Utjecaj Pendname u oblikovanju sufijske misli u BiH
Dr. Mubina Moker
Utjecaj Pendname u oblikovanju sufijske misli u BiH
Rezime: Pored Rumijeve Mesnevije nesporan je utjecaj kojeg je na oblikovanje sufijske misli u BiH imala Pendnama šejha Attāra. Taj se utjecaj reflektirao kroz nekoliko segmenata: prvo u izučavanju perzijskoga jezika budući je Pendi Attār ulazila u sastavni dio obrazovnog procesa u periodu prije i nakon uspostave austro-ugarske vlasti; drugo, u neinstitucionalnim oblicima obrazovanja putem kućnih naučnih sijela na kojima se Pendi Attār tretirala kao početni didaktičko-etički i tesavufski "Ilmihal" na stazi sufijskoga odgoja netom iniciranih duhovnih putnika koji im je pomagao u lakšem i pravilnijem razumijevanju Mesnevije; i na koncu, prijevodom Pendname na bosanski jezik hafiza Mehmeda Hulūsīja Mulahalilovića koji datira iz 1904. god. Ovaj utjecaj smo, također, motrili u kontekstu duhovne veze koja je postojala između šejha Attāra i Mevlane. Rad nastoji pokazati da je Pendnama stoljećima predstavljala neizostavnu kariku u duhovnom oblikovanju bosanskog intelektualnog miljea.
Ključne riječi: Hulūsī, Pendnama, Pendi Attār, tesavufski "Ilmihal"
Osamsto i sedamdeset godina je, evo, prošlo
Od rođenja Attārova do današnjih naših dana
Njegovo je djelo davno u sredinu našu došlo
A Pendnama njegova je prvi put sad prepjevana
Attārovi stihovi su mudrost, biser do bisera
Jedan ljepši od drugoga pred očima našim stoji
Iz svakog mu stiha iskri iskrenost i prava vjera
U stihu se ne vremena nego Boga Attār boji[1]
Uvod
Povijest tesavvufa na prostorima Bosne i Hercegovine bilježi da je uz Mevlana Dželaluddina Rumija filozofsko-gnostički i etički nauk još jednog znamenitog perzijskog pjesnika bio predmetom iznimnog interesovanja bosanskih alima. Riječ je o šejhu Feriduddīnu Attāru čije prisustvo na ovim našim prostorima datira oko 300 godina, preciznije od 1120 h./1708. god. Ovo je, naime, godina u kojoj je zabilježen prvi rukopisni primjerak stihovanog djela Pendnama (Knjiga savjeta) prepisan sa izvornika na perzijskome jeziku.[2] Tada se po prvi puta čulo i za ime šejha Attāra koji se navodi kao autor Pendname. Od tada pa do danas se za ovo djelo kod nas uobičajio naziv "Pendi Attār". Prije nego kažemo nešto više o značaju kojeg je djelo "Pendi Attār" imalo prije svega u izučavanju perzijskoga jezika ali i u oblikovanju etičkoga i gnostičkoga svjetonazora bosanskog intelektualnog miljea želimo uvaženom čitatelju skrenuti pažnju na jednu iznimno bitnu činjenicu. Naime, već dugi niz godina, u novijoj povijesti, je šejh Attārov poetski opus predmetom rasprava i analiza povjesničara književnosti u Iranu. Tako i u pogledu Pendname vlada podijeljeno mišljenje o tome da li je to šejhovo autentično djelo. Najnovija istraživanja prof. dr. Furūzānfera i prof. dr. Šefī'i Kedkenija koji slove kao najbolji poznavaoci šejh Attārova života i njegova književnoga opusa su pokazala da je Pendnama djelo koje je stoljećima pripisivano Attāru te da je njen autor neki od mnogobrojnih patvorenih Attāra klasične perzijske poezije koji su se javljali i dva-tri stoljeća nakon šejhove smrti i koji su ovim poznatim pseudonimom željeli steći slavu i nadomjestiti nedostatak vlastitog poetskog talenta.[3] Smatramo da u razmatranju rečene problematike kada se govori o književnoj baštini na orijentalnim jezicima ovih prostora treba uzeti u obzir i povijesni momenat u kojem se javlja Pendnama. Kazali smo da je riječ o samom početku 18. st. i malo je vjerovatno da se tada i u samome Iranu uopće postavljalo pitanje njene autentičnosti. Sa druge strane, ako je u rukopisnim primjercima Pendname koji su dolazili do ruku bosansko-hercegovačkih prepisivača stajalo šejh Attārovo ime kao autora, onda je bilo sasvim logično da su oni prihvatali taj podatak kao relevantan, a zasebno je pitanje koliko su i da li su uopće bili u prilici provjeriti njegovu tačnost. Stoga ćemo u ovome radu po strani ostaviti pitanje autentičnosti Pendname i njena autora. Namjera nam je govoriti o, kazali bismo, književnom "fenomenu" zvanom Pendi Attār, knjizi didaktičkoga sadržaja, koja uz Mesneviju predstavlja najpopularnije gnostičko djelo koje se prepisivalo, izučavalo i tumačilo na ovim našim prostorima.
U samom Iranu povjesna ličnost šejha Attāra u dobroj mjeri je ostala zakrivena velom nepoznanica sve do danas i to je jedan od razloga što mu se pripisuje veliki broj djela. Tako se u srednjovjekovnim izvorima može naići na podatak da šejhov književni opus obuhvata 114 djela od kojih svako odgovara jednoj kur'anskoj suri.[4] Uzmemo li u obzir činjenicu da su se šejh Attārovim književnim opusom izvan Irana tek u novijoj povijesti temeljitije bavili Louis Massignon, prof. Helmut Ritter, dr. Anne-Marie Schimmel u tom kontekstu se može sagledati i procijeniti važnost šejh Attārova prisustva i njegova misaonog utjecaja u duhovnom oblikovanju bosanskog intelektualnog miljea.
