prizori razorenih školskih učionica i zidova polivenih krvlju. Jedan takav masakr dogodio se 9. novembra 1993. u Osnovnoj školi “Prvi maj” u naselju Alipašino Polje. Za vrijeme školskog časa SRK je ispalio granatu koja je eksplodirala ispred improvizirane učionice. Ubijena su tri učenika: Mujala (Selima i Šefike) Adis (1984), Salkić (Edina i Šefike) Feđa (1987) i Mujkanović (Fahrudina i Dženane) Vedad (1984).[70] 

Narednog dana dogodio se još jedan masovni zločin na platou pokraj Osnovne škole u Ulici žrtava fašizma (ulaz između br. 10 i 11), općina Novi Grad. Ubijeno je devet civila, od kojih petero djece: Geko (Selvera i Diane) Elma (2 godine), Huskić (Omera i Nure) Ibrahim (6 godina), Haseta (Edina) Semir (4  godine), Hećo (Ragiba i Ševale) Amina (8 godina) i Hodžić (Ibrahima i Feride) Ajdin (9 godina).[71]

 

Na sankanju

U blizini Kulturno-sportskog centra Skenderija, općina Centar, 22. novembra 1993. granatom su na sankanju ubijeni: Karović (Smaila i Elme) Arijana (1984) i Ratković (Dobroslava i Nade) Srđan (1981).[72]

U ulici Klare Cetkin 4 (Bosanska 4), općina Novi Grad, 22. januara 1994. dogodio se masovni zločin nad djecom koja su se sankala. Ispaljeno je nekoliko granata koje su eksplodirale ispred stambene zgrade u naselju Alipašino Polje. Ubijeni su: sestre Brković (Dževada) Indira (1982) i Jasmina (1989), Dedović (Mehmeda) Mirza (1986), Jurenić (Jeronima) Danijel (1983), Rizvanović (Ismeta) Nermin (1981) i Subašić (Eseda) Admir (1985).[73]

 

c)      Masovna ubistva u periodu od 11. augusta 1994. do 31. decembra 1995.

 

Komandu SRK-a u ovom periodu preuzeo je general Dragomir Milošević. Profesionalni oficir VJ-a izvršavao je “zadatke na prostorima zahvaćenim borbenim dejstvima” a u svojstvu oficira VJ-a bio je komandant SRK-a. U postupku pred Haškim sudom osuđen je na 29 godina zatvora.[74] U vrijeme njegova komandiranja počinjena su mnoga masovna ubistva protiv civilnog stanovništva Sarajeva u kojima su žrtve djeca. Naređivao je ispaljivanje i ubijanje civila i avio-bombama.

 

Ubistvo na ulici

U Livanjskoj ulici, općina Centar, 8. novembra 1994. ubijeni su: Blekić (Rame i Melike) Dino (1985) i Hodžić (Rame) Lejla (1979). [75] 

 

U igri

U haustoru zgrade u Geteovoj ulici 12, općina Novi Grad, 22. juna 1995. eksplodirala je avio-bomba. Ubijena su djeca: Burek (Sabahudina i Melihe) Almedina (1993) i Raonić (Ibre) Dženan (1977).[76]

Na Trgu junaka socijalističkog rada, općina Novi Grad, 25. juna 1995. eksplodirala je granata ispred stambene zgrade gdje su se igrala djeca. Ubijeni su: Kržilo (Ferida) Adnan (1982) i Efica (Ahmeda) Nihad (1979). [77]

Istog dana, 25. juna 1995,  dogodio se masakr u dvorištu u Dženetića čikmi 12, općina Stari Grad. Djeca su izišla da se igraju ispred zgrade. Geleri granate koja je eksplodirala na jednom šahtu u dvorištu pogodili su djecu. Ubijene su djevojčice: Zimić (Sabrije i Edine) Sidbela (1986), Pajević (Adema i Suade) Amina (1984) i Janjić (Zorana i Gordane) Ljiljana (1983).[78]

