MEĐUNARODNO PRAVO, REZOLUCIJE OUN I MEĐUNARODNI SAMITI O PALESTINSKOM PITANJU

Prof. dr. Džemal Najetović*

Rezime

Palestinski narod se od početka 20. stoljeća podigao u borbu protiv nepravednih odluka, kao što je Belforova deklaracija iz 1917. godine. Ova deklaracija, izdata od strane Velike Britanije, odobrila je Jevrejima iz cijelog svijeta da Palestina bude njihova nacionalna država na račun Palestinaca. Od tada, Palestinci vode borbu i protiv svih ostalih odluka britanske kolonijalne vlasti i to putem mnogobrojnih ustanaka, a od dvadesetih godina 20. stoljeća, pa do 15.05.1948. godine, dana događaja katastrofe zvane Nakbah, sa skromnim sredstvima su u sukobu sa tadašnjom britanskom ratnom mašinerijom, cionističkom terorističkom organizacijom i izraelskom vojskom, naoružanom i financijski podržanom od strane SAD i Evrope. Pored toga, sve međunarodne sile tada su bile opredijeljene u korist Izraela. Nakon Nakbaha, palestinski pokret je prešao u novi period iz čega je proizašao početak savremenog ustanka koji je, prvom borbenom akcijom 10.01.1965. godine protiv izraelskog okupatora, započeo Palestinski nacionalni oslobodilački pokret FATAH, u čijem su rukovodstvu bili Jaser Arafat, Mahmoud Abas Abu-Mazin, Khalil El Wezir, Salah Khalef, Hail Abdulhamid, Kemal Aduan, Abu Jusof El Najar, Farook Kadoomi i drugi. Većina ih je poginula u borbi za slobodu i nezavisnost palestinske države.

Što se tiče pogubne američke vojne pomoći Izraelu, ista se početkom 70-tih godina višestruko povećala. U 1967. godini iznosila je 13 miliona USA $, 1968. godine 76 miliona USA $, a 1971. godine 600 miliona USA $. Iznos finansijske podrške Izraelu se mijenja: nakon zaljevskog rata 1991. godine, SAD-e su odobrile Izraelu dodatne dvije milijarde dolara godišnje u vidu saveznih grantova i vrijednosnih papira. Ukupni grantovi SAD-a datih Izraelu dostigli su pet milijardi USA $ godišnje, ili 13,7 miliona USA $ dnevno. Tu su i drugi vidovi finansijske pomoći koju Izrael prima od jevrejskih humanitarnih organizacija iz SAD-a i privatnih donatora, ukupno 1,5 milijardi USA $ godišnje.[1] Isto tako, poguban je izvoz naoružanja i vojne opreme Izraelu od strane pojedinih država – članica EU.

Ključne riječi: međunarodno pravo, Organizacija ujedinjenih nacija, Izrael, Palestina,

rezolucija.

1. KRAĆI OSVRT NA HISTORIJU PALESTINE

Palestina je jedna od najstarijih država na svijetu. Jevreji su je, pod vođstvom Musa a.s., naselili 1225. g.p.n. Između 12. i 10. st. p.n.e. palestinska plemena dolaze u Palestinu s otoka u Egejskom moru (vjerovatno Krete), i uspostavljaju vladu koja postaje veliki suparnik jevrejskoj vlasti. Za vrijeme poslanika Sulejmana a.s. dolazi do procvata Palestine, ali poslije njegove smrti, ugled i premoć jevrejskih plemena počinje propadati. Formiraju se dvije odvojene države, Izrael, na sjeveru i židovska država na jugu. Godine 772. p.n.e. Asirija je osvojila Izrael. Nedugo poslije uspostavljanja islamske države, muslimani, predvođeni Halid ibn Velidom, kreću iz područja sadašnje Saudijske Arabije prema sjeveru, poražavaju Vizantijce i naseljavaju se u Palestini i Siriji. Na ovaj način, ova područja postaju dio islamske države, a većina ljudi prima islam. U ranim danima islama Bejt-ul-Mukaddes je bio muslimanska kibla.[2]

