TAHMIS ABDULLAHA SALAHUDDINA UŠŠAKIJA BOŠNJAKA NA JEDNU KASIDU OD HASSANA IBN SABITA

BERIN BAJRIĆ

BITI U DRUŠTVU VELIKĀNĀ I TAKO OBITAVATI U KRUGU SMISLA

Rezime

Predmet ovog rada jeste Tahmis Abdullaha Salahudina Uššakija Bošnjaka[1] na jednu kraću kasidu poznatog Poslanikovog, a.s., pjesnika, Hassana ibn Sabita.[2] Vrlo zanimljiv odnos uspostavljaju dva pjesnika udaljena čak jedanaest stoljeća (Hassan je živio u 7. stoljeću a Uššaki u 18.). Upravo zbog ovog velikog vremenskog raspona zanimljivo je posmatrati formalne i stilske osobenosti dvaju pjesnika ali i propitati njihovo razumijevanje Poslanika, a.s. Također ćemo govoriti i o samom odabiru poeme na koju se piše tahmis te koji su mogući razlozi zašto to pjesnik radi.

1. Prijevod i prepjev na bosanski jezik Uššakijevog tahmisa na Hassan ibn Sabitovu kasidu

Da te spozna, um to sigurno ne umije,

Samo svjestan Bož'je Zbilje dolazi do spoznaje,

A da te pohvali, Hassan, najbolji u tome je.

Ti si poput punog mjeseca, samo tvoje svjetlo jače je,

Lice ti je čisto poput rose, čak je i bistrije.

Tvoj govor, oaza života je našim srcima,

Tvoje riječi, obilna opskrba našim dušama,

Ljepota tvoja, sunce Istine što svijetli nam u očima.

O ukrasu svijeta ovoga, Željo svih želja,

Imal' iko da ljepoti lica tvoga odoljeti uspjeva?

Desnica ti od mora prepunog dragulja poznatija,

Žiće tvoje bisernim sjajem ponosito sija,

A u njemu šafran i mošus, njihov miris opija.

Dio tebe kamfor, drugi dio amber je,

Treći dio od bisera, a ostalo dragulj je.

Čitav kosmos tvoj je takmac, samo Allah uzvišen je,

Svojom čudi ti si uzoriti, ahlak tvoj najljepši je,

Od davnina nema nikog da u njemu učestvuje.

Otkako se Havva rodi iz kičme Ademove,

Tebi nema sličnog u vječnosti što skrivena je.

Tvoja prsa niša svjetla, pravi put nam obasjava,

Tvoje srce svjetiljka je, sve tmine sad razbija,

Tvoja bīt je svjetlost znakova, k Pravom putu je vodilja.

Sva tri svjetla silovita što sa neba sijaju,

U tajni čistog srca tvoga, svog blizanca imaju.

Tvoje svjetlo svih svjetlosti plamen je,

Dio tvoga ve'lkog bića što u tebi stanuje,

Pa kad skupiš svo to svjetlo, ti ga onda daruješ.

Dio tebe Sunce sjajno, drugi dio zvijezda je,

Treći dio mjesec puni, sjajan i okrugal je.

Jer on skup svih znakova lično je,

Kao kakvu imovinu, sve ih ima, posjeduje,

Srce mu je svod nebeski iznad kojeg ljudskost je.

Sva su znanja zvijezde srca a razum sunce je,

Dok spoznati Milostivog, to pun mjesec svjetal je.

Svjetlost od Allaha i njegovo svjetlo, sama srž to moja je,

Družeći se s njime, želim do Allaha da dospijem,

Uputa i vjera moja, nema sumnje, islam je.

Moj je vodič Bož'ja Knjiga a Ka'ba mi kibla je,

Moja vjera slavnija je i od drugih viša je.

Zbog velikih grijeha ne želim se žalostiti,

On milošću grijehe briše, i moje će brisati,

Miljenik mi Njegov dosta, zato neću propasti.

Zagovarač mi Poslanik, Allah grijehe potire,

Nema drugog gospodara, samo Allah velik je.

2. Formalne i stilske osobenosti Uššakijevog tahmisa na Hassan ibn Sabitovu kasidu

Pred nama je poema koja nastaje na veoma zanimljiv način, u formi tahmisa. Tahmis je pjesnička vrsta u kojoj se strofe sastoje od pet stihova, a nastaje tako što pjesnik uvodi u strofu dva stiha nekog pjesnika s kojim želi da poetički komunicira, a onda im dodaje tri svoja stiha. Za ovu formu je nužno da svi stihovi budu ispjevani u istome metru i istoj rimi. Duraković kaže kako je filotehnička poetika ovdje trijumfirala; igra formom uistinu je brilijantna i dovedena je do krajnjih granica tehnicizma.[3] U tahmisu metapjesma ima svoj zadati „kalup“ u protopjesmi; u njoj je već zadana tema i zadana joj je forma. Cilj ovakve pjesme je uglavnom da pokaže kako uvažava i poznaje tradiciju i njenu poetiku na jednoj strani, a na drugoj strani ima zadatak da se nadmeće sa autoritetom tradicije koju, zapravo, usavršava.[4] Poema koju analiziramo je kratka, čak i sa stihovima koje Uššaki dodaje na već postojeće Hassanove stihove. Ova dva pjesnika pripadaju različitim i veoma udaljenim epohama i vrlo je zanimljivo posmatrati njihove stilske postupke. Ova kratka poema, baš kao i druge poeme spjevane u formi tahmisa, pruža nam mogućnost da osjetimo kako dva pjesnika komuniciraju. Već na samom početku uočavamo razlike u stilu između Uššakija i Hassana ibn Sabita i primjećujemo uticaje na potonjeg pjesnika kakvi nisu postojali za vrijeme Hassana ibn Sabita.[5]