Dok se igrao na košarkaškom igralištu, na Trgu nezavisnosti, općina Novi Grad, 6. jula 1995. granatom je ubijen Ahmović (Miralema i Radojke) Elvir (1977). SRK je ispalio dvije granate, jednu za drugom. Tada je ubijeno pet civila, od kojih, pored Elvira, još jedno dijete: Đorem (Bože) Magdalena (1990).[79]

 

Na  pijaci

Dana 28. augusta 1995. dogodio se masovni zločin na pijaci Markale, općina Centar. SRK je ispalio granatu na grupu ljudi. Granata je eksplodirala ispred ulaza u tržnicu. Na licu mjesta ubijena su 23 civila, a kasnije je od posljedica ranjavanja podleglo još 20 civila, što je ukupno 43 ubijenih. Ubijeno je troje djece: Dlouhi (Josipa i Ane) Dario (1982), Ibrahimović (Fehrata i Habibe) Adnan (1979) i Garbo (Zijada i Maide) Rijad (1980). Istom granatom ranjena su 104 civila.[80]

 

U kući/stanu

U Ulici partizanske staze 69 b, općina Novi Grad, 15. oktobra 1994. teško su povrijeđeni brat i sestra: Srna (Esada i Fatime) Midhat (1987) i Midheta (1990). Od teških povreda, 8. novembra 1994. na Klinici za dječiju hirurgiju u Sarajevu smrt je nastupila kod Midhata, a 12. novembra 1994. kod Midhete.[81]

 

Procesuiranje ratnih zločinaca

 

Sve strane u sukobu dužne su se pridržavati svojih obaveza prema Međunarodnom humanitarnom pravu, a naročito Ženevskih konvencija iz 1949. i Dopunskih protokola tih Konvencija, i sve osobe koje počine ili narede počinjenje teških povreda individualno su odgovorne.[82] Uvjeti koji su potrebni da bi se nekom sudilo po članu 3 Statuta, odnosno za kršenje zakona i običaja ratovanja, Pretresno vijeće mora utvrditi da je u vrijeme kad je zločin počinjen postojalo stanje oružanog sukoba i da je zločin bio usko povezan s tim oružanim sukobom. Za zločine u Sarajevu u opsadi optuženi su: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik. 

Slobodan Milošević umro je u toku sudskog postupka 11. marta 2006, te je postupak protiv njega okončan 14. marta 2006. Postupak i suđenje Radovanu Karadžiću još nisu završeni. Ratko Mladić predat je pred Haški tribunal 26. maja 2011. Stanislava Galića Pretresno vijeće osudilo je na 20 godina zatvora. Nakon uložene žalbe, Žalbeno vijeće izreklo je presudu 30. novembra 2006. i osudilo Galića na kaznu doživotnog zatvora. Dana 15. januara 2009. Galić je prebačen u Njemačku na izdržavanje kazne.[83] Dragomiru Miloševiću 12. novembra 2009. Žalbeno vijeće izreklo je presudu i smanjilo kaznu s 33 na 29 godina zatvora, isključivši mu odgovornost za zločin „Markale 2“ jer se u tom periodu nalazio na liječenju na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. U to vrijeme mijenjao ga je načelnik štaba SRK-a Čedomir Sladoje, koji još nije optužen za ovaj zločin. Za Tomislava Šipčića tužba je predata u Tužilaštvo BiH 31. januara 2011, a pokrenuo ju je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunaordnog prava Univerziteta u Sarajevu. Vojislav Đurđevac umro je 2004. godine i za njega nije pokrenut sudski postupak. Biljana Plavšić puštena je na slobodu nakon izdržane dvije trećine zatvorske kazne. Momčilo Krajišnik nalazi se u Den Haagu na izdržavanju kazne koja je s 27 godina smanjena na 20 godina.