Čuveni engleski evangelistički reformator lord Antony Eshli Couper je 1839. godine izjavio: „Židovi, unatoč sociološke karakterizacije o njima kao narodu gruba srca, zaglibljenog u svaku vrstu poroka, poricateljima božanskog, predstavljaju nužnu potrebu za ostvarenje kršćanske nade u kraj svijeta.“ Ovaj lord promoviše monstruoznu ideju koja će kasnije postati simbolom i pokretačkom maksimom svih cionista, a koja glasi: „Palestina, zemlja bez naroda, mora pripasti narodu bez zemlje!“ Godine 1841. komandant britanske armije na Bliskom istoku Henry Churchil napisao je Mosesu Montegiory, predsjedniku Židovskog vijeća u Londonu pismo u kojem mu je poručio: „Ne mogu pred Vama sakriti svoje svekolike želje da doživim trenutak u kom će Vaš narod po drugi put u historiji ostvariti svoju nacionalnu samostalnost. Čvrsto sam uvjeren da je takav cilj moguć u potpunosti realizovati ispunjenjem dva sljedeća uslova: da Židovi u cjelosti na svjetskom planu preuzmu to pitanje u svoje ruke i da evropske sile preuzmu na sebe obavezu bezrezervne podrške Židovima.“ Edvard Betford, iz Ureda za kolonije u Londonu 1845. godine predložio je osnivanje jevrejske države u Palestini, koja će biti pod zaštitom Velike Britanije do dana kada Židovi budu osposobljeni preuzeti odgovornost o vlastitoj zaštiti, izjavivši, tom prilikom: „Židovska država učvrstit će našu dominaciju u regiji Bliskog istoka i osposobiti nas da kontrolišemo proces kolonizacije, osiguramo nadmoć nad našim neprijateljima i spremnost suprotstavljanja njihovim pokretima u slučaju potrebe.“ Tako je započela primjena projekta o naseljavanju Židova u Palestinu da bi se isti vremenom postavio na politički plan, pri tome nikada ne napuštajući okvire religijskog patronata. Ta sprega vjerskog i političkom aspekta traje i danas.[3]

Na osnovu rezolucije OUN-a iz novembra 1947. godine, britanski mandat u Palestini je prestao u ponoć 14.05.1948. godine. Istog dana, Jevrejsko narodno vijeće je, na području koje mu je planom podjele dodijeljeno, proglasilo izraelsku državu. Odmah su je priznale SAD i SSSR, a do kraja godine učinila je to i većina država (s izuzetkom arapskih i SFRJ). Proglašenje države Izrael palestinski narod je označio danom katastrofe – Nakbah.

Nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon proglašenja Izraela, otpočeo je napad armija šest arapskih država, članica Arapske lige: Egipat, Sirija, Irak, Liban i Transjordanija, te mali kontingent iz Jemena.

Uoči ovog rata, na području Palestine živjelo je oko 1.300.000 Arapa, i oko 600.000 Jevreja. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, i u trenutku napada imao pod oružjem 35.000 vojnika, nije bio spreman za rat većih razmjera. Najvažniji oslonac odbrane bila mu je milicija, u kojoj su bili pripadnici malih poljoprivrednih komuna – kibuca. S druge strane, većina lidera palestinskih Arapa bila je u egzilu, a veliki dio arapskih boraca perfidno je razoružala britanska vlast.[4]

Palestinsko nacionalno vijeće (parlament) je u novembru 1988. godine u Alžiru usvojilo dvije deklaracije, koje se odnose na objavljivanje nezavisnosti, osudu i odbijanje svih vrsta terorizma, a time i državnog terora.