Da te spozna, um to sigurno ne umije,

Samo svjestan Bož'je Zbilje dolazi do spoznaje,

A da te pohvali, Hassan, najbolji u tome je.

Ti si poput punog mjeseca, samo tvoje svjetlo jače je,

Lice ti je čisto poput rose, čak je i bistrije.

Hassan ibn Sabit svoju poemu otpočinje poređenjem karakterističnim i dominantnim u staroj arapskoj poeziji.[6] On Poslanika, a.s., poredi sa mjesecom, naglašavajući kako je Poslanikova, a.s., svjetlost ipak jača, a lice čak bistrije od rose. Treba napomenuti da je motiv svjetlosti Poslanika, a.s., u ovaj žanr poezije prvi uveo upravo Hassan ibn Sabit. Jasno je, dakle, kako je Hassan u ovom stihu koncentrisan na vanjski lik Poslanika, a.s. (na to ukazuju poređenja čistoće lica sa rosom i ljepote sa mjesecom). Moglo bi se u aluziji razumjeti da Hassan postepeno zalazi i u područje imaginarnog, jer govori o svjetlu Poslanika, a.s., koje nije vidljivo golim okom. Ovo nikako ne znači da se radi o mistifikaciji Poslanika, a.s., kod Hassana. Poezija Hassanovog doba nije trpjela nikakve filozofske niti mističke uticaje. Na nju je mogao uticati jedino Kur'an sa svojom vizijom Poslanika, a.s., ali i svijeta općenito. U kontekstu Hassanove pjesme, ovaj motiv ukazuje na duhovne vrline Poslanika, a.s., a ne upućuje na neki metafizički ili mistički obzor Poslanika, a.s. Ipak, ovaj motiv je vrlo važan jer će ga pjesnici u potonje vrijeme razrađivati i varirati do neslućenih razina.

S druge strane, kod Uššakija prepoznajemo jedan zaista majstorski poetski postupak. Naime, Uššaki odlazi mnogo dalje od Hassana kada kaže za Poslanika, a.s.: Da te spozna, um to sigurno ne umije / Samo svjestan Bož'je Zbilje dolazi do spoznaje, i time na samom početku najavljuje kakvo će biti njegovo razumijevanje Poslanika, a.s.. Uššaki Poslanika, a.s., uzdiže mnogo iznad običnog čovjeka, jer smatra da Poslanikovu bit nije lahko spoznati. Spoznaju ga samo oni koji imaju istančan i Bogom dat osjećaj za Zbilju – Hakiku. Uššakijevo majstorstvo prepoznajemo tek ako stihove čitamo na arapskom jeziku. Uššaki naglašava da Poslanika, a.s., razumjeti može samo onaj koji je došao do granica Božije Zbilje (من في حد ذاته), aludirajući, vjerovatno, na granice spoznaje Boga do kojih jedan čovjek može doći. U isto vrijeme dio stiha se može razumjeti i na drugi način. U izvorniku nije precizirano o čijem se biću radi, jer se imenica zāt spominje sa ličnom zamjenicom za treće lice hū (hī u genitivu). Tako bi prijevod mogao glasiti i ovako: Samo onaj koji je došao do krajnjih spoznaja sebe upravo taj dolazi do spoznaje. I sada je ovo zanimljivo iz više razloga. Da se kojim slučajem radi o pjesniku profane ljubavne lirike, rekli bismo da je u pitanju igra značenjem, gdje pjesnik namjerno navodi dvosmislene stihove. U ovom slučaju radi se o svjesnom postupku kojim Uššaki na veoma kratkom prostoru od svega jednog stiha sažima jednu vrlo bitnu sufijsku ideju i daje nam dva podudarna značenja. Radi se o poznatoj predaji za koju sufije tvrde da je izrekao Poslanik, a.s., a koja je u samim temeljima sufijske epistemologije. Predaja glasi: Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara (من عرف نفسه فقد عرف ربه). Iz navedene predaje se da razumjeti kako postoji podudarnost između ljudskog bića i svih nivoa univerzalnog postojanja, svih stupnjeva Kosmosa shvaćenog u tradicionalnom smislu, čak i Božanske Realnosti izvan Kosmosa. Zato, u potpunosti spoznati sebe znači spoznati Boga. Štaviše, spoznati sebe u potpunosti, također znači i dobiti pristup svim nivoima Realnosti Samoobznanjene od Boga. Ovu će doktrinu sufije naročito elaborirati kada budu razmatrali fenomen Savršenog Čovjeka, jer upravo on u sebi uključuje mikrokosmos-makrokosmos korespondenciju u suštinskom smislu.[7] Uššaki nam praktično poručuje da možemo stih čitati i na jedan i na drugi način jer je, bar prema ovom sufijskom nauku iskazanom u navedenoj predaji, spoznaja vlastite bīti podudarna sa spoznajom Gospodara. Ovaj postupak nije slučajan. Pjesnik-sufija poput Uššakija je itekako svjestan ove ideje i s lahkoćom je inkorporira u svoj stih.

