Pridružite se

SURA “JUSUF” – “NAJLJEPŠE KAZIVANJE”

  • PDF

Tekst se bavi poetikom kur'anske sure «Jusuf», analizom njenih likova, sadržaja i ideja. Posebna pažnja posvećena je obrazlaganju dramatske strukture sure, pri čemu su jasno naznačene pripovijedne jedinice, njihov tok i slijed. Autor, također, nastoji na dramatsku potku sure «Jusuf» primijeniti postulate savremene književne teorije.

argaiv1280

Objavljena u Mekki, ima 111 ajeta. Sve karakteristike kur'anskih kazivanja susrest ćemo u ovoj suri, koju je Uzvišeni, sa posebnim razlogom, nazvao "najljepšim kazivanjem". Za razliku od gotovo svih ostalih kazivanja u Kur'anu, u ovoj se suri, na širokom prostoru, odigrava jedna ljudska životna drama u kojoj učestvuje mnogo likova. Ostali kur'anski likovi i sižei - u jedinstvenoj poetici ove Knjige - rasuti su na više mjesta. O Jusufu se, međutim, govori samo u ovoj suri, koja je i nazvana po njegovom imenu. Ima mišljenja da ju je Uzvišeni nazvao najljepšom sa stanovišta njezine poetike, dosl. - sa stanovišta tvorbe kazivanja). Njezin početak sugeriše njezinu specifičnu vezu sa i'džazom, koji se, u ovom slučaju, ogleda upravo u načinu kako je Uzvišeni oblikovao jednu fabulu. Ekspozicija; prva pripovjedna jedinica Kada Jusuf reče ocu svome: "Oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše... " San maloljetnog Jusufa, koji je tada imao, prema tefsirima u kojima se nalaze i detalji ove vrste, oko dvanaest godina, prvi je dio ovog kompleksnog kazivanja, prva pripovjedna jedinica ili prvo Jusufovo iskušenje (mihna). Izme?u ovog sna i njegova ostvarenja (koje ?e uslijediti ?etiri desetlje?a kasnije) prote?i ?e svi "momenti zbivanja" (Solar). Fabula slijedi zbilju Sukcesija, shvaćena kao vremenski slijed događaja, najistaknutija je karakteristika poetike ovog kazivanja. Ako upotrijebimo pojmovno razlikovanje između zbilje, fabule i sižea, koje su teoriji književnosti podarili ruski formalist, onda možemo konstatirati da ova sura oponaša stvarne događaje u vezi sa Jusufom i da su njihovi bitni isječci u fabulu ove sure - radi istinitosti na kojoj Kur'an kao sveta Knjiga stalno insistira - uneseni bez ikakva prekomponiranja; kazivanje slijedi zbilju u njezinom vlastitom načinu postojanja. Momenti zbivanja su vremenski, ali i uzročno-posljedično stavljeni u čvrstu i estetsku vezu: ništa u ovoj fabuli nije spomenuto a da nije nečim opravdano. Ovo je kazivanje o jednom liku - mladiću, Božijem poslaniku, koji Allaha, dželle šanuhu, stalno ima na umu, koji je predan Njegovoj volji i odan Njegovoj Riječi; njegov život teče poput krivulje: od uspona do pada, od pada do uspona, ali tako da su svaki pad i uspon lančano povezani najuvjerljivijom sponom. Sam poslanik Muhammed, alejhi's-selam, rekao je za nj da je "plemeniti sin plemenitog sina plemenitog sina plemenitog - Jusuf, sin Ja'quba, sina Ishakova, sina Ibrahimov". I kako nema pripovijesti/kazivanja bez suprotnosti, tako i u ovoj suri, uz Jusufa kao protagonista radnje, na čijoj su strani, po dobru, još njegov otac Ja'qub i brat Benjamin, susrećemo njihove antagoniste - Jusufovu zavidljivu braću, ženu Azizovu i druge žene iz visokog društva starog Egipta čije postupke određuju njihove zle namjere.