U septembru 2000. godine ekstremista Ariel Sharon izvršio je nečasnu i provokativnu posjetu časnoj džamiji Al-Aqsa. Nakon što je došao na čelo Vijeća ministara Izraela širom je otvorio vrata konfliktima koji su doveli do opkoljavanja i uništenja palestinskog predsjednika Jasera Arafata koji je kao šehid u nepoznatim okolnostima umro 11.11.2004. godine.

Početkom 2005. godine održani su predsjednički izbori na kojima je pobijedio predsjednik Izvršnog vijeća PLO dr. Mahmud Abas Abu-Mazin.

Palestinski narod zadesila je i katastrofa izgradnje pregradnog zida kojeg je Izrael počeo graditi na zapadnoj obali rijeke Jordana i još uvijek nastavlja njegovu izgradnju. U suočavanju sa izraelskim povredama međunarodnog prava, Međunarodni sud u Hagu je, na osnovu zahtjeva Generalne skupštine OUN-a iz decembra 2003. godine, dana 09.07.2004. godine izdao mišljenje u kojem je potvrdio nelegitimnost izgradnje ovog zida i proglasio ga protivnim međunarodnom pravu, te zahtijevao od Izraela obustavljanje njegove izgradnje i plaćanje naknade za svakog oštećenog Palestinca. Pored toga, u ovom mišljenju, ukazano je da se ovaj zid može posmatrati kao aneksija unutar palestinskog teritorija ukoliko u potpunosti bude izgrađen.

Palestina je bila dio muslimanske države 14. stoljeća, u kojoj su muslimani mirno koegzistirali sa kršćanskim manjinama, osim za vrijeme krstaških ratova. Palestina je bila pod Britancima od 1914. do 1948. godine, i u tom periodu su Britanci otvorili vrata Jevrejima širom svijeta da migriraju u Palestinu. Odmah, nakon odlaska Britanaca iz Palestine, Jevreji su proglasili svoju državu na palestinskoj zemlji izuzev teritorije Zapadne obale i Gaze, koje su okupirane 1967. godine. Palestinci su tako pretrpjeli oduzimanje imovine, prisilnu migraciju bez prava na povratak i genocid. Godine 1949. Izrael je prouzrokovao progon i preseljenje oko 750.000 Palestinaca u pojas Gaze, Zapadnu obalu i arapske države Siriju, Liban i Jordan. Nakon izraelskog napada 05.06.1967.godine, oko 350.000 Palestinaca sa zapadne obale našlo je utočište u Jordanu, a iz pojasa Gaze u Egiptu.

2. REZOLUCIJE OUN I MEĐUNARODNI SAMITI O PALESTINSKOM PITANJU

Nakon što je Velika Britanija palestinsko pitanje prenijela u nadležnost OUN-a Generalna skupština OUN je 29.11.1947. godine donijela Rezoluciju broj 181/2 kojom je odlučila da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u maju 1948. godine i objavila plan o podjeli Palestine na dvije nezavisne države: Arapsku i Jevrejsku. Prema tom planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena ekonomskom unijom, a podjela je predviđala poseban status grada Jerusalema, kao područja pod direktnom jurisdikcijom OUN-a. Rezolucija je donesena uvjerljivom većinom glasova u Generalnoj skupštini, uz istovremenu podršku glasova SAD i SSSR-a. Velika Britanija je ostala suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske države. Palestinski Jevreji prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila. Generalna skuština OUN je 29.11.1977. godine donijela odluku da se 29.11. obilježava kao Svjetski dan solidarnosti sa palestinskim narodom.

Generalna skupština OUN je 11.12.1948. godine donijela Rezoluciju broj 194/III, koja je tretirala pitanje palestinskih izbjeglica i u kojoj je potvrđeno:

- priznanje da postoje veliki broj Palestinaca koje žive u izbjeglištvu i

- priznanje njihovog prava na povratak na svoja ognjišta.