Ovim Uššaki također poručuje da komunicira sa idejama o Poslaniku, a.s., koje su se razvile u tesavvufu, naročito idejama Ibn ‘Arabija, odnosno njegovom idejom o muhammedanskoj zbilji.[8] Naročito je pohvalnica Poslaniku, a.s., u kasnije vrijeme bila izložena uticaju Ibn ‘Arabijeve doktrine o muhammedanskoj zbilji. Ova doktrina govori o muhammedanskoj preegzistentnoj svjetlosti i o Muhammedu kao o preegzistentnom biću koje je prethodilo stvaranju svih stvorenja i svjetova.[9] Naime, sufije smatraju da je Bog stvorio svijet od primordijalne svjetlosti koju posjeduje upravo Muhammed, a.s. Upravo zbog toga mnogi i ne mogu razumjeti u potpunosti fenomen Poslanika, a.s., i to Uššaki želi naglasiti u svojim stihovima.

Nedugo zatim dolazimo do jednog Uššakijevog stilskog postupka koji možemo smatrati maestralnim. Radi se, ustvari, o nekoj vrsti antiteze. Naime, Uššaki na kraju svoja prva tri stiha, iako je pokazao kako komunicira sa filozofijama i teorijama koje su se pojavile kasnije i njima obogaćuje svoj izraz, ipak Hassanu daje prednost jer kaže: A da te pohvali, Hassan, najbolji u tome je. Iako je sasvim svjestan da može sastaviti bolju pjesmu od Hassana, jer je u prednosti u odnosu na njega po mnogo čemu, on smatra da je Hassan taj koji najbolje može pohvaliti Poslanika, a.s.. Uššaki se, u ovom slučaju veže za sve ono što je Hassan učinio za Poslanika, a.s., i islam, vrednujući to mnogo više nego vlastitu učenost i erudiciju. Ovdje se, u prvom redu radi o ta‘zimu i edebu, poznatom sufijskom načinu odgoja i poštovanja velikana. Zato Uššaki sebe nikada neće smatrati većim od Hassana niti je to intencija poeme. Uššaki želi pokazati svoju učenost i umješnost skladanja stihova što je i sasvim logično, ali to nije u prvom planu. U prvom planu je da se pjesmom donese blagoslov Poslaniku, a.s., i time se približi Bogu. Ko bi drugi to bolje mogao uraditi od prvih generacija muslimana koje su stajale bok uz Poslanika, a.s., slušali njegove riječi, bili bitke zajedno sa njim i s njim slavili pobjedu na kraju. Svi potonji pjesnici pohvalnice Poslaniku, a.s., su svjesni ovoga pa tako i Uššaki. Logičan zaključak je i to da Uššaki smatra kako upravo Hassan spada u one koji su došli do granica spoznaje, prvenstveno vlastitog, a onda i Božanskog Bića, pa su u mogućnosti da opišu i razumiju Poslanika, a.s.. Kako Uššaki ne naglašava vlastiti stepen spoznaje, dolazimo do zaključka da on smatra da je tek na putu ka transcendentnim visinama koje je Hassan davno dostigao.

U sljedećih par stihova Uššaki se djelimično približava Hassanu i pomalu mu i nalikuje. Ovo je sasvim logično, jer su figure ponavljanja, odnosno lirski paralelizmi jedne od dominantnih stilskih figura u tahmisu, baš kao i u sličnim pjesničkim formama kakva je, naprimjer, nazira – pjesma paralela.

Tvoj govor, oaza života je našim srcima,

Tvoje riječi, obilna opskrba našim dušama,

Ljepota tvoja, sunce Istine što svijetli nam u očima.

O ukrasu svijeta ovoga, Željo svih želja,

Imal' iko da ljepoti lica tvoga odoljeti uspjeva?

U ovom slučaju se radi o blagom variranju Hassanovog sadržaja. Uššaki, kao i Hassan, također govori, o Poslanikovoj, a.s., vanjskoj ljepoti. U ovim stihovima Uššaki poredi Poslanikov, a.s., govor sa oazom a njegove riječi sa obilnom opskrbom. Ovih nekoliko pjesničkih slika, naročito slika oaze u pustinji, su veoma efektne. Recipijent u svom umu po inerciji vizualizira sliku oaze sa palmama i zelenim biljem u čijem središtu je bistro plava voda čije se kapljice presijavaju na suncu i šalju odbljeske daleko u nebo (ne treba napominjati koliko jedna oaza znači stanovniku pustinje). Nakon ove slike postaje jasno koliko su važne Poslanikove, a.s., riječi. I kod Hassana je pjesnička slika lijepa (Poslanik je ukras svijeta) ali nije efektna kao kod Uššakija.

