Kultura i porast gospodarstva u međuregionalnom okruženju

  • Ispis
  • PDF

(Kultur und Wirtschaftswachstum im interregionalen Vergleich)

Uvodne napomene

Da "kultura" utječe na porast gospodarstva, jedna je od najstarijih i najviše ponavljanih hipoteza u djelima o gospodarstvu. O sigurnom prepoznavanju ovog utjecaja će se ipak uzaludno trošiti vrijeme. Nego, s ozirom na analitičke probleme, koji razmatraju ovaj "difuzni" koncept u pravljenju jednog ekonomskog modela, kultura se interpretira kao jedan egzogeni (od ekonomskih zbivanja ovisni) i statički (samo dugoročno promjenjiv) i zasnovan pod običnim ceteris paribus klauzulama ekonomskih modela. Na kulturu se rijetko poziva i to onda kao na objašnjenje fenomena za jednu rezidualnu veličinu, koji se sami ne mogu objasniti konvencionalnim ekonomskim faktorima. U najnovije vrijeme su učestalija ova pozivanja, tako da se može govoriti o jednoj kulturnoj promjeni paradigme unutar nauke o gospodarstvu. Kultura fungira u novije vrijeme kao jedan od najutjecajnih faktora u gospodarskim procesima. Ovo važi za jedan red doprinosa, o čijim posljedicama za različiti gospodarski porast u internacionalnom odnosno (koji obuhvaća zemlje) međuregionalnom poređenju su tematizirani. Tamo su različite kulturne slike društva ponekad podignute do osnovnih uzroka u međunarodnom odnosno međuregionalnom porastu gospodarstva. U nastavku ove od sebe upravljene promjene paradigmi se skicirano predstavljaju u kontekstu "mainstream economics" (glavni tokovi ekonomije). Slijedi jedna diskusija o znanstvenim metodskim problemima novoga empirijskog istraživanja o značenju kulture u porastu gospodarstva u čemu će se ova od sebe upravljena promjena paradigmi značajno prepoznati. Kultura i porast gospodarstva u kontekstu pravljenja ekonomske teorije Klasična i neoklasična ekonomija utemeljuju krajnje različito izlaganje i objašnjenje gospodarstva, premda obje počivaju na liberalnim principima individualne slobode, konkurencije i sopstvenih interesa.1 Klasična ekonomija daje teoriju materijalnog blagostanja, gdje maksimiranje proizvodnje roba predstavlja ciljanu varijablu. Blagostanje se smatra masom materijalnih roba, koja se kroz godišnji rad jedne zemlje proizvede. Povećanje "annual product"(godišnjeg proizvoda)-a odnedavno ovisi o dva faktora: od mase "proizvodnog rada" i stepena razvoja njihove proizvodne snage. "Produktivno" postavljeni rad može se u mjeri uvećati kao i kapital firme, koji ona pokreće i koristi. Otkriće proizvodnih snaga rada može se realizirati prvo sa dodatnom podjelom rada i drugo sa poboljšanjem proizvodnih sredstava.

Oboje ipak pretpostavlja povećanje narodno gospodarskog kapitala, proširenje postojećih tržišta, uključenje novih tržišta koja rezultiraju iz konkurencije poduzetnika za većim profitima. Prvo pravljenje odnosno povećanje narodno gospodarkog kapitala vodi ka povećanju mase i produktiviteta "produktivno" uposlenog rada. Ovo je omogućilo porast blagostanja, u nastavku "godišnjeg proizvoda", koje ponovo uvećava kapital. Akumulacija kapitala ovisi naravno ne samo od endogenih ciljnih varijabli porasta gospodarstva (privrednog porasta) nego također od mnogobrojnih drugih faktora: Klasični ekonomisti su iskazali zakonske, institucionalne, socijalne, kulturne i tehničke barijere i iz toga izveli političke zahtjeve. U prvom planu interesa stajale su pored stalno centralne maksime: prvo obrazloženje Laissez-faire, gdje je služio dokaz o stabilitetu ekonomskog atomskog procesa; i drugo odstranjenje feudalnih privilegija gdje je sluzila distinkcija "produktivnog" i "neproduktivnog" rada. Ova distinkcija, koja je donedavno označena kao "najvjerovatnije najnesrećnija kategorizacija u cijeloj povijesti ekonomske doktrine",2 je posebno za Adama Smitha od centralnog značenja za uvećanje kapitala: za njega onaj plaćeni rad za proizvodnju roba vodi do akumulacije kapitala i porasta gospodarstva, dok kod države i od feudalnog sloja zaposleni je "neproduktivni" rad izraz rasipanja narodnog dohotka3 itd. Može se tvrditi,da je klasična ekonomija mogla izaći bez koncepta kulture, jer ona to ne treba ni za centralno postavljena pitanja niti za njenu osnivačku ovisnost. Neoklasika liberalne ekonomije rezultira iz jednog pomjeranja težišta interesa iz maksimiranja proizvodnje roba ka optimalnom korišćenju datih resursa.

Ovo pomjeranje je sigurno također jedna rezonanca naprednog stadija kapitalizma: klasična ekonomija je išla od odnosa u ranom kapitalizmu i koncentrirala se na uvjete razvoja proizvodnih snaga, posebno akumulacije kapitala. Nasuprot, neoklasika je nastala u odnosima jednog naprednog kapitalizma, za kojeg je od primarnog interesa tehnička i tržišna organizacija proizvodnje i sa tim ekonomska efikasnost. Klasična teorija je utemeljila jednu teoriju porasta, gdje je upravo garantiran gospodarski porast, kada država postavlja uvjete za gazdovanje Laissez-faire. Ovo čini nepotrebnom teoriju o trgovini. Neoklasika analizira nasuprot- izlazeći iz jednog unaprijed datog stanja resursa - dejstva trgovina (radnji) kako poduzetnika tako i korisnika i ponuđača i treba stoga teoriju o trgovini. Ovo pomjeranje znastvenog interesa je išlo sa izmjenom kategoriziranih aparata: Umjesto pojma laissez-faire pojavljuje se pojam potpune konkurencije; dugoročno težište koje je određeno akumulacijom kapitala i porastom populacije se mjenja sa jednim kratkoročnim težištem na poređenje cijena; i uske ograničene proizvodne funkcije se proširuju sa potpunim proizvodnim funkcijama sa mogućnošću izmjene. Sa ovim nije samo uključeno metodističko preciziranje klasičnog shvaćanja teorije nego i sadržavajuća promjena. Definicija postulata blagostanja je rigoroznije postavljena, dok je pojam potpune konkurencije uži nego onaj kod laissez-faire i uvjeti kratkoročnih težišta poređenja se tačnije izvode nego oni kod dugoročnih težišta poređenja. Uvjeti realiziranja postulata blagostanja su postali nasuprot otvoreniji, dok izmjenjive proizvodne funkcije nude jedan širi prostor za igru nego one ograničene.

Razmjeri za blagostanje postaju strožiji, ali se trgovački igrani prostor proširuje. S time iz klasične teorije porasta gospodarstva nastaje neoklasična teorija efikasnosti, naime u formi teorije racionalne trgovine. U klasici se blagostanje predstavlja masom proizvedenih roba, dok će se porast ove mase postići kroz povećanje "produktivno" uposlenog rada i povećanja produktivnosti. S gledišta neoklasike, koja veći dio raspoloživih resursa smatra kao naslijeđe prošlosti i ignorira djelovanje savremenih odluka o alokaciji na budući porast, blagostanje se može samo povećati uz veću efikasnost dejstvujućih faktora.4 Ovim se smanjuje alokacija proizvodnih faktora do specifičnih postavljanja pitanja o (pareto)optimalnosti alokacije i o specifičnom kriteriju efikasnosti. Alokacija je efikasna ako nijedna utjecajna jedinica pri jednoj drugoj upotrebi ne može donijeti veći doprinos. Pod restriktivnim prihvaćanjem potpunog težišta na tržišno poređenje potpuno se slaže kriterij efikasnosti sa (pareto) optimalnošču društvenog puta blagostanja. Ako se sada kultura unutar neoklasične teorije interpretira, na taj način se u krajnjem slučaju nudi kao polazna tačka korišćena teorija. Ipak sadržaj teoretskog rada korišćene teorije ostaje kroz uvođenje homo oeconomicus, koji maksimizira njene koristi, siromašan i u svojoj cirkularnosti malo praktičan. Tada pretpostavke za korišćenje i preferentna uređenja se mogu doduše kulturno utisnuti, dakle oni su - analogno produktivnim faktorima - dodijeljeni i odatle stalno eksterni parametri za pravljenje modela.5 Na efikasnost alokacije nemaju ni u kom slučaju nikakav utjecaj. Inače ovo rečeno također važi i za neoklasičnu teoriju razvoja, koja jedino komparativno-statički razmatra alternativni put porasta i ne inersira se samo za porast i pad razvojnog procesa.

Cjelokupno ekonomiski razvojni proces se definira kao proces prilagođenja stopa porasta kapitala (stopa akumulacije) na izvana izazvane (egzogene) stope porasta od "prirodnih" proizvodnih faktora (radno stanovništvo i tehnički napredak). Dinamika procesa razvoja postoji jedino u stalnom mjenjanju akumulacionih stopa. Odlučujuća strateška varijabla procesa razvoja je prema tome ušteđeni dio, čija egzogena promjena prouzrokuje odgovarajuću promjenu akumulacije kapitala. U izjednačenoj mjeri razvoja (tzv. golden age) ove tri stope se podudaraju, dok neizjednačena mjera znači da se stopa akumulacije još nije izjednačila sa stopom razvoja prirodnih faktora. Normativni element neoklasične jednake mjere za razvoj postoji dakle u tome, da prirodni faktori određuju visinu istomjerenog razvoja i budžeti upravljaju procesom akumulacije preko svojih štednih preferenci. Dakle raz-vojno specifični dio neoklasične teorije nudi kao početnu tačku uvođenja kulture jedino štedne preference budžeta, koji se ipak zbog toga externaliziraju, dok razlozi za njihove (u datom slučaju kulturno uvjetovani) promjene su potpuno irelevantni za ovu teoriju. Ova konstatacija važi konačno također za postkejnesiansku teoriju razvoja, koja se samo od neoklasične teorije u tome razlikuje, da ona zadaje prihvaćanje tržišno izjednačenih mjera sa potpunom zaposlenošću proizvodnih faktora i sa tim tematizira rasterečenje proizvodnih faktora. U drugom slučaju ova teorija također daje jednu analizu odstupanja između stvarne stope porasta društvenog proizvoda od puta poređenja težina i doduše u više varijacija: kroz izvod fluktuacija stvarne stope porasta iz jednog odstupanja željene od prirodne stope porasta6, iz smetnje istomjernog puta porasta kroz nedostajuće pojedinačno ekonomsko rasterećenje kapaciteta7 ili slično, preko toga ova teorija ostaje jedan dinamizirani okvir kejnesianske teorije korišćenja do potpunih mogućnosti proizvodnog potencijala, koji je kod Keynsa još bio konstantan i ovdje sa jednom konstantnom stopom raste.

Ostale odlučujuće faktore procesa rasta čine također ovdje egzogeni parametri. Nasuprot neoklasičnoj teoriji sa potpunim opterećenjem faktora i drugo kao kejnesianska teorija tržišne jednake vrijednosti sa korištenjem nepotpunih mogućnosti, koja s vremena na vrijeme vodi odlučno ka teoretsko utemeljenoj politici konkurencije odnosno politici potpunog zaposljenja, oba teoretska objašnjenja koja se specifično odnose na porast su zakazala u formuliranju trgovačko teoretski temeljne politike porasta. Ipak su one imale ogroman utjecaj na teoretski razvojne debate 50-tih i 70-tih i bile odlučujuće za razvojnu politiku Svjetske banke8 u ove prve tri razvojne dekade. Značenje kulture i socijalne strukture bila je doduše stalna tema u različitim strujanjima ortodoksne razvojne teorije (development economics), ali je ipak ostalo nerelevantno za građenje modela i formuliranje politike. Development (razvoj) je bio korišten kao sinonim za growth (porast) u trećem svijetu i analiza se ograničava kaka na porast konvencionalnih proizvodnih faktora tako i na njihovu (pareto)optimalnu alokaciju. Reduciranje razvojne problematike na porast po-glavi-društvenog proizvoda vraća se upravo na prve doprinose development economics (ekonomiji razvoja). Prvo obuhvatno i najuticajnije djelo kasnijeg dobitnika Nobelove nagrade W. Arthur Lewis nosilo je naslov The Theory of Economic Growth.9 Već 1957. Gunnar Myrdal je konstatirao "the definition of economic development as a rise in the levels of living of the common people".10 Uskoro je definicija razvoja bila potpuno prilagođena sa postkejnesijanskim konceptom porasta:"the process by which an economy is transformed from one whose rate of growth of per capita income is small to one in which a significant self-sustained increase of per capita income is a permanent long-run feature"11. Ova definicija je do 70-tih godina bila mjerodavna za preciziranje teorije i formuliranje politike, kada je u to vrijeme posebno bila isticana u svakom doprinosu u development economics, da razvoj "means more then growth in national product"12. Tako je npr. Artur Lewis ponovno istaknuo utjecaj kulture:

"Even when people know that a greater abundance of goods and services is possible, they may not consider it worth the effort. Lack of interest in material things may be due to the prevalence of an other-worldly philosophy which discourages material wants". 13 Ipak ekonomisti su se držali J.R.Hicksa i ograničavali su se na mjerljivo: "When the national income has been converted into real terms, it provides us with the best single measure of the nation''s economic well-being or economical progress, which we are likely to be able to get", dok u potpunoj svijesti činjenica, da je "of course no single measure can tell us all we should like to know."14 Odgovarajuća paradigma postkejnezijanske teorije porasta formiranje kapitala je bila vladajuća tema prve faze razvojno teoretskog razmišljanja: "Capital formation", tako R. Nurkse, "lies at very centre of the problem of development in economically backward countries".15 Sa tim je problem podrazvoja mogao biti pričvršćen na štednu stopu:"The countries which are now relatively developed have at some time in the past gone through a rapid acceleration in the course of which their rate of net investment has moved from per cent or less (nacionalnog prihoda) to 12 per cent or more The central problem in the theory by which of economic growth is to understand the process by which a community is converted from being a 5 per cent to a 12 per cent saver."16 Tome odgovarajući je bio porast Kapital-Output-Rate kao glavni instrument razvojnog planiranja u 60-tim godinama.17 Zbog toga duge debate 60-tih o značaju ljudskog kapitala u razvojnom procesu nisu konačno ništa promjenile. H. W. Singer je još 1964. proklamirao "a shift in our whole thinking about the problem of growth and development The fundamental problem is no longer considered to be a creation of wealth, but rather the capacity to create wealth It consists of brain power."18 Suprotno problem brain power je uskoro bio reduciran na pitanje planiranja ljudske snage, naime objašnjen kao problem potrebe stručnih snaga za svrhu planiranja razvoja. U svom radu o manpower planning F. Harbison I C. A. Myers su isticali:"it is incorrect to assume that the central purpose of human resourse development is to maximize man''s contribution to the creation of productive goods and services." Ali su se ograničili:"As economists we are first of all interested in economic growth."19 Za vrijeme normativnog elementa postkejnesianske teorije rasta interes saznanja development economics fokusirao se na tehničko pitanje o štednoj stopi, o formiranju kapitala i razvojnom planiranju, dok je neoklasična norma alokacijske efikasnosti bila mjerodavna za objašnjenje različitih elemenata podrazvoja i za odgovarajuće političke podloge. Prema neoklasičnoj paradigmi to je tada bilo blizu, podrazvoj obuhvatiti kao jedan problem nedostatka alokacije resursa i njegove razloge tražiti u otkazu mehanizma tržišta.20 Tako je npr. niži nivo industrijalizacije objašnjen s ovim, da tržišni mehanizam - na osnovu date dualne gospodarstke strukture - nije u stanju, da jamči optimalnu alokaciju proizvodnih faktora, tj. izjednačenje graničnih iznosa. Nivo zarada u industrijskom sektoru bi odgovarao (pozitivnom) graničnom iznosu rada, dok bi to u agrarnom sektoru na osnovu skrivene nezaposlenosti bilo više od (nulo) graničnog iznosa rada. Iz razlike graničnih iznosa je bilo zaključeno da su agrarni proizvodi preplaćeni a industrijske robe potplaćene. Prosječna dobitna stopa je prema tome manja nego u agrarnom sektoru, zbog toga u prvom prozvanom sektoru jedan manji dio resursa bi se uspio uvesti nego u drugo pomenutom.21 Iz ovog argumenta dual economy su bili izvedeni politički prijedlozi u formi zaštitnih carina i subvencija za industriju, i to tako što bi se podigli nivoi cijena i dohodaka u industrijskom sektoru i odvukla prekomjerna radna snaga u poljoprivredi.22 Slično su privučeni nedostaci tržišta kod optimalnog raspolaganja javnih roba23, da bi se objasnio (pareto) optimalni stepen industrijalizacije.

Pod pretpostavkom, da u zemljama u razvoju postoji jaka društvena preferenca za industrijalizaciju (javna roba)24, s druge strane domaća proizvodnja - zbog njene neefikasnosti - proizvodi po višim cijenama nego strana, može se optimalni stepen industrijalizacije saopćtiti preko jednog poređenja (socijalnih) graničnih koristi i graničnih troškova. Odatle socijalni granični troškovi su dodatni gubici realnog prihoda kod stanovništva, koji postoje kroz svaku dodatnu "jedinicu" stepena industrijalizacije. Stanovništvo je na osnovu njihove preferenze za industrijalizaciju doduše spremno, prihvatiti za početak veće gubitke realnog prihoda, dok sa rastućim stepenom industrijalizacije opada ova spremnost. Za dodatne "jedinice" stepena industrijalizacije će se samo još manji "granični gubici realnog prihoda" dobrovoljno prihvatiti. Tako se predstavlja optimalni nivo industrijske proizvodnje u zemlji kao onaj industrijalizacioni stepen, pri kojem potrebni "granični gubitak dohotka" njemu odgovara, kojega je domaće stanovništvo spremno još dobrovoljno prihvatiti. Na osnovu ovakve računice nije samo izveden optimalni stepen zaštite domaće industrije nego također obrazložena gospodarska integracija zemalja u razvoju.25 Ovdje je predstavljena, naširoko do 70-tih godina zadržana abstinencija neoklasičnih razvojnih teorija nasuprot pitanja o kulturi i društvenoj strukturi, dok se ove teorije danas smatraju - ne samo od ekonomista razvoja - kao apsolutne. One su u svakom slučaju bile opće, kada je Svjetska banka u svom izvještaju o razvoju svijeta lapidarno ustanovila: "Možda najznačajnija lekcija iz rada na razvojnim problemima za vrijeme prošlih trideset godina se sastoji u tome, da se pragmatizam i otvorenost isplate. Ideje, koje su nekada gradile vladajuće nauke, koje su vlade i multinacionalne institucije koristile kod formuliranja razvojne politike, su sada i dalje ad acta."26 Imaju li "Pragmatizam" i "Otvorenost" nešto zajedničko sa kulturom? Od efikasnosti alokacije do efikasnosti prisvajanja: Endogeniziranje kulture Tek u 70-tim godinama je nastao novi gospodarstveno naučni istraživački pravac, koji je označen sa New Institutional Economics (NIE) koji preko sljedeće zajedničke brige njegovih predstavnika se može označiti:

Razvoj usaglešenih metoda za ekonomsku analizu i modeliranje institucija i njihovo mjenjanje s jedne strane i oplođavanje konvenicionalnih ekonomskih modela preko sistematskog uvođenja institucija s druge strane. Ova pažnja novih ekonomskih institucija ne implicira samo jednu kritiku ekonomsko naučne ortodoksije zbog njenog suviše uskog institucionog koncepta; on sadrži također jedno razgraničenje sa američkim institucionalizmom ranog dvadesetog stoljeća (Thornstein Veblen, John R. Commons d.p.), koji je bio započet, tako da se formalizmu ortodoksije suprotstavi jedno realističko objašnjenje gospodarskog toka, ali se zapetljao u jednom neraspetljanom klupku sumnjivih teorijskih realitetnih pozivanja. S mislima Richarda N. Langlois: "The problem with many of the early Institutionalists is that they wanted an economics with institutions but without theory; the problem many Neoclassicists is that they want economic theory without institutions; what NIE (New Institutional Economics) tries to do is to provide an economics with both theory and institutions."27 Prema tome kritika nove institucionalne ekonomije o ortodoksiji se razlikuje značajno od one onih starijih: Američki instucionalizam - kao uostalom i njemačka historijska škola u nacionalnoj ekonomiji - konfrontirala je ortodoksno(klasično i neoklasično) pravljenje modela sa socijalnim realitetom, gdje je previdjela, da svagdašnji model nije slika realnosti, nego je izraz određene hermeneutike gospodarstva. S tim je istovremeno previdio, da je to upravo specifična hermeneutika gospodarstva, koja dodijeljuje teoriji rang ortodoksije. Zbog nemogućnosti, da sopstvenu hemeneutiku razvije, ostao je američki internacionalizam odatle ograđen također ortodoksijom. Nova instituciona ekonomija (u njenoj neoklasičnoj varijanti28) razumijeva se nasuprot - uprkos svoj kritici o konvencionalnim ekonomskim modelima - ne kao alternativa ortodoksiji, nego kao njena modifikacija i dopunjavanje, u kojoj će se uzeti u obzir u većoj mjeri institucionalni uvjeti gospodarstva.

U metodijskom obziru sastoji se njen doprinos u endogeneziranju velikog broja institucija, koje su još u klasici i neoklasici napravile exogene okvirne uvjete gospodarskog događaja. Ovaj doprinos izražen je u sljedećim rečenicama Ronalda H. Coase: "Adam Smith explained that the productivity of the economic system depends on specialization (he says the division of labor), but specialization is only possible if there is exchange - and the lower the costs of exchange (transaction costs if you will), the more specialization there will be and the greater the productivity of the system. But the costs of exchange depend on the institutions of a country: its legal system, its political system, its social system, its educational system, its culture, and so on. In effect it is the institutions that govern the performance of an economy, and it is this that gives "the new institutional economics" its importance for economists."29 Institucionalni koncept nove institucionalne ekonomike je isto tako obuhvatan i neodređen kao i onaj kod ranijih: "Institution are social rules, conventions, and other elements of the structural framework of social interaction".30 Ili također: "Institutions are singularities in repetitive interactions among individuals. They provide a framework within which people have some confidence as to how outcomes will be determined Within this institutional framework, individuals form organizations in order to capture gains arising from specialization and division of labor."31 Endogeniziranje u tradicionalnim modelima dešava se u pravilu, da se institucije obuhvaćaju kao određujući faktori transakcionih troskova: "The general Hypothesis is that institutions are transaction cost-minimizing arrangements which may change and evolve with changes in the nature and sources of transaction costs and the means for minimizing them."32 Poslije ovoga prvo je Oliver E. Williamsona 33 postavio koncept kojim je uspostavio transakcione troškove svih troškova, koji su sa ekonomskim transakcijama eksplicitno ili implicitno fundamentalnim elementima povezani, naime troškovi dobavljanja informacije, troškovi pregovaranja, troškovi nadgledanja, troškovi koordinacije i troškovi realizacije ugovora.

Ako se sada ovi troškovi kod modeliranja korisničke odnosno maksimalno dobitne kalkulacije od gospodarskih subjekata uzmu u obzir, tada se institucije kao dodatni utjecajni faktori tržišnih procesa, kao i ukupnih gospodarskih procesa mogu uvesti u definiranju teorije. Institucionalni okvirni uvjeti ekonomskih radnji određuju tada visinu transakcionih troškova i tada su mjerodavni za pitanje, da li i kakve transakcije - i u kakvoj mjeri - se ostvaruju. Mjerodavne su također utoliko za pitanje efikasnosti tržišta i gospodarskih sistema. Takva institucija, koja opravdano utječe na gospodarski događaj, je očigledno pravni sistem. Tako pravno sankcionirana prava vlasništva smanjuju potencijalne konflikte i olakšavaju kooperaciju. Ako vlasnička prava nisu potpuno definirana, to tada u neoklasičnim modelima nema nikakvu posljedicu za efikasnost tržišta: Pregovaranja između gospodarstvenih subjekata vode prema tome stalno ka izjednačenju interesa preko ugovornih uputa za vlasnička prava.34 Ako se uzmu u obzir troškovi transakcije, tada to vodi tome, da se takvi pregovori više ne nastavljaju, i doduše sa slijedom pogrešne alokacije resursa.35 Drugim riječima: vlasnička prava i strukture utječu sada na ugovorne uvjete a s tim i na utjecaj alokacije. Pretpostavka opće ("cost-minimizing") efikasnosti instucija, koja je implicirana u hipotezi minimiziranja transakcionih troškova, je bila doduše često kao nerealistična kritizirana;36 ona se je dokazala u mnoštvu empirijskih istraživanja kao vanjski metodijski koncept. Ovo ne važi samo za istraživanja o historijskom postanku poduzeća i njihovih institucionalnih komplementarnosti sa finansijskim sistemima, kako radnih veza i državne regulacije,37 nego također za analizu formalnih i neformalnih institucija tržišta kao i neformalnih institucija za sprovođenje ugovora;38 za istraživanje uloge kulture za postojanje i unapređenje specifičnih institucija odnosno organizacionih struktura i najzad ne za analizu veza između kulture, socijalne strukture i ekonomskih nego i političkih institucija.39 Slično korisnom se ova hipoteza pokazala u analizi uvjeta efikasnosti za kolektivne radnje interesnih grupa (sindikati, udruženja poduzeća i drugih organizacija) u konkurenciji da bi se stavile na raspolaganje i raspodijelile javna dobra kao subvencije, zaštitne carine itd.40 Za spomenuti su takođe mnoštvo doprinosa historiji gospodarstva, u kojoj su transakcioni troškovi bili povučeni, da bi izbacili jedno široko polje istraživačkih pitanja, koje uključuje dominaciju određenjih ugovornih formi(o sudjelovanje, o lizingu i ugovori o dohotku) u poljoprivredi41 i širenje ropstva u južnim državama SAD za razliku od sjevernih država isto tako uključuje pitanje zašto je Evropa od 900 do 1700 gospodarstveno stagnirala da bi postigla trajni porast gospodarstva.42 Značajano pomjeranje težišta spoznajnih interesa ekonomskih institucija nasuprot klasici i neoklasici se formulira kako slijedi: Neoklasika liberalne ekonomije se odvojila od klasike, u tome sto je interes saznanja o maksimiziranju proizvodnje roba povezala sa uvjetima tehničko i tržišnomjerne efikasne alokacije datih resursa; Instituciona ekonomika rezultira sada ponovo iz pomjeranja interesa saznanja iz optimalne alokacije nasuprot resursa ka uvjetima efikasnog prilagođavanja institucija, gdje se efektivno prilagođenje smatra kao odlučujući kriterij rasta gospodarstva i blagostanja.

Nasuprot tome ni instituciona ekonomika ne izlazi bez jedne rezidualne veličine, kada se želi da pojasni, zašto se institucije na nekim mjestima odnosno u određenim vremenima vrlo brzo prilagođavaju zahtjevima gospodarstvenog porasta, dok na drugim mjestima još uvijek nastavljaju sa postojanjem zastarjele institucije. Kao jedna takva rezidualna veličina stoji kultura, koja je kao statička institucija konceptualizirana i zbog njenog imuniteta od gospodarskih događaja je izvučena kao neovisna varijabla svagdašnjeg modela za objašnjenje efikasnosti prilagođavanja ostalih institucija. Dakle to je kultura, koja određuje snagu gospodarskih sistema. Na ovoj metodici zasniva se razmišljanje jedne grupe predstavnika nove institucione ekonomike o ulozi institucija u porastu gospodarstva.43 Tako pita npr. Douglas C. North, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1993. koji je vodeći predstavnik ove škole: "Why do economics once on a path of growth or stagnation tend to persist?"44 Za Evropu srednjega vijeka kao i za zemlje u razvoju današnjice važi njegov odgovor:"It is culture that provides the key to path dependence - a term used to describe the powerful influence of the past on the present and future. "Kultura je s tim "a given belief strukcture", koja sadrži "cumulative experience of past generations" I istovremeno filterise "the information derived from experience". Ovaj kulturno uvjetovani "learning process of human beings shapes the way institutions evolve".45 Institucije su s tim "humanly devised constraints that structure human interactions. They are made up formal constraints (e.g. rules, laws, constitutions), informal constraints (e.g. norms of behaviour, conventions, self-imposed codes of conduct), and their enforcemeny characteristics. Togother they defined the incentive structure of societies and especially economies."46 i konačno "Incentive embodied in belief systems as expressed in institutions determine economic performance through time."47 Tada je to za NORTH-a također logično, neoklasičnu alokacionu efikasnost dopuniti sa efikasnošću prilagođenosti institucija: "It is adaptive rather than allocative efficiency which is the key to longrun growth. Successful political/economic systems have evolved flexible institutional structures that can survive the shocks and changes that are a part of successful evolution. But these systems have been a product of long gestation. We do not know how to create adaptive efficiency in the short run."48 Bitnost kulture kao jedne institucije posebne vrste, koja treba odrediti sve druge društvene institucije i preko njih gospodarski porast, je uostalom metodijska potreba za endogenizaciju institucija u gospodarskim modelimu, da se ne upadne u jedan kraj kruga uzrokovanosti. Jedan takav kraj kruga označio je još neoklasične modele porasta, čija je jezgrovita izreka glasila: zemlje sa optimalnim stepenom porasta produkcionih faktora (i višim tehničkim napretkom) postižu maksimalne socijalne proizvode ili - drugačije izraženo - zemlje sa visokim potencijalom porasta postižu viši gospodarstveni porast.

Uzrokovanost između porasta i potencijalnog ostao je tamo otvoren i sa tim također pitanje, koje određuje gospodarski potencijal porasta jedne zemlje. Predstavnici nove institucione ekonomike žele upravo na ova pitanja odgovoriti, gdje se ponovo pozivaju na institucije. Zemlje sa najvećim privrednim porastom su takođe one sa najbolje razvijenim institucijama. Također ovdje ostaje prema tome otvoren kauzalitet između porasta i potencijala porasta, to je tada, da se vraca na eksogenu veličinu, koja treba objasniti različit razvoj institucija. Egzternaliziranje kulture kao preostale varijable za objašnjenje gospodarskog porasta ostvaruje se pomoću vremenskih faktora. Kultura je statički parametar, koji se samo dugoročno može promijeniti: Ona određuje druge institucije i s tim ekonomske procese. Ovo se događa ponovo preko konceptalizacije kulturnih promjena kao jednog dugoročnog procesa učenja. Rječima Northa: "Time as it relates to economic and societal change is the dimension in which the learning process of human beings shapes the way institutions evolve. That is, the beliefs that individuals, groups, and societies hold which determine choices are a consequence of learning through time - not just the span of an individual''s life or of generation of a society, but the learning embodied in individuals, groups, and societies that is cumulative through time and passed on intergenerationally by the culture of a society."49 Konceptualizacija kulture kao jednog samo dugoročno promjenjivog parametra ne označava uostalom ni u kom slučaju ukupno novu ekonomiku institucija, nego one pravce unutar one škole, koja se bavi pitanjima dugoročnog gospodarskog porasta. Tako rezimira npr. Samuel Bowles u jednom preglednom članku jedan potpuno suprtostavljeni stav o vremenskim faktorima kulturnih promjena: "Many ethnografic and historical studies, for example, recount the impact of modern economic institutions on traditional or indigenous cultures. The rapid rise of feminist values, the reduction in family size, and the transformation of sexual practices coincident with extension of women"" labor force participation like wise suggest that changes in economic organization may foster dramatiic changes in value orientations."50 I:"markets and other institutions affect the cultural learning process itself, altering the ways we acquire our values and desires"51 Heinrich Bortis ide čak jedan korak dalje i postavlja hipotezu, individue su proizvodi institucija: društvena struktura i reprodukcija društvenih institucija sa generacije na generaciju formiraju i ograničavaju ponašanje individue i s tim istovremeno raspoloživost i raspodjelu mogućnosti (skills) u narodu. Individue mogu po njemu doduše institucije promijeniti, ipak sa sa mogućnostima i unutar granica, koje su kroz institucije određene: "Man makes his own history, but he cannot make it just as he pleases."52 Metodijska potreba, kulturu esencijalizirati, da bi nju podigao do ključnog faktora porasta gospodarstva, ne ostaje doduše bez problema za empirijska istraživanja. Prema jednom, ovaj kulturni kocept implicira kulturno monolitni društveni model: "A common cultural heritage provides a means of reducing the divergence in the mental models that people in a society have and constitutes the means for the intergenerational transfer of unifying perceptions."53 Prema drugom prenos kulture u društvene institucije ostaje jedno potpuno otvoreno pitanje. Riječima Roberta J. Flanagana: "A far more provocative question is how country variations in institutional structure arise in the first place. A tendency to view such variations as the outcomes of historical accidents has produced little research on this question. But if institutions simply mirror underlying social norms, there is no normative role for this line of research. Empirical relationships between institutions and outcomes are artifacts of underlying social norms, which are unlikely to be viable policy targets."54 Zbog toga je u novije vrijeme poduzeta jedna grupa pokušaja, da bi se empirijski obuhvatio utjecaj kulture na gospodarske procese i posebno na gospodarski porast, u kojem kulturne razlike i ekonomske rezultate internacionalno odnosno (pokrivajući zemlju) interregionalno se upoređuju.

U sljedećem - na primjeru izabranih istraživanja ove vrste - metodijska problematika ekonomskih poređenja kulture se raspravlja bez odgovarajuće ekonomske teorije kulture. Metodika internacionalnog/interregionalnog kulturnog poređenja Često se opaža, da se stope rasta socijalnog proizvoda od regiona do regiona razlikuju. Najnovije je Robert J. Barro saopćio, da u vremenskom prostoru od 1975-1985, 124 zemlje koje su obuhvaćene tabelom Svjetske banke su imale 1% prosječnu stopu porasta. To je iznos prosječne stope porasta za 43 afričke zemlje južno od Sahare -0.3%, 0d 24 latinskoameričke zemlje -0.1%, dok 12 istočnoazijskih zemalja su imale 3,7%. Za vremenski prostor 1985-1990 prosječna stopa porasta svih - ovaj put 129- držanva ponovo 1% dok su onih 40 afričkih država 0,1%, 29 latinskoameričkih država 0,4% i kod 15 istočnoazijatskih država 4% iznosio.55 Također je Jonathan Temple ustanovio u svom kratko pokazanom review article o empirijskim istraživanjima o porastu gospodarstva "regional pattern familiar to growth researchers"."Many of the fastest growing countries are in East Asia, many of the slowest in Sub-Saharan Africa."56 Od polovine 80-tih se analizira jedan veliki broj empirijskih istraživanja uzroka internacionalnih i interegionalnih razlika u porastu, doduše na osnovu dotada raspoloživih Penn World Tables, koje prvi put sadrže za empirijske analize ove vrste potrebne makroekonomske panelne podatke za mnoge zemlje.57 Uobičajeno se podvlače panelni podaci za makroekonomske varijable kao socijalni proizvod, investicije itd. jedne grupe zemalja u kombinaciji sa poprečnim podacima za izabrane - gospodarske, političke i posebne značajke jedne regresione analize, da bi se identificirali statistički značajni određujući faktori različitog porasta u ovoj grupi zemalja. Pojedinim istraživanjima se izdvajaju također izdvajanja za državu, raspodjela prihoda, financijska infrastruktura kao i politička, socijalna i kulturna obilježja kao neovisne varijable za pojašnjenje razlika u porastu."58 Česti prigovor protiv ovih empirijskih pretraživanja pogađa pitanje uzroka i djelovanja kod objašnjenja porasta gospodarstva zbog međusobne povezanosti većine varijabli, koje se uvode u modelima odnosno koje varijable istraživač koristi kao neovisne (objašnjene) i kao i ovisne.

Tada slijedi, da s vremena na vrijeme postavljena uzročnost između varijabli nije mogla biti empirijski dokazana, nego se iznosi samo odgovarajuća hipoteza koja uzima za osnovu model rast. Tako stopa praćenja srednje škole može vršiti značajani utjecaj na porast socijalnog proizvoda; to može također biti, da porast socijalnog proizvoda vrsi isto tako značajan utjecaj na stopu pohađanja sekundarne škole ili obje varijable su određene preko treće (neovisne) varijable (vladajući sistem, investicije i ljudski kapital itd.). U regresionoj analizi se s ovim problemom tako postupa, da se jedno vremensko kašnjenje pretpostavlja u djelovanju (dole postavljenih) neovisnih varijabli: tada može vremenska grupa podataka ovisne varijable (npr. stepeni porasta socijalnog proizvoda od 1970. do 1980.) biti povezana na poprečne podatke neovisnih varijabli (npr. stopa praćenja srednje škole 1970.). Praktična (gospodarsko-politička) relevanca postavlja još neka vrijedna pitanja. Riječima Jonathan Temple: "So many variables could be used to explain growth that it is difficult to find variables that are not only highly correlated with the endogenous variables but can also plausibly be excluded from the regression."59 Problem izbora potencijalnih relevantnih faktora postaje također kod objašnjenja (obuhvaćajući zemlju) interregionalnim razlikama u porastu. U najnovije vrijeme neki autori su izbacili pitanje, kako uske gospodarske veze(spillovers) između susjednih zemalja mogu objasniti interregionalne razlike u porastu.60 Također ideja, da se privuku regionalni faktori kao klima, religija ili sasvim uopćeno kultura, da bi se objasnile razlike u porastu, bila je do prije nekoliko godina od većine istraživača sa argumentom odbacivana, da se takvi faktori samo teško mogu integrirati u sadašnji model porasta.61 U posljednje vrijeme su često poduzeta ta istraživanja, gdje se značenje kulture za objašnjenje interregionalnih razlika u porastu sve više pomjera u središte interesa.

U pravilu vremenska grupa podataka za gospodarski porast se povezuje sa poprečnim podacima za jedan određeni kulturni indeks regresione analize, gdje svagdašnji kulturni indeksi sadrže najviše ovakve karakteristike, od kojih se pretpostavlja , da one stoje u jednoj uskoj zajedničkoj vezi sa motivacijom za izvršenje kod pojedinaca. Jedan od prvih pokušaja, da se obuhvate internacionalne kulturne varijacije učinio je Geert H. Hofstede. Na osnovu ankete u 50 zemalja on je identificirao četiri dimenzije kulturnih varijacija: "masculinity", "power distance", "individualism" and "uncertainty avoidance". Po Hofstede "masculine" društva cijene više uspijeh nego socijalne odnose i kvalitet života, "power distance" je mjera za toleranciju nasuprot nejednakosti u društvu; "individualism" mjeri preferencu za individualne umjesto kolektivnih aktivnosti, i "uncertainty avoidance" mjeri konačno spremnost na rizik.62 Pobuđeni ovim materijalom i debatama o japanskom gospodarskom čudu 80-tih godina od tada su provedene mnogobrojne druge ankete, da i druge tzv. Korporatismus-indekse i tim da se izmjeri utjecaj socijalnih normi na institucionalno oblikovanje radnih odnosa (stepen centralizacije i pregovačke strukture u sindikatima itd.) odnosno na makroekonomske indikatore (gospodarski porast).63 Premda s vremena na vrijeme vrlo različito konstruirano, visoka korelacija može se uspostaviti između ovih indeksa (0,7 do 0,9): Austrija i skandinavske države su stalno rangirane na visokim mjestima, dok SAD, Canada, Velika Britanija i Japan zauzimaju donja mjesta i srednje pozicije.64 Burton A. Abrams i Kenneth A. Lewis65 saopćavaju porast gospodarstva u 90 zemalja kao razliku prihoda po glavi stanovnika u godinama 1968. i 1987. i istražuju u regresionoj analizi ovisnost ove razlike od dvije kulturne varijable - religija i "race"66- u ovoj grupi zemalja.

Religiozna i etnička(race) svojstva stanovništva jedne zemlje se kvantificiraju sa postotkom od određenih grupa stanovništva: jevrejsko-kršćanska, muslimanska, hinduistička, budistička ("Eastern religions, primarily Buddhist) i "ostale " isto - za varijablu "race" - bijele, crne, orijentalne i miješane67. Regresione analize po tri varijante modela sa osnovnom kategorijom "jevrejsko-kršćanska" i "bijela" daju sljedeće rezultate: U poređenju sa osnovnom kategorijom "jevrejsko-kršćanska" vodi budizam ka jednom značajno višem porastu gospodarstva (koeficijenti: 0,458 do 0,549) ovo važi također za ostale religije, u manjoj mjeri (0,204 do 0,407). Doprinos islama ka gospodarskom porastu pokazuje jedva razliku nasuprot osnovne kategorije (-0,003 do 0,066), "bijel" - negativan , dok se u slučaju hinduizma jedan značajan negativni efekt ustanovio (-0,975 do -1,458). Sto se tiče etničkih ("race") karakteristika, tako obilježja "crnac", "orijentalac i "mješanac" - u poređenju sa osnovnom kategorijom "bjelac" - ima negativan utjecaj na gospodarski porast, dok je negativni utjecaj u slučaju obilježja "orijentalac" mali, (­0.135 do -0.172), kod "mješanac" značajno viši (-0,231 do -0,489) i kod "crnac" najviše (-0,575 do -0,770). 68 Autori značajno ograničavaju snagu svojeg iskaza njihove analize, u kojem oni ukazuju na gore izrečeni problem izbora neovisnih varijabli i s tim pitanje kausaliteta(uzroka): "The cultural effects reported may be the product of continent or nation-specific factors which have not entered the model."69 Vrijedno je napomenuti, da su se Abrams i Lewis odrekli u njihovom modelu uvođenja varijabli "jevrejski", "katolički" i "protestanski" - umjesto varijable "jevrejsko-krstaški", jer ovo razdvajanje nije donijela nikakve značajne razlike."70 Ovom pristupu se suprotstavlja Robin Grier pokušajem upoređenja, utjecaja protestanizma i katolicizma na gospodarski porast i tezi od Maxa Webera o nadmoći protestantizma: "Since Weber (1930) wrote about the relationship between Protestantism and economic development, many social scientists have noted a negative correlation between Catholicism and economic progress. However, little of the literature on religion and growth has been subjected to empirical testing."71 Autor upoređuje prosječnu stopu porasta društvenog proizvoda (Penn World Table) u godinama 1961. do 1990. u 17 bivših španskih i francuskih kolonija ("both steeped in the Catholic tradition"72) sa onih 29 bivših britanskih kolonija sa protestanskom tradicijom.73 On dolazi do rezultata, da su prosječne stope porasta bruto unutrašnjeg proizvoda u bivšim španskim kolonijama značajno niže bile (koeficijent: -0,83) nego u britanskim kolonijama. U slučaju francuskih bila je razlika još izraženija (Koeficijent: -1,62).74 U drugom slučaju autor uvodi u njegov regresioni model jednu dalju varijablu, "growth rate of Protestant adherents from 1970-1980",75 i ustanovio je da jedna visoka pozitivna korelacija postoji između stope porasta bruto-unutrašnjeg proizvoda i stope porasta protestanskog dijela stanovništva (Koeficijent: 0,049, t-vrijednost: 4,21).76 Tako je autor ustanovio: "I find overwhelmingly that Protestantism is correlated with growth and development." On ograničava ovaj rezultat ipak krećući se do, da "controlling for Protestantism does not significantly lessen the gap between British, French and Spanish colonial development."77 Također Ronald Inglehart smješta u svom radu: "da kulturni faktori sami ne objašnjavaju varijacije stopa gospodarstvenog rasta između pojedinih zemalja", ali u isto vrijeme ustanovljava: "Postoje jaki dokazi za to, da su kulturne razlike isto tako vrlo uticajni faktori."78 Njegov interes je posebno na utjecaju radne motivacije na gospodarski porast, koga on istražuje pomoću prosječnih stopa porasta bruto društvenog proizvoda79 od 1960. do 1990. i indeksa radnih motivacija u 24 zemlje.

Radni motivacioni indeks je konstruiran za period između 1990. i 1993. putem World Value Surveys80 i sadrži dvije značajke (štedljivost i odlučnost), koji uz "Autonomiju i ekonomski učinak" ističu (poslušnost i religioznost), koje "Reflektiraju podudarnost sa tradicionalnim društvenim normama".81 Indeks sumira sada "Procenat onih u svakoj zemlji, koji prva dva cilja ističu, minus procenat onih, koji posljednja dva cilja ističu" i odgovara "od -200 (to znači : 100% ljudi u jednom određenom društvu ističu vrijednost žposlušan'' i 100% vrijednost žreligioznost'' i ni jedan jedini žštedljivost'' i žsamoodredljivost'') do +200 (to znači: : svi ističu vrijednosti žštedljivost'' i žsamoodređivanje" i nijedan jedini vrijednosti žposlušan'' i žreligiozan'')".82 Te vrijednosti obuhvata Inglehart kako slijedi: "Ovdje istražena društva pokazuju jednu veliku varijaciju, koja doseže vrijednosti na radnomotivacionoj skali od -100 do +100. I povezanost, koju smo mi ustanovili između vrijednosti kod odgoja djeteta i gospodarskog porasta, je jaka. Naš 4 pojmovni motivacioni indeks pokazuje jednu korelaciju od 0.66, značajno na nivou od 0.001 sa stopama gospodarskog rasta, koje su posmatrane u društvima između 1960. i 1990."83 Najniže vrijednosti indeksa i stope gospodarskog rasta pokazuju zemlje Nigerija i Južna Afrika, koje slijede sa Indijom i SAD. Evropa,84 Brazil i Kanada zauzimaju srednje mijesto, dok istočno azijatske zemlje Japan, Kina i Južna Koreja predstavljaju najviše vrijednosti za indeks radne motivacije i stope gospodarskog rasta.85 Inglehart ograničava doduše izjavu svog nalaza: "Jedna korelacija nije samorazumljivo nikakva uzročna veza".86 Ove tri studije žele zadovoljiti, da neki naučni metodijski problemi od empirijskih istraživanja konačno obuhvaćaju utjecaj kulture na gospodarski porast. Najprije treba imenovati problem materijala za podatke. Kako je već spomenuto, Sa Penn World Tables su prilično priloženi potpuno makroekonomski vremenski grupirani podaci na veliki broj zemalja, sa značajnim deficitom: podaci o gospodarskom porastu ignoriraju neformalne sektore, od kojih se može pretpostaviti, da oni upravo u siromašnijim zemljama, gospodarske reforme izvršavaju, sa znatno višim stopama gospodarskog porasta. Materijal o podacima za kulturne vrijednosti, koje se pozivaju na veliki broj zemalja, je ipak vrlo rijedak i ovdje jedva da postoje podaci u vremenskim grupama. Zbog toga se moraju - kao u slučaju Robin Grier -poprečni podaci od 1970. i 1980. zadržati, da bi se vremenski periodi od 1961. do 1990. objasnili. Najviše upitno u tome je kvalitet kulturnih podataka: Autori se moraju s tim zadovoljiti, šta oni utvrde, kao i kako se materijal također čini problematičnim.87 Gravitirajuća su razmišljanja, koja se tiču korelacije agregiranih gospodarskih podataka i kulturnih podataka jedne zemlje.

Ovdje se homogenost nacionalne kulture ili podmeće ili pretpostavlja, da svi različiti djelovi stanovništa s vremena na vrijeme ispoljavaju doprinos, koji odgovara njihovom dijelu u cjelokupnom stanovništvu. Ove pretpostavke protivrječe često posmatranoj okolnosti, da u mnogim zemljama različiti regioni vrlo različito doprinose društvenom proizvodu i gospodarski aktivno stanovništvo u regionima porasta ne predstavlja bezuvjetno prosječne nacionalne kulturne norme. Kombinirano sa nedostacima za reprezentativni izbor štih-probe kod saopćavanja nacionalno specifičnih kulturnih indeksa mogu ove pretpostavke voditi ka potpuno pogrešnim rezultatima. Tako je turska anketa World Value Survey obavljena među studentima jednog elitnog univerziteta u Istanbulu, čime je Ronald Inglehart tada njegov radno-motivacioni indeks za Tursku izračunao. Dakle glavni problem empirijskih istraživanja o utjecaju kulture na gospodarski porast je nedostatak ekonomske teorije za kulturu, koja objašnjava kulturu kao jedan dinamički proces međuljudskih interakcija u jednoj okolini sa posebnim ekonomskim, društvenim i političkim institucijama, nasuprot da se ona obrađuje kao jedan statički određujući faktor ljudskog držanja, tj. konačno kao neobjašnjiva egzogena preostala veličina.88 Tada samo empirijski test hipoteza, koja je bila izvedena iz ove teorijske tvrdnje, može ponovo doprijeneti pojavi jedne odmjerene kulturne hermeneutike.

Empirijski testovi od ad hoc formuliranih hipoteza žele iznijeti na svjetlo dana interesantne i praktično upotrebljive nalaze; čije vrijednosti za razumijevanje odnosno objašnjenje kompleksnih procesa rasta je ipak više nego upitan. U značajnom smislu ovdje se sveti abstinencija ortodoksne nauke o gospodarstvu nasuprot "difuznoj" kategoriji kulture: Empirijska istraživanja samo preostaju, konstruirati ad hoc hipoteze o utjecaju preostale veličine na porast gospodarstva i potražiti mjerljive varijable, koje stoje u jednom proksimalnom odnosu kao širokom razumijevanju kulture. Često ponavljana nada, da će ubuduće ekonomska teorija kulture nastati iz povećanog broja ispitanih regresionih modela - u neku ruku kao feniks iz pepela - želi se ispuniti bilo kad. S današnjeg gledišta ova nada podsjeća ipak više na njemačku historijsku školu nacionalne ekonomije i na američki institucionalizam ranog 20. stoljeća, koje su njihov besteorijski empirizam povezale sa sličnim nadama.

Literatura:

ABRAMS, BURTON A., KENNETH A. LEWIS, "Cultural and Institutional determinants of economic growth: A cross-section analysis", Public choice, Vol. 83, 1995, S. 273-289. ADELMAN, IRMA, Theories of Eonomic Growth and Development, Stanford: Stanford Univ. Press 1961. ADES, ALBERTO, HAK B. CHUA, žThe Neighbor''s Curse: Regional Instability and Economic Growth", Journal of Economic Growth, Vol. 2, No 3, 1997, s. 279-304. ALCHIAN, A., H. DEMSETZ, "Production, Information Costs and Economic Organization", American Economic Review, Vol. 62, No 6, December 1972, S. 777-795 ANDIC, F., S. ANDIC, D. DOSSER, A Theory of Economic Integration for Developing Countries, London: Allen & Unwin 1971. AOKI, MASAHIKO, Towards a Comparative Institutional Analysis, Cambridge (Mass.): MIT Press 1998. BAHADIR, SEFIK ALP, Kultur und Region im Zeichen der Globalisierung (Areitspapier Nr. 2 des Zentralinstituts fur Regionalforschung der Universitat Erlangen-Nurnberg), Erlangen, Marz 1998. BAHADIR, SEFIK ALP, Allokation der Produktivkrafte und gesamtwirtschaftliche Stabilitat. Ein Beitrag zur Analyse ihrer Zusammenhange (Volkswirtschaftliche Schriften Heft 273) Berlin: Duncker & Humblot 1978. BARDHAN, PRANAB (Hrsg.), The Economic Theory of Agrarian Institutions, Oxford Clarendon Press 1989, S. 3-17. BASTER, J., "Recent Literature on the Economic Development of Backward Areas", Quarterly Journal of Economics, Vol. 58, November 1954. BATOR, FRANCIS M., "The Anatomy of Market Failure", Quarterly Journal of Economics, Vol. 72, 1958. BLAUG, MARK, Economic Theory in Retrospect, revised ed., 1968. (1962.), deutsche Ubersetzung: V.J.Hengsenberg, Systematische Theoriegeschichte der Okonomie, Bd. 1, Munchen 1971. BLUMEL, W., P. RUDIGER, O. v.d. HAGEN, "The Theory of Public Goods: A Survey of Recent Issues", Journal of Institutional and Theoretical Economics, Vol. 142, 1986, S. 241-308 BORTIS, HEINRICH, Institutions, Behaviour and Economic Theory: A Contribution to Classical-Keynesian Political Economy, Cambridge etc.: Cambridge Univ. Press 1997. BOWLES, SAMUEL, "Endogeneous Preferences: The Cultural Consequences of Markets and Other Economic Institutions", Journal of Economic Literature, Vol. 36, No. 1, March 1998, S. 75-111 CLAY, KAREN, "Trade Without Law: Private-Order Institutions in Mexican California", Journal of Law, Economics, and Organisation, Vol. 13, No.1, April 1997, S. 202-231. COASE, RONALD H.,"The Problem of Social Costs", Journal of Law and Economics, Vol. 3, October 1960. * Esej je sa odobrenjem prof.dr. Š.A.Bahadira iz reprezentativnog zbormika radova: Kultur und Region im Zeichen der Globalisier Wohin treiben die Regional kulturen čiji je glavni redaktor prof.dr. Š.A.Bahadir a koji čini zbir referata najvećih njemačkih univ. autoriteta podnesenih na 14. Interdisciplinarnom kolokviju centralnog instituta za regionalna istraživanja Univerziteta Erlangen-Nuernberg 1 Sefik Alp Bahadir, Allokation der Produktivkrafte und gesamtwirtschaftliche Stabilitat. Ein Beitrag zur Analyse ihrer Zusammenhange (Volkswirtschaftliche Schriften Hefte 273), Berlin: Duncker & Hublot 1978, 1. U 2. Teil. Esej je sa odobrenjem prof. dr. Š. A. Bahadira iz reprezentativcnog zbornika radova Kultur und Region im Zeichen der Globalisierung-Wohin trteiben die Regionalkulturen? -Erlangen-Nuernberg, 2000. Preveo sa njemačkog Elvir Burnazović. 2 Mark Blaug, Economic Theory in Retrospect, revised ed., 1968(1962), njemački prijevod V. J. Hengstenberg, Systematische Theoriegeschichte der Okonomie, Bd. 1, Munchen 1971, S.116 3 "There is one sort of labour which adds to the value of the subject upon it is bestowed; there is another which has no such effect. The former, as it produces a value, may be called productive; the latter unproductive labour. Thus the labour of a manufacturer adds, generally, to the value of the materials which he works upon, that of his own maintenance, and of his master''s profit. The labour of a menial servant, on the contrary, adds to the value of nothing. Though the manufacturer has his wages advanced to him by his master, he, in reality, costs him no expenses, the value of those wages being generally restored, together with a profit, in the improved value of the subject upon which his labour is bestowed. But the maintenance of a menial servant never is restored". ADAM SMITH, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, with Notes by J.R.McCulloch, London o.J.(1776), Book II, Chap. III, S.266 4 Ovaj pomak interesne sfere vodi inače nazad u odnosu na klasičnu ekonomiju, kada je ekonomija kao nauka označena, koja govori o alokaciji oskudnih resursa kod alternativnih upotrebnih mogućnosti (Essays on the Nature and Significance of Economic Science, London 1932). 5 Riječima ALBERTA HIRSCHMANA neoklasični tržišni model sadrži "Large numbers of priče taking anonymous buyers and sellers supplied with perfect information (I odatle) function without any prolonged human or social contact among or between the parties"."Rival Interpretations of Market Society: Civilizing, Destructive, or Feeble?", Journal of Economic Literature, Vol.20, No. 4, December 1982, S. 1463-1484, zit. S. 1473. 6 Ova varijanta se poziva na R.F.HARROD, Towards a Dynamic Economics, London 1948 7 Prvo kod E.D.DOMAR, "Capital Expansion, Rate of Growth, and Employment" Econometrica, Vol. 14, 1946, S.137ff. 8 Tufik Burnazović, Imšir Imširević, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, Sarajevo, 1999 s120 9 London: Allen & Unwinn 1955. 10 GUNNAR MYRDAL, Economic Development and Under-Developed Regions, London: Duckworth 1957, S. 80. 11 IRMA ADELMAN, Theories of Economic Growth and Development, Stanford: Stanford Univ. Press 1961, S.1. 12 J. BASTER, "Recent Literature on the Economic Development of Under-Developed Countries", New York: United Nations 1951, S.13. 13 UN GROUP OF EXPERTS, Measures of the Economic Development of Under-Developed Countries, New York; United Nations 1951, S. 13. 14 J. R. Hicks, The Social Framework, Oxford: Clarendon Press 1942, S. 15. 15 R. NURSKE, Problems of Capital Formation in Underdeveloped Countries, Oxford: Blackwell 1953, S. 1. 16 LEWIS, The Theory of Economic Growth, a. a. O., S. 208. 17 "The first question in development planning is, žHow much total investment is needed to produce target increases in per capita income?''. Answering this question requires determining the incremental capital output ratio (ICOR)." B. HIGGINS, Economic Development, London: Constable 1959, S. 642. 18 H. W. Singer, International Development: Growth and Change, New York: McGraw-Hill 1964, S. 2. 19 F. Harbison, C. A. Myers, Education, Manpower, and Economic Growth, New York: McGraw-Hill 1964, S. 2. 20 Sistematski pregled uvjeta otkaza tržišnog mehanizma, koji vodi ka nedostatku alokacije, nudi FRANCIS M. BATOR, "The Anatomy of Market Failure", Quarterly Journal of Economics, Vol. 72, 1958, S. 351-379. On razlikuje između "failure of existence", "failure of incentive", "failure of enforcement"; Ibid.,S. 353 ff. 21 Vidi ovdje : E. E. HAGEN, "An Economic Justification of Protectionism", Quarterly Journal of Economics, Vol. 72, 1968, S. 496-514; ponovno odštampano u: J. D. Theberge (izdavač), Economics of Trade and Development, New York itd.: John Willey 1968, S. 376-393. 22 Ovdje stoji uostalom također jedna varijanta argumneta - infant industry. Vgl. H. G. Grubel, " The Anatomy of Classical and Modern Infant Industry Arguments". Weltwirtschaftliches Archiv, Bd. 97, 1966, S. 325-344, bes. S. 335. 23 Po poznatoj definiciji od PAUL A. SAMUELSON (The Pure Theory of Public Expenditures", Review of Economics and Statistics, Vol. 36, 1954, S. 387-398) su javne robe takve, kod kojih "each individual''s consumption of such a good leads to no subtractions from any other individual''s consumption of that good". Zbog neprimjenljivosti "principa za isključenje" kod čijeg potrošača tržišni sistem cijena nije dovoljan prema optimalnoj alokaciji resursa, koji su potrebni njegovom stavljanju na raspolaganje. 24 "Industrial production appears as a collective consumption good yielding a flow of satisfaction they derive directly from the consumption of industrial products." HARRY G. JOHNSON, "An Economic Theory of Protectionism, Tariff Bargaining, and Formation of Customs Unions", Journal of Political Economy, Vol. 73 1965, S.256-283, zit. S. 258. 25 Vidi: F. ANDIC, S. ANDIC, D. DOSSER, A Theory of Economic Integration for Developing Countries, London: Allen & Unwin 1971; C. A. COPPER, B. F. MASSELL, " towards a General Theory of Customs Unions for Developing Countries", Journal of Political Economy, Vol. 73, 1965, S. 461-476 26 SVJETSKA BANKA, Izvještaj o Svjetskom Razvoju 1991. Razvoj kao Izazov, Washington, D.C.: Svjetska banka 1991, S. 58., Tufik Burnazović i dr. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond 27RICHARD N. LANGLOIS, "The New Institutional Economics. An Introductory Essay", in: Ders.(Izdavač), Economics as a Process. Essays in the New Institutional Economics, New York: Cambridge Univ. Press 1986, S.5. 28Za alternativu, heterodoksne varijante vidi doprinose u: PRANAB BARDHAN (Izdavač), The Economic Theory of Agrarian Institutions, Oxford: Clarendon Press1989. 29 RONALD H. COASE, "The New Institutional Economics", American Economic Review, Vol. 88, No. 2, May 1998, S. 72-74, zit. S.73. 30 PRANAB BARDHAN, "Alternative Approaches to the Theory of Institutions in Economic Development ", in: Ders. (Izdavač), The Economic Theory of Agrarian Institutions, a.a.O., S.3-17, cit S.3. 31 DOUGLAS C. NORTH, "The New Institutional Economics", Joournal of Institutional and Theoretical Economics, Vol. 142, No. 1, 1986, S. 230-237, cit. S. 231. 32 M. K. NABLI, J. B. NUGENT, "The New Institutional Economics and Economic Development: An Introduction". In: Dies. (Izdavač), The New Institutional Economics and Development. Theory and Application to Tunisia, Amsterdam etc.: North-Holland 1989, S. 3-33, cit. S. 11 33 OLIVER E. WILLIAMSON, Transaction-Cost Economics:

34 Ova tzv. Coase-teorema se vraca na rad RONALD H. COASE, "The Problem of Social Costs", Journal of Law and Economics, Vol. 3. October 1960, S. 1-44 35 "well inforced private property rights ought to lead to a high level of GDP percapita through their effects on allocative efficiency. Given such rights and competitive markets, resources will be directed towards productive actvities with a high social return. When property rights are not well inforced, resources may be directed towards unproductive activities. Furthermore, transaction costs will be high which may prevent mutually beneficial transacctions." JOHAN TORSTENSSON, "Property Rights and Economic Growth: An Empirical Study", Kyklos, Vol. 47, Fasc. 2, 1994, S. 231-247, cit. 232. 36 Vidi pored ostalog ALEXANDER J. FIELD, "The Problem with Neoclassical Institutional Economics: A Critique with Special Reference to the North/Thomas Model of Pre-1500 Europe", Explorations in Economic History, Vol. 18, 1981, S. 174-198. 37 Vidi: "MASAHIKO AOKI, Towards a Comparative Institutional Analysis, Cambridge (Mass.) MIT Press 1998; TETSUJI OKAZAKI, MASAHIRO OKUNO-FUJIWARA, "Evolution of Economic Systems: The Case of Japan", in: MASAHIKO AOKI, HUJIRO HAYAMI (Izdavac), The Institutional Foundations of Economic Development in East Asia, London; Macmillan 1996. 38 Vidi: KAREN CLAY, "Trade Without Law: Private-Order Institutions in Mexican California", Journal of Law, Economics, and Organization, Vol. 13, No. 1, April 1997, S. 202-231; AVNER GREIF, "Microtheory and Recent Developments in the Study of Economic Institutions Through Economic History", in: DAVID M. KREPS, KENNETH F. WALLIS(Izdavac), Advances in Economic Theory, Vol. II, Cambridge; Cambridge Univ. Press 1997, S. 245-263. 39 Vidi BARRY R. WEINGAST, "The Political Foundations of Democracy and Rule of Law", American Political Science Review, Vol. 9, No. 2, June 1997, S. 245-263. 40 Za jedan pregled osnovne literature vidi: GARY S. BECKER, "Competition among Pressure Groups for Political Influence", Quarterly Journal of Economics, Vol. 98, August 1983, S. 371-400; W. BLUMEL, P. RUDIGER, O. v.d. HAGEN, "Theory of Public Goods: A Survey of Recent Issues", Journal of Institutional and Theoretical Economics, Vol. 142, 1986, S. 241-308. 41 Iz obimne literature o ovoj tematici su dva doprinosa istaknuta: BARDHAN (Izdavac), The Economic Theory of Agrarian Institutions, a.a.O., ; S. K. DATTA, J. NUGENT, "Tenancy Choice in a Competitive Framework with Transaction Costs: A Theoretical and Empirical Analysis", Journal of Political economy, Vol. 92, Decembar 1984, S.1121-1133. 42 Vidi: DOUGLAS C. NORTH, Structure and Change in Economic History, New York: W. W. Norton & Co. 1981; Ders., ROBERT P. THOMAS, The Rise of The Western World: A New Economic History, London: Cambridge Univ. Press 1973. 43 Za jedan dobar pregled vidi GEOFFREY M. HODGSON, Economics and Evolution: Bringing Life Back into Economics, Cambridge: Polity Press 1993. Vidi takođe RICHARD NELSON, "Recent Evolutionary Theorizing About Economic Change", Journal of Economic Literature, Vol. 33, No. 1, March 1995, S. 48-90. 44 DOUGLAS C. NORTH,"Economic Performance Through Time", American Economic Review, Vol. 84, No. 3, June 1994, S. 359-368, zit S. 365. Vidi takođe: Ders., Structure and Change in Economic History,a.a.O.;Ders. THOMAS, The Rise of the Western World,a.a.O. 45 NORTH, "Economic Performancs ", a.a.O., S. 363f. 46 Ibid., S. 360. 47 Ibid. Slično se to zove kod AVNER GREIF: "Cultural beliefs embedded in existing institutions direct the process of organizational innovation and adoption, as well as cultural and social evolution." ("Historical and Comparative Institutional Analysis", American Economic Review, Vol. 88, No. 2, May 1998, S. 80-84, cit. S. 82). 48 NORTH, "Economic Performance" a.a.O., S. 367. 49 Ibid., S. 360. 50 SAMUEL BOWLES, "Endogenous Preferences: The Cultural Consequences of Markets and Other Economic Institutions", Journal of Economic Literature, Vol. No. 1, March 1998, S. 75-111,cit. S.76. 36, 51 Ibid., S. 77. 52 HEINRICH BORTIS, Institutions, Behaviour and Economic Theory: Acontribution to Classical Keynesian Political Economy, Cambridge etc.: Cambridge Univ. Press 1997, bes. Kap. 1, cit. S. 36 53 NORTH, "Economic Performance , a.a.O., S. 363. 54 ROBERT J. FLANAGAN, "Macroeconomic Performance and Collective Bargaining: An International Perspective", Journal of Economic Literature, Vol. 37, No. 3, September 1999, S. 1150-1175, zit. S. 36. 55 ROBERT J. BARRO, Determinants of Economic Growth. A Cross-Country Empirical Study, Cambridge etc.:MIT Press 1997, S. 30f. 56 JONATHAN TEMPLE, "The New Growth Evidence", Journal of Economic Literatur, Vol. 37, No. 1, March 1999, S. 112-156, zit. S. 116. 57 Kraj 60-tih inicirao je United Nations International Comparison Project (ICP) koji na pocetku obuhvaćao 90 zemalja, u cijim studijama su izvrsena saopćenja o agregiranim paritetima kupovne moći, da bi se Verzerrung internacionalnog poređenja makroekonomskih podataka na bazi aktuelnih mjenjačkih kurseva korigirao. Na ovim osnovama prerađeni podaci iz narodno gospodarskog ukupnog računa za jednu zemlju se objedinjavaju od tada u Penn World Tables, tako da od polovine 80-tih vremenski redovi za dovoljno duge periode na raspolaganju stoje. Za metodiku ovih također kao Summers-Heston set podataka poznatih vremenskih redova vidi: " A New Set of International Comparisons of Real Product and Price Levels Estimates for 130 Countries, 1950-1985" Review of Income and Wealth, Vol. 34, No. 1, 1988, S. 1-25. Vidi takođe, "The Penn World Table: Mark 5: An expended Set of International Comparisons, 1950-1988, Quarterly Journal of Economics, Vol. 106, No. 2, 1991, S. 327-368. 58 Vidi: BARRO, Determinants of Economic Growth, a.a.O.; WILLIAM EASTERLY, SERGIO REBELLO, "Fiscal Policy and Economic Growth ", Journal of Monetary Economics, Vol. 32, No. 3., 1993, S. 417-458; F. GLAHE , F. VORHIES, "Religion, Liberty and Economic Development: An Empirical Investigation", Public Choice, Vol. 62, No. 3, 1989, S. 201-215. 59 TEMPLE, "The New Growth Evidence", a.a.O., S. 129 60 RAMON MORENO, BHARAT TREHAN, "Location and the Growth of Nations", Journal of Economic Growth, Vol. 2, No. 4, 1997, S. 399-418; ALBERTO ADES, HAK B. CHUA, "The Neighbor''s Curse: Regional Instability and Economic Growth", Journal of Economic Growth, Vol. 2, No. 3, 1997, S. 279-304 61 TEMPLE, "The New Growth Evidence",a.a.O., S. 130. 62 GEERT H. HOFSTEDE, Culture''s Consequences: International Differences in Work-Related Values, Beverly Hills (Calif.): Sage Publications 1980 63 Da bi se vidio dobar uporedni pregled različitih Korporatisnus-indeksa vidi COEN TEULINGS, JOOP HARTOG, Corporatism or Competition? An International Comparison of Labor MarketStructures and Their Impact on Wage Formation, Cambridge (Mass.): Cambridge Univ. Press 1998,Dio 1. 64 Ibid., Tabela 1.1. 65 BURTON A. ABRAMS, KENNETH A. LEWIS, "Cultural and institutional determinants of economic growth: A cross-section analysis", Public Choice, Vol. 83, 1995, S. 273-289. 66 "Culture, a body of shared beliefs and customs, is proxied in our model with race and religion variables." Ibid., S. 275 67 Odgovarajući podaci su preuzeti od: CENTRAL INTELLIGENCE AGENCY, The World Factbook 1988, Washington: USGPO 1990. 68 ABRAHAM, LEWIS, "Cultural and institutional determinants", a.a.O., S. 277, Tabelle 1, redovi 1-3 69 Ibid., S. 285. 70 "When the variables percent Jewish and percent not affilated are entered in the regression model as separate, independent variables, both coefficients are very small and very insignificant; deleting both variables and incorporating them as noted above changes the remaining coefficients vary little. Also, no significant differences are found when percent Protestant and percent Catholic are entered as separate variables." Eb., S. 286, fusnota 13. 71 ROBIN GRIER, "The Effect of Religion on Economic Development: A Cross National Study of 63 Former Colonies", Kyklos, Vol. 50, Fasc. 1, 1997, S. 47-62, cit. S. 47. 72 Ibid., S. 48 73 Daljnje varijable regresionog modela su: početni realni prihod po glavi, porast stanovništva, standardno odstupanje inflacije i državni izdaci. Ibid., S. 50f. 74 Ibid., S. 52, Jednačina 1. 75 Podaci potječu od DAVID BARETT, World Christian Encyclopedia: A Comparative Study of Churches and Religions in the Modern World, AD 1900-2000., New York: Oxford Univ. Press 1982. 76 Ibid., S. 53, Jednačina 2. 77 Ibid., S. 57,. 78 RONALD INGLEHART, Modernizacija i postmodernizacija. Kulturni, gospodarski i politički način života u 43 društva, Frankfurt a.M. itd.: Campus 1998, S. 302f.

(originalno izdanje pojavilo se 1997. Princeton Univ. Press pod naslovom: "Modernizacija i postmodernizacija") 79 Ove podatke preuzima Inglehart: ROSS LEVINE, DAVID RENELT, "A Sensitivity Analysis of Cross-Country Growth Regressions", American Economic Review, Vol. 82, No. 4, 1992, S. 942­963. 80 Radi se pri tome o upitima reprezentativnihštih proba za stanovništvo u 43 zemlje pomoću zajedničkog upitnika , koji su sprovedeni jednim dijelom od profesionalnih instituta za istraživanje mišljenja i dijelom od pojedinih naučnika. Upitnik i izvedeni opis procesa anketiranja nalazi se INGLEHART, "Moderniziranje ",a.a.O., dodatak 1-3, S. 475-493. 81 Ove karakteristike napravile su multiple choice- odgovore na ona u Surveys postavljena pitanja: "Ovdje je lista sa svojstvima, koja kod djece u roditeljskoj kući mogu biti unaprijeđena, Koje od njih smatrate, ako uopste, za posebno važne?" Ibid., S. 308. 82 Ibid. 83 Ibid. 84 Radi se o slijedecim državama: Belgiji, Danskoj, 85 Ibid., S. 310, Slika 7.1. 86 Ibid., S. 311. 87 Tako ROBERT J. BARRO koristi npr., jednog od vodećih predstavnika "nove teorije porasta", za njegov "rule of law index" International Country Risk Guide jednog privatnog konsultantskog društva (Syracuse, New York), gdje on moze pokazati samo cijenu ovog rada kao jednu indiciju za kvalitet unutra sadržanih informacija: "Although these data are subjective, the willingness of customers to pay substanitial fees for this information is perhaps some testament to their validity"(Determinants of Economic Growth ,a.a.O., S.27) 88 Vidi ovdje takođre SEFIK ALP BAHADIR, Kultura i region u znaku globalizacije (Radni papir Nr. 2 Centralnog instituta za regionalno istraživanje na Univerzitetu Erlangen-Nurnberg) Erlangen, mart 1998, S. 9ff.