SLIČNOSTI I RAZLIČITOSTI IZMEĐU MIŠNE I SUNNETA

Doc. dr. Zuhdija Hasanović

Orhan Jašić, prof.

Rezime

U ovom radu pokušali smo objasniti pojmove Sunnet i Mišna, njihov značaj kao Traditiae qonstitutivae, tj. osnovnih vrela vjere, prakse i prava u islamu i judaizmu. Ukratko je naznačeno semantičko i funkcionalno polje datih pojmova i njihovo praktično oživotvorenje u životu vjernika s obzirom na njihovu religijsku pripadnost. Prikazana je, također, njihova povijest i raznoliki pristupi u tumačenju i primjeni potonjih pojmova. Naznačene su sličnosti i različitosti pri poimanju Tradicije i Predaje općenito u judaizmu i islamu koristeći se povijesno komparativnim i kritičko tekstualnim hermeneutičkim metodom.

Ključne riječi: Qur'an, Hadis, Sunnet, Torah, Mišna, Talmud.

Uvod

Duhovna domaja ljudskog roda proteže se iz semitskog gena, jednako kao i cjelokupne zapadno-europske religijsko-kulturne tradicije. Čovjek kao biće koje neprekidno traga za svojom duhovnošću kao i sustavom životnih vrijednosti nerijetko pronalazi svoj životni oslonac u religiji. Monoteističke religije, judaizam, kršćanstvo i islam baštine istog praoca Ibrahima, a.s., (Abrahama), s tim da svaka ističe svoje prvenstvo u Istini te svaka od potonjih religijskih tradicija posjeduje svoj put do Boga, ali također i vlastito poimanje vjere u Njega.

Priča o svetoj povijesti bila bi nezamisliva bez priče o Božijim poslanicima. Sveta povijest je specifični prostor u vremenu u komu Bog intervenira, dok je istovremeno i pravovjeran urnek za druge. To je praksa ljudi, Božijih poslanika, koji su prošli poseban odgoj, koji se zove Božanska pedagogija. Za muslimane najpouzdaniji primjer za ortopraksu je riječ i djelovanje posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s..

1. Poimanje tradicije u monoteističkim religijama

Tradicija je prenošenje duhovnih proizvoda čovječanstva s generacije na generaciju. Sociologijski, tradicija podrazumijeva pogled na ljude, društvo, svijet, na norme i obrasce mišljenja, ponašanja i djelovanja, što sve zajedno svaka generacija preuzima od prethodne. Prijenosni mehanizmi tradicije mogu biti svjesni i nesvjesni, a u socijalnom životu najčešće se isprepliću.[1] Tradicija daje odgovore na pitanja o ljudskim počecima i završetku koje pojedinačno iskustvo i samostalno promišljanje ne mogu ponuditi, te omogućava napredak ljudskog društva. Bez prenošenja prethodnih znanja i iskustava čovječanstva razvitak ljudskog društva ne bi bio moguć. Bez tog prenošenja ne bi bilo ni organizirane proizvodnje, ni znanosti, ni tehnike, ni filozofije, ni kulture, ni civilizacije – ne bi bilo čovjeka kao ljudskog bića. Bez prenošenja iskustava individualna bi iskustva nastajala i nestajala zajedno s pojedincima koji su ih stekli. Svaki bi čovjek počinjao ispočetka.[2]

Za brojne zapadne intelektualce iznenađujuće je da su mnogi sveti spisi sačuvani kroz povijest usmenom predajom ili predanjem. U judaizmu dva su primarna religijska i pravna izvora, a to su Tannah i Talmud. Tannah je inače sinonim za dio Biblije koji se naziva Stari Zavjet. On je osim za jevreje osobito važan i za kršćane, jer predstavlja Preparatio Evangelica, to jest pripremu za Novi zavjet, odnosno navještenje Radosne vijesti. Tannah je moguće podijeliti na tri djela: Torah, Ketuwim i Newiim, koji se potom granaju na 24 knjige jevrejske Biblije.

S druge strane islam se otkrio s prvim čovjekom Ademom a.s., koji bijaše istovremeno i prvi Božiji poslanik unutar svete povijesti, dok je potonja religija ušla u svoje punoljetstvo s posljednjim Božijim poslanikom Muhammedom, s.a.w.s.

Svaka religijska skupina vezuje se za Traditia constitutivae, koja je mjerodavna i smjerodavna, i čije je polazišno načelo - Ja vjerujem. Vrela Traditiae Constitutivae u islamu su Qur'ān i sunnet, koji otjelovljuju osnovne izvore islama, pri čemu ih je nemoguće promatrati odvojeno, jer oba navedena sveto-muslimanska vrela predstavljaju komplementarne dijelove homogene cjeline, čije jeke odjekuju gotovo petnaest stoljeća i predstavljaju smjerodavne naputke u životima vjernika koji u srcima svjedoče Istinu Tewhida, tj. vjeru u Jednog Jedinog Boga. Za muslimane je Qur'ān neponovljiva i nezamjenjiva Riječ Božija objavljena Muhammedu, a.s., zapisana u zbirkama, prenesena vjerodostojnom predajom, a samo njegovo recitiranje pobožno je djelo.

Tradicija podsjeća na slavnu prošlost, na konkretni vremenski period kada se Božija volja uvažavala i dosljedno primjenjivala u privatnom i javnom životu, u slučaju islama to se odnosi na vrijeme Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba, ali ukazuje i na svijetlu budućnost, kada će se to vrijeme blagostanja u svim sferama ljudskog života ponovno javiti. Muslimani vjeruju da će to ostvariti ponovnim dolaskom Isaa, a.s..

Islamska tradicija, uostalom kao i druge religijske tradicije, može se podijeliti na:

1. Traditia constitutiva, uzornu praksu Božijeg Poslanika, a.s., koja konstituira i normira vjersku praksu muslimana[3] i na kojoj se temelji cjelokupni život muslimana, njihovo vjerovanje, moral, znanost, kultura i civilizacija, a biva zaokružena, kako to razumijevaju sunije, smrću Božijeg Poslanika, s.a.w.s..

