Zalaganje religija za mir i povjerenje na pragu novog milenija

U tekstu se govori o dvije veoma važne međureligijske konferencije koje su održane koncem prošle godine na Bliskome istoku. Prva je održana u Izraelu od 20. do 23. XI, a organizirana je povodm pohoda Dalaj Lame toj zemlji, a druga u jordanskom glavnom gradu Amanu od 24. do 29. XI na temu "Akcija za zajedničko življenje-uloga religija u novom mileniju", a u organizaciji Svjetske konferencije religija za mir (WCRP). Autor teksta, kao neposredni sudionik zajedno s predstavnicima islamske, pravoslavne i jevrejske zajednice u BiH, iznosi svoje osobne dojmove sa tih velikih skupova te piše o veoma značajnim iskustvima koja je stekao u susretima sa brojnim muslimanskim, pravoslavnim i židovskim promicateljima mira i međuvjerske tolerancije u suvremenom svijetu. Naposlijetku, autor u prijevodu donosi veoma važnu i poticajnu Izjavu vjerskih poglavara o obnovi i razvoju u Jugoistočnoj Evropi, koja je izvorno napisana na engleskome jeziku. Bez obzira na pitanje, počinje li novi milenij godinama 2000. ili 2001., religiozni ljudi različitih država i naroda zajedno s ostalim stanovnicima kugle zemaljske uviđaju da svi mogu i trebaju pridonositi međunarodnom miru i povjerenju. Zajedno s predstavnicima islamske, prvoslavne i jevrejske zajednice BiH, sudjelovao sam koncem studenog 1999. na dvije međureligijske konferencije na Bliskom Istoku. Prva je bila u Izraelu od 20. do 23. XI i organizirana je povodom pohoda Dalaj Lame toj zemlji, a druga u jordanskom glavnom gradu Amanu od 24. do 29. XI - sedma skupština Svjetske konferencije religija za mir WCRP) na temu "Akcija za zajedničko življenje - uloga religija u novom mileniju". Ovdje želim izvući neke naglaske iz tih dvaju međureligijskih skupova koje smatram inspirativnima za muškarce i žene dobre volje u Bosni i Hercegovini1. Religiozni Izraelci uviđaju da i Palestinci imaju pravo na domovinu Napominjem da je Dalaj Lama duhovni vođa tibetske religije zvane lamaizam (vrsta budizma), a naziv mu znači "Poglavar - ocean znanja".

Kineska vojska umarširala je god. 1950. u Tibet a sljedeće godine pekinškim ugovorom Tibetu je dodijeljen status autonomne provincije u Kini. Pobunu Tibetanaca iz god. 1958/59. Kinezi su krvavo ugušili te dokinuli hijerarhijsku upravu te zemlje. Sadašnji Dalaj Lama, rođen god. 1935., inače četrnaesti po redu u poglavarskoj službi, pobjegao je i u Indiju da spasi život. Od tada je izbjeglica koji obilazi svijetom potičući na zaštitu ljudskih prava i nenasilno rješavanje sukoba. U Iraelu postoji Društvo izraelsko-tibetskog prijateljstva koje je u sporazumu s vladom o vjerskim ustanovama dvije godine pripremalo tadašnji pohod Dalaj Lame. Kineske vlasti pokušale su preko svojih diplomata u Izraelu spriječiti ovaj pohod. Zato je Dalaj Lama pri dolasku već na aerodromu dao izjavu da on ne može i ne želi rušiti političku vlast te da dolazi kao misionar mira i povjerenja među narodima. Oni koji su učili povijest sjećaju se kako je Palestina, nakon povlačenja otomanske vlasti, od 1918. do 1948. bila pod upravom Velike Britanije te kako je Izrael kao država osnovan god. 1948. odlukom Ujedinjenih naroda. Arapski stanovnici palestine (većina muslimani uz oko 150.000 kršćana različitih konfesija) smatrali da im je time oteta domovina te su se pokušali vojno suprostaviti toj novoj državi, uz pomoć prijatelja iz susjednih arapskih država. Vodili su nekoliko ratova, ali su dosada sve izgubili. Nakon rata god. 1967. u Damasku su demonstranti dočekali jugoslavenskog predsjednika Tita s natpisima: "Nema mira dok postoji Izrael." Kad sam 1968. preuzeo službu katedralnog župnika u Sarajevu, jedan Bošnjak, koji se bio vratio sa studija islamske teologije u Iranu i Libiji, rekao mi je da palestinski studenti u svojim sobama drže oružje i spremaju se za rat protiv Izraela. zato je Jaser Arafat, kao vojni i politički vođa Palestinaca, morao izgledati izdajica u očima takvih mladih Palestinaca kad je s Izraelcima potpisao mirovni ugovor god. 1993. Izraelski premijer Jichak Rabin pokušao je taj ugovor stupnjevito provoditi u djelo pa ga je jedan krajnje desničarski orijentirani sunarodnjak ubio 4. XI 1995.