Ipak u trećem stihu Uššaki će pokazati kako baš i ne može dugo ostati vezan za materijalni svijet, pa će Poslanikovu ljepotu uporediti sa Svjetlom Istine a to je Božije Svjetlo ponad kojeg ljepšeg svjetla nema. Radi se o metafori koja nije karakteristična za staru arapsku poeziju. Uššaki svjesno uvodi metaforu u svoj poetski tekst. Njemu je potrebno sredstvo kojim će svijet transcendentnog predstaviti u pojavnom, a ima li boljeg sredstva za prenošenje transcendentne stvarnosti u pojavnu od metafore? Samo je metafora, kako primjećuje Duraković, dorasla čudesnosti i nadnaravnostima svih svjetova, i jedino ona u ovome svijetu čini čuda.[10]

Hassan, s druge strane, u bujici lijepih osjećanja se pita: Imal' iko da ljepoti lica tvoga odoljeti uspijeva? Na ovom primjeru uočavamo sjajnu komunikaciju i slaganje dvaju pjesnika koji se nisu nikada ni vidjeli ni čuli. Izdvojimo li Hassanov stih iz poeme, možemo razumjeti kako se ponovo radi o Poslanikovoj, a.s., vanjskoj ljepoti za koju se Hassan pita da li joj se može odoljeti. Međutim, u kombinaciji sa Uššakijevim stihom, Hassanov stih dobija šire i dublje značenje. U ovom slučaju se Hassanov stih može smatrati nastavkom Uššakijeve rečenice. Čitava rečenica bi sada mogla ovako izgledati: Ljepota tvoja je sunce Istine što svijetli nam u očima, pa imal' iko da ljepoti lica tvoga odoljeti uspijeva? Uššaki je i Hassanovim stihovima dao metafizičko i mističko značenje, jer ako je Poslanikova ljepota odblijesak Božije Svjetlosti, onda je sasvim osnovano Hassanovo pitanje da li se toj ljepoti može odoljeti. Naravno da se i u jednom i u drugom slučaju radi o stilskoj figuri retoričkog pitanja na koje se zna odgovor. Evo jedne strofe u kojoj se vidi kako Uššaki majstorski varira Hassanov sadržaj ali, u isto vrijeme, svoje stihove obremenjuje novim značenjima i u njih uvodi novi kontekst, nimalo ne odstupajući od sadržaja.

Čitav kosmos tvoj je takmac, samo Allah uzvišen je,

Svojom čudi ti si uzoriti, ahlak tvoj najljepši je,

Od davnina nema nikog da u njemu učestvuje.

Otkako se Havva rodi iz kičme Ademove,

Tebi nema sličnog u vječnosti što skrivena je.

I jedan i drugi pjesnik veličaju Poslanika, a.s., naglašavajući da se u vremenu nije pojavio čovjek poput njega. Recimo da Hassan ostaje na horizontalnoj ravni, jer je vezan za zemaljski protok vremena zbog čega spominje prvog čovjeka Adema, a.s., i njegovu ženu Havvu. Budući da se u ovom smislu nema šta dodati, jer prije Adema, a.s., nije bilo ljudi na Zemlji, Uššaki proširuje Hassanovu pjesničku sliku, dodajući joj kosmičku dimenziju, odnosno naglašavajući kako Poslanik, a.s., nije samo najsavršenije biće na Zemlji već i u čitavom kosmosu. Uššaki ovoj lijepoj slici dodaje vertikalnu ravan i tako ovu sliku uljepšava i upotpunjuje. Pravo poetsko majstorstvo se osjeti i u slijedećih nekoliko strofa.

Tvoja prsa niša svjetla, pravi put nam obasjava,

Tvoje srce svjetiljka je, sve tmine sad razbija,

Tvoja bīt je svjetlost znakova, k Pravom putu je vodilja.

Sva tri svjetla silovita što sa neba sijaju,

U tajni čistog srca tvoga, svog blizanca imaju.

Tvoje svjetlo svih svjetlosti plamen je,

Dio tvoga ve'lkog bića što u tebi stanuje,

Pa kad skupiš svo to svjetlo, ti ga onda daruješ.

Dio tebe Sunce sjajno, drugi dio zvijezda je,

Treći dio mjesec puni, sjajan i okrugal je.

Jer on skup svih znakova lično je,

Kao kakvu imovinu, sve ih ima, posjeduje,

Srce mu je svod nebeski iznad kojeg ljudskost je.

Sva su znanja zvijezde srca a razum Sunce je,

Dok spoznati Milostivog, to pun mjesec svjetal je.