 

ZAKLJUČAK

 

Od 1992. do 1995. godine u Sarajevu su počinjena brojna masovna ubistva djece koja prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava uživaju zaštitu. Činjena su u vrijeme komandiranja svih generala koji su bili na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK-a). U periodu od 6. aprila 1992. do 31. decembra 1995. izvršeno je 111 masovnih ubistava u kojima su žrtve bila djeca. Ukupan broj djece ubijen u ovim ubistvima iznosi 197. U ovom radu prikazana su najmasovnija ubistva, njih 61 u kojima je ubijeno ukupno 146 djece. Najveći broj masovnih ubistava izvršen je u vrijeme Stanislava Galića (57%), Tomislava Šipčića (30%) i Dragomira Miloševića (13%). Prema aktivnosti koju su djeca obavljala u trenutku smrti, najveći broj djece ubijen je u igri (37%). Prema općini izvršenja, najveći broj masovnih ubistava dogodio se na području općine Novi Grad (40%). Prema nacionalnoj pripadnosti, najveći broj djece jesu Bošnjaci (88,6%), zatim Srbi (3%), Hrvati (3%), ostali (2,7%), Albanci (1,8%) i Romi (0,9%).

 

 

 

 

[1] Masovno ubistvo jeste svaki čin istovremenog ili konsekutivnog nasilnog prekida života dvaju ili više osoba na istome mjestu, s istim načinom izvršenja bilo kojeg oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Riječ je izvedena iz francuske riječi „massacre“, što označava krvoproliće, pokolj, klanje, masovno ubijanje nedužnih ljudi uz mrcvarenje i nakaženje (u ratu naročito civilnog stanovništva i zarobljenika). F. B. Saulnier: Massacres et victimisation en masse, dictionnare pratique du droit humanitaire, Paris, 2006; International criminal court, Elements of crimes, 2000, član 8 (2) (c) (i) -2; S. Čekić, M. Šestanović, M. Karović, Z. Mastalić-Košuta: Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2010, str. 18.

[2] Novoformirana Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine  zapravo je bila proizvod raspada stare JNA. Skupština Srpske republike BiH 12. maja u Banjoj Luci donijela je formalnu odluku o formiranju Vojske Srpske Republike BiH, u skladu sa Žabljačkim ustavom (Ustav Savezne republike Jugoslavije). Za komandanta Glavnog štaba ove vojske postavljen je general Ratko Mladić, bivši komandant Druge vojne oblasti JNA i oficir Vojske Jugoslavije. Komanda Druge vojne oblasti 14. maja izdala je naređenje i o preimenovanju korpusa JNA na teritoriji BiH u korpuse VRS-a. Ovim naređenjem preimenovane su i sve jedinice iz organskog sastava korpusa. Naređenje se odnosilo i na preimenovanje Četvrtog korpusa Druge Vojne oblasti JNA u Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) Vojske Srpske republike BiH. SRK je bio jedan od pet korpusa u sastavu VRS-a. Bilo je zamišljeno da se taj korpus razmjesti na širem području Sarajeva, u bivšoj zoni odgovornosti Četvrtog korpusa JNA. SRK je sačinjavalo ukupno oko 18.000 vojnika, koji su bili podijeljeni u deset do trinaest brigada, čija se brojnost kretala od nekoliko desetina do nekoliko hiljada vojnika, koji su bili raspoređeni u bataljone i čete. Glavnina snaga SRK-a bila je razmještena oko takozvanog unutrašnjeg kruga Sarajeva, osobito na području Ilidže, Nedžarića i Grbavice. Formalno povlačenje JNA iz BiH izvršeno je 19. maja 1992. Ostatak bivše JNA postaje vojska nove Savezne republike Jugoslavije, poznate kasnije kao VJ. ICTY, Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda i mišljenje, Den Haag, 5. decembar 2003. par. 201; Predmet IT-94-1-T, Mišljenje i presuda, Tužilac protiv Duška Tadića, 7. maj 1997, paragrafi od 110 do 116; Izvještaj Generalnog sekretara u vezi sa situacijom u BiH, UN. Doc. A/47/747; Službeni glasnik Republike Srpske, Odluka o strateškim ciljevima naroda u BiH, 26. novembar 1993; ICTY – on-line baza podataka sudskih dokumenata: GŠ VRS, Analiza borbene gotovosti i aktivnosti VRS u 1992, Han Pijesak, april 1993. www. icty.org; Sažetak presude Pretresnog veća u predmetu Tužilac protiv M. Perišića, Den Haag, 6. septembar 2011. http://icr.icty.org ICTY – on-line baza podataka sudskih dokumenata: Zapisnik sa 16. Sjednice Skupštine srpskog naroda u BiH održane 12. maja 1992. u Banjoj Luci;  http://icr.icty.org ICTY – on-line baza podataka sudskih dokumenata: naređenje Komande 2. VO nosilo je str. pov. br. 1-1/25 od 14. maja 1992. http://icr.icty.org.