2. Traditia interpretativa je razumijevanje, percepcija i interpretacija konstitutivne tradicije "koja je dalje razvija i čini je povijesno relevantnom (životnom)"[4]. U interpretativnu tradiciju se ubraja, utemeljen na konstitutivnoj tradiciji, sav intelektualni rad islamskih znanstvenika od vremena Poslanika, a.s., do danas: komentari Kur'ana (tafàsīr), komentari hadiskih zbirki (šurùú), djela iz prava, etike, filozofije, književnosti i drugih znanstvenih disciplina.

Općenito govoreći, tradicija označava prenošenje nekog sadržaja jedne osobe drugoj; ostvaruje se, dakle, među živim subjektima. Stoga su u svakom prenošenju uključena tri elementa: proces prenošenja (actus tradendi ili živa tradicija), sadržaj koji se prenosi (obiectum traditum ili pasivna tradicija) te subjekt koji prenosi (subiectum tradens ili subjektivna tradicija). Sva tri elementa, premda različiti, nedjeljivi su i usko povezani među sobom. Pojam tradicije deriviran je iz latinskog glagola tradere, što znači predati nekome nešto.[5]

2. Mišna-povijest i nastanak

Prema hebrejskoj religijskoj tradiciji Mišna potječe iz vremena Mojsija, jer se vjeruje da je dragi Bog istovremeno na Sinaju predao Mojsiju dvije Tore, pisani zakon Toru, ili samo Toru i Oralni zakon, ili Usmenu Toru. O tome se u prvom poglavlju Mišne, u poglavlju Avot navodi slijedeće: ''Mojsiju je objavljena Tora na Sinaju a prenošena je Jošui, a Jošua ju je prenio Sucima, a Suci prorocima, a proroci su je prenijeli Mudracima velikog vijeća[6]. Potonji su govorili tri stvari: budi strpljiv, budi pravedan i izučavaj Toru sa što više učenika.'[7]

Od tog vremena Usmena Tora se pamtila, prenosila i primjenjivala s koljena na koljeno, usmenim putem i praktičnom razradbom. Ova Predaja (Mišna) u prvoj fazi nije bilježena, već je usmeno prenošena, uglavnom putem specijaliziranih Predavača koji su je napamet znali, oni su prvo privatno a onda oficijelno vršili zapisivanja Predaje.[8]

Pisana Tora sadrži mnoge savjete i upute, ali ona u sebi ne obuhvaća mnoge situacije u kojima se čovjek može zateći. Primjena i značenje Tore prenošeno je usmenom predajom. Ta su predanja postala še be'al pe ("usmena Tora"), zauzimajući središnje mjesto jevrejskog učenja.

Mišna je jevrejski pravni zbornik, koji je ujedno i udžbenik, u komu je sadržan jevrejski pravni i teološki sustav. U potpunosti je prikupljen (sabran) negdje oko 200. godine nove ere, pod vodstvom vrhovnog učenjaka jevrejske zajednice Svete zemlje Yehudah ha-Nasia, čime je u judaizmu postavljen čvrst pravni i religijski kamen temeljac. Mišna na hebrejskom znači učenje, ponavljanje. Ona je ujedno zakon utemeljen na usmenoj predaji.

Yehudah ha-Nasi radio je s cijelim timom stručnjaka, najčešće sa svojim učenicima, s kojima je pristupio izradi zbirke pravnih izvora za halahističku (pravnu) tradiciju, ili drukčije kazano, na jednom pravnom kodeksu koji je služio kao pravni izvor. Pretpostavlja se da je oko 260 učenjaka iz pet do šest generacija bilo uključeno u ovaj proces. Mišna je podijeljena na šest osnovnih dijelova, koji se na hebrejskom jeziku nazivaju Sedarim, a to su:

1. Zera'im – Poljodjelstvo. U ovom dijelu najviše se govori o ekonomskim potrebama stanovništva te dominira riječ o poljodjelstvu, također su naznačene zabranjene i dopuštene radnje pri uzgoju hrane, a osobito se odnosi na svakodnevni život u drevnom Izraelu, potom se govori o blagoslovima i molitvama.

2. Mo'ed - Blagdani (odabrana vremena). Ovaj naslov vezan je za lunarnu godinu jevreja, pri čemu dominiraju pojmovi poput svetog prostora i svetog vremena. U Blagdanima se naznačuju granice svetog koje se naročito odnose na život težaka i građana. U ovom dijelu naznačeno je hodočasničko vrijeme, kao i vrijeme blagdana, od kojih se osobito ističe svetkovanje subote (šabat).

3. Nashim – Žene. U trećem poglavlju, osobita pažnja se skreće na obiteljsko, bračno, i brakorazvodno pravo, gdje npr. žena prelazi iz obitelji jednog muškarca u obitelj drugog muškarca. Interesiranja Mišne u ovom poglavlju okreću se ponovno spram predviđanja trenutaka konflikta. Ovdje biva riječi o transakcijskom pravu, ili o brakorazvodnim situacijama, kao npr. kada djevojka prelazi iz očeve kuće u dom supruga, ili obratno kada se ponovno vraća u roditeljski dom.

4. Neziqin - Štete (Osobito u civilnom pravu). Ovo poglavlje podijeljeno je u dva znakovita dijela. U prvom dijelu poglavlja najvažnije je očuvanje i standardizacija životnih religijskih normi, koje se odnose na pojedinca, način ispomoći drugim jevrejima u nevolji, te opstojanje u gospodarstvu. U drugom dijelu poglavlja, naglašava se potreba stvaranja političkih institucija zarad provedbe prava, očuvanja stabilnosti i reda među narodom. U ovom dijelu dominira govor o privatnom i krivičnom pravu te sudskom sustavu.

5. Qodashim - Svetinje. U dijelu svetinje govori se najviše o svakodnevnim danima, te na jedan oprezan način biva riječi o Hramu, kao posvećenom mjestu, i ritualima vezanim za njega, te osobito o obredu prinošenja žrtve. U ovom dijelu Mišne biva govora o dopuštenoj i zabranjenoj hrani.