Više je nego jasno da se radi o razradi motiva Poslanikove, a.s., svjetlosti koji smo već spominjali. Zanimljivo je da se na jednom mjestu susreću prvi pjesnik koji je „uveo“ ovaj motiv, i pjesnik iz 18. stoljeća, vremena u kojem je ovaj motiv bio razrađen do neslućenih razina. Hassan ibn Sabit poredi Poslanika, a.s., sa nebeskim svjetlima, tačnije sa svjetlošću sunca, mjeseca i zvijezda i dalje od toga ne ide. On se zadržava na poredbi Poslanika, a.s., sa nečim što je vidljivo, blisko čovjekovim očima i razumu, te onim što pripada ovom svijetu. Sličan je slučaj i sa ostalim pjesnicima iz Hassanovog perioda. Hassanove pjesničke slike su veoma lijepe. Čak i danas, više od hiljadu i četristo godina poslije, u umu recipijenta one vrlo efektno djeluju. Poslanik, a.s., je u njima vizualiziran na sliku nebeskih svjetlosti koje čovjek gleda svaki dan i koje predstavljaju, svaka ponaosob, posebne blagodati za čovjekov život. Ne treba trošiti riječi na to koliko sunce, mjesec i zvijezde znače za ljudsku egzistenciju i koliko je važno i lijepo njihovo svjetlo.

Uššaki će nam, s druge strane, na malom prostoru od svega nekoliko stihova sažeti sufijsku doktrinu o muhammedanskoj svjetlosti i to je zaista majstorski potez. Ovdje se razaznaje očit uticaj Ibn ‘Arabijevog filozofsko-teološkog učenja o Logosu. Ovo učenje predstavlja sržnu dimenziju Ibn ‘Arabijevog ukupnog opusa po kojem se najizravnije prepoznaje sva raskoš unutarnje fizionomije njegove misli. Ovo učenje je zapravo strogo usredotočeno na, kako to i sam Ibn ‘Arabi oslovljava, Muhammedov Logos ili muhammedanski Logos, za kojeg ovaj filozof i mistik smatra da predstavlja univerzalni Teatar unutar kojega se očituju i ozbiljuju sve dimenzije božanskoga Duha. Na taj način se muhammedanski Logos objavljuje kao Punina svih riječi (Ğawāmi‘ al-Kalim) i kao Univerzalna Primateljka (al-Qābil al-Kulliyy) u kojoj su smirena sva temeljna metafizička i metapovijesno-povijesna i metakozmičko-kozmička načela Bitka.[11] Muhammedanski logos se pod svojim metafizičkim obzirom kod Ibn ‘Arabija pojavljuje pod dva pojma i to pojmom Zbilje zbilja (Haqīqa al-haqā’iq) i pojmom Umskog Načela kozmosa (al-‘Aql al-’Awwal).[12]

Uššaki u svojoj poemi ovu ideju razvija govoreći o Poslanikovoj, a.s., preegzistentnoj svjetlosti, vrlo vješto ili čak maestralno nijansirajući ovaj motiv. Inače, i u Ibn ‘Arabijevom učenju o muhammedanskom Logosu, veoma značajan pojam koji se često javlja je upravo pojam muhammedanskog Svjetla.[13] Evo kako Ibn ‘Arabi definiše ovaj fenomen: „Bog je stvorio Muhammedovu Svjetlost od Svoje Svjetlosti. Ta Svjetlost je boravila pred Bogom stotinu hiljada godina. Bog je prema njoj upućivao Svoj pogled sedamdeset hiljada puta u toku dana i noći pridodajući joj, pri svakom pogledu, novu svjetlost. Potom je od nje stvorio stvorenja.“[14]

Zanimljivo je da Uššaki, uz spomenute tri Hassanove svjetlosti (sunce, mjesec i zvijezde) spominje također tri vrste svjetla i to (niša svjetla) مشكاة السراج , قنديل الدجاج (svjetiljka), i مصباح (svjetlost znakova) العوالم. Neki od ovih pojmova, tačnije, مشكاة i مصباح, su kur'anski pojmovi koji se spominju u poznatom ajetu svjetlosti, 35. ajetu sure al-Nūr:

Allah je svjetlost Nebesa i Zemlje; kao primjer Njegove svjetlosti jest udubina u kojoj se svjetiljka nalazi, svjetiljka je u staklenci, a staklenka – nalikuje blistavoj zvijezdi koja se od blagoslovljenog – ni istočnog ni zapadnog – maslinovog drvceta pali, čije ulje gotovo da sija premda ga vatra ne dohvati; to je jedna Svjetlost iznad svake svjetlosti; koga hoće Allah vodi ka Svojoj Svjetlosti, i primjere ljudima Allah navodi, a Allah je Sveznajući.[15]

Maločas navedeni pojmovi su vremenom postali jedni od najvažnijih sufijskih termina. Na ovom primjeru se u isto vrijeme prepoznaje vještina i majstorstvo pjesnika, ali i duboka utkanost Kur'ana u pjesnikovo biće. Uššaki bez mnogo prepričavanja uspijeva, samo upućenom recipijentu naravno, obrazložiti fenomen i karakter Poslanikove, a.s., svjetlosti i to kako se ona recipira u sufizmu. Naime, karakterističnim kur'anskim leksemama misbāh i miškāt, Uššaki recipijenta upućuje na spomenuti kur'anski ajet o svjetlosti. Ovaj Uššakijev postupak je vrlo znakovit. Naime, lekseme predstavljaju kodove za dešifriranje ovog fenomena. Upravo zato se i Uššakijeva poema, baš kao i mistički tekstovi (poeme) bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima, može izvana proučavati kao „semiotička mapa” na kojoj se termini (simboli) prepoznaju kao manje ili više poznata mjesta (manje ili više naglašene jake pozicije teksta), dok se na dubinskoj razini sa tih istih „pozicija mape mističkog djela” terminološki prodire u neslućene dubine višestoljetne mističke tradicije.[16] U našem slučaju se ide još dalje, principom te'vila (vraćanja onome što je prvotno) dolazi se do Kur'ana, samog izvora i utoka cijele islamske, pa tako i one mističke, sufijske tradicije.