[3] ICTY, Tužilac protiv Stanislava Galića, E. Tabeau, M. Zoltkowski i J. Bijak, Ljudski gubici tokom opsade Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. avgusta 1994, Izvještaj o istraživanju za potrebe predmeta Stanislava Galića, Den Haag, 10. maj 2002; Tužilac protiv Slobodana Miloševića, E. Tabeau, J. Bijak, N. Lončatić, Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995, Studija o stopi smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka, Den Haag, 18. august 2003.

[4] ICTY, Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda i mišljenje, Den Haag, 5. decembar 2003. par. 204.

[5] Isto, par. 310.

[6] S. Čekić (et al), Zločini..., str. 48.

[7] Neselektivna upotreba sile: Srpske snage neselektivno bombardiraju, granatiraju i na druge načine napadaju bosanske gradiće, gradove i sela. Takva neselektivna upotreba sile često ne služi vojnoj svrsi. Njen je cilj teroriziranje civilnog stanovništva, čime se potiče predaja ili bježanje sa opkoljenog područja. Srpske snage tako upotrebljavaju silu radi raseljavanja nesrpskog stanovništva na područjima širom BiH. U drugim slučajevima, pokazuje se da srpske snage namjerno napadaju zdravstvene ustanove, kulturne spomenike i mjesta bogoslužja. Napad na cijeli grad ili selo kako bi se uništio izvjestan broj jasno izdvojenih vojnih ciljeva koje je moguće napasti izdvojeno jest neselektivan. Napadi pažljivo upravljeni na svaku vojnu metu unutar te lokacije nisu neselektivni. (Ratni zločin u Bosni,  Dokumenti, Zagreb, 1993, str. 17, 165, 166).

[8] ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Stanislava Galića, presuda i mišljenje, Den Haag, 5. decembar 2003, paragrafi 727, 745–752.

[9] ICTY, Sažetak presude pretresnog vijeća u predmetu protiv Stanislava Galića, Den Haag, 5. decembar 2007,  str. 3.

[10] ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Dragomira Miloševića, presuda, 12. decembar 2007, paragraf 41, 925 i 913. SRK je po ocjeni Pretresnog vijeća u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića, odgovornog za granatiranje civila  i civilnih područja, a “posebno s obzirom na dokaze u vezi sa preciznošću minobacača i vještinom poslužilaca minobacača iz redova SRK-a, ispaljivanjem brojnih granata na grad, težinom povreda i brojem ubijenih usljed minobacačkih dejstava“. Namjerno gađanje civila u gradu tim preciznim oruđima, uz upotrebu velikog broja granata, predstavlja, po ocjeni navedenog Vijeća, teroriziranje. Imajući u vidu činjenicu da su ta oruđa korištena, posebno minobacač, s vrlo dobro obučenim poslužiocima, Vijeće je zaključilo da je postojala namjera za teroriziranje. SRK je po ocjeni Pretresnog vijeća u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića, odgovornog za granatiranje civila  i civilnih područja, a “posebno s obzirom na dokaze u vezi sa preciznošću minobacača i vještinom poslužilaca minobacača iz redova SRK-a, ispaljivanjem brojnih granata na grad, težinom povreda i brojem ubijenih usljed minobacačkih dejstava“. Ako je nekome cilj da izazove teror kod civilnog stanovništva, on će usmrćivati civile, ometat će snabdijevanje hranom i vodom, ometat će zdravstvenu službu granatiranjem bolnica i vozila hitne pomoći, napadat će civile namjerno i podmuklo, te će se koristiti svim mogućim načinima da se proizvede osjećaj bespomoćnosti i ranjivosti.