Naznaka zapleta Sa spomenutim snom samo je naznačen zaplet ovog kazivanja: Jusufova polubraća misle da otac Ja'qub više voli njega, na čemu oni potpuno nedužnom Jusufu zavide. Ja'qub, pak, iz ovog neobičnog sna vidi da je njegov sin Jusuf predodređen za veliku ulogu - kakvu su imali preci ove loze, vjerovjesnici Ishak i, pogotovo, Ibrahim, alejhimu's-selam: (Jakub) reče: "Sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj ?e tebe odabrati, i tuma?enju snova te nau?iti, i miloš?u Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je." Ebu Hajjan smatra da je Ja'qub, koji ima poslani?ko iskustvo, iz dje?akova sna razaznao da ?e njegovom sinu Allah, dželle šanuhu, dati izvanrednu mudrost i da ga je ve? odabrao za Svoga vjerovjesnika kao i ranije uglednike njihove ku?e, pa se zbog toga pobojao da bi mu bra?a mogla pozavidjeti na tome i prirediti mu teško?e. Zato od Jusufa traži da sa?uva tajnu svoga sna.

Tipi?ni lik tragedije Uspore?eno sa Aristotelovom teorijom, Kur'an oblikuje tipi?ni lik tragedije - koji mora biti nedužan, ?astan i ugledan, koji ne pada u nesre?u zbog svoje "zlo?e i opa?ine", "nego poradi nekakve pogrješke". Samo trpnja (pathos) takva lika i "oponašanje ozbiljna i završena ?ina" kod gledaoca/?itaoca postiže "o?iš?enje ?uvstava" (katarzis), strah, sažaljenje i ?ovjekoljublje. Aristotelu se Euripid ?ini "najtragi?nijim me?u svim pjesnicima" zbog još jedne osobine koju je susreo u njegovim "sastavima": "miljea koji je samo tragediji svojstven". U tragediji se, naime, na strašan i ganutljiv na?in rastavlja ono što je bilo ?vrsto spojeno; što je spoj bio ja?i, to je ja?e njegovo razdvajanje. Pod "miljeom" Aristotel podrazumijeva takve me?uljudske odnose koji se "poradi nekakve pogrješke" iznenada i na strašan na?in cijepaju. "Ako dakle ubija neprijatelj neprijatelja, ne budi nikakva sažaljenja, ni dok ?ini ni dok to kani osim što se ti?e same trpnje; tako isto ako nijesu ni jedno ni drugo. Ali kada se u prijateljskim svezama dogode trpnje, to treba tražiti, na pr. ako brat brata, sin oca, mati sina ili sin mater ubija ili to kani ili što drugo takvo ?ini." Zrno (moguće) tragedije; stvarni zaplet radnje "Nekakva pogrješka", zrno (moguće) tragedije u suri koju analiziramo je spletka njezinih antagonista, Jusufove braće, koji snuju ovakvo "zlokovarstvo": Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, - otac vaš ?e se vama okrenuti, i poslije toga ?ete dobri ljudi biti" - jedan od njih re?e: "Ako baš ho?ete nešto da u?inite, onda Jusufa ne ubijte, ve? ga na dno nekog bunara bacite, uzet ?e ga kakva karavana." I to je ve? dio radnje ovog kazivanja/pripovijesti, njegov stvarni zaplet - jer se sada uspostavljaju takvi odnosi izme?u Jusufa i njegove polubra?e koji se ne mogu završiti bez napetosti i o?ekivanja ?ije je razrješenje mogu?e jedino u raspletu.