3. Povezati se sa velikanom i tako biti u krugu Smisla

Kao što smo vidjeli pjesnička forma tahmisa nudi vrlo zanimljive mogućnosti interpretiranja. Naime, radi se o prvoklasnom dijalogu između dvojice pjesnika, u našem slučaju pjesnika koji su vremenski jako udaljeni. Između ova dva pjesnika je period od čitavih jedanaest stoljeća i već ova činjenica privlači pažnju recipijenta. Zašto komuniciraju dva pjesnika toliko vremenski udaljena? Zašto je Uššakiju bitno da sklada svoju poemu tek u kontaktu sa tuđom, u ovom slučaju Hassanovom? Zašto je Uššaki odabrao manju i skoro nepoznatu (!) Hassanovu kasidu da na nju napiše tahmis? Razloga je mnogo, a neke ćemo navesti i obrazložiti u slijedećih nekoliko redaka.

Glavna autorska strategija Uššakija prilikom organiziranja svoje poeme jeste manifestno pozivanje na prototekst, koje ima karakter formulirane poetike i koje podrazumijeva eksplicitnu prisutnost prototeksta. Uššaki već postojeću temu pokušava sagledati vlastitim očima spoznaje a prikazati postojećim leksičkim inventarom poetske tradicije svoga vremena. Novi raspored riječi, novi obrati, drukčiji način dovođenja pojmova u međusobnu vezu i prelamanje novih i postojećih ideja i vizija daju tekstu novi literarni život. Svi spomenuti elementi dobivaju novu (simboličko-mističku) funkciju, što tekstu daje posebnu vrstu unutarnje živosti važne za višeznačnost stiha.[17] U kontekstu teorije intertekstualnosti, ovaj Uššakijev postupak podrazumijeva intertekstualnu ekvivalenciju (eksplicitni citat) jer se radi o direktnom interlingualnom citiranju tuđeg teksta. Tako, al-Busirijevi stihovi inkorporirani u Uššakijevu poemu čine eksplicitni intekst koji se podudara sa Uššakijevim. Prototekst Uššakijeve poeme je Hassan ibn Sabitova kasida, dok se podtekstom može smatrati cijela orijentalno-islamska književnost i kultura shvaćena kao velika intertekstualna zajednica. Momenat izbora nekog teksta u svojstvu prototeksta (teksta koji će se prevesti, s kojim će se polemizirati ili koji će se predstaviti kao tekst uzor), kako navodi Moranjak-Bamburać, je aksiologijski momenat, odnosno momenat vrednovanja.[18] Ipak, Uššaki piše tahmis na jednu prilično nepoznatu i kratku Hassanovu pjesmu, što znači da se ovim postupkom ne želi nužno pozvati na kvalitet same pjesme. Uššakijeve intencije su mnogo dublje. Uššaki ne smatra kako je upravo ova poema poetsko remek-djelo. Da je to htio pisao bi vjerovatno tahmis na Hasanovu Hemziju koja je daleko bolja i mnogo duža od ove male poeme.

Sami karakter ove poeme, te sufijski svjetonazor pjesnika kakav je Uššaki, ne dopušta nikakvo, pa čak ni u aluziji, unižavanje drugoga ili isticanje vlastitog ega. Zato u kontekstu ove poeme ne možemo govoriti o takmičenju u pravom smislu riječi gdje postoji pobjednik i pobijeđeni. Uššaki, doista, nastoji maksimalno pokazati koliko je upućen u tradiciju i koliko vlada tehnikom poetskog stvaranja. Između ova dva autora je veoma dug period i tu je Uššaki u prednosti, jer ima priliku upoznati se sa znanjima i dostignućima koja se javljaju poslije, i potom ih vješto utkati u svoju poemu. Zbog toga Uššaki, sasvim logično, i nadvisuje Hassana, ali nikada snažno naglašavajući svoju vještinu i upućenost. Uššakiju je u ovom slučaju mnogo važnije povezati se sa autoritetom kakav je bio Hassan ibn Sabit i sa epohom u kojoj je živio. On u sjećanje priziva „zlatno doba“ u kojem je živio Poslanik, a.s. Time se preko Hassanove poeme Uššaki snažno povezuje i sa Poslanikom, a.s., i to mu je najbitnije. Ovo znači da Uššaki ne uvlači tuđi tekst u vlastiti kako bi vlastitu originalnost i inovativnost iskazao naglašavajući otklon od uspostavljenih tradicionalnih konvencija. Naprotiv, njegov cilj je da uspostavi vezu sa Hassanovom poemom, a preko nje i sa Hassanom samim, podvrgavajući se istim pravilima za izgradnju djela, odnosno respektirajući iste poetičke zasade tradicije i naposljetku, a to je i najvažnije, težeći istom Idealu. Ova poema, baš kao i mnoge druge mističko-religijske poeme, nije skladana samo radi umjetnosti. Intencije pjesnika mističke poezije i poezije u pohvalu Poslaniku, a.s., nisu bile samo da zadovolje formalna i estetska pravila koje je tradicija autoritativno nametnula i tako zadive širi auditorij, već da iskažu svoja unutarnja stanja i svojim pjesmama se približe Bogu i zasluže oprost.