Ove dvije rezolucije Generalne skuštine OUN-a imaju posebnu važnost za rješavanje zakonske regulative palestinske države i palestinskog naroda, a njihovo provođenje bio je važan uvjet za pristupanje Izraela u članstvo OUN-a.

Izraelska pobjeda u ratu 1967. godine, omogućila je Izraelu da odbaci sve pokušaje dogovora s arapskim susjedima. VSUN je 22.11.1967. godine donijelo Rezoluciju broj 242, u kojoj se traži da se Izrael povuče sa teritorija Zapadne obale i Gaze, ali se implicitno priznaje pravo svih država na postojanje, pa tako i Izraela. Ovom rezolucijom izražena je zabrinutost zbog situacije na Bliskom istoku i naglašena neprihvatljivost sticanja teritorija ratom, te potreba za pravednim i trajnim mirom. U ovoj rezoluciji uključena su dva načela:

- povlačenje izraelskih snaga sa okupiranih teritorija i

- prestanak svih potraživanja, te poštivanje i priznanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti svake države na tom teritoriju, kao i njihovo pravo da žive u sigurnim i priznatim granicama, slobodno bez prijetnje silom.

Dodatno se tražilo:

- garantovanje slobode plovidbe i

- uspostavljanje demilitarizovane zone.

Ukazano je na problem izbjegličkih naselja i istaknut je zahtjev da se za Bliski istok imenuje specijalni predstavnik OUN koji bi ovu Organizaciju izvještavao o stanju na Bliskom istoku.[5]

Vijeće sigurnosti UN se hitno sastalo 21.10.1973. godine i usvojilo Rezoluciju broj 338. Ovom rezolucijom se pozivaju sve strane da odmah prestanu sa borbama i vojnim aktivnostima, a najkasnije u roku 12 sati nakon usvajanja ove rezolucije, kao i vraćanje na pozicije prije okupacije. Zatim se pozivaju zainteresovane strane da odmah nakon prekida vatre provedu Rezoluciju broj 242 i otpočnu pregovore radi uspostave pravednog i trajnog mira.[6]

Vrijeme i analitičari su pokazali da se Rezolucija broj 242, ni nakon toliko godina, nikada nije primijenila. Ona je jedna od najviše citiranih, a najmanje poštivanih dokumenata u historiji diplomatije. Malo je tekstova koji su se tako temeljito analizirali. Diplomati i pravnici otada lome koplja oko smisla tog (u načelu obavezujućeg) dokumenta za čije neprovođenje svaka strana optužuje onu drugu.

Tekst rezolucije poziva „izraelske vojne snage da se povuku sa teritorija okupiranih tokom nedavnog sukoba“, takva je formulacija dovoljno neprecizna, pa ostavlja veliki prostor za razna tumačenja. Arapsko je stajalište da se Izrael mora povući sa svih područja okupiranih 1967. godine, dok SAD zagovaraju manje promjene granica. Ustvari, bilo je riječi o svojevrsnom međunarodnom konsenzusu, uključujući EU, SSSR i većinu nesvrstanih država. Ovaj konsenzus početno je zastupao političko rješenje duž približnih granica i različitim sredstvima pomoći osiguravao mir i spokoj, predviđao postupnu integraciju Izraela u regiji, dok bi, po svojoj suštini, on ostao zapadnoevropsko društvo. To je način na koji je temeljen međunarodni dokument (Rezolucija VSUN broj 242) i bio shvaćen širom svijeta, premda je njezin tekst ostao neodređen kako bi se postiglo njeno prihvaćanje. Postojao je suštinski dogovor. Službena pozicija SAD-a, naprimjer, bila je da će biti dopušteno samo „nesadržajno mijenjanje“ granica prije juna 1967. godine, ovaj konsenzus odbacivao je miroljubivo rješenje negirajući nacionalna prava palestinskih Arapa, spominjući ih isključivo u kontekstu izbjegličkog problema. To je bio razlog zbog kojeg je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) odbacila ovu rezoluciju. To odbijanje je možda taktička pogreška, ali je lahko razumjeti njegovu motivaciju. Teško da se moglo očekivati da bi Svjetska cionistička organizacija 1947. godine prihvatila rezoluciju o Palestini, koja spominje jevrejske interese samo u odredbama izbjegličke problematike.[7]