Značaj Pendname u izučavanju perzijskog jezika
U vremenskom razdoblju od 1708-1865. god. Pendnamu je prepisalo 14 prepisivača. Osim izvornoga teksta Pendname prepisivani su njezini prijevodi na turski jezik sa komentarima. Zanimljivo je, također, da prepisivači Pendname nisu bili ograničeni na Sarajevo, nego da se javljaju na veoma razuđenom prostoru koji je osim Sarajeva obuhvatao i ova mjesta: Mostar, Bihać, Prozor, Ljubinje, Rogaticu, Donji Vakuf, Livno, Duvno, Zagoru, Žepče i Užice. Uz Pendnamu su prepisivana i neka druga šejh Attārova djela. Tako je 1024/1616. god. Alī Smederevi prepisao turski prijevod Muhtārnāme. Mantikut-tajr (Govor ptica), najpoznatije šejh Attārovo djelo, prepisao je 1287/1871. god. Ibrahim ibn Abdullah ibn hadži Derviš Sadikzade.[5]
No, ovaj se šejh Attārov utjecaj nikako ne smije ograničiti samo na prepisivanje Pendname nego ga treba motriti sa znatno šireg aspekta budući da je Pendnama ulazila i u sastavni dio obrazovnog procesa. Naime, u nekim medresama se u periodu prije dolaska Austro- Ugarske Pendnama izučavala kao zaseban školski predmet-Pendi Attār. Pendnama je, uz Sadijev Đulistan, služila kao udžbenik iz islamske etike. Ocjena iz predmeta Pendi Attār je ulazila u svjedodžbu. Također, kada je 1896. god. u Sarajevu valija Safvet-paša ustanovio školu za obrazovanje učitelja po novom sistemu, po uzoru na Carigrad, Dārul-muallimīn, kandidati su bili obavezni na prijemnom ispitu pokazati i određeni nivo znanja iz perzijskog jezika. Provjera je vršena na temelju djela "Pendi Attār", tj. uvjet za uspješno polaganje ispita je bilo pravilno čitanje kao i razumijevanje značenja teksta Pendname.[6] Ovu činjenicu ističemo stoga što Dārul-muallimīn predstavlja prvi vid educiranja nastavnog kadra u Bosni i Hercegovini budući da su se u ovoj školi osposobljavali učitelji za Sibjan mektebe i niže medrese. Sve je ovo znakoviti pokazatelj pažnje koja se uz arapski jezik poklanjala i perzijskome jeziku u religijskom obrazovanju učenika u periodu prije i nakon dolaska Austro-Ugarske.
Pored ovoga Pendnama je u posljednjih 150-200 god. predstavljala važan segment poduke putem islamskih predavanja koja nisu bila direktno vezana za institucionalni obrazovni proces.[7] Od 28 alima-predavača koje navodi Mehić a koji su, kazali bismo, predstavljali intelektualnu elitu poimence ćemo spomenuti one koji su poznavali perzijski jezik, prvo stoga što je ova njihova znanstvena odrednica bitna za temu koju obrađujemo, a drugo zato što su gotovo svi pohađali privatne časove perzijskog jezika i književnosti. Ova potonja činjenica znakovito pokazuje da se većina njih posvetila učenju perzijskog jezika iz čiste ljubavi prema sticanju onoga znanja koje će im omogućiti bolje i potpunije razumijevanje tesavufskoga nauka, a perzijski je jezik u tom smislu bio temeljna spona kao izvorni jezik na kojem su napisana najznačajnija gnostička djela, prije svega, u formi poezije. Sa druge strane, poetska forma je, čini se, bila prijemčivija, jednostavnija i zanimljivija za izražavanje onih suptilnih, profinjenih i veoma često običnim riječima neizrecivih stanja duše na putu njenoga duhovnoga uzdizanja.
U nastavku, hronološkim slijedom, donosimo imena alima koje je kao dobre poznavaoce perzijskog jezika i predavače klasičnih poetskih djela perzijske književnosti u svome radu spomenuo Mehić.
1. Muhamed Emin Isević (umro 1816), 2. Mustafa efendija Učambarlić, 3. hadži Mustafa Hilmi efendija Hadžiomerović-Omić (1817-1895), 4. Muhamed Hazim efendija Korkut (1824-1920), 5. Mujaga Mustafa Nedžati Hadžihalilović (umro 1916), 6. hadži Mehmed Tevfik efendija Azapagić (1838-1918), 7. hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević (1870-1938), 8. Muhamed Asim efendija (1873-1939), 9. Hadži Mustafa Mujaga Merhemić-Hajri (1877-1959), 10. hadži hafiz Husni efendija Numanagić (1853-1931), 11. Dr. Šaćir Sikirić (1893-1966), 12. hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić (1913-1990), 13. hadži šejh Ahmed efendija Mešić (1916-1994).
Smatramo da je ovu listu potrebno upotpuniti sa još dva imena: Hadži hafiz Ahmed efendija Ribić, poznat kao Širazija (1845-1907). Pseudonim Širazija koji je bio prepoznatljiva značajka njegove ličnosti sam za sebe, pak, dovoljno govori o ljubavi koju je Ahmed efendija njegovao spram perzijskih klasika. Zanimljivo je da je Širazija bio muderris u medresi u Bihaću hadži Mehmedu Džemaluddinu efendiji Čauševiću koji će izrasti u jednoga od najčuvenijih Mesnevihana.[8]
Hafiz Mehmed Hulūsī Mulahalilović (1878-1952) koji je preveo Pendnamu na bosanski jezik o čemu ćemo više kazati u zasebnome poglavlju rada.
Trojici alima sa spomenute liste u nastavku ćemo posvetiti više prostora stoga što su u novijoj povijesti inicirali oživljavanje dersova Pendname u Sarajevu.
Mujaga Mustafa Nedžati Hadžihalilović
Iako je bio zemljoposjednik i bavio se gospodarstvom to mu nije predstavljalo zapreku da se posveti nauci i stekne titulu muderris-age.[9] Pripadao je intelektualnoj eliti Sarajeva. Njegov znanstveni djelokrug se, prije svega, odnosio na nasljedno šerijatsko pravo(ferāiz). Budući da je izvanredno poznavao pomenutu oblast kadije su u rješavanju složenih ostavinskih predmeta tražile i njegovo mišljenje. Ali, ono što je s obzirom na predmet ovoga rada za nas bitno jeste da je Mustafa Nedžati Hadžihalilović slovio i kao najbolji poznavalac perzijskog jezika u svome vremenu, u Sarajevu. Za uži krug slušatelja je prevodio i tumačio djela iz perzijske klasične književnosti. Profesor mu je bio hadži Mustafa Hilmi efendija Hadžiomerović-Omić koji je držao dersove iz hadiske znanosti.[10] Nemamo naznaka o tome da li je Hilmi efendija poznavao perzijski jezik i da li je baš on svoga učenika Mustafu Nedžati Hadžihalilovića uputio u osnove perzijskoga jezika. Zna se da je prije odlaska na školovanje u Carigrad, 1839. god., Hilmi efendija posjećivao kućna naučna sijela sarajevskog muftije Šakir efendije Muidovića koji je bio i dobar poznavalac perzijskog jezika što se da zaključiti po tome da je prilikom hodočašća šejh Kaimijinom turbetu u Zvorniku, 1827. god., njemu u čast ispjevao gazel na perzijskom jeziku. [11]
Hadži Mustafa Mujaga Merhemić-Hajri
Cjelokupnu naobrazbu je stekao u Sarajevu, svome rodnom gradu. Njegov odgojno-obrazovni put je započeo u Carevom mektebu. Potom je nekoliko godina pohađao Merhemića medresu. Školovanje je nastavio u Ruždiji koja je bila u rangu niže gimnazije. Po završetku je upisao studij šerijatskog prava i orijentalnih jezika. Također je završio tečaj pravilnog učenja Kur'ana.