Daljnje razglabanje strukture ovog kazivanja bit ?e uspješnije sa parafrazom gornjeg odlomka koju nude klasi?ni tefsiri: Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas... : Ovo je prvo iskušenje (mihna) Jusufovo: oni su se ?vrsto uvjerili u to da su Jusuf i njegov brat Benjamin draži ocu od njih zato što su od jedne majke, koju Ja'qub više voli od njihove ili njihovih majki. Drugi motiv njihove zavidnosti mogao bi biti koristoljublje; Ja'qub, koji ima toliko djece, posigurno je zašao u godine kada me?u nasljednicima u?estaju sumnje i rasprave oko nasljedstva. A nas je ?itava skupina: Mi smo brojni; mi, za razliku od ove dvojice maloljetnika, možemo u?initi i korist i štetu; kako ?e voljeti same njih dvojicu, a ne nas ovoliko? "Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite...": ubijte Jusufa ili ga ostavite u nekom dalekom i nepoznatom kraju. ...otac vaš ?e se vama okrenuti: Er-Razi kaže: To zna?i: Jusuf nas je previše zaokupio, ?ak je i oca pridobio uza se, pa ako on ostane bez Jusufa, onda ?emo mi ste?i njegovu ljubav i nježnost. ... i poslije toga ?ete dobri ljudi postati: u?inite teobu poslije ovog grijeha i postat ?ete opet dobri ljudi. A jedan od njih re?e: "Ako baš ho?ete nešto da u?inite, onda Jusufa ne ubijte, ve? ga na dno nekog bunara bacite...: Ibni 'Abbas kaže da su ovo rije?i najstarijeg me?u njima, koji se zvao Jehudha; Mudžahid kaže da se zvao Šem'un, a Qatade Rubejl. On je rekao: Ne ubijte Jusufa nego ga bacite na dno nekog presahlog i dubokog bunara! - Ima mišljenja da je Jehudhin prijedlog bio manji po zlu od njihova; Ibni Kethir smatra da je Jehudha tražio da oni u svojoj mržnji i srdžbi ne idu dotle da ubiju dje?aka i da ih je tako Allah, dželle šanuhu, skrenuo od naopaka nauma kako bi se ispunili odredba iz Jusufova sna i vjerovjesništvo koje mu je nagoviješteno. Početak raspleta Poslije ovog događaja Jusuf, koji je dotle bio sretan, prelazi granicu koja dijeli sreću od nesreće; nastupa drugi dio ove (moguće) tragedije, njezin rasplet, "to jest, sve ono što se dešava od početka toga prelaženja pa do kraja.

" Sve što se od sada događa vodi razrješenju ovih suprotstavljenih odnosa, odnosno konačnoj odgonetki zagonetnog sna. Ono po čemu se ova sura u alegorezi i strukturi razlikuje od čiste tragedije je snop nade koji je pred čitaoca bačen već u uvodu: tom čitaocu je obećano da će se vedri san Jusufov nekad ostvariti, da će on biti podučen tumačenju snova i da će se nad njim ispuniti blagodati njegove porodice. U isto vrijeme, taj san je pun nekih nepoznatih, prijetećih poruka, koje su nagovijestile da će Jusuf proći kroz teškoće i patnje. Sa završetkom prve pripovjedne jedinice, Jusuf ponovo prelazi granicu, ovaj put iz nesreće u sreću, iz bunara u ruke nepoznatih kiridžija. To je druga pripovjedna jedinica, ali i druga napetost u cjelovito sklopljenoj fabuli ovog kazivanja. Sredina radnje; druga napetost Radnja jeste bila napeta, ali je još daleko od svoje kulminacije. Između uvoda i kulminacije radnje u suri Jusuf funkcionira njezina sredina: momenti zbivanja koji se odigravaju nakon izbavljenja iz bunara, u faraonskoj rezidenciji. Ta sredina ispunjena je s nekoliko prijeloma ili preokreta. U bitnom dijelu sredine u strukturi ove sure na scenu stupaju dva njezina glavna lika: Jusuf i žena faraonova, koja se, u usmenim predanjima, naziva Zulejha. U njezinim zavođenjima čednog Jusufa Kur'an je ostvario drugu napetost, koja je po intenzitetu manja samo od kulminacije radnje. To dramatsko mjesto zaslužuje poseban osvrt: I poče na grijeh da ga navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče:"Hodi!" -"Sačuvaj Bože!" - uzviknu on - "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti." Ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš rob iskreni. I njih dvoje prema vratima potr?aše - a ona straga razdera košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo u?ini" - re?e ona - "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?" "Ona je pokušala da mene na grijeh navede" - re?e Jusuf. - "Ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu", - primijeti jedan ro?ak njezin - "a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu." I kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, re?e: "To je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika! Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgriješiš!"