Nakon Rezolucije broj 242, prihvaćene su desetine drugih rezolucija, koje su kritikovale ponašanje Izraela, a on se na njih oglušivao. Ali, Rezolucija broj 242 je i danas bitno polazište za postizanje mira, jer sadrži načelo „zemlja za mir“, na kojem se temelje smjernice za postizanje mira.

Generalna skupština UN-a je na 29-oj sjednici održanoj 14.11.1974. godine donijela Rezoluciju broj 3210 kojom poziva PLO da učestvuje u dijalogu o palestinskom pitanju.

Generalna skupština UN-a je na sjednici održanoj 22.11.1974. godine donijela Rezoluciju broj 3236, kojom je potvrđeno pravo narodu Palestine da niko ne može raspolagati Palestinom osim njih samih. Pored toga, potvrđeno je: pravo palestinskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini - bez miješanja izvana, pravo palestinskog naroda na nacionalnu nezavisnost i vođstvo, te da se palestinski narod posmatra kao jedan od osnovnih faktora u otvarivanju pravednog i stabilnog mira na Bliskom istoku. Generalna skupština UN-a je na 30-oj sjednici održanoj 10.11.1975. godine je donijela Rezoluciju broj 3237 kojom poziva PLO da, u ulozi posmatrača, učestvuje na i svim pripremama, pregovorima i samitima koji se provode pod organizacijom UN-a i to kao ravnopravna član s drugima. njenim skupštinama i na svim međunarodnim samitima koji se održavaju u organizaciji UN-a.[8]

Intifada u jesen 1987. godine tokom koje se palestinski narod (djeca s kamenjem) borila protiv najmoćnije ratne mašinerije na Bliskom istoku, stvorila je stanje buđenja humanizma i povratak ljudskom smislu postojanja i priznanja prava palestinskom narodu na život, kao i ostalim narodima na zemlji. Ona je pojačala utjecaj stavova snaga koje žele mir u izraelskom društvu i koje su ostvarile jači politički utjecaj kako bi se za ovaj konflikt našlo rješenje. Na osnovu toga, od 30.10.-02.11.1991.godine održan je Madridski samit koji je prvi put vođen direktnim pregovorima između predstavnika arapskih država i Izraela. Predstavnici palestinskog naroda bili su u okviru jordanske delegacije.

Jedan od primjera pozitivnih reagovanja OUN-a u vezi proglašenja palestinske nezavisnosti je Rezolucija broj 177/43 od 15.12.1988. godine, kojom je potvrđena važnost stvaranja odgovarajućih uvjeta da bi palestinski narod mogao da formira svoju vlast na svojoj teritoriji.

Od 28.-30.01.1992. godine u Moskvi su vođeni pregovori o rješavanju palestinskog pitanja. S obzirom da palestinska delegacija nije učestvovala u pregovorima, između više predstavnika predložila je formiranje radne grupe za pitanje ljudskih prava i status Jerusalema.

Pregovori između Palestinaca i Izraelaca u Oslu 13.09.1993. godine, doveli su do sporazuma – Deklaracije načela. Cilj ovog sporazuma bio je da osnuje bazu za formiranje palestinske samouprave i pokretanje pregovora za konačno rješenje izraelsko-palestinskog konflikta. Nakon toga, radilo se na formiranju palestinske nacionalne vlasti koje se ostvarilo 1994. godine na sastanku u Kairu.