[11] Fosforne bombe, avio-bombe, artiljerijske granate s bojnim otrovima. Modificirane avionske bombe posjedovao je samo SRK i koristio se njima za gađanje civila i civilnog stanovništva i civilnih područja u Sarajevu. Te bombe neprecizne su i ne služe nikakvoj vojnoj svrsi. Učinak tih bombi bio je užasan “u smislu ranjavanja, ubijanja, uništavanja i psihičkog djelovanja na civile“. Na osnovu činjenice da se SRK koristio modificiranim avionskim bombama, Pretresno vijeće u predmetu „Milošević“ izvelo je zaključak “o postojanju namjere za terorisanje“. SRK-u je bila “poznata neselektivna priroda tih bombi, težina povreda i broj ubijenih usljed korištenja tih vrlo nepreciznih bombi” ICTY, Pretresno vijeće, Tužilac protiv Dragomira Miloševića, Presuda, 12. decembar 2007,  paragraf 912. (jedan od primjera ubijanja djece avio-bombom prikazan je na str. 13)

[12] Američki predsjednik Bill Clinton izjavio je: „Akcija će Srbima staviti do znanja da imaju sve izgubiti i ništa ne dobiti nastavljanjem napada na Sarajevo i druga sigurnosna područja i daljnjim ubijanjem nevinih civila.“ U: K. Begić, BiH od Vanceove misije..., str. 270–271.

[13] Početkom septembra 1995. zabilježeni su osjetni pomaci AR BiH na srednjobosanskom i HVO-a na zapadnobosanskom ratištu i oslobađanje zauzetih područja od strane VRS-a. S druge strane, sredinom septembra dolazili su jasni signali da se oslobodilački pohodi AR BiH zaustave. W. Christopher 22. septembra ponovio je poziv za prestanak neprijateljstava, govoreći da “dalje borbe ugrožavaju mirovni proces”. Sporazum o prekidu vatre, orkestriran pritiskom svijeta, postignut 5. oktobra, a stupio na snagu 10. oktobra, uključuje “obustavu svih neprijateljskih djelovanja na cijeloj teritoriji BiH, ukoliko u to vrijeme u potpunosti bude uspostavljen dovod plina i električne energije u grad Sarajevo…” Ovaj prekid trajat će 60 dana ili do završetka mirovnih pregovora i mirovne konferencije. Ibidem…, str. 271.

[14] S. Čekić (et al.), Zločini..., str. 55–56.

[15] ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Slobodana Miloševića – odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, Den Haag, 16. juni 2004, par. 246, 288–289 i 323; Miloševiću dokazan genocid u Bosni – Međupresuda Haškog tribunala od 16. juna 2004, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 144.

[16] Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini, Uprava za politička pitanja AR BiH, Sarajevo, 1995, str. 72–74.