U ovom motivu Kur'an je dao samo bitne momente jedne napete situacije. Mnogo toga je ostavljeno ?itao?evoj mašti koja, u znatiželji i da bi popunila radnju, postavlja npr. ovakva pitanja: Koliko je Jusuf imao godina kada ga ja po?ela zavoditi žena Azizova? Koliko ona ima godina? Da li je to zavo?enje trajalo duže ili samo onih trenutaka o kojima kazuje Kur'an? Koliko je bilo vrata koja je Azizovica zaklju?ala? Kakvu je "opomenu" ugledao Jusuf? Odakle je došao (vratio se?) njezin muž pa se našao tik pred vratima? Kada Aziz razgovara sa "ro?akom njezinim", odmah po doga?aju ili kasnije? Zašto Aziz onako blago postupa prema svojoj ženi i nakon vidljivog dokaza o njezinom vjerolomstvu? Itd. Otuda ne treba biti ?udno što su tradicionalni pisci tefsira u ovako sažeto izraženu situaciju unijeli mnogo detalja za koje je teško na?i pokri?e u kur'anskom tekstu, ali valja ista?i da su oni vrlo uvjerljivi. Kur'anski realizam Sejjid Qutb odbija sve što se ne može izvesti iz leksikološke ili sintaksičke analize kur'anskoga teksta. Qutbova analiza baca više svjetla u parafrazi ovog odlomka. Tako ovaj mufessir istančanog osjećaja za jezik, na osnovu leksikološke analize, zaključuje koliko bi godina mogli imati Jusuf i Zulejha u vrijeme ovog zavođenja, što je nama ovdje bitno. Jusuf je u doba Zulejhina zavođenja bio u pubertetu, a ona je mogla da ima oko četrdeset godina.

Qutb to zaključuje na osnovu riječi ??? fetan, koju su upotrijebile gradske žene nakon što su saznale šta se desilo u rezidenciji ( I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga (fetaahaa) na grijeh, u njega se ludo zagledala!...). U arapskom jeziku dječak se do četrnaest godina naziva gulam, a poslije toga doba feten, pa šab, a odrasli muškarac naziva se redžul. Zavođenje je trajalo više godina, od Jusufova puberteta pa do, otprilike, njegove dvadeset i pete godine. U trenutku zgode o kojoj kazuje Kur'an, ona bi mogla imati oko četrdeset godina "jer je žena u tim godinama, a to se vidi i iz Zulejhina ponašanja, najsmjelija i najodvažnija. Ona ima i drži sve konce obmane u svojim rukama i očajnički se bori za momka". Na jednoj strani - nasrtljiva žena, na drugoj strani - mladić u zrelom pubertetu! Požar strasti je tu: Ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao... Ovaj dio sure ostvaren je u posebnom, dramatskom ritmu koji odražava brzu radnju: zaključavanje vrata, Jusufovo bježanje, njezino navaljivanje, kratki dijalozi ( "Hodi!" -"Sačuvaj Bože!"), zatim pauze ispunjene nužno potrebnim rečenicama kojima likovi obrazlažu svoje postupke (? vlasnik me moj lijepo pazi...), na osnovu kojih bliže upoznajemo šta oni preživljavaju u tim trenucima. Na osnovu samog teksta teško je preciznije odrediti vremensko trajanje ovog dramskog zbivanja. Od zaključavanja vrata do razdiranja Jusufove košulje i zaticanja Zulejhina muža pred vratima posigurno je prošlo malo vremena, ali daljnje raspletanje radnje, dokazni postupak u kojem je savjest personae dramatis prinuđena da ga dovrši, moglo je da se dogodi odmah nakon zapleta ove svojevrsne drame u drami, ali i mnogo kasnije, u opuštenijoj situaciji.