6. Tohorot - Čistoća. U šestom dijelu Mišne insistira se na dvije dimenzije i to na redu i na stabilnosti. U Čistoći se govori o ritualnim pranjima, kupanju, održavanju higijene, te o stvarima koje se smatraju nečistim.

Svaki od nabrojanih dijelova, nadalje je podijeljen na masskhot, odnosno traktate. Mišna koja je zapisana na hebrejskom jeziku, bez podjele na sakralno i civilno pravo sadrži 63 traktata, čiji su dijelovi uglavnom povezani, a traktati se granaju na petsto trideset i jedno poglavlje, koja su podijeljena na paragrafe (hebr. halokhot). Jedino su traktati Abot ili Očevi izrazito religijskog sadržaja, nevezanog za pravo.[9]

Pojam tannaim se koristi da bi se označio autoritet Mišne i djela vezanih za nju, na drugoj strani su amora, koji označavaju učenjake gemare. Riječ tanna (iz aramejskog teni, ''prenositi usmeno'', ''poučavati'', ''učiti''), općenito označava učitelja spomenutog u Mišni ili iz vremena Mišne. Tannaimi su bili učenjaci rabinske tradicije, koji su živjeli u vrijeme, i otprilike do stotinu pedeset godina nakon rušenja Drugog Hrama. Period tannaima uglavnom se dijeli u pet ili šest generacija. Oficijelno studiranje bilo je usmeno. Učenjaci koji bi memorizirali tekst bili su tanna'imi. Način memoriranja bio je takav da bi glavni učitelj odlučio koja će se verzija Predaje učiti napamet. Tada bi bio pozvan tanna'im, kome bi se dao zadatak da ponavlja Predaju napamet, toliko puta dok ju ne bi sa sigurnošću memorizirao. Nakon toga bi bio pozvan drugi tanna'im pred kojim bi prethodni izrecitirao Predaju i to je bio način na koji je tekst očuvan u usmenoj predaji od velikog broja tanna'ima.[10] Tannaimi su bili učenjaci i propovjednici, koji su razvijali pravo i pravnu misao na akademijama i sinagogama. Ohrabrivali su vjernike i podizali njihov duh, te ih upućivali spram viših moralnih ciljeva.[11]

Tosefta je kolekcija pravnih normi, inače dodatak Mišni, s otprilike tri četvrtine sadržaja koji se odnose na sadržaj Mišne. Posljednja četvrtina Tosefte utemeljena je na zakonima koji su u biti neovisni, ali ipak korelativni sa zakonima Mišne. Tosefta je podijeljena na šest istih dijelova, kao i Mišna, potom se svaki odjeljak dijeli na iste traktate, a svaki traktat podijeljen je na 523 poglavlja, a potonji na individualne dijelove (hebr. Halokhot). Osim nekoliko izuzetaka, (naprimjer Avot, Tamid, Middot i Kinnim), svaki traktat je paralelan sa Mišnom. Kao i Mišna, Tosefta je esencijalno kolekcija halakhota, koja sadrži nekoliko aggadota (u nekim slučajevima i u većem broju nego Mišna). Tosefta je pisana mišnaičkim hebrejskim jezikom, s veoma malo aramejskih riječi, i ponekom grčkom riječju.[12] Tosefta nije samostalna, jer je ovisna o Mišni, dok je formulirana i sakupljena nakon Mišne, najvjerojatnije u petom stoljeću.

Mišna je pisana verzija tradicionalnog jevrejskog usmenog prava pripovijedanog i zapisanog na hebrejskom jeziku, dok Gemara predstavlja tumačenje Mišne na aramejskom jeziku. Mišna i Gemara zajedno čine Talmud, koji je kolekcija vjerskog i civilnog jevrejskog prava, ritualnih i ćudorednih normi kao i jevrejske povijesti, skupa sa tumačenjima njihovog značenja od učenjaka.

Nakon pada Jerusalema i rušenja Drugog Hrama, jevreji su svoj politički, kulturni, no prvenstveno religiozni život nastavili živjeti u dva znamenita centra Jerusalemu i Babilonu, pa tako nastaju i dva Talmuda. Palestinski ili Jerusalemski Talmud, komentira samo 39 traktata Mišne, koji su slabije poredani te često dolazi do ponavljanja. Jerusalemski Talmud je dovršen oko 425. godine. U Babilonskom Talmudu komentirano je svega 37 traktata, ali je za 1/3 duži (negdje oko 6.000 stranica folija) u odnosu na Jerusalemski Talmud, dok je završen negdje u 7/8 stoljeću i općenito je prihvaćen u judaizmu. Talmud je na izvjestan način prokomentirana Mišna.[13]

U vrijeme kada je Rabi-Jehuda Hanasi u Erec Jisraelu kompilirao Mišnu, imao je u svojoj akademiji dva učenika iz Babilona, Aba Areka i Samuela, koji su mu pomagali u radu. Kada su se ovi vratili u Babilon, uspostavili su dvije škole organizirane po uzoru na palestinske akademije. Aba Arek, zvan ''Rav'', uspostavio je učilište (ješivu) u Suri, dok je njegov prijatelj Samuel postao starješina učilišta (Roš ješiva) u Nahardeji.[14]

Gemara koja inače ima dvije verzije zapisana je između 200. i 500. godine. Palestinska Gemara završena je 425. godine i prvi put je štampana 1520. godine u Veneciji, dok je babilonska verzija konglomerirana oko 500. god., a prvi put je štampana u Španjolskoj 1480. god.