[17] Generalna skupština UN-a 10. decembra 1948. usvojila je Opću deklaraciju o pravima čovjeka koja sadrži veoma značajne stavove u pogledu odnosa društva prema porodici i djeci. Generalna skupština UN-a usvojila je 20. novembra 1959. Deklaraciju o pravima djeteta. Sadrži deset načela. Društvo i javne vlasti imaju dužnost da se naročito brinu o djeci i porodici, posebno onoj koja nemaju potrebna sredstva za izdržavanje. Godinu 1979. UN su proglasile Međunarodnom godinom djeteta, a potom su je produžile na Međunarodnu dekadu djeteta koja je trajala do 1989. To su bile pripremne godine za izradu teksta Konvencije o pravima djeteta. Dana 20. novembra 1989. usvojena je Konvencija o pravima djeteta od strane Generalne  skupštine, koja stupa na snagu 2. septembra 1990. Ova je Konvencija od velikog značaja, naročito s pravnog stajališta jer je to jedna vrsta zakona; to je, bolje rečeno, jedan ugovor koji pravno obavezuje sve one koji ga potpišu ili ratificiraju. Godine 1990. objavljena je i Svjetska deklaracija o preživljavanju, zaštiti i razvoju djece. (UN, Deklaracija: Svijet dostojan djeteta, 2002; UN, Konvencija o pravima djeteta, 1989; UN, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, 9. decembar 1948; Ženevska konvencija o zaštiti žrtava rata od 12. augusta 1949, Beograd, 1962; Suada Buljubašić, Djeca bez roditeljskog staranja, 2000, 56–58).

[18] ICTY, Izvještaj sa petnaeste sjednice Komisije za ljudska prava, održane 9. marta 1994, Dokazni predmet Tužilaštva u predmetu Tužilac protiv Stanislava Galića.

[19] Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog  prava Univerziteta u Sarajevu, Ubijena djeca Sarajeva 92–95, Intervju sa prilozima, inventarni  broj 7-686 i 7-680. (U daljnjem tekstu: AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-686, 7-680). Ubijeni su i Biba Bibić (Amarova majka), Dišija Bibić (Amarova amidžinica i Damirova nana); Munira Mekić (Damirova majka) i njihova rodica Fehma Bibić.

[20] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-752, 7-751.

[21] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1489, 7-1716.

[22] Dokumenti, knjiga br. 1, „Ja sam za ratnu opciju“, Zapisnik sa 16 sjednice Skupštine srpskog naroda u BiH održane 12. maja 1992. u Banjoj Luci, Tuzla, septembar 2007, str. 29.

[23]AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-739, 7-1390 Nedžadov otac Abas ranjen je tada u stomak i nogu. Tokom agresije ubijen je i Eminin otac Hamdo.

[24] AIIZ, UDS 92-95, ISP,  inv. br. 7-1432, 7-1345. Ubijena je Esmina majka i njene dvije tetke, odnosno tri kćerke naibureisa Ismeta Spahića: Almasa, Mahira i Meliha. 

[25] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1346, 7-687. Cijeli dan bile su u skloništu i došle su kući ručati. Pored njih dvije ubijeni su Amelina majka Rabija, Amelina tetka Mediha odnosno Zlatina majka. Ranjen je Amelin otac Muhamed, Amelin brat Amar i Iza Džaferbegović (Amelina i Zlatina nana).

[26] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-782,  7-783,  7-784. Istom granatom ubijen je Sakib Prašović (1968).

[27] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-821, 7-1417. Ovaj dio Vogošće bio je u opsadi. Istom granatom ubijeno je sedam civila. Kada je stigla sanitetska ekipa da izvuče ranjene i pruži medicinsku pomoć, s položaja VRS-a PAM-om po njima je otvorena vatra. Uspjeli su doći do ranjenih i izvući Vahida Kormana i djevojčicu Adelu Mameledžiju. Djevojčica je još bila živa, ali je smrt nastupila na putu do bolnice.

[28] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-636, 7-1493. Eksplodirala je granata na tadašnju zgradu Rijaseta, kada je delegacija Rijaseta, zajedno s članovima Merhameta, vozilima UNPROFOR-a trebala biti prebačena do Sarajevskog aerodroma kako bi obišli neke od islamskih zemalja i upoznali ih sa situacijom u Sarajevu. Ubijeni su i mr. Nijaz Šukrić, Muhamedov otac, Tenzila Hadžiabdić, službenica Mešihata i Nermina Karović. Više civila bilo je ranjeno.