Sporazum Oslo-2 potpisan je 24.09.1995. godine, a 04.11.1995. godine izvršen je atentat na izraelskog premijera Ishaka Rabina, od strane jevrejskog ekstremnog desničara Jigala Amira, tokom skupa za mir na Trgu izraelskih kraljeva u Tel Avivu. Na osnovu sporazuma Oslo-2, 1996. godine počelo je formiranje političkih struktura na palestinskoj teritoriji, a Jaser Arafat je izabran za predsjednika palestinske nacionalne vlasti. Ovom prilikom je izabrano i Palestinsko zakonodavno vijeće.

Pitanja granica, statusa Jerusalema, izbjeglica, vode, naselja, sigurnosti, zarobljenika i zatvorenika, pokretana su često, a u ovome se naročito ističu inicijativa Arapske lige i plan Mape puta koncipiran u Rezoluciji Vijeća sigurnosti OUN broj 1515.

Nakon što je Izrael prethodno prekršio primirje i počeo sa intenzivnim vazdušnim napadima na Gazu, Vijeće sigurnosti UN-a je 09.01.2009. godine donijelo rezoluciju u kojoj poziva: na hitan i trajan prekid vatre između Hamasa i izraelskih snaga u pojasu Gaze; puno izraelsko povlačenje; nesmetanu dopremu humanitarne pomoći i jačanje međunarodnih napora protiv krijumčarenja oružja u Gazu. Ali, i pored toga, borbe u tom području su nastavljene. Ova rezolucija naglašava da palestinsko i izraelsko civilno stanovništvo treba biti zaštićeno; izražava duboku zabrinutost zbog pogoršanja humanitarne krize u Gazi, te osuđuje svako nasilje i neprijateljstvo usmjereno protiv civila i sva djela terorizma. No, Izrael je nastavio svoju kopnenu ofanzivu u Gazi, ignorišući i ovu rezoluciju UN-a.

Prema odredbama rezolucije Generalne skupštine UN-a GA 64/10, usvojene prije tri mjeseca, Izrael i palestinske vlasti imale su rok da do 05.02.2010.godine podnesu izvještaj o svojim istragama počinjenih ratnih zločina u toku ofanzive Izraela na Gazu.[9]

3. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Pravo palestinskog naroda na samoupravu, nacionalnu nezavisnost i legitimnu historijsku domovinu potvrđeno je rezolucijama OUN-a broj 181/II, 242, 338, 605, 607. i 608.

Palestinsko pitanje je globalno pitanje na kojem se ukrštaju različiti interesi i principi. To nije samo srednjoistočno ili arapsko pitanje. Nije to samo stvar više od milijarde muslimana, nego i kršćana i jevreja. Globalne sile, kao što su SAD, EU i druge, sukobljavaju se oko rješenja ovog problema koje bi moralo biti pravedno.[10]

Od 1947., 1948. i 1949. godine bila je unaprijed poznata jedna tačka dnevnog reda zasijedanja Generalne skupštine UN-a: Palestinsko pitanje, arapsko-izraelski sukob, agresivno ponašanje Izraela uključivo i povremene agresije. Količinski izraženo, glavni organi i komiteti OUN-a tim pitanjima su, do aprila 1965. godine, ispunili 985 svojih sjednica. Nije lahko izračunati koliko je svijet u svom organizacionom vrhu utrošio snage na ova pitanja oko kojih se, već pomalo, stvara mit nerješivosti.[11]

Predstavnica Human Rights Watch Caroll Bogert izjavila je: „Palestinci su žrtve sistematske diskriminacije na osnovu rasne pripadnosti, etničkog i nacionalnog porijekla, zbog čega su lišeni električne energije, škola i puteva, a jevrejski doseljenici, u njihovom susjedstvu, uživaju blagodati svih tih javnih usluga“. Ova organizacija za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u New Yorku pozvala je međunarodnu zajednicu da ne bude učesnikom izraelskog gaženja međunarodnih prava i zakona i da smanji pomoć Izraelu.[12]