Talmudski tekstovi koji se odnose na historijska pripovijedanja izvješća nazivaju se Hagade. Hagada (od HGD, "pričati, kazivati", ili aramejski agada) je svojevrsno narodno književno stvaralaštvo, koje je nastajalo stoljećima. Hagadska književnost se javlja, rasuta u Mišni i drugim talmudističkim knjigama, u obliku pripovijedaka, kratkih priča, realističkih ili imaginarnih izreka, poslovica, aforizama, basni, pjesama, satiričnih i humorističkih anegdota.[15] Među najpoznatije hagadske odjeljke Mišne spadaju Izreke otaca (Pirkej avot, doslovno: Odjeljci otaca), u kojima je izložena, kroz aforizme i parabole, etička i bogoslovna misao, kasnije u drugim spisima obrađivana mnogo opširnije.[16]

Mišna je prvi put štampana u Španjolskoj 1485., ali samo djelomično, dok je u potpunosti štampana u Napulju 1492. god., te je popraćena Maimonidesovim komentarom, da bi potom slijedilo štampanje u Veneciji 1546/7. god., te u Pragu 1614-1617. godine. Najpoznatiji komentar Mišne napisao je Maimonides, i to na arapskom jeziku pod naslovom Kitàb al-Siràç (Knjiga svjetlosti). Mišnu je skupa sa Maimonidesovim i Bertinovim komentarom na latinski jezik preveo Guiliensus Surenhusius (Amsterdam, 1698-1703. god.).

Zanimljivo je da su jevrejski dječaci od svoje pete godine poučavani čitanju Tore na hebrejskom jeziku, i njenom prevođenju na aramejski, koji je u to vrijeme bio govorni jezik jevreja, dok su od svoje desete godine izučavali Mišnu i Gemaru. Djevojčice se nisu školovale, a najčešće su se udavale u četrnaestoj godini, kada bi počele nositi veo, da bi se na taj način razlikovale od neudatih djevojaka.

3. Mišna kao izvor halache (prava)

U Mišni se osobito ne raspravlja o Bogu i vjeri, jer se Bog otkriva u Tori i ne postoji ništa u životu, ljudskoj prirodi, duhovnosti ili tjelesnosti, što je tabu subjekt.[17]

Osnovni izvor jevrejskog prava je Tora, u kojoj se nalazi 613 propisa. Mišna kao izvor jevrejskog prava u mnogome je neovisna i predstavlja drugi izvor jevrejskog prava. U Mišni je moguće pronaći mnoge paralele sa zakonima koji su vladali u drevna vremena na Bliskom istoku, a od tih utjecaja osobito se ističu utjecaji Mezopotamijskih zakona. Zakonske odredbe koje se tiču odnosa među komšijama, naslijeđu, kaznama, i smaknućima također je moguće pronaći u pravnim djelima drugih civilizacija drevnog istoka kao i u grčko-helenskim pravnim djelima.

Do modernog perioda zadaća jevrejskog prava bila je da odgovori glavnim životnim izazovima. Skladno povijesno-geografskim situacijama iziskivana je pravna kreativnost, koja se paralelno razvijala sa glavnim centrima jevrejskog života. Prije rabina na sceni su bili svećenici Sadukeji, to jest svećenička obitelj, čiji su članovi bili vrhovni svećenici Prvog i Drugog hrama. Sadukeji nisu prihvaćali Usmeni zakon, zbog čega ih rabinska literatura kritizira. U novoj eri, postupno Sadukeje zamjenjuju Rabini, poznavaoci prava i vjere. U nekim slučajevima putem pisanog zakona nije se moglo dovoljno razlučiti što je dopušteno, a što je zabranjeno, npr. vrste dopuštenog rada tijekom Šabata i u takvim situacijama je korištena Mišna.

Kada u Mišni biva riječ o blagoslovima i vezama, Šabatu i blagdanima, braku i razvodu, fizičkim ozljedama, i finansijskim štetama, o ugovorima, o žrtvi i prinošenju žrtve, čistoći i nečistoći, posvećuje se gotovo ekskluzivna pažnja ekspoziciji zakona, naširoko i do najsitnijih detalja.[18] Zakoni koji se nalaze u Mišni, a tiču se civilnih odredbi, žrtvovanja, čistoće, nečistoće, i zabranjenih brakova, svoje utemeljenje imaju u Tori, Svetom pismu jevreja. Zakoni, koji su sadržani u Mišni, tiču se sijanja, žetve, rođenja, braka, potomstva, smrti; obitelji, domaćinstva; posla, odmora; osobnog života, a ne i povijesti. Zakoni razrađuju situaciju kakva je sada i ovdje, ne stanje tradicije iz prošlosti ili budućnosti. U vrijeme kada se Mišna oblikovala, većina jevreja izražavala je slab interes za povijest. Mišna uspostavlja red i regularnost u svijetu, nakon pada drevnih shema i stavova. Jevrejsko pravo nastalo je i razvijalo se na rabinskim akademijama i na sudovima od pojedinačnih učenjaka ali i pod utjecajem običaja i dodira s drugim kulturama. U Mišni biva riječi o vječitoj sadašnjosti, rabeći općenito continuous present tense, opisujući stvari, kakve one doista i jesu, opisujući narod bez ikakvih veza sa svojom prošlošću, svojim životima i institucijama.[19]

No u Mišni ne biva u potpunosti govora o svim zakonima vezanim za civilno pravo, žrtve, čistoću, nečistoću, bračno pravo, već je jedan dio tih zakonskih odredbi deriviran iz Svetog pisma, to jest Toraha, s tim da zakoni Mišne svoje utemeljenje nalaze u Svetom pismu.[20]

4. Sunnet izvor doktrine i prava u islamu

Muslimani vjeruju da je Kur'an primarno Objava, na način nestvorene Božije riječi, dočim je sunnet sekundarno objava ili nadahnuće pod vidom nepogrešivoga Poslanikova naučavanja. Prema tome, kako god Kur'an predstavlja paradigmu svake objave, jednako tako i Poslanikov sunnet predstavlja paradigmu svake druge poslaničke ortoprakse, jer svi poslanici prije njega su naviještali samo dio Kur'ana, kao dio punine objave, a njihova poslanička praksa je nasljedovala samo neke osobine njegova univerzalnog sunneta. Zbog toga njegove riječi imaju paradigmatično i univerzalno značenje, na analogan način, kao što Kur'an ima univerzalno važenje u odnosu na svaki drugi povijesni vid objave.[21]

Muhammedov, a.s., jezik, budući je izraz univerzalne poslaničke prakse, obuhvata puninu života. Primjer onoga što se u njemu prenosi seže do krajnje perifernih stvari (kako jesti za vrijeme objeda, vezivanja obuće[22] i sl.) pa do središta vjerskog života (vjerovanje u temeljne istine islama i obredoslovlje).[23]