[29] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1368, 7-795.

[30] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1475, 7-1691.   

[31] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1445. Njena sestra Dragana ranjena je i izgubila je oko. Ranjeno je još sedmero djece.

[32] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1423, 7-1452. Devetnaest civila, među kojima je bilo šestero djece, teže i lakše bilo je ranjeno.

[33]AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1415, 7-1470. Alen je tog dana teško ranjen, a sutradan je nastupila smrt.

[34] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1365, 7-1372, 7-1492. Istom granatom ubijene su punoljetne osobe: Lukačević Sanela i Nišić Faruk, a dvoje djece ranjeno.        

[35] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-685, 7-684. Ubijeni su i Indirina majka Delveta, rodica Hasija i doktorica Mirjana Maksimović.

[36] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1687, 7-1690.        

[37] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1494, 7-584. Istom granatom ranjene su Benjaminova majka i Belmina sestra Elma.

[38] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1498, 7-1499. Ubijeni su i njihova majka Dženana, otac Adnan, nana Nadžija Dragnić, daidža Veseljko Dragnić, dok je djed Mensur Dragnić teško ranjen i kasnije podlegao od posljedica ranjavanja.

[39] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-777. Aida je nakon dva sata preminula u bolnici.

[40] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-585. Istom granatom ubijena su pored njih još dva odrasla civila.

 Jedan geler ranio je Alenovu sestru Izelu u leđa i raznio joj trećinu desnog dijela pluća. Bila je u kritičnom stanju naredna 72 sata. Tada je ranjeno 15 civila.

[41] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1328. Istom granatom ubijena je i punoljetna Velida Muftić (1971).

[42] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1377. Ubijena su još tri odrasla civila.

[43]AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1416. Istom granatom ubijeno je još troje civila, a pet civila je ranjeno.

[44] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1503. Ranjeno je nekoliko njihovih prijatelja.

[45] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1388. Edina je teško ranjena dok se igrala. Od teških povreda, 3. oktobra 1992. nastupila je smrt.

[46] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1696. Istom granatom ranjen je Alija Mustafaj. U toku rata ubijen je Fahrin otac Rasim. Njegov daidža također.

[47] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-582. Ubijeno je još troje odraslih civila.

[48] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-817. Teško je ranjeno dvoje djece: Poturak Nijaz i Nihad.

[49] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-717.

[50] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-614. Istom granatom ubijen je i komšija Šefik Poljo,  a više civila bilo je ranjeno.

[51] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1327.

[52] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1435.

[53] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1421.

[54] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1325. Istom granatom ubijen je i jedan punoljetni civil, a šest civila je ranjeno.

[55]AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-635. Poslije granatiranja provedena je istraga iz kojeg je pravca ispaljen projektil. Utvrdilo se da je ispaljen iz Lukavice, 300 m južno od kasarne, koja je bila pod kontrolom VRS-a.

[56] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-773.

[57] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1457,  7-714. Aferditin otac Kasem teško je ranjen i ostao je 60% invalid. Od bliže Aferditine rodbine, tokom rata, ubijen je njen brat Agron, koji je imao 22 godine, a drugi brat lakše je ranjen.

[58] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1396. Trinaest civila je ranjeno. Na njih je pucano s područja koje je držala VRS, iz pravca Nedžarića. (Dani, specijalni prilog, Optužnica protiv Slobodana Miloševića, 7. decembar 2001, prilog F, primjer 2).

[59] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-750. Granate su ispaljene s teritorija koju je držala VRS, pretpostavlja se iz pravca zapada. U: Dani, specijalni prilog, Optužnica protiv Slobodana Miloševića, 7. decembar 2001, Prilog F, primjer 4.