U ovom slučaju, pjesnik iskazuje svoju ljubav prema Poslaniku, a.s., i smatra kako je veoma bitno, na tom putu ljubavi, biti povezan sa prvim Poslanikovim, a.s., pjesnikom, Hassanom ibn Sabitom. I gle sada paradoksa! Hassanova poema koja je kratka i ne obiluje nekim posebnim pjesničkim ukrasima, daje važnost Uššakijevim stihovima iako bi se moglo zaključiti da je Uššaki vještiji pjesnik od Hassana. Vještina ovdje nije u prvom planu. Suština, ustvari, izbija u prvi plan, a suština je da je Hassan prvi Poslanikov, a.s., pjesnik koji se žrtvovao na putu odbrane Poslanika, a.s., i islama. Ovo niko ne može promijeniti niti poreći. Tu se Uššaki nikada neće moći mjeriti sa Hassanom i on to veoma dobro zna. Uššaki, rekli bismo, preko ove poeme se nastoji „uživiti“ u Hassanovu ulogu Poslanikovog, a.s., pjesnika. Upravo zato njemu je i bitno da bude u vezi sa Hassanom, a nije mu bitno radi li se o poznatoj ili nepoznatoj, kratkoj ili dugoj Hassanovoj poemi.

Baš kao i u sufizmu, i u svijetu poeme koju piše jedan sufijski pjesnik (Uššaki), a u našoj poemi je to više nego očigledno, pjesnika treba shvatiti kao salika – duhovnog putnika koji stremi višim metafizičkim stepenima i dubljim transcendentnim iskustvima. Evo kako to Uššaki eksplicite naglašava u svojim stihovima:

Svjetlost od Allaha i njegovo svjetlo, sama srž to moja je,

Družeći se s njime, želim do Allaha da dospijem,

Uputa i vjera moja, nema sumnje, islam je.

Moj je vodič Bož'ja Knjiga a Ka'ba mi kibla je,

Moja vjera slavnija je i od drugih viša je.

U suštini, i ova kratka poema, baš kao i mnoge druge koje pripadaju ovom žanru, predstavlja svojevrstan blagoslov Poslaniku, a.s., kojim pjesnik želi da okaje svoje grijehe i uzdigne se u više sfere služenja Bogu. Naposlijetku to pjesnici i eksplicite kažu u slijedećim stihovima koji stoje na kraju poeme:

Zbog velikih grijeha ne želim se žalostiti,

On milošću grijehe briše, i moje će brisati,

Miljenik mi Njegov dosta, zato neću propasti.

Zagovarač mi Poslanik, Allah grijehe potire,

Nema drugog gospodara, samo Allah velik je.

Tako je i ova poema, kao mnoštvo drugih pohvalnica Poslaniku, a.s., odgovor na preporuku iz poznatog ajeta u kojem se pozivaju vjernici da stalno blagosiljaju Poslanika, a.s.: Vjerovjesnika blagosiljaju Allah i meleki Njegovi; o vi koji vjerujete, blagosiljajte ga i vi i upućujte mu pozdrav srdačni![19]

LITERATURA

Akkuş, Mehmet, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.

Duraković, Esad, Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007.

Hafizović, Rešid, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Bemust, Zenica, 1995.

Kadrić, Adnan, „O onomasiološko-mističkoj konceptualizaciji poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima“, Prilozi za orijentalnu filologiju 59/2009., Orijentalni institut u Sarajevu, 2010.

Kılıç, Mahmud Erol, „Hie Ibn al-'Arabi of The Ottomans, Abdullah Salahuddin al-'Ushshaqi (1705-1782.): Life, Works and Thoughts of an Ottoman Akbari“,. Journal of the Muhyiddin Ibn 'Arabi Society, Oxford, 1999., XXXI tom.

Kılıç, Mahmud Erol, „Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova“, u: Isa-begova tekija u Sarajevu, Udruženje „Obnova Isa-begove tekije“, Sarajevo, 2006.

Makkī, Mahmūd ‘Ālī, al-Madā’ih al-nabawiyya, Lunğmān, al-Qāhira, 1999.

Moranjak-Bamburać, Nirman, Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003.

Mukaržovski, Jan, Ogledi iz estetike i poetike, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, Beograd, 1998.

Oraić, Dubravka, „Citatnost – eksplicitna intertekstualnost“, u: Intertekstualnost i intermedijalnost, zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1988., uredili Zvonko Maković i drugi.