Za razliku od judeo-kršćanstva u islamu Predaja teče paralelno s Objavom odnosno njenim zapisivanjem. To znači da ona ne utječe na sami tekst Kur'ana. Štaviše, muslimani su nalazili poticaja, da uz Kur'an paralelno zapisuju i prenose i Poslanikove izreke, u činjenici da one predstavljaju iskustvo nepogrešivog tumača Kur'ana.[24]

Dok je u kršćanstvu apostolska kerigma izvor i hermeneutika Objave, sunnet u islamu ima važenje samo njene izvorne hermeneutike, jer blizina vremena ashaba Poslaniku i Objavi, kako to vjeruju muslimani, nije u tolikoj mjeri bitna da odlučuje o izvornom porijeklu Objave, koliko je važna kao njena sveobuhvatnija razrada.[25]

Konsenzualno mišljenje islamskih znanstvenika jeste da je sunnet drugi izvor Šerijata, odmah nakon Kur'ana. Poput samoga Kur'ana, neke stvari dopušta, a neke zabranjuje, postavlja kriterije za ono što je strogo obavezujuće (farḍ), obavezujuće (wàğib), preporučeno (sunna), pohvalno (mustaḥabb), dopušteno (mubàḥ) i pokuđeno (makrùh). Isto tako detaljizira načelne tekstove Kur'ana, objašnjava nejasna mjesta u Kur'anu, specificira opće i uvjetuje apsolutne norme Kur'ana.[26]

Normativnost Poslanikova Sunneta ogleda se u sljedećem: da, tumačeći načelno objavljeni tekst Kur'ana, normira određena pravila vjere ili modalitete vjerskoga življenja, ili da, snagom svoga nebeskog poslaničkog digniteta, normira i utemeljuje kvalitativno nove institucije vjere, koje Kur'an nije izrijekom oslovio. Takvih primjera ima odista mnogo. Ovdje ćemo navesti samo neke iz oblasti obredoslovlja (‘ibàdàt) i šerijatskih porodičnih, vakufskih i testamentalnih propisa (aúkàm).[27]

Kada se ima u vidu prvi slučaj, bit će dostatno navesti primjene namaza, hadža, zekata i recimo srodstva po mlijeku kao bračnoj smetnji. Poznato je naime da je Kur'an propisao namaz (molitvu) kao strogu obavezu vjernicima. Međutim, vrijeme kada će se pojedini namazi obavljati, broj njihovih rekata (dijelova) itd. objasnio je sam Poslanik, praktično demonstrirajući i poučavajući prve muslimane. Forma namaza se tako u potpunosti zasniva na sunnetu.[28]

U slučaju gdje Poslanik svojom praksom ustanovljava posvema nove vjerske odredbe, o kojima Kur'an ne govori, navest ćemo primjere iz vakufskog i testamentalnog prava. Riječ vakuf nigdje se ne spominje u Kur'anu, ona je isključivo utvrđena Poslanikovim sunnetom. Bez njega ne bismo znali da se vakuf ne može pokloniti, prodati niti pak naslijediti.[29]

Uporedo s objavljivanjem Kur'ana, Muhammed, a.s., je, u svjetlu konkretnih povijesnih i socioloških događanja, tumačio njegove riječi, odnosno ono što je već bilo objavljeno ljudima. Tako je recimo u mekanskom periodu objave, Poslanik tumačio one ajete koji su se izravno ticali vjerovanja u Jednoga Boga, egzodalnog karaktera islamske vjere itd., da bi u medinskom periodu u objavi nalazio tumačenje novonastalih socijalnih i etičkih problema. Znači da se s diferenciranim razdobljima objavljivanja Kur'ana paralelno rađala i raznolika interpretativna Poslanikova praksa.[30]

Nije bio mali broj ashaba koji su bilježili ono što su čuli od Vjerovjesnika, s.a.w.s., tako da su i hadisi, poput bilježenja i pisanja Kur'ana, bili zabilježeni, ali nezvanično, i u privatnim zbirkama. Mišljenje da je registriranje hadisa počelo u vrijeme Omera ibn Abdulaziza, r.a., jeste tačno, ali i nepotpuno, jer ono što se desilo u vrijeme Omera ibn Abdulaziza bilo je zvanično registriranje po direktivi vlasti i podsjeća na sakupljanje Kur'ana, koje je obavio Ebu Bekr, r.a., na osnovu memorije hafiza Kur'ana i onoga što je bilo zapisano na kožama, palminoj kori i dr., te objedinjavanje svih sura u korice jedne knjige u zvaničnoj formi.

U svakom slučaju, sve što je dolazilo od Vjerovjesnika, s.a.w.s., bilo je zapisivano i bilježeno još u njegovo vrijeme. Među primjerima za to jesu Aø-Øaúìifa aø-øàdiqa (Pouzdana zbirka) ‘Abdullàha ibn ‘Amra ibn al-‘Aøa, r.a., koja će kasnije biti izuzetno popularna, Aø-Øaúìifa aø-øaúìúa Hammàma ibn Munabbiha, r.a., Al-Maçmù' Zayda ibn ‘Aliya ibn Ýusayna, r.a.. Ove zbirke će biti važan izvor kada bude došlo do zvaničnog registriranja hadisa.[31]

Dok kršćanstvo karakterizira proces preobražavanja konstitutivne u interpretativnu predaju (primjerice, Ivanova teologija sastavni je dio njegova evanđelja), u islamu normativna i konstitutivna predaja ostaje nesamjerljiva s bilo kojim vremenom, dok interpretativna predaja ostaje širom otvorena za nova tumačenja i nova obogaćenja. Kratko kazano, to znači da svako pojedinačno razumijevanje i tumačenje Kur'ana nužno posreduje Poslanikovim Sunnetom. Na taj način se apostrofira svekolika važnost kontinualnoga i živoga transponiranja Sunneta kroz muslimansku povijest.[32]

5. Usporedba između mišne i sunneta

Za jevreje, jednako kao i za muslimane, zakon i ljubav predstavljaju bitne životne smjerodavnice i naputke za utemeljenje pravovaljanog načina življenja na ovome svijetu. U ranom početku zapisivanja hadisa postojali su protivnici, kao i pobornici bilježenja hadisa. Tako nešto nije postojalo u judaizmu, jer je dominirala struja koja je bila protiv zapisivanja Usmenog Zakona, te se Predaja zakona prenosila usmenim putem s generacije na generaciju, potcrtavajući na taj način važnost usmenog predanja spram zapisanih tekstova.