Iako se na svitku imena hadži Mujaginih muallima, nastavnika, profesora koji su ga usmjeravali i upućivali na obrazovnoj stazi nalaze doista impozantna imena nećemo ih ovdje poimence isticati, osim jednoga od njih Mujagu Mustafu Nedžati Hadžihalilovića, muderris-agu, hadži Mujaginoga istinskoga Učitelja budući da se njegov utjecaj najsnažnije reflektirao na kasnije duhovno-intelektualno oblikovanje hadži Mujagino i njegovo izrastanje u netipičnog autentičnog alima čija ličnost je odisala ljubavlju prema nauci, a koju je crpio iz djela perzijske sufijske književnosti. Tu ljubav hadži Mujaga ima zahvaliti svome Učitelju pred kojim je učio perzijski jezik. Zasigurno su mu predavanja bila veoma zanimljiva jer se nisu ograničavala samo na gramatiku jezika nego je svome učeniku tumačio i tekstove postupno ga uvodeći u svijet perzijske klasične književnosti što će biti od presudnog utjecaja za njegov tesavufski svjetonazor i tumačenje Pendname, Đulistana, Bustana, Hafizova Divana, te Mesnevije.
Također, nam se čini zanimljivim ukazati na podatak da je direktor Ruždije u vrijeme kada je ovu školu pohađao hadži Mujaga Merhemić bio hadži hafiz Ahmed efendija Ribić-Širazija.[12]
Dr. Šaćir Sikirić
Rođen je u Oglavku kod Fojnice. Budući da je porodica Sikirića dugi niz godina predstavljala znanstvenu elitu koja je uz to njegovala i dervišku tradiciju logično je da je prof. Sikirić, slijedeći stazu predaka, izrastao u intelektualca, par excellence, čiji je svjetonazor bio prožet i gnozom. Njegov je obrazovni put tekao ovim slijedom: pohađao je mekteb, Rušdiju i Gazi Husrev-Begovu Hanikah medresu, a potom Šerijatsku sudačku školu. Kao stipendista Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu obrazovanje nastavlja u Mađarskoj gdje na Univerzitetu u Budimpešti upisuje studij orijentalistike koji je okončao 1919. god. Na ovom je Univerzitetu odbranio i doktorsku disertaciju iz oblasti tesavvufa. Ovom prilikom se nećemo baviti bogatom profesionalnom karijerom dr. Sikirića. Podsjetit ćemo samo da je od osnivanja katedre orijentalnih jezika 1950. god. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dr. Sikirić izabran za vanrednog, a potom i redovnog profesora arapskog i perzijskog jezika jer je ova činjenica bitna za predmet ovoga rada. Profesorsku dužnost je obavljao sve do smrti 1966. godine.
Dr. Sikirić je iza sebe ostavio razuđen i bogat znanstveni opus. Mi ćemo se ograničiti samo na radove u oblasti perzijskog jezika i književnosti.
1. Gramatika perzijskog jezika, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1951 god.
2. Perzijska hrestomatija, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1955 god.
3. Sūdī kao komentator Sādijina Gulistana, POF, br. 1/1950.
4. Priče Orijenta (prijevod 66 priča sa perzijskog jezika ), Znanje, Zagreb, 1962 god.
5. Perzijska književnost, Zagreb.
Tokom zime 1945 na 46. god. dr Sikirić je uoči petka, nakon uobičajenog zikra prevodio i tumačio pojedina poglavlja iz Gazalijeva djela Ihjāu ulumid-dīn.[13]
Tradicija tumačenja Pendname u Sarajevu
Za razliku od Mesnevije koja se, prije svega, kazivala u tekijama, veoma rijetko u džamijama, a katkad i u kućama tesavufski orjentiranih bosanskih alima već prema tome kako su nalagale povjesne okolnosti, tradicija tumačenja Pendname koja se pripisuje šejhu Attāru se u novijoj povijesti njegovala na kućnim naučnim sijelima. Kućna sijela predstavljaju specifičan vid islamske poduke koja datira iz vremena hazreti Poslanikova. Njihova specifičnost uvjetovana je činjenicom da su bila zatvorenog tipa, namijenjena za pojedince koje je pozivao sâm Poslanik, alejhisselam.[14]
Kućna naučna sijela su imala dugu tradiciju u Sarajevu. Još je Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski kroničar iz XVIII st., zabilježio da su se u njegovo doba po kućama održavale tzv. "sohbet-večere". To su bili "privatni dersovi" namijenjeni užem krugu slušatelja na kojima su se obrađivale pojedine islamske discipline te prevodila i tumačila poetska djela uglavnom iz tesavufske književnosti. Tradicija ovih dersova u Sarajevu se zadržala sve do iza II svjetskog rata.[15]
Poznato je da je hadži Mujaga Merhemić 1935. god. u svojoj kući sagradio posebnu veliku odaju namijenjenu za kućna naučna sijela koju je nazvao dergāh. Iznad ulaznih vrata dergāha posjetitelje je dočekivao stih na perzijskom jeziku:
هر که آمد ناقص، اینجا شد تمام[16]
Ko god manjkav dođe, ovdje usavrši se[17]
U hadži Mujaginom dergāhu držana su predavanja iz islamskih znanosti kao i perzijske sufijske književnosti. Predavači su slovili kao intelektualna elita svoga doba. Spomenut ćemo neke od njih:
1. Ahmed efendija Burek- držao je predavanja iz tefsira i hadiske znanosti[18];
2. Hafiz Mehmed efendija Okić- predavao je tefsir
3. Hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević- kazivao je i tumačio Rumijevu Mesneviju.
Pored Mesnevije u hadži Mujaginoj kući su se tumačila i druga djela perzijske klasične sufijske književnosti: Pendi Attār, Đulistan i Bustan šejha Sadija, te Divan Hafiza Širazija o čemu ćemo više kazati kasnije u radu.
Na temelju rečenoga da se zaključiti da je Pendnama bila namijenjena odabranim slušateljima, onima koje je u svoju kuću pozivao domaćin i koji su prema njegovoj slobodnoj procjeni, posjedovali, prije svega, duhovnu prijemčivost za tesavvuf ali i određeni nivo duhovne zrelosti da bi mogli razumjeti ovu vrstu literature.
Prije nego kažemo nešto više o tumačenju Pendname u Sarajevu smatramo korisnim podsjetiti na dvije stvari: prvo, na metod koji su prilikom tumačenja Pendname primjenjivali naši učenjaci kroz tradiciju; drugo, strukturu ciljne grupe-slušalačke publike, odnosno pohađatelja dersa.