Svjetski lideri, skoro na svim nivoima međunarodne zajednice, osudili su podizanje jevrejskih naselja na palestinskoj zemlji, proglašavajući tako izraelsku politiku nezakonitim aktom uzurpacije i sa aspekta međunarodnog prava nedopustivom. Uprkos međunarodnoj osudi, podizanje koncentracionih naselja na ostalim dijelovima palestinske zemlje, intenzivirano je u višestrukim razmjerama.[13]

Nažalost, međunarodno pozitivno pravo ne može se primjenjivati na Izrael. Za razliku od drugih nacija i naroda današnje međunarodne zajednice, jedino je Izrael izuzet pred zakonima koje je propisala i usvojila međunarodna zajednica.[14]

Koliko god zala počinili Izraelci, kršćanski cioni Amerike zdušno će ih podržavati, snabdijevati svim vrstama naoružanja, donirati milijarde USA $ i osiguravati legitimitet kroz institucije UN-a.[15]

Kada su UN 1947. godine izglasale rezoluciju o podjeli Palestine, grad Jerusalem nije ulazio u sastav nijednog od dva entiteta. Zapravo, Rezolucija broj 181/II od 29.11.1947. godine izuzela je regulisanje pitanja statusa Jerusalema, tj., „ne tretira podjelu organskog tkiva“ u skladu sa formulacijom teksta ove rezolucije, „nego će podjela organskog tkiva biti provedena pod okriljem međunarodnog suvereniteta.“ Ukratko rečeno, grad Jerusalem nije bio uslovljen nijednim od dva entiteta, ni židovskim i palestinskim. Tokom 39 godina (od 1947.-1986.) lideri međunarodne zajednice odbijali su bilo kakve revizije dok sve strane u konfliktu ne razriješe pitanje statusa Jerusalema – grada triju velikih svjetskih religija.[16]

Od samog početka izraelskog proizvodnog nuklearnog programa, Izrael je odbijao priključiti se ijednom međunarodnom sporazumu o zabrani širenja nuklearnog naoružanja kojim se nastojalo osigurati makar malo sigurnosti pred oružjem za masovno uništenje na svjetskom planu. Svojom politikom snabdijevanja Izreala svim vrstama oružja i opreme, SAD-e su bile duboko upletene u sve izraelske ratove protiv arapskog svijeta: 1948, 1956, 1967, 1973. i 1982. godine. Tokom izraelsko-arapskog rata 1973. godine, Izrael je, odmah na početku, zaprijetio upotrebom nuklearnog naoružanja. „Stvarni motiv izraelske prijetnje nuklearnim arsenalom imao je za cilj natjerati SAD da mu isporuče ogromne količine konvencionalnog naoružanja“, izjavio je profesor Noam Chomsky,** američki Židov, stručnjak za tehnologiju na Institutu u Masachusettsu. On je u u svojoj knjizi: „Kobno trojstvo: SAD, Izrael i Palestinci“, napisao: „Izraelsko tajno oružje protiv SAD, u posebnom smislu i protiv Zapada, općenito, sadržano je u činjenici da se Izrael može ponašati kao divljačka država, svirepa za svoje susjede, nenormalno sposobna da zapali sve naftne izvore, pa i da otpočne nuklearni rat“.[17]

SUMMARY

Since the beginning of 20th century Palestinian people raised in the fight against the unjust decision, such as Belford Declaration from 1917. year. This declaration, issued by Great Britain, was the approval for Jews from around the world that Palestine is their national government at the expense of Palestinians. Since then, the Palestinians are fighting against all the other decisions of the British colonial government, and through many upheavals, from the twenties of the 20th century until 15/05/1948, day of the event called catastrophe, Nakba, with modest means in conflict with then-British war machine, Zionist terrorist organization, and Israeli army, armed and financially supported by the United States and Europe.