U judaističkoj literaturi spominje se pet osnovnih razloga zbog kojih Mišna nije odmah bilježena:

1. Zabranom zapisivanja studij prava trebao je ostati u ograničenim krugovima učenih, moralnih i kompetentnih učenjaka;

2. Zabrana zapisivanja imala je i mistično porijeklo, jer se stekao osjećaj i potreba da treba postojati samo pisana Tora;

3. Zabrana zapisivanja bila je poduhvat iz predostrožnosti spram heretičkih interpolacija i protiv krijumčarenja cjelovitih radova u akademijama, u kojima su razmatrana slična pitanja;

4. Zbog nepouzdanosti pisane riječi, što se može iskoristiti za podmuklo lažiranje Svete riječi;

5. Usmeno pravno učenje prema izvornoj želji učitelja prava, nije trebalo biti u jednoj cjelini niti konačno. Putem zabrane zapisivanja trebala je biti sačuvana izvjesna fleksibilnost, mogućnost modificiranja zakona, prilagođavanja, mijenjanja, ako je potrebno čak i ukidanja određenih pravila.[33]

Sličnosti između ova dva smjerodavna vrela judaizma i islama, ogledaju se i u njihovom odnosu spram jezika na kojem su zabilježeni. Pa je tako Mišna zapisana na hebrejskom jeziku, koji je lingua sacra, tj. sveti jezik jevrejskog naroda, dok je sunnet pak zabilježen na arapskom jeziku, koji za muslimane također predstavlja sveti jezik, tj. jezik posljednje Božije objave.

Kao i u judaizmu, slično se zbilo i u islamu s Usmenom predajom, kada je zapisana, postala je drugim pisanim izvorom religije. Prema Goldziheru sunnet je u istom odnosu spram Qur'ana, kao što je Mišna u jednakom odnosu spram Toraha. Sličnost između Mišne i Sunneta se može promatrati iz povijesnog ugla, jer su obje vrste Predaje usmeno prenošene s koljena na koljeno, da bi ih poslije učenjaci zapisivali na posebnim predavanjima. Tanaimi su bili usmeni prenosioci Mišne, dok je također u islamu sveprisutna slična dimenzija prenosilaca Predaje, koji se na arapskom jeziku nazivaju rawije, odnosno ruwat.

Mišna prvenstveno služi kao tumačenje i razrada Tore, osobito u legislativnom smislu. Sunnet s druge strane tumači objavljeni tekst Qur'āna, precizira pravila vjere ili načine religijskog bivstvovanja te normira i utemeljuje religijske institucije koje Qur'ān nije izravno precizirao. Putem sunneta qur'ānska misao biva pretočena iz teoretskog u sferu empirijskog dejstva homo religiosusa, dok je eho sunneta sveprisutan od vremena posljednjeg Glasonoše Riječi Božije Muhammeda, a.s.. Uz pomoć sunneta decidno se preciziraju pravila unutar islamskog pravnog nauka Šerijata. Iz potonjeg je vidljivo da je Mišna izvor Halahe, a sunnet izvor Šerijata.

Jedna od sličnosti je i slijedeća. Kao materijal za bilježenje Predaja s jevrejske strane koristile su se pločice za pisanje, male knjižice za bilježenje (Notizbueher in Kodexform hebr. pīnaqsiyōth; od grčkog pinakes), papirusi u rolnama (megillōth setārīm), koji su služili kao podsjetnici (sifrē zikkārōn). Na muslimanskoj strani za bilježenje Predaja koristile su se pločice za zapisivanje (arap. alwāh, sabbūrāt), koje su veoma lahko mogle biti uništene, no također su zapisivane i u svitke (qarāris, qurrāsa).[34]

Jedna od osnovnih razlika između Mišne i sunneta ogleda se u tome, što je Mišna za razliku od sunneta djelo više autora, mada se mističnom predajom veže za Mojsija. Za razliku od Mišne, sunnet su riječi i djelo, odnosno cjelokupni uzorni život jednog pojedinca, Božijeg poslanika Muhammeda, a.s..

Paralelno razvoju u judaizmu i kršćanstvu, ni ovdje se ne može previdjeti: Tora i Talmud, Spisi i tradicija, Qur'ān i Sunnet. Sasvim slično kao u judaizmu i kršćanstvu, pojavljuje se nepredvidivo "usmena tradicija" koja je ravnopravna prvobitnom Svetom tekstu, štaviše, ponekad se javlja i kao nadređena. Mora se ipak promisliti ukoliko se podređeno izjednači sa nadređenim, tada se ponizuje nadređeno. Tako, kao što je slučaj i sa Halachom u judaizmu, te dogmama i kanonima crkve, koji su često stavljani ispred njihovih biblijskih obrazloženja, tako i muslimanske Tradicije određuju učenja i propise, pa se učenjaci u svojoj egzegezi moraju na njih oslanjati, i "dokazati" suglasnost postojećih pravila Qur'ānu.

Biblija:Tora Biblija: Stari zavjet i Novi zavjet Qur'ān

↓ ↓ ↓

Mišna Tradicija Sunnah

(Halacha) ↓ ↓

↓ Kanonsko pravo Šeriat

Talmud (Crkveno pravo) (Religijsko pravo)

(Halaha+Hagada)

Tabela br. 1: Prikaz suodnosa Objave, Tradicije i prava u judaizmu, kršćanstvu i islamu[35]

Za razliku od Mišne, koja nije zapisivana jer je njen nauk čuvan u ograničenim krugovima učenih, moralnih i kompetentnih učenjaka, sunnet je imao opću primjenu, i sveopću populističku raspršenost, koja se primjenjivala u praktičnoj formi tijekom života prvih generacija nakon Muhammeda, a.s.. Tako su u prvom povijesnom rascvjetavanju oba učenja postojale znakovite pedagoške i metodološke različitosti, koje su se ogledale u odnosu puka spram Mišne ili sunneta.