Izlaganje dersa teklo je ovim slijedom:
1. Pročita se bejt (ukoliko je riječ o poetskome djelu) na izvornome jeziku;
2. Prevede se (doslovno) značenje teksta;
3. Daje se, uglavnom, kratko i sažeto tumačenje izreka, misli, poruka autora. (Ukoliko bi predavač uzimajući u obzir duhovnu razinu slušatelja procjenio da materija neće biti pravilno shvaćena davao bi dodatna pojašnjenja i komentare.)[19]
Uočili smo da se ciljna grupa pohađatelja ovih dersova, uopće uzev,[20] u ovisnosti od razine njihove duhovne spoznaje i intelektualnih dometa, može definirati kroz tri podskupine:
1. Sāmi'īn- oni koji samo slušaju ders;
2. Mustemi' īn- oni koji žele čuti i shvatiti tematiku dersa
3. Musteršidīn- oni koji se trude naučeno primjeniti u vlastitom ponašanju u cilju duhovnoga samoupotpunjavanja.[21]
Tumačenje Pendname u novijoj povijesti, iako se to nigdje eksplicite ne spominje, bismo vezali uz ime Mustafe Nedžati Hadžihalilovića. Postoje dva razloga koja nas navode na ovakav zaključak. Prvo: u životopisu ovog alima, usprkos veoma oskudnim podacima, stoji da je tumačio djela perzijske klasične književnosti (u koje se svrstava i Pendnama). S obzirom na značajno mjesto koje je među bosanskim alimima zauzimala Pendnama kao nezaobilazan izvor izučavanja sufijske literature i koja je uz Mesneviju imala nesporan utjecaj na oblikovanje njihova tesavufskog svjetopogleda vrlo je vjerojatno da je Mustafa Nedžati Hadžihalilović držao upravo ders Pendname. Drugo: upravo su njegova dva učenika Numan Bajraktarević-Nunija i hadži Mujaga Merhemić, slijedeći tradiciju učitelja, iznova inicirali tumačenje Pendname u periodu između dva svjetska rata.[22] Da učitelj svojim učenicima nije u mladenačkom dobu usadio ljubav prema perzijskoj književnosti malo je vjerojatno da bi se oni u poodmakloj životnoj dobi posvetili temeljitijem izučavanju i tumačenju Pendname.
Prvi ders Pendname održan je u jesen 1933. god. u kući Numan efendije Bajraktarevića. Kazali bismo da je ders bio zatvorenog tipa budući da su mu prisustvovala svega dva slušatelja hadži Mujaga Merhemić i hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić. Naime, Numan efendija je upriličio sijelo na koje je pozvao njih dvojicu i počeo im je čitati i prevoditi Pendnamu. Nakon nekoliko dersova koji su održani u kući Numan efendije, kazivanje i tumačenje Pendname je, na insistiranje samog domaćina, preuzeo hadži Mujaga Merhemić jer je bolje poznavao perzijski jezik te je preciznije i tačnije mogao pronaći ekvivalentan izraz u bosanskom jeziku. Dersove Pendname ovog zatvorenog tipa je hadži Mujaga nastavio držati srijedom u vlastitoj kući. Ubrzo se krug posjetitelja dersa unekoliko proširio (mada je i dalje bio namijenjen za odabrani auditorij), te su na ova hadži Mujagina znanstvena sijela počeli dolaziti: Mehmed efendija Potogija, Abdullah efendija Fočak, Adem efendija Karađozović, Rasimaga Zečević, hadži Ali efendija Mašić.[23] Hadži Mujaga Merhemić je Pendnamu tumačio do maja 1935. god.[24]
Neposredno nakon svršetka II svjetskog rata, s proljeća 1946. god., tradiciju kazivanja i tumačenja Pendname kao vida podučavanja na kućnim sijelima nastavio je prof. dr. Šaćir Sikirić. Prvi ders je održao u kući hadži šejha Fejzulah efendije Hadžibajrića. Dersove je držao tokom 1946 i 1947 god. Značaj ovih dersova prof. Sikirića koji predstavljaju čin njegova iskrenoga služenja nauci posvjedočit će godinama kasnije hadži Hafiz Halid efendija Hadžimulić u uvodnom izlaganju dersa Mesnevije održanog u petak, 13. marta 1981/17. džumadel-ula 1401 h. god., iza jacije namaza u Nakšibendijskoj tekiji poznatoj pod imenom Nadmlini kada je, između ostalog, kazao:
"Da se uzgred podsjetimo i na jedan događaj od prije tridesetpet godina. Nekako odmah poslije rata, u proljeće 1946. god., da ne bi kod nas zamrla ova lijepa perzijska književnost započeo nam je prof. dr. Šaćir Sikirić kazivati popularno didaktičko djelo Pendnamu od šejha Feriduddina Attāra... Tom prilikom, uvodeći nas u ovo malo, ali klasično djelo, Pendnamu, dr. Šakir nam je progovorio nekoliko riječi o važnosti nauke, traženja i sticanja znanja. Izrekao je tada ove značajne riječi: Svako uživanje u ovom našem zemaljskom životu povlači za sobom bol. Jedino uživanje bez bola, to je nauka."[25]
Misao prof. Sikirića koja se, očito, snažno dojmila hadži Hafiza Hadžimulića je i autorici ovih redova zanimljiva stoga što ju je prof. Sikirić smatramo, ne slučajno, izrekao u kontekstu tumačenja Pendname. Njome je prof. Sikirić pokazao kako dobro je poznavao šejh Attārov gnostički svjetonazor budući da je vjerovatno bio u prilici čitati i njegova autentična djela i koliko je on, zapravo, bio blizak njegovu biću. Naime, ono što šejh Attārovu poeziju čini osobenom jeste njegovo razumijevanje i tumačenje boli. Za šejha bol je sveprožimajuća kozmička snaga koja potiče ne samo čovjeka da se otisne na stazu sejrisuluka, već su i sve čestice pojavnoga svijeta stoga što su prožete bolom u traganju za vlastitim izvorom.[26]
Nakon prof. Sikirića prestalo je tumačenje Pendname. Veoma je bitno istaći jer je, čini se, ovaj detalj ostao gotovo nezapažen, da je u proljeće1991. god., iza Ramazana, Enver efendija Mulahalilović, sin hafiza Mehmeda Hulūsīja Mulahalilovića, prevodioca Pendname, u prostorijama Odbora IVZ Tuzla održao ders u povodu izlaska iz štampe prijevoda Pendname na bosanski jezik.