Zašto se Aziz, nakon uvjerljivog dokaza o vjerolomstvu njegove žene, ponaša kao tipični rogonja - o tome su odgovor dali israilijjati, ali i tefsiri koji ih odbijaju. Israilijjati kažu da je upravnik bio impotentan - čime se dobija izvanredno, maksimalno uvjerljivo dramsko pokriće za njegovo ponašanje: ( I kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika! / Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgriješiš!"). ...Ti, Jusufe, ostavi se toga - zanemari to šta je bilo, ne pričaj o tome nikome... Sejjid Qutb, međutim, iz upravnikove rečenice izvlači sasim drukčije zaključke: da je to bila sredina u kojoj su moralni obziri relativizirani do krajnjih granica. Kur'an daje jednu realističku sliku aristokratskog društva u kome, pokraj zvaničnih upravljača, dominiraju žene odane raskošnom i, po pravilu, nemoralnom životu. Upravnik je moćan još toliko da ženi kaže da je on sada siguran da je ona pokušala da zgriješi; više mu je stalo do toga da njegov ugled među podanicima kojima vlada ne opadne nego do stabilnosti braka. On nema snage da na bilo koji način kazni vlastitu ženu za najgori prijestup koji udata žena može počiniti! Istina, kur'anski realizam nije "bez obala": kur'anski govor nema naznaka "pomame za opisivanjem", on ima svoje granice i, po pravilu, kloni se svega što bi štetilo dignitetu Allahove Knjige, a socijalno-psihološka motivacija likova najvažnije je svojstvo realističkog postupka koji je ovdje zastupljen. Novi dinamički motiv; jedinstvena peripetija Uz novi krug napetosti, taj će realizam biti prisutniji u novom dinamičkom motivu ovog zbivanja: kada upravnikova žena, nakon što su vijesti o skandalu procurile u javnost, pozove žene iz grada na divan. Tada se događa neobična, jedinstvena peripetija: I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im pripremi divane, dade svakoj od njih po nož i reče:"Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše:"Bože, Bože!" - uskliknuše - "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!" "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" - reče ona. "Istina je da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali on se odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će sigurno u tamnicu bačen i ponižen." "Gospodaru moj," - zavapi on -"draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati." Ibni Kethir navodi mišljenje Muhammeda ibni Ishaka, po kome su gradske žene čule za Jusufovu ljepotu, pa su poželjele da ga vide i osvjedoče se, nakon čega ih je Azizovica pozvala u goste.

Ona je isplanirala razvoj događaja: sakrila je Jusufa od njihovih pogleda, iznijela pred njih voće i dala im noževe u ruke, a onda ih - prema jednoj verziji - upitala da li žele vidjeti Jusufa. One su najprije potvrdile svoju želju, a onda je ona naredila da on izađe pred njih. One su, iznenađene njegovom ljepotom, umjesto da režu voće, porezale prste svojih ruku ne osjećajući bol. Zatim je Azizovica naredila Jusufu da napusti divan kako bi one mogle vidjeti šta su učinile. Azizovica je izvela ovu igru sa jednim ciljem: da ovim ženama kaže da su one samo jednom vidjele Jusufa, pa eto šta su učinile sa sobom, a kako je bilo njoj koja ga gleda godinama! Gradske su žene nakon toga prestale da je kore. O moralnoj iskvarenosti tadašnjeg egipatskog društva govori posljednja Jusufova rečenica, iz koje se vidi da su sve žene nastojale da ga zavedu, a da Azizovica - sada već bez ikakva obzira prema društvenim normama - prijeteći i ucjenom prisiljava Jusufa na grijeh. Događaj sa Azizovicom i ostalim ženama samo je prividno zatvoren: Jusuf radije odlazi u tamnicu nego što izdaje svoga Gospodara, ali će račune s njima svidjeti godinama kasnije! Vođena naumom Onog Koji sve određuje, radnja teče ka svome konačnom raspletu vraćajući se svome osnovnom toku: odnosu Jusufa i njegove braće. Njezina kulminacija dogodit će se u njihovom ponovnom susretu. Prepoznavanje, preokret i kulminacija radnje I u završnom činu Kur'an koristi jedan od bitnih elemenata tragedije koji je Aristotel definirao u svojoj Poetici: prepoznavanje ili anagnorisis. To je onaj dio tragične radnje u kojem se dešava "prelaženje iz nepoznavanja u poznavanje, a zatim u prijateljstvo ili neprijateljstvo s onim licima koja su određena za sreću ili nesreću".