[60] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-745, 7-746.

[61] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1699.    

[62] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-709. Mirjana je krenula s prijateljem Samirom do njihova zajedničkog prijatelja. Došli su na pola puta kada je eksplodirala granata. Mirjanu su geleri pogodili u srce i Samir joj je pokušavao pomoći. Eksplodirala je i druga granata, čiji su geleri ubili Samira.

[63] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-632. Ubijen je i jedan neidentificirani civil.

[64] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1357.

[65] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-662. Na njih je pucano s Poljina, područja koje je držala VRS.

[66] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1291. Istom granatom ubijeno je još pet civila, a veći broj je ranjen.

[67] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1337. Istom granatom ubijena su i dva starija civila: Adnan Terović i Sead Efendić. Ranjena je Irmina nana Fahrija Imamović, Irmin amidža Irhad, Irmina strina Azema, Irmin amidžić Imamović Adnan (1990) i još četiri civila.                                   

[68] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-569.

[69] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1480. Istom granatom ubijen je i  komšija Mehmed Jelačić, a devet civila je ranjeno. Među ranjenima bili su i Melihini roditelji, Ahmo i Džemila, sestra Medina i brat Semir. Zbog teških povreda od gelera granate i  požara koji je izbio, Selma je trebala biti premještena u Ameriku, ali je na  putu (u Njemačkoj) nastupila smrt 17. jula 1993. Tokom rata ubijeni su i Selmin daidža i tetak.

[70] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1425. Istom granatom ubijena je njihova učiteljica Fatima Gunić, po kojoj škola danas nosi naziv.

[71] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1348. 

[72] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1392. Istom granatom ubijen je i punoljetni Dženan Sudić.

[73] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1700. Istom granatom ranjeno je još šestero civila. Pucano je s teritorija pod kontrolom VRS-a u blizini Zavoda za slijepe u Nedžarićima.

[74] Pretresno vijeće je oslobodilo Miloševića krivice za zločine vezane za granatiranje zgrade Bitas 22. augusta 1995. i tržnice Markale 28. augusta 1995. obzirom da je u tom periodu hospitalizovan u Beogradu, a Čedomir Sladoje je izdavao naređenja umjesto njega. ICTY, Tužilac protiv D. Miloševića, Presuda, 12. decembar 2007.

[75] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1309. Ubijeno je još dvoje punoljetnih civila. Vatra je otvorena iz pravca Poljina, s teritorija VRS-a, u: Dani, specijalni prilog, Optužnica protiv S. Miloševića,  7. decembar 2001, Prilog F, primjer 7.

[76] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1318. Istom avio-bombom, ranjena su još  tri civila.

[77] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-779. Istom granatom ranjeno je šest civila. U toku  rata ubijen je Nihadov djed Efica Muhamed.

[78] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-601. Tri djevojčice su ranjene.

[79] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-652.                                      

[80] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-1569. Granata je ispaljena s Trebevića, teritorije VRS-a; u: Dani, specijalni prilog, Optužnica protiv S. Miloševića, 7. decembar 2001, Prilog F, primjer 26. U ovom periodu, kada se dogodio ovaj zločin, na čelu SRK-a privremeno je bio Čedomir Sladoje, jer je D. Milošević hospitaliziran u bolnici u Beogradu.  Upravo iz ovog razloga Miloševiću je smanjena prvobitna kazna s 33 na 29 godina zatvora. Također je oslobođen odgovornosti za granatiranje zgrade „Bitas“. 

[81] AIIZ, UDS 92-95, ISP, inv. br. 7-570.

[82] ICTY, Presuda Pretresnog vijeća Galiću, paragraf 24.

[83] ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Stanislava Galića, presuda i mišljenje, Den Haag, 5. decembar 2003, paragraf 584; ICTY, Sažetak presude u predmetu tužilac protiv Stanislava Galića, 5. decembar 2003, str. 2.