Sve ovo što smo kazali nedvojbeno pokazuje da je Pendnama, uz Mesneviju, uživala veliku popularnost u tesavufskim krugovima ovih naših prostora. Zasigurno ne bismo pogriješili ako ustvrdimo da je Pendi Attār predstavljala početni didaktičko-etički i tesavufski "Ilmihal" na stazi sufijskoga odgoja netom iniciranih duhovnih putnika koji im je pomagao u lakšem i pravilnijem razumijevanju Mesnevije. Ovu tvrdnju motrimo u kontekstu duhovne veze koja je postojala između šejha Attāra i Mevlane. Budući da je Pendnama stoljećima na ovim prostorima slovila kao šejh Attārovo autentično djelo ovoj je duhovnoj vezi poklanjana iznimno velika pažnja među našim sufijski orjentiranim alimima, i ta je činjenica uvijek isticana kada god bi se govorilo o životu bilo šejha Attāra, bilo Mevlane. Konkretno izvanjsko očitovanje duhovne veze među njima potvrdilo se susretom u Nišaburu, gradu u kojem se na putu ka istočnim provincijama Irana obrela Rumijeva porodica. Susret je inicirao Behauddin Veled, Mevlanin otac, jer je u to doba kodeks uljudnoga i lijepoga sufijskoga ophođenja i edeba nalagao kada se tokom putovanja makar i nakratko odsjedne u nekome mjestu da se u znak poštovanja posjete njegovi duhovni velikani. Budući da je u to vrijeme Attār slovio kao znameniti šejh na vrhuncu životne i duhovne zrelosti koji je uz to iza sebe imao bogat književni opus, razumljiva je bila želja Mevlanina oca da se susretne sa njim. Susret koji bilježe Devletšāh i Džāmī[27] dogodio se negdje oko 1219/616. god., kada je Mevlana imao dvanaest godina.[28] Susret sam po sebi ne bi predstavljao ništa posebno i vjerovatno bi nalikovao većini sličnih susreta da tom prilikom šejh Attār nije Mevlani poklonio svoju Esrārnāmu (Knjigu tajni). Ovaj šejh Attārov čin je bitan iz više razloga:
Prvo što je njime potvrđena i zapečaćena duhovna veza između njih dvojice.
Drugo što ovaj čin ukazuje na suštinsku odrednicu duhovnoga odnosa a to je da priroda ovoga odnosa ne počiva na izvanjskim mjerilima prema kojima bi s obzirom na veliku razliku u godinama (šejh Attār je tada bio starac u poznim godinama života) veza između njega i Mevlane bila gotovo nemoguća. Ali za duhovni odnos starosna dob je nevažna, niti godine života uvjetuju duhovnu zrelost pojedinca. Na ovaj način motreno se šejh Attārov čin poklanjanja tesavufskoga djela dvanaestogodišnjem dječaku doima prirodnim i razumljivim.
Treće što je činom poklanjanja Esrārnāme šejh Attār potvrdio visoki duhovni meqām na kojem je obitavala njegova duša. Samo je istinski muršid i šejh, a Attār to uistinu jeste, mogao u ličnosti dvanaestogodišnjeg dječaka Mevlane osjetiti skrivenu duhovnu snagu i prijemčivost nužnu za razumijevanje tesavufskoga djela poput Esrārnāme, snagu koja će se u godinama koje slijede svom svojom žestinom reflektirati u Mesneviji.
Postoji još jedan iznimno zanimljiv detalj prožet simbolikom vezan za Esrārnāmu te nam se čini korisnim ukazati na njega u nastavku. U hronološkom slijedu šejh Attārova književnoga opusa Esrārnāma je njegova druga po redu napisana mesnevija. Ako je motrimo u odnosu na šejhov sejrisuluk ona predstavlja proživljena iskustva salika koji je tek zakoračio na stazu tarikata.[29] Nije, dakle, slučajno da je šejh Attār između svojih stihovanih mesnevija odabrao upravo Esrārnāmu kao poklon za Mevlanu. Želio je da ova knjiga bude unutarnji inicirajući poticaj za Mevlanino stupanje na stazu sejrisuluka koji će se izvanjski ozbiljiti u susretu Mevlane sa Šemsom iz Tebriza. O nespornom duhovnom utjecaju šejh Attārovu na Mevlaninu ličnost svjedoči 35 stihovanih priča iz Mesnevije koje je Mevlana preuzeo iz Attārovih poetskih djela i obradio na njemu svojstven način. U prvom džildu Mesnevije ima i poglavlje pod naslovom "Izreke Feriduddina Attāra".[30] U nastavku donosimo jednu od brojnih priča koje prenosi Aflākī u kojoj Mevlana iznosi stajalište o šejhu Attāru:
"Hakīm Senājī i Feriduddīn Attār, Allah posvetio njihovu tajnu, bili su velikani vjere. I dok oni u svom govoru uglavnom prenose duhovno iskustvo rastanka i odvojenosti, sav moj govor je duhovni plod sastanka i sjedinjenja."[31]
Susretu šejha Attāra i Mevlane posvetili smo pažnju stoga što smatramo da je veza koja je postojala među njima utjecala i na oblikovanje tesavufskoga svjetopogleda bosanske duhovne elite. Jer kako drugačije se može protumačiti činjenica da je uz Mesneviju Pendnama stoljećima predstavljala neizostavan elemenat u izgradnji sufijskoga edeba.
O Pendnami na bosanskom jeziku
Ovaj bi rad bio nepotpun kada u njemu ne bismo podsjetili na prevodioca Pendname na bosanski jezik hafiza Mehmeda Hulūsīja Mulahalilovića iz Gornjeg Rahića kod Brčkog.[32] O njegovu životu i znanstvenom radu je dosta toga napisano[33], stoga ćemo ovdje ukazati na neke nama zanimljive crtice o njegovoj ličnosti o kojima, čini se, dosada nije bilo govora.
Veoma nas se dojmio jedan, kazali bismo, nesvakidašnji i neuobičajeni detalj iz života hafiza Mehmeda Hulūsīja koji veoma mnogo govori o njegovu duhovnome habitusu. Naime, on za života nije obznanio niti jedan svoj znanstveni rad, pa tako ni prijevod Pendname. Rukopisne primjerke su nakon njegove smrti pronašli nasljednici u njegovoj ličnoj biblioteci. Ovakav rijedak kodeks ponašanja refleksija je duhovne titule Hulūsī (خلوصی) - iskreni. Naglašavamo da se radi o duhovnoj tituli kako neko ne bi pomislio da je riječ o poetskom pseudonimu. Na temelju ove duhovne titule da se zaključiti, iako se u životopisu to nigdje eksplicite ne navodi, da je hafiz Mehmed bio pripadnik tarikata. Ovo tvrdimo stoga što nerijetko šejh daje duhovno ime- titulu muridu prema vlastitoj procjeni najizražajnije karakterne crte njegove ličnosti koja jeste ona suštinska značajka i odrednica duhovne staze svakoga murida ponaosob. U prilog tvrdnji o pripadnosti tarikatu navodimo i da je hafiz Hulūsī u poznijim godinama života pokazivao izuzetno zanimanje za tesavvuf, posebno djela perzijskih klasika.[34] Duhovna titula Hulūsī posvjedočuje da osoba kojoj je ona darovana obitava na postaji iskrenosti (ihlās) koja predstavlja jednu od najuzvišenijih razina staze sejrisuluka. I iskrenost, kao takva, se može motriti kroz različite stupnjeve. Iskrenost u nakani je krajnji stupanj iskrenosti. Na takvoj vrsti iskrenosti treba počivati cjelokupno čovjekovo djelovanje. Čovjek, dakle, u svim stanjima treba Božijem zadovoljstvu podrediti vlastito djelovanje i svako djelo posvetiti isključivo Bogu. Smatramo da je ličnost hafiza Hulūsīja krasila upravo iskrenost u nakani jer samo tako možemo razumjeti njegovu znakovitu šutnju o vlastitome znanstvenom radu.