Sam Aristotel ističe da je najbolje kada se ovaj element tragedije događa uz peripetiju, tj. ako preokret nastupi kao posljedica prepoznavanja. Dalje, i on, kao i ostali elementi, "treba da dolazi iz samog sastava priče". Kur'anska poetika ispoštovala je sve zahtjeve idealnog "sastava": prepoznavanje je uslijedilo nakon iznenadnog susreta do koga je došlo slijedom uzročno-posljedično povezanih događaja: Jusuf postaje ministar snabdijevanja i trgovine, nastupaju gladne godine, Ja'qubova porodica traži hranu, itd. Ovo je prepoznavanje u kojem u početku samo jedan lik prepoznaje ostale (Jusuf svoju braću), a kasnije dolazi do potpunog prepoznavanja po zaključivanju: I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše. I kada izi?oše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i re?e: "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili." I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: "O, upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju." "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" - povikaše oni. "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj. Allah nam je milost darovao..." Sva radnja ove sure vo?ena je do ovog trenutka, u kojem se rasple?u odnosi izme?u Jusufa i njegove bra?e nakon što su u napetosti narasli do svoga vrhunca. Jusuf oprašta svojoj bra?i, šalje svoju košulju obnevidjelom ocu, koji, u jednom tako?er jedinstvenom motivu, osje?a Jusufov miris, a onda okuplja svoju familiju u Egiptu. San s po?etka sure, koji funkcionira kao njena ekspozicija neposredno pred zaplet, sada se definitivno rasple?e: I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!" I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on re?e: "O, o?e moj, ovo je tuma?enje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan izme?u mene i bra?e moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On ho?e, i On, zaista, sve zna i mudar je!..." Ibni Kethir pruža nekoliko interesantnih detalja: vladar je naredio svojim ministrima i uglednicima da zajedno s Jusufom do?ekaju vjerovjesnika Ja'quba, alejhi's-selam, a i sam je bio na do?eku; Jusuf je do?ekao svoje roditelje i ostalu bra?u i ro?ake pred gradskim vratima, a onda ih privio na svoje grudi i izrekao dobrodošlicu i sl. Prema nekim mišljenjima, njegova majka je ve? bila umrla, mada Ibni Džerir smatra da je bila živa i da se to vidi iz kur'anskoga teksta. Otac, majka i jedanaestero bra?e u?inili su naklon Jusufu, što odgovara Suncu, Mjesecu i jedanaest zvijezda koje je Jusuf usnio u djetinjstvu u snu koji je ispri?ao svome babi. Ibni Kethir navodi kako je ?injenje sedžde uglednicima bio obi?aj u to vrijeme i nešto što je iznimno bilo dopušteno u njihovom šeri'atu budu?i da se sedžda, prema jednom hadisu, ?ini samo "Živome, Koji nikad ne umire!"

Rasplet:

prelazak iz nesreće u sreću; epilog Ovakvim raspletom glavni junak konačno iz nesreće prelazi u sreću. Kazivanje je time završeno, zatvoreno u svojoj cjelini. U preostalom dijelu sure više se ništa ne događa. Jusufov život prešao je u smireno trajanje. Kur'an nastavlja s nekoliko objašnjenja, koja funkcioniraju kao epilog: Eto to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili. A ve?ina ljudi, ma koliko ti želio, ne?e biti vjernici. - itd. I mada - kako smo vidjeli - ima sve bitne elemente tragedije, sura Jusuf ?ak ni po svojoj strukturi nije tragedija - samo po tome što "više sile" koje ovdje djeluju nisu slijepe, a ljudska sudbina u svijetu pod zvijezdama nije paradoksalna. Dapa?e, Allah, dželle šanuhu, Koji je Kaziva? ove sure, mudro raspore?uje doga?aje i - kako kaže na jednom mjestu u ovoj suri - nagra?uje dobro?initelje sretnim završecima. On je ?ovje?anstvu objavio ovu suru sa jasnim ciljevima: da utješi poslanika Muhammeda, alejhi's-selam, i vjernike obe?avši im istu pomo? koju su imala Poslanikova bra?a - vjerovjesnici Jusuf i Ja'qub, alejhime's-selam, da uvjeri savremenike da nije on taj koji objavljuje Kur'an ve? da je to Onaj Koji sve zna i svime ravna, da ispravi kriva tuma?enja i ponudi istinu o vjerovjesnicima, itd. No, najdominantniji cilj ovog, kao i svih ostalih- kazivanja je da se primjerima, slikom ili prikazivanjem predstave tewhid i njegovi nosioci. Uzvišeni je u ovoj suri predstavio jednog izvanrednog muslima, Jusufa koji Ga ni u najtežim kušnjama ne zaboravlja i ne skreće s Njegova puta.