Zabrana zapisivanja Mišne imala je svoje mistično utemeljenje, što nije bio slučaj sa sunnetom. Sunnet je bilježen i u vrijeme Muhammeda, a.s., iako se iz nekih njegovih izjava zaključuje da je to pojedincima osporavao iz predostrožnosti da se Riječ Božija ne bi poistovijetila s ljudskom s tim da u sunnetu ne postoje nikakvi mistični elementi, te je kao praktična razradba jasan. Navedeni razlog privremenog nebilježenja sunneta, bio je jedan od razloga trajnog nezapisivanja Mišne, kroz njenu dugu povijest, tj. da se Mišna ne bi poistovjetila s Torom.

Prva društva su prenosila sva znanja usmenim putem, koji se ogledao u načinu komuniciranja licem u lice (face to face). Prijelaz s usmenog na pisani način prenošenja znanja i iskustva u povijesti je trajao jako dugo, jer je to dugotrajan proces. U vremenu kada je Mišna nastajala nije bila razvijena skriptografska kultura, dok se s druge strane, još u prvim godinama spuštanja Božije objave Qur'ana u Mekki, a kasnije i u Medini, težilo ka sveopćem razvoju pisane kulture, omogućujući na taj način paralelno i istovremeno egzistiranje pisane i usmene forme Presvetog i Svetog Teksta.

Sunnet je bilježen na arapskom književnom jeziku u prvim hidžretskim stoljećima, u vremenu koje se umnogome razlikuje od današnjeg te je na taj način neophodno i posebno lingvističko interpretiranje unutar tog jezika u odnosu na današnji trenutak. Istovrsna situacija je i sa Mišnom gdje je akumulacija teksta Mišne puno duže trajala, te je na taj način puno starija ta vrsta hebrejskog jezika na kojem je zabilježena sveta Predaja jevreja u odnosu na suvremeni hebrejski jezik, čime se iziskuju dodatni jezički napori učenjaka.

6. Orijentalistički pogled na usporedbu između sunneta i mišne

Još u srednjem vijeku se na sveučilištima u Beču, Bolonji, Parizu otvaraju prve katedre arapskog jezika, gdje jedini cilj nije bio samo prevođenje djela muslimanskih autora iz filozofije, medicine, prirodoslovnih znanosti s arapskog jezika, nego i upoznavanje islama i rušenje islamskog ad intra (iznutra) temeljnog teološkog nauka, koji je utemeljen na presvetim izvorima Qur'ānu i sunnetu. Prvi orijentalisti su odveć neracionalno i znanstveno neutemeljeno kritizirali islam, te su neprestano Put Muhammeda, a.s., pokušavali prikazati kao loš otisak judaizma ili u drugom slučaju kao kršćansku herezu.

Smjelija usporedba sunneta s vrelima judaizma od orijentalista zbila se krajem XVII stoljeća, kada De Herbelot (u. 1695. g.), piše o hadisu.[36] Kod ovog orijentaliste prisutne su prve usporedbe između Mišne i sunneta, u negativnom kontekstu, pri čemu se negira sveta dimenzija islamske ortoprakse, kao izvora vjere i prava.

Među orijentalistima posebno su se isticali slijedeći: Snouck Hurgronje, Gustav Weil, Aloys Sprenger, William Muir, Reginald Bosworth Smith, Leone Caetani, Tor Andrae, Régis Blachere, Maxime Rodinson i W. Montgomery Watt, od kojih je najglasniji i najznačajniji bio mađarski orijentalista Ignaz Goldziher, koji je svoje djelo Muhammedanische Studien napisao na njemačkom jeziku. Svojim je spisateljskim djelovanjem, umnogome predstavljao islam kao izopačenu religiju, a presvete Izvore islama Qur'ān i sunnet, kao jednu blijedu kopiju osnovnih izvora judaizma, čime je došlo do ponovne reminiscencije srednjovjekovnih orijentalističkih duhova. U ovom djelu je isticao da se u islamskoj Tradiciji nalaze strani elementi, poput rimskog prava, kao i utjecaji Starog i Novog zavjeta. Goldziherov put nastavio je Joseph Schaht koji će zaključiti da je u I st. po Hidžri sunnet u islamskom društvu razumijevan kao običajna (the customary practice) ili općeprihvaćena praksa (the generally agreed practice).

Ima čak mišljenja da je arapska riječ sunnet tuđica i da potječe od hebrejske riječi mišna, koju jevreji koriste da bi ukazali na skup Izraelovih predaja koje komentiraju Tevrat i služe im kao izvor spoznavanja normi Tevrata te da su taj pojam muslimani arabizirali u formi sunneta koristeći ga da bi označili cjelinu Muhammedovih, s.a.w.s., predaja i smatrali ga jednim od izvora prava. Istina je, pak, da se sunnet u ovom značenju cjeline Poslanikovih, s.a.w.s., predaja značajnije počinje koristiti tek nakon prvog stoljeća po Hidžri, pa je shvatanje da se radi o preuzetom terminu bez ikakva utemeljenja.[37]

Zaključak

Mišna i sunnet predstavljaju osnovna vrela vjere u svojim religijskim tradicijama i kao takva su obvezatna i smjerodavna za religiozne ljude judaizma, odnosno islama. Oba spomenuta religijska izvorišta prvotno su utemeljena na usmenom predanju, dočim, među njima postoji i razlika, koja se ogleda u tome što se vrlo rano pristupilo zapisivanju sunneta, za razliku od Mišne, gdje je proteklo mnogo vremena do početka bilježenja potonjeg izvora judaizma. Također su slični po tome što su pribilježeni na svetim jezicima njihovih religijskih tradicija, a to su starohebrejski i arapski, kao što su i zapisivani na sličnim materijalima.