Znanstveni opus hafiza Hulūsīja je veoma razuđen i obuhvata prepisivanje, prevodilaštvo i originalne radove. U nastavku ćemo ukazati na neke značajke njegova prevodilačkog rada:
* Preveo je dva djela i to oba iz oblasti islamske etike:
1. Pendnama- Knjiga savjeta (prijevod sa perzijskog jezika)
2. Risāle-i ahlāk- Poslanica o lijepome vladanju (prijevod sa turskog jezika)
* Prijevod Pendname je okončao 1322 h./1904. god sa 26, a Risāle-i ahlāk 1327 h./1909. god. sa 31 godinom života, znači na početku svoje znanstvene djelatnosti. Budući da su ovi prijevodi plod višegodišnjeg truda, ova činjenica pokazuje da je mladenački duh hafiza Hulūsīja bio zaokupljen vlastitim samoodgajanjem i duhovnim samoupotpunjavanjem.
* Prema podacima iz životopisa hafiz Hulūsī je 1901. god. okončao školovanje u Čačak medresi u Brčkom. Ako je prijevod Pendname završio 1904. god. onda ovo navodi na zaključak da je brčanska medresa bila jedna od obrazovnih institucija u kojoj se izučavao i perzijski jezik i to posredstvom djela Pendnama. Muderris u medresi mu je bio Jusuf Zijauddin efendija Huršidić o čijem životu se veoma malo zna, te možemo samo pretpostavljati da je bio dobar poznavalac perzijskog jezika i vrstan pedagog kada je kod svoga talentiranog učenika uspio pobuditi tako snažno zanimanje za Pendnamu da se ovaj posvetio njenom prevođenju.
* Hafiz Hulūsī prijevod Pendname je pisao alhamijado pismom, u slobodnom jedanaestercu. Transliterirani prijevod njegove Pendname objelodanjen je nakon 86. godina.
Na kraju ovoga rada želimo istaknuti da se Hulūsījev prijevod Pendname snažno dojmio rahmetli prof. Ešrefa Kovačevića koji je uradio prepjev. Sudeći prema prepisci između rahmetli Envera efendije Mulahalilovića i rahmetli prof. Kovačevića koja datira od maja 1991. god. prepjev Pendname je već tada bio okončan. Nažalost, ovaj nadahnuti izvanredni prepjev, u šta će se čitatelj uvjeriti u nastavku, još uvijek je ostao neobjavljen. Nadamo se i želimo da ovaj rad bude poticaj da i stihovani prijevod Pendname u skorije vrijeme bude dostupan čitateljima. Dok se to ne dogodi donosimo nekoliko stihova Pendname u prijevodu hafiza Hulūsīja uz dodatak prepjeva u šesnaestercu prof. Kovačevića.[35] Odabrali smo neke od stihova koje je na dersu o Pendnami, o čemu je bilo riječi ranije u radu, prezentirao Enver efendija Mulahalilović.
Aman, Vladaru, pređi preko naših grijeha,
mi smo griješnici, a Ti si Zapovjednik. (IV:1, str. 25.)[36]
Aman, aman oprosti nam grijehe naše Bože mili
Ti si Bože Zapovjednik a mi smo griješili
More Tvoje milosti i nema kraja,
sotona je bez nade ( u Tvoju milost). (IV: 9, str. 25)
More Tvoje milosti je preveliko kraja nema
Samo šejtan vječno proklet u Tvoj rahmet nade nema
Dokle god možeš, nikom ružno ne govori,
o sebi pred ljudima ne govori. (LVII: 5, str. 77)
Nikome i ni o kome nikad ružno ne govori
A o sebi lično nikad pred drugima ti ne zbori
Zahvalnost u dobru, strpljenju i zlu,
to ogledalu srca sjaj daje. (LXVI: 2, str. 83)
Zahvalnost za svako dobro a strpljenje za belaje
Ogledalo ljudskog srca tu ljepotu i sjaj daje
Ako dobro činiš, to svojom rukom čini,
svoje dobro za siromašne i bijedne, uvakufi.
Jedan groš što ga netko svojom rukom dadne,
bolji je nego stotinu što iza njega podijele. (LXVII: 1-2, str. 84)
Dobro koje činiš čini svojom rukom dijete moje
Sirotinji i bijednima uvakufi dobro svoje
Svojom rukom ako dadneš jedan dinar bolje ti je
od stotine koju dadnu kad ti umreš kad te nije
Ne provodi dane u jelu i spavanju,
održavaj život zikrom jutrom i večeri. (LXVIII: 7, str. 85)
U jedenju i spavanju ne daj da ti život tone
Održavaj život zikrom u cik zore i sutone
Prof Ešref Kovačević je inspiriran sadržajem i porukama Pendname uz prepjev napisao i vlastiti stihovani Dodatak. Enver efendija Mulahalilović mu je tada sugerirao da ga dopuni stihovima zamolbe o učenju Fatihe za duše šejha Attāra i prevodioca Pendname na bosanski jezik hafiza Mehmeda Hulūsīja Mulahalilovića. Molimo uvaženog čitatelja da ispoštuje ovu želju.
LITERATURA
1. Aflākī, Š.A. (1961) Manāqebol-‘Ārefīn, kritička obrada Tahsīn Yāzīğī, Ānkārā.
2. ‘Attār, F. (1990) Pend-nama, preveo sa perzijskoga: Hafiz Mehmed Hulūsī Mulahalilović, Sarajevo: El-Kalem.
3. Bajraktarević, F. (1979) Pregled istorije perzijske književnosti, Beograd.
4. Beglerović, S. (2009, 2010) "Nastanak i razvoj institucije predavanja i fenomen kućnih naučnih sijela", Bosanska Sumejja, br. 30-34, Tuzla.
5. Ćurić, H. (1918) Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo: Veselin Masleša.
6. Dobrača, R. (1958) "Merhum hafiz Mehmed Hulusi efendija Mulahalilović", Glasnik VIS-a u SFRJ, god. IX, br. 6-8.
7. Forūzānfar, B. (1995/1374) Šarh-e ahwālonaqdotahlīl-e āsār-e šeyx ‘Attār, Tehrān: Entešārāt-e Anğoman-e āsār-e farhangī.