Schimmel, Annemarie, As Trough a Veil. Mystical Poetry of Islam, Columbia University Press, New York, 1982.

[1] Među mnogim pjesnicima, piscima i sufijama porijeklom iz Bosne koji su djelovali u Osmanskome carstvu bio je i sufijski šejh iz XVIII stoljeća, autor i pjesnik koji je skladao na tri jezika, arapskom, turskom i perzijskom, komentator dva velikana islamskog misticizma – Ibn ‘Arabija i Mevlane Dželaluddina Rumija, Abdullah Salahuddin Uššaki Bošnjak. Pod imenom Salahi (Salāhī) bio je poznat u poetskim krugovima. Na naslovu Uššakijeve Pendname njegovo ime je napisano kao Abdullah Salahuddin al-Uššaki al-Busnawi. Ovo ukazuje na to da je porijeklom Bošnjak. Nakon završetka visokog školovanja, vrlo brzo je našao posao u državnoj službi. Kasnije postaje vrhovni sekretar ministra vanjskih poslova Hekimoğlu Ali-paše s kojim je putovao diljem Osmanskog carstva, od Bosne do Egipta. Kada je 1735. godine Hekimoğlu Ali-paša imenovan guvernerom Bosne, Uššaki se s njim vraća u svoju domovinu. Bio je i šejh sufijskog reda uššakija. Ovu misiju je obavljao sve do svoje smrti 1782. godine kada je imao 80 godina. Uššaki je iza sebe ostavio 200, što kraćih što dužih, djela napisanih na sva tri orijentalna jezika. Budući da je mnogo pisao o tesavvufu, nazvali su ga Elif Efendi i Osmanski Ibn ‘Arabi. Općenito o Uššakijevom životu i djelu pogledati: Mehmet Akkuş, Abdullah Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998., i: Mahmud Erol Kılıç, „Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova“, u: Isa-begova tekija u Sarajevu, Udruženje „Obnova Isa-begove tekije“, Sarajevo, 2006., str. 334-335.

[2] Ibn Rašīq bilježi da je Poslanik, a.s., za najpoznatije muslimanske pjesnike poput Hassana ibn Sabita (Hassān ibn Tābit), koji je slavu stekao još u predislamskom periodu, Abdullaha ibn Rawahu (‘Abd ’Allāh ibn Rawāha) i Ka‘b ibn Malika (Ka‘b ibn Mālik) rekao: „Uistinu ova grupa nanosi više štete stanovnicima Mekke nego tuce strela.“ U literaturi je ostala posebno zapažena Poslanikova dova koju je uputio za Hassana u kojoj moli Allaha, dž.š., da ga potpomogne Džibrilom. Iako je i prije Hassana ibn Sabita bilo pjesnika koji su pjevali u slavu i hvalu Poslanika, a.s., ipak se Hassan ibn Sabit smatra prvim Poslanikovim, a.s., pjesnikom. Vidi: Mahmūd ‘Ālī Makkī, Al-Madā’ih al-nabawiyya, Lunğmān, al-Qāhira, 1999. str. 11.-26.

[3] Esad Duraković, Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007. str. 311.

[4] Ibid., str. 311.

[5] U ovom radu se nećemo baviti razlikama u jeziku kod dvojice pjesnika. To ostavljamo za neku drugu priliku.

[6] Opširnu i veoma sadržajnu studiju o poređenju u arapskoj književnosti napisao je prof. dr. Esad Duraković. Vidjeti njegovo djelo: Orijentologija. Univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007. Poglavlje o poređenju na stranicama 132-177.

[7] O ovome vidjeti: Seyyed Hossein Nasr, Bašča Istine. Vizija i obećanje sufizma, mistične tradicije islama, „Ašik Junus“, Novi Pazar, 2010., s engleskog na bosanski jezik preveli Ismar Škrijelj i Enes Kahrović, str. 86-87.

[8] Uššaki je naročito bio vezan za Ibn ‘Arabija. Smatra se da je jedno od svojih djela počeo pisati nakon što je u snu vidio Ibn ‘Arabija koji mu je dozvolio da piše komentar njegovog djela. Ovaj čin se tumači kao duhovna veza između Ibn ‘Arabija i Uššakija. Stoga, ne treba da čudi što su upravo ideje Ibn ‘Arabija i najočiglednije izražene u Uššakijevoj poeziji.

[9] Annemarie Schimmel, As Through a Veil..., str. 37.

[10] Esad Duraković, Orijentologija..., str. 181.

[11] Vidjeti: Rešid Hafizović, Ibn ’Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Bemust, Zenica, 1995., str. 105.

[12] Ibid., str.106.

[13] Ibid., str. 110.

[14] Ibid., str. 111.

[15] Kur'an, 24:35.

[16] Šire o razumijevanju mističkih poema vidjeti: Adnan Kadrić, „O onomasiološko-mističkoj konceptualizaciji poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima“, Prilozi za orijentalnu filologiju 59/2009., Orijentalni institut u Sarajevu, 2010., str. 109-134.

[17] Vidi: Adnan Kadrić, navedeni rad.

[18] Nirman Moranjak-Bamburać, Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003., str. 59.

[19] Kur'an, 33:56.