Principi prenošenja veoma su similarni, jer u islamu su ravije prenosile tekst hadisa, dok su tannaimi, memorizirali tekst mišne i prenosili ga s generacije na generaciju. Također su u islamu postojali i još uvijek postoje učenjaci koji poznaju hadis napamet, no i vični su tumačenju sunneta kao takvog, a nazivaju se muúaddiði, dok su u judaizmu znalci koji su poznavali i tumačili mišnu bili amoraimi.

Kroz povijest je nažalost dolazilo i do pogrešnog shvaćanja sunneta, pri čemu su neki orijentalisti smatrali čak da je sunnet nastao od mišne, što je u potpunosti pogrešno, jer promatrajući sunnet s historijskog aspekta, u vremenu nastanka sunneta, nije bilo nikakvih dodira s mišnom, a ni Muhammed, a.s., nije poznavao hebrejski.

No, na kraju je neophodno zaključiti da se i ova dva izvora ponajviše razlikuju u svjedočenju vjere i interpretiranju zakona. U islamu je sunnet smjerodavni izvor vjere, kao što je to mišna u judaizmu. Međutim, koliko god da postoje mnogobrojne sličnosti među njima s aspekta sveto-povijesti i morala, neophodno je potcrtati da postoje i razlike dogmatske naravi koje i ove dvije religije čine različitim.

Srdačno se zahvaljujemo na ukazanim sugestijama i dragocjenoj literaturi kolegi mr. sci. Doru Dorfteiu s Eberhardt Karls Univerziteta u Tübingenu.

[1] Esad Ćimić, Drama teizacije, Šahinpašić, Sarajevo, 2007., str. 212.

[2] Ante Vukasović, Pedagogija, Zagreb, Alfa d.d. Zagreb, Hrvatski katolički zbor “MI”, 1995., str. 40.

[3] Više v.: Adnan Silajdžić, "Značenje i značaj islamske tradicije" u: Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive, Zbornik radova s naučnog skupa održanog 14.-16. 11. 2007. u Sarajevu, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2008., str. 13.

[4] Više v.: Isto.

[5] Ivan Karlić, Temelji objavljene religije, FFDI, Zagreb, 2009., str. 126.

[6] To je čuveni zbor jevrejskih svetaca, koji se sastojao od 120 mudraca, i njihov značaj prvenstveno se ogleda u prenošenju Usmene Tore.

[7] The Babylonian Talmud, Philosophical library, New York, 1944., str. 22.

[8] Hans Küng, Das Judentum. Die religiöse Situation der Zeit, Piper, München 1991., str. 176.

[9] Jacob Neusner, ''Mishnah and Tosefta'', The Encyclopedia of Religion, MacMillan Publishing Company, New York, 2005., Volume 9, str. 6067.

[10] David Kraemer, ''Tannaim'', The Encyclopedia of Religion, Macmillan Publishing Company, New York, 2005., Volume 13, str. 8983.

[11] Daniel Sperber, ''Tanna'', Encyclopaedia Judaica, Second Edition, Macmillan Publishing Company, New York, 2007., Volume 19, str. 506.

[12] Moshe David Herr, ''Tosefta'', Judaica, Kater Publishing Hosue, Jerusalem, 1972., Volume 15, str. 1283.

[13] Hans Küng, Das Judentum. Die religiöse Situation der Zeit, Piper, München, 1991., str. 176.

[14] Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006., str. 109.

[15] Eugen Werber, Stara hebrejska književenost, u: Povijest svjetske književnosti, Mladost, Zagreb, 1982., str. 52.

[16] Isto, str. 53.

[17] Berel Wein, The oral law of Sinai: an illustrated history of the Mishnah, Arthur Kurzweil Book, 2008. str. 1.

[18] Shayej D. Cohen, The Judaean Legal Tradition and the Halakhah of the Mishnah, u: The Cambridge Companion to the Talmud and Rabbinic literature, Cambridge University Press, Cambridge, 2007., str. 121.

[19] Jacob Neusner, ''Mishnah and Tosefta'', The Encyclopedia of Religion, Macmillan Publishing Company, New York, 2005., Volume 9, str. 6067.

[20] Shayej D. Cohen, The Judaean Legal Tradition and the Halakhah of the Mishnah, u: The Cambridge Companion to the Talmud and Rabbinic literature, Cambridge University Press, Cambridge, 2007., str. 125.

[21] Adnan Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana" u: Enes Karić, Kur'an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar i El-Kalem, Sarajevo, 1997., I, str. 294.

[22] Više v.: Cyril Glasse, Enciklopedija islama, (s engleskog: Fikret Pašanović i dr.), II izdanje, Libris, Sarajevo, 2010., str. 178.

[23] A. Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, Predsjedništvo Udruženja ilmijje u R BiH, Sarajevo, 1993., str. 13.

[24] Isto, str. 24-25.

[25] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana", str. 302.

[26] Više v.: Fethullah Gulen, Vjerovjesnikov sunnet (važnost i razumijevanje), El-Kalem, Sarajevo, 2009., str. 28-29.

[27] Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, str. 25.

[28] Više v.: Cyril Glasse, nav. djelo, str. 539.

[29] Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, str. 25.

[30] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana", str. 304.

[31] F. Gulen, nav. djelo, str. 12.

[32] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana", str. 308.

[33]Gregor Schoeler, ''Mündliche Thora und Ýadīð: Überliferung, Schreibverbot, Redaktion'', Der Islam, 1989., br. 66, str. 225.

[34] Isto, str. 216.

[35] Hans Küng, Der Islam. Geschichte, Gegenwart, Zukunft, Piper, München 2006., str. 334.

[36] Akram Èiyà al-‘Umarì, Mawqif al-istišràq min as-sunna was-sìra an-nabawijja,: Markaz buúùð as-sunna was-sìra, Univerzitet Katar, 1994/95., br. VII, str. 70.

[37] Više v.: Maýmùd Šaltùt, Al-Islàm ‘aqìda wa šarì‘a, Dàr aš-šurùq, Al-Qàhira, 1992., str. 492-493.