8. Ğāmī, ‘A. (1991/1370) Nafahātol-ons, kritičko izdanje Mahmūd ‘Ābedī (Tehrān: Mo’assese-ye Ettelā‘āt.
9. Golpīnārlī, ‘A (2005/1384) Moulānā Ğalālod-dīn, preveo sa turskoga: Toufīq Sobhānī, Tehrān: Entešārāt-e pežūhešgāh-e ‘olūm-e ensānī wa motāle‘āt-e farhangī.
10. Hadžibajrić, F. (1959) Hadži Mujaga Merhemić, Sarajevo.
11. Hadžibajrić, F. (1974) "Iz posljednjih dana života mevlevijske tekije u Sarajevu (1462-1957.)", Šebi arus, Sarajevo.
12. Hadžibajrić, F. (1986) "Uvodna i pozdravna riječ", Šebi arus, Sarajevo.
13. Hadžimulić, H. (1981) Pristup (Uvod u ders Mesnevije), Katedra za Mesneviju "Hadži Mujaga Merhemić", Sarajevo (printano izdanje).
14. Kadkanī, Š. (2001/1380) Zabūr-e pārsī, Tehrān: Entešārāt-e Āgāh.
15. Kovačević, E., Neobjavljeni prepjev prijevoda Pendname.
16. Mehić, R.M. (1981, 1982) "Islamska obrazovna predavanja u tradiciji Sarajeva i drugih mjesta", Glasnik VIS-a u SFRJ, god. XLIV, XLV, br. 5-6, br.1, br. 2.
17. Moker, M. (2007) Duhovne postaje poslanikā u svjetonazoru šejha Attāra, Sarajevo: Naučnoistraživački institut Ibn Sina.
18. Mulahalilović, E. (1982) "Imami i hatibi džamije u Gornjem Rahiću", Glasnik VIS-a u SFRJ, god. XLV, br. 4.
19. Pūrnāmdāryān, T. (2003/1382) Dīdār bā Sīmorġ, Tehrān: Entešārāt-e pežūhešgāh-e ‘olūm-e ensānī wa motāle‘āt-e farhangī.
20. Rumi, Ğ. (2002) Mesnevija I, preveo sa perzijskoga: Fejzulah Hadžibajrić, Sarajevo: Ljiljan.
21. Traljić, M. (1972) Prigodni sastanci kod nas vjersko-prosvjetnog i kulturnog značaja, Preporod, br. 34.
22. Traljić, M. (1974) "Hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević kao vaiz i Mesnevihan", Šebi arus (Povodom 700 godišnjice smrti Mevlana Dželaluddina Rumije, 17. XII 1273-17. XII 1973.), Sarajevo.
23. Traljić, M. (1986) "Doprinos mevlevizma islamskom životu u Sarajevu do danas", Šebi arus.
24. Traljić, M. (1979) "Prof. dr. Šaćir Sikirić", Glasnik VIS-a u SFRJ, god. XLII, br. 6.
25. Smailagić, N. (1976) Klasična kultura islama, knjiga II, Zagreb.
26. Ždralović, M. (1988) Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo: Svjetlost, svezak II.
[1] Stihovi preuzeti iz Dodatka neobjavljenom prepjevu Pendname autora prof. Ešrefa Kovačevića.
[2] Rukopis je pisan nashi pismom. Podaci o prepisivaču su nepotpuni. Navedeno je ime Kemenović ili Kamenica; vidjeti: Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, svezak II (Sarajevo: Svjetlost, 1988, str 106).
[3] Vidjeti: Forūzānfar, Šarh-e ahwālonaqdotahlīl-e āsār-e šeyx Attār (Tehrān: Entešārāt-e Anğoman-e āsār-e farhangī, 1995/1374, str. 74-80); Kadkanī, Zabūr-e pārsī (Poglavlje: Attāri perzijske poezije) (Tehrān: Entešārāt-e Āgāh, 2001/1380, str. 91-103); o autentičnim šejh Attārovim djelima vidjeti također u: Moker, Duhovne postaje poslanikā u svjetonazoru šejha Attāra (Poglavlje: Duhovna biografija šejha Attāra) (Sarajevo: Naučnoistraživački institut Ibn Sina, 2007, str. 12-23).
[4] Vidjeti: Dr. Nerkez Smailagić, Klasična kultura islama, knjiga II (Zagreb: Izdavački zavod JAZU, 1976, str. 145).
[5] Ždralović, Prepisivači..., svezak II (rukopis br. 2019) (Sarajevo: Svjetlost, 1988, str 302).
[6] Vidjeti: Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine (Sarajevo: Veselin Masleša, 1983, str 120, 159).
[7] Vidjeti: Mustafa R. Mehić, "Islamska obrazovna predavanja u tradiciji Sarajeva i drugih mjesta", u: Glasnik VIS-a u SFRJ, XLIV/1981, br. 5-6, str. 491-509; XLV/1982, br. 1, str. 53-62; XLV/1982, br. 2, str. 173-185.
[8] Vidjeti: Mahmud Traljić, "Hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević kao vaiz i Mesnevihan", u: Šebi arus, Sarajevo, 1974, str. 15.
[9] Titula age ovdje osim uobičajenog značenja ukazuje i na jednu posebnost. Zadržavanjem naziva aga se, kako ističe Hamdija Kreševljaković, željelo ukazati da se učilo iz ljubavi prema sticanju znanja, a ne zarad zadobivanja položaja na račun bavljenja naukom; vidjeti: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Sarajevo, 1959, str. 4.
[10] Vidjeti: Mahmud Traljić, "Prigodni sastanci kod nas vjersko-prosvjetnog i kulturnog značaja", u: Preporod, br. 34/72, str. 12.
[11] O životu Mustafe Nedžati Hadžihalilovića vidjeti više u: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Sarajevo, 1959, str. 4; Mustafa R. Mehić, "Islamska obrazovna predavanja..., u: Glasnik VIS-a u SFRJ, XLV/1982, br. 1, str. 59.
[12] Podatke o životu hadži Mujage Merhemića crpili smo iz predavanja koje je u povodu obilježavanja četrdesetnice od njegove smrti, 30. aprila 1959. god., održao hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić; vidjeti: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Sarajevo, 1959.
[13] O životu i radu prof. Sikirića vidjeti više u: Mahmud Traljić, "Prof. dr. Šaćir Sikirić", u: Glasnik VIS-a u SFRJ, XLII/1979, br. 6, str. 599-602.
[14] Ovu temu je u zasebnom eseju obradio dr. Samir Beglerović; vidjeti: Samir Beglerović, "Nastanak i razvoj institucije predavanja i fenomen kućnih naučnih sijela", u: Bosanska Sumejja, br. 30-34.
[15] Vidjeti: Mahmud Traljić, "Prigodni sastanci kod nas..., str. 12; Mahmud Traljić, "Doprinos mevlevizma islamskom životu u Sarajevu do danas", u: Šebi arus, 1986, str. 21.
[16] Ovo je, zapravo, drugi polustih stiha ispjevan u čast hazreti Mevlane, našega Učitelja, koji se pripisuje pjesniku Abdurrahmanu Džamiju. Stih u cjelosti glasi:
کعبة العشاق باشد این مقام
هر که آمد ناقص، اینجا شد تمام.
Ka'ba ašika je ovo mjesto
Ko god manjkav dođe, ovdje usavrši se.
Nalazi se na ulazu u Mevlanin Mauzolej u Konji. Napisao ga je kaligraf Jesārī Zāde Mustafā Izzet Efendī.
[17] Vidjeti: Fejzulah Hadžibajrić, "Iz posljednjih dana života mevlevijske tekije u Sarajevu (1462-1957.)", u: Šebi arus, Sarajevo, 1974, str. 34.
[18] Kazivanje i tumačenje Buharijinih hadisa povjeravano je alimu koji je bio na glasu kao vanredno sposoban i obrazovan; obično muderrisu Gazi Husrev-begove medrese. Ahmed efendija Burek je rješenjem Ulema-medžlisa u Sarajevu od 4. IX 1924. god. postavljen za prvog muderrisa Gazi Husrev-begove medrese; vidjeti: Mustafa R. Mehić, "Islamska obrazovna predavanja ...", u: Glasnik VIS-a u SFRJ, XLIV/1981, br. 5-6, str. 500.
[19] Po iscrpnim i detaljnim tumačenjima pojedinih bejtova Mesnevije, budući da je slovio kao izvanredan poznavalac tesavvufa, ostao je upamćen Mesnevihan, hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević; vidjeti: Mahmud Traljić, "Hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević kao vaiz i Mesnevihan", u: Šebi arus, Sarajevo, 1974, str. 18.
[20] Ovdje ne mislimo samo na uži krug slušatelja na kućnim sijelima, već i na slušatelje Mesnevije čiji je krug bio otvoreniji s obzirom na to da se Mesnevija, kako smo kazali, tumačila u tekijama.
[21] Vidjeti: Fejzulah Hadžibajrić, "Uvodna i pozdravna riječ", u: Šebi arus, Sarajevo, 1986, str. 5.
[22] Numana Bajraktarevića su stoga što je pohađao časove perzijskoga jezika kod Mustafe Nedžati Hadžihalilovića prozvali efendijom. Uz njega i hadži Mujagu časove je pohađao i hadži Sejdaga Muidović koji je umro 1917. god.
[23] Sve su ovo bili posjetitelji dersa Mesnevije kojeg je, također, u hadži Mujaginoj kući držao hadži Mehmed Džemaluddin efendija Čaušević.
[24] Nakon što je završio sa Pendnamom hadži Mujaga je nastavio tumačiti Sadijev Đulistan. Dersove Đulistana je držao do kraja 1938. god., te je potom nastavio kazivati Hafizov Divan sve do marta 1941. god. Krajem marta iste godine započeo je sa dersovima Sadijeva Bustana. U tome ga nisu omela ni ratna zbivanja. Kada mu je prilikom njemačkog napada na Sarajevo uništena kuća dersove je nastavio držati u kući hadži šejha Fejzulah efendije Hadžibajrića. Tumačenje Bustana je završio juna, 1942. god.; vidjeti: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Sarajevo, 1959, str. 22-24.
[25] Hadži Hafiz Halid efendija Hadžimulić, Pristup (Uvod u ders Mesnevije), Katedra za Mesneviju "Hadži Mujaga Merhemić", Sarajevo, 1981, str. 6 (printano izdanje).
[26] Vidjeti: Mubina Moker, Duhovne postaje poslanikā... (Sarajevo: Naučnoistraživački institut Ibn Sina, 2007, str. 19).
[27] Tazkere-ye Doulatšāh, Leidan, str. 193; cit. prema: Forūzānfar, Šarh-e ahwālonaqdotahlīl-e āsār-e šeyx ‘Attār (Tehrān: Entešārāt-e Anğoman-e āsār-e farhangī, 1995/1374, str. 68); Ğāmī, Nafahātol-ons, kritičko izdanje Mahmūd ‘Ābedī (Tehrān: Mo’assese-ye Ettelā‘āt, 1991/1370, str. 461).
[28] U nekim izvorima nailazimo na podatak da je do susreta došlo 1212/609. god. Budući da hroničari ovaj susret bilježe na temelju Mevlaninih sjećanja, postoji stajalište da je on rođen nešto prije 1207/604. god. jer se može postaviti pitanje kakvim intenzitetom se ova uspomena iz najranijeg djetinjstva mogla urezati u svijesti petogodišnjeg dječaka; vidjeti: ‘Abdol-bāqī Golpīnārlī, Moulānā Ğalālod-dīn, s turskog preveo Toufīq Sobhānī (Tehrān: Entešārāt-e pežūhešgāh-e ‘olūm-e ensānī wa motāle‘āt-e farhangī, 2005/1384, str. 94).
[29] Vidjeti: Taqī Pūrnāmdāryān, Dīdār bā Sīmorġ (Tehrān: Entešārāt-e pežūhešgāh-e ‘olūm-e ensānī wa motāle‘āt-e farhangī, 2003/1382, str. 3).
[30] Rumi, Mesnevija I, preveo sa perzijskoga Fejzulah Hadžibajrić (Sarajevo: Ljiljan, 2002, str. 148-149).
[31] Aflākī, Manāqebol-‘Ārefīn, kritička obrada Tahsīn Yāzīğī (Ānkārā, 1961, str. 137).
[32] Attār, Pend-nama, preveo sa perzijskoga Hafiz Mehmed Hulūsī Mulahalilović (Sarajevo: El-Kalem, 1990).
[33] Vidjeti: Ramiz Dobrača, "Merhum hafiz Mehmed Hulūsī efendija Mulahalilović (1878-1952)", u: Glasnik VIS-a u SFRJ, IX/1958, br. 6-8, str. 333-335; Enver Mulahalilović, "Imami i hatibi džamije u Gornjem Rahiću", u: Glasnik VIS-a u SFRJ, XLV/1982, br. 4, str. 397-403; Attār, Pend-nama…, str. 12-16.
[34] Vidjeti: Attār, Pend-nama…, str. 13.
[35] Neobjavljeni prepjev Pendname prof. Ešrefa Kovačevića dobili smo ljubaznošću direktora izdavačke kuće El-Kalem, g-dina Selima Jarkoča kojem se ovom prilikom najtoplije zahvaljujemo.
[36] U zagradi su označeni br. poglavlja, br. stiha, te br. stranice objavljenog prijevoda Pendname.