In addition to that, all international forces were in favor of Israel. After Nakba, the Palestinian movement has moved into a new period from which it derived the beginning of modern rebellion, which, in the first combat action on 10th of January1965, against the Israeli occupying forces, began the Palestinian national liberation movement Fatah, whose leadership has been: Yasser Arafat, Mahmoud Abbas Abu Mazin, Khalil El Wezir, Salah Khalef, Hail Abdulhamid, Kemal Aduana, Jusof Abu El Najar, Farook Kadoomi and others. Most of them were killed in the fight for freedom and independence of a Palestinian state.

As for lethal U.S.A. military aid to Israel, the same, in early seventies has increased multiply. In the year of 1967 the amount of the aid money was $ 13 million, in1968 $ 76 million, and in 1971 the amount was $ 600 million. The amount of financial support to Israel is changing: after the Gulf War in 1991 the U.S.A. granted to Israel the additional two billion of dollars per year in federal grants and securities. Total grants given to Israel by U.S.A. reached the sum of 5 billion dollars per year or 13.7 million dollars a day. There are other forms of financial aid that Israel receives from Jewish aid organizations from the United States and private donors, a total of $ 1.5 billion. Also it is desastrous, the export of lethal weapons and military equipment to Israel by certain countries - EU members.

Key words: International Law, United Nations, Israel, Palestine, Resolution.

* Autor je doktor političkih nauka, vanredni profesor na Internacionalnom Univerzitetu Philip Noel-Baker u Sarajevu (predmeti Međunarodni odnosi i Međunarodna politika i sigurnost) i docent na pravnim fakultetima u Zenici (predmet Savremeni pravno-politički sistemi) i Kiseljaku (predmet Državno-pravni razvitak BiH).

[1] www.us-israel.org/jsource and www.usaid.gov.

[2] “Profiles of Islamic Countries”, izdanje Islamic propagation organization, Teheran, 1989.

[3] Grace Halsell, Prophecy and Politics – Millitant Evangelists on the Road to Nuclear War (Proročanstvo i politika – Militantni evagnelisti na putu nuklearnog rata), prijevod sa arapskog na bosanski jezik, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., 23-24.

[4] M. Gilbert, The Routledge atlas of the Arab-Israeli conflict, London (etc), Rotuledge, 2005., 102.

[5] www.israelipalestinianprocon.com, 24.07.2009.

[6] Study Guide to the ICJ Advisory Opinion on the israeli Wall Being Built in Palestine, www.geocites.com/savepalestienow/misdocuments/2003, 27.02.2009.

[7] Chomsky, Noam, Kobno trojstvo: SAD, Izrael i Palestinci, Zagreb: profil Internacional, 2004, 30-5.

[8] Embassy of the State off Palestina, Sarajevo, may 2008.

[9] „Preporod“, 15.02.2010., 46.

[10] www.arabji.com/palestine/govt.htm.

[11] Ante Kesić, Nesvrstani, Blistok Rolović-komentari, eseji, August Cesarec, Zagreb, 1973, 53.

[12] „Preporod“, 01.01.2011., 44.

[13] Grace Halsell, Prophecy and Politics – Millitant Evangelists on the Road to Nuclear War (Proročanstvo i politika – Militantni evagnelisti na putu nuklearnog rata), prijevod sa arapskog na bosanski jezik, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., 96.

[14] Isto, 98.

[15] Isto, 112.

[16] Isto, 233.

** U traganju za istinom o stradanju Palestine i njenog naroda, ovaj ugledni profesor odolijeva iskušenjima i ostaje čvrst i čestit predstavnik slobode misli i izražavanja (prim. Dž.N.).

[17] Grace Halsell, Prophecy and Politics – Millitant Evangelists on the Road to Nuclear War (Proročanstvo i politika – Militantni evagnelisti na putu nuklearnog rata), prijevod sa arapskog na bosanski jezik, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., 241-242.