U kolovozu 1993. sudjelovao sam na jednom međureligijskom susretu u švicarskom mjestu Caux kod Ženeve na kojem su sudionici govorili o svome iskustvu konflikta i pomirenja. Jedan američki novinar, Židov po narodnosti i kulturi, ispričao je kako su ga kroz jedanaest mjeseci Palestinci držali u Libanonu kao taoca te ga prisilili da nauči arapski te čita i sluša izvještaje živih svjedoka o okrutnim postupcima Izraelaca prema Palestincima. Kad je oslobođen, pretvorio se u misionara pomirenja među Izraelcima i Palestincima. Iako ponosan na svoj narod, osuđuje neke postupke izraelske vlade riječima: "Izrael je dijete koje je nekoć bilo zlostavljano a sada dovoljno odraslo da zlostavlja druge!" Religiozni Izraelci i Palestinci uvidjeli su da trajan mir ne može nastati samo vojnopolicijskom silom ili dogovorom političkih predstavnika. Treba u glavama i srcima građana stvarati mentalitet mira i ozračje povjerenja. Zato se mnogi od njih okupljaju u nevladine organizacije koje uspostavljaju mostove povjerenja među etnički i religijski različitim skupinama ili djeluju u centrima za mirotvorni odgoj i širenje povjerenja. Palestinski vjerski poglavari zasada se ne uključuju aktivno u takve forume i skupine, jer bi im to značilo preći preko nepravda koje su načinjene njihovim sunarodnjacima. Organizator Međureligijske jubilejske konferencije za mir u svijetu od 20. do 23. studenog 1999. u Tiberiji na Galilejskom jezeru bilo je Međureligijsko koordinatorsko vijeće Izraela (Interreligious Coordinating Council in Israel - I.C.C.I.). Pozvali su sedamdesetak predstavnika iz SAD, europskih zemalja i s Bliskog istoka. Iz BiH Jevrejsku zajednicu zastupao je Danilo Nikolić, islamsku Ifet Mustafić, pravoslavnu mitropolit Nikolaj te katoličku autor ovih redaka. Uz okrugli stol religijskih poglavara i teologa paralelno se odvijao program za članove međuvjerskih organizacija otvorenih jednostavnim ljudima dobre volje (grass-roots organizations).

Organizatorima je teško palo što se nisu odazvali islamski poglavari Palestinaca te su zbog toga s više pažnje pratili pojedine muslimane koji su došli u svoje ime ili kao članovi skupina za dijalog. U susretu teologa s predstavnicima skupina za dijalog, meni se duboko utisnulo razmišljanje jednog domaćeg muslimana koji je izrazio žaljenje što neki muslimani posežu za nasiljem u ime vjere te što su u velikom dijelu zemalja s muslimanskom većinom građana vlasti uglavnom autokratske ili čak diktatorske. Istaknuo je da to nikako ne izlazi iz pravo shvaćenog i življenog islama. Jedna Izraelka, profesorica univerziteta, s osudom je istaknula kako je predvoditelj bogoslužja u sinagogi gdje ona redovno sudjeluje godinu dana prije ubojstva Rabina citat iz Svetog Pisma "Ukloni to zlo iz zemlje Izraelove" tako naglašavao i tumačio da kod sudionika stvori raspoloženje kako u ime vjere treba maknuti premijera. U razgovoru s jednim taksistom Izraelcem, pitao sam kako on komentira kritiku jednog Palestinca vozača da je Izrael jedina država članica Ujedinjenih naroda koja nema međunarodno priznatih granica nego samo linije prestanka vatre. Odšutio je moje pitanje ili se pravio da ne razumije. Na moj upit, idu li njegovi roditelji u sinagogu te je li on osobno religiozan, odgovorio je da roditelji vjeruju u Boga i redovno pohađaju sinagogu, ali on osobno ne vjeruje. Smatra da religija ne znači puno u životu pojedinca i naroda. Organizatori su mi rekli da jedna novinarka koja radi za Katolički tiskovnu agenciju želi sa mnom razgovarati. Zove se Judith Sudilovsky i rekla mi je da potječe iz mješovite obitelji te da ima rođaka katoličkih svećenika ali i hebrejskih rabina. Ona osobno ne vjeruje niti obdržava religijsku tradiciju. Iz još nekih razgovora s mladima u Izraelu dobio sam dojam da među razloge kojima opravdavaju svoju ravnodušnost prema religiji ubrajaju nasrtljivu borbenost nekih ultrakonzervativnih rabina koji ne samo da otklanjaju kontakte s ljudima drugih religija nego i kritiziraju državu Izrael zato što je sekultarna te nije uređena prema religijskim normama.

Međutim, religiozni i agnostički Izraelci žele državu međunarodno priznatu, koja poštuje ljudska prava svih svojih građana. Izraelski kršćani koji su po narodnosti Arapi. Palestinci govorili su da civilne vlasti njima i muslimanima otežavaju dobivanje građanskih dokumenata ili izdavanje dozvole za gradnju nove kuće. Tih dana bilo je vruće pitanje nove džamije u Nazaretu, neposredno pred kršćanskom bazilikom Marijina navještenja. Za tu džamiju nije dao dopuštenje gradonačelnik Palestinac nego centralne vlasti iz Jerusalimu proglasivši prije toga građevinsku parcelu državnim vlasništvom. Kršćani tumače tu dozvolu kao namjerno zavađanje kršćana i muslimana, ne bili ih što veći broj odselio. Unatoč ovom i drugim incidentima, većina religioznih Izraelaca uviđaju da palestinci imaju pravo na domovinu te se zalažu za pravedan mir. Pri tome im ekstremistički sunarodnjaci predbacuju da su loši izraelski rodoljubi, a neke od religijski motiviranih pacifista državne vlasti povremeno dobrano pretresu. Kao teolog pratio sam jednog hrvatskog biskupa na međureligijskom susretu u Jerusalimu početkom veljače 1992. Tema je bila: "Religijsko vodstvo u sekularnom svijetu." Uz nastupe domaćih teologa i rabina koji su otvoreni za međureligijsku suradnju, mi gosti sa strane pitali smo se zašto nema glavnog rabina Izraela da barem pozdravi skup. Dobili smo neslužbeni odgovor da je on teološki konzervativan i da se protivi skupovima ove vrste. Za razliku od toga, na skupu u Tiberijadi pojavio se nakratko glavni rabin Izraela 22. studenog, pozdravio sudionike izrazivši podršku nastojanjima takve vrste i žaljenje što zbog svojih obveza ne može prisustvovati cjelovitom programu. To je znak nove duhovne klime među religioznim Izraelcima i njihovim službenim predstavnicima. Impulsi kralja Abdullaha, princa Hasana i drugih govornika u Amanu Jordanski princ Hasan, brat tolerantnog i dobrog kralja Huseina, već godinama se kao veoma obrazovani musliman bavi međureligjskim dijalogom te u Jordaniji koordinira rad institucija za međureligijsku suradnju i razumijevanje.

On je odgovornima iz Svjetske konferencije religija za mir (WCRP) predložio da se njihova sedma skupština održi u glavnom gradu Jordanije Amanu, a bila je najavljena za 24. do 29. studenog 1999. Taj poziv uključivao je i obećanje o pokrivanju dijela troškova. Kad je novi kralj Abdullah preuzeo službu prošle godine nakon smrti svoga oca Huseina, odobrio je da se nastave priprave za amanski međureligijski susret te princa Hasana ovlastio da koordinira pripravu i sam rad. Svjetska konferencija religija za mir, kao međureligijski mirotvorni pokret, osnovana je u japanskom gradu Kyoto god. 1970. Od tada se proširila u tridesetak država na svim kontinentima. U Sarajevu od listopada 1996. djeluje ured te organizacije koji asistira vjerskim poglavarima Bosne i Hercegovine pri radu Međureligijskog vijeća te organizira seminare o prakticiranju religijske slobode i ljudskih prava. WCRP uz središnji sekretarijat u New Yorku ima kontinentalna predstavništva te ogranke u pojedinim državama. Svake pete godine održava generalnu skupštinu na temu koja se prije toga marljivo prorađuju u kontinentalnim i nacionalnim ograncima. Tema skupštine u Amanu bila je "Akcija za zajedničko življenje - uloga religija u novom mileniju" a bila je pripremana u šest radnih komisija: 1) Dijete i obitelj; 2) Preobrazba konflikta i pomirenje; 3) Razvoj i ekologija; 4) Razoružanje i sigurnost; 5) Ljudska prava i odgovornosti; 6) Odgoj i naobrazba za mir. Rad se odvijao u plenarnim sjednicama, na kojima su pozvani govornici izlagali svoje viđenje zadanih tema, te u skupinama koje su dublje prorađivale pojedinu odabranu temu. Posebna atrakcija svake od generalnih skupština su govornici koji bivaju predlagani od kontinentalnih ogranaka i brižno odabrani u generalnom tajništvu. Sudjelovalo je oko 600 delegata WCRP i pozvanih gostiju. Rad se odvijao u amanskom Centru za kulturu pod jakom prismotrom državne službe sigurnosti, zbog velikog broja političkih i religijskih lidera. Sadašnji predsjednik Indonezije Abdurrahman Wahid bio je dugogodišnji visoki djelatnik WCRP na internacionalnoj razini.

On je u svom govoru istaknuo uvjerenje da islam svoje vjernike potiče na pravdu i mirno rješavanje društvenih problema, što on svojim duhovnim i političkim sljedbenicima stavlja na srce. Državna televizija i drugi mediji s posebnom su pažnjom pratili govor kralja Abdullaha II. U okolnosti da se skup održava pred nastup novog milenija on je vidio dobru prigodu za osvrt na "nedavnu prošlost s njezinim nevoljama i radostima, promašajima i dostignućima te na budućnost sa svim mogućnostima za mir na cijelom svijetu, za svijet sposoban sučeljavati se s globalnim i lokalnim izazovima". On smatra da je došlo vrijeme kad religijsko, akademsko i političko vodstvo trebaju graditi mostove povezivanja u rješavanju problema koji tište današnji svijet kao što su ekstremni nacionalizam, religijski nacionalizam i druge fanatičke tendencije: "Takvi forumi mogu biti podloga ne samo za provedbu preventivne diplomacije nego i za rješavanje konflikata. Mogu učvršćivati mir, produbljivati međusobno razumijevanje te pomagati u rješavanju kulturnih, etničkih i političkih problema." Među zemlje konflikta i napetosti ubrojio je Afganistan, Somaliju, Ruandu i Bosnu te sukob između Izraelaca i Palestinaca koji je prerastao u regionalni. Jerusalim je, prema njemu "utjelovljenje dihotomije religije i rata" te primjer kako religija može biti povod za ratovanje ali i nadahnuće za mirotvorno djelovanje. On žali što je cijelo dvadeseto stoljeće na Bliskom istoku obilježeno izraelsko-arapskim konfliktom i želi da bude postignut pravedan mir koji će biti narodima Bliskog istoka i svjetskoj zajednici dar u osvit dvadeset prvog stoljeća i trećeg milenija. Izrazio je osobnu podršku Ugovoru o miru između Jordanije i Izraela u kojem su se strane obvezale na promicanje međusobnog razumijevanja i tolerancije na temelju zajedničkih povijesnih vrednota. Sve jače povezivanje religije i mira jedan je od temelja za bolju budućnost čovječanstva2. Izraelski rabin David Rosen osjetio se ponukanim da u svoj unaprijed napisani govor umetne izjavu kako kao stanovnik Jeruzalema spremno prihvaća sugrađane koji su kršćani i muslimani i zagovara mirovni ugovor prema kojemu bi Jeruzalem bio grad svih svojih tradicionalnih religijskih zajednica. Aludirajući na stoljetne progone svoga naroda, naveo je izreku jednog izraelskog mudraca da bi preziranje drugog ljudskog bića bilo preziranje onoga koji je stvoren na sliku Božiju, a zatim je dodao: "Izazov zajedničkog življenja jest upravo stoga sposobnost da nadvladavamo svoj osjećaj patnje i otuđenja, tako da drugoga možemo gledati kao Božije dijete, kao brata i sestru, unatoč razlikama među nama i ne ignorirajući te razlike, jer one sačinjavaju ljepotu ljudske i univerzalne različnosti"3. Princ Hasan priznao je na početku da globalizacija utječe na život svih građana današnjeg svijeta, ali ne smijemo "zapostavljati važnost kulture i religije kao kamena temeljaca za identitet, sigurnost i mir." Ljudi su ušli u dvadeseto stoljeće s ogromnim povjerenjem u napredak koji nude znanost i tehnologija, ali su ratovi i druge strahote ovog stoljeća potkopale povjerenje u takav progres.

Pozvao se na svoje iskustvo međureligijskog dijaloga od tridesetak godina te istaknuo da međureligijski dijalog i suradnja mogu liječiti uzroke sukoba i otklanjati njihove posljedice. Religijske zajednice mogu promicati pomirenje i ozdravljenje zato što su "najbolje organizirana komponenta civilnog društva. Svoju privrženost nekoj od religija pokazuje ogromna većina stanovništva na svim kontinentima - muškarci, žene i djeca - i to često organizirano na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini... Religijske zajednice pružaju više od značajnog kanala komuniciranja. Ne smijemo zaboraviti da religijske moralne i socijalne tradicije daju temelj za humanitarne vizije koje mogu vjernike i nevjernike voditi u zauzetom mirotvornom djelovanju". Religije su naravni posrednici ondje gdje su vlade izgubile povjerenje i moralni ugled i zato trebaju ostati apolitične. Na kraju je pozvao na zajedničko djelovanje "kako generacija onih koji još nisu rođeni ne bi kasnije prikazivala naše vrijeme kao doba izgubljene nade. Neka radije govore kako je ovo bilo doba kad je čovječanstvo uznapredovalo iz kulture preživljavanja u univerzalnu moralnost"4. Dr. George Carey, duhovni vođa anglikanskih kršćana i nadbiskup kenterberijski, na njegovanom britanskom engleskom, povezao je novije studije o sociologiji religije i promišljanje teologa. Iako religije mogu biti zloupotrebljavane za produbljavanje konflikta, one mogu na sebi svojstven način pomagati u rješavanju sukoba zato što pridonose "socijalnom kapitalu" o kojem govori Francis Fukuyama u svojoj knjizi The great disruption (Veliki rascjep) pridonoseći udruživanju, prijateljevanju i pripadnosti. Religije također mogu produbljivati harmoniju i poštivanje razlika. Religije mogu, nadalje, nastupati posrednički među političarima i tvorcima mirovnih pregovora. Tu je spomenuo studiju D. Johnstona i C. Sampson: Religion - The Missing dimension of Statecraft (Religija kao zaboravljena dimenzija državništva). Kako religije posvećuju istinsku pažnju siromašnima i rubnima, one mogu veoma konstruktivno pridonositi uočavanju i rješavanju njihovih problema. Dvije trećine stanovnika svijeta žive u siromaštvu: "To je moralni i ekonomski problem koji mora biti prioritetan na našem radnom programu."5 Katoličku delegaciju prevodili su kardinali Francis Arinze, predsjednik Papinskog vijeća za međureligijski dijalog, zatim tokijski kardinal Peter Shirayanagi, briselski Godfried Danneels i sarajevski Vinko Puljić. Kardinal Arinze govorio je kako religije mogu svoje sljedbenike motivirati u obraćenju srca i promjeni mentaliteta, bez čega nema pomirenja na duge staze.

Religije također stvaraju duhovnu podlogu za solidarnost "koja ljude motivira da poštuju sveopću namjenu zemaljskih dobara te uvide kako je Bog stvorio dobre stvari ovoga svijeta za dobro svih a ne tek nekolicine"6. Kao pripadnik manjinske religije u pretežno budističkoj i šintoističkoj zemlji, kardinal Shirayanagi govorio je o svom iskustvu djelovanja u okviru WCRP Japana, doživjevši u trideset godina od skupa u Kyotu da ima više onoga što ujedinjuje pripadnike različitih religija nego što ih rastavlja. Od katoličkih sudionika, posljednjeg dana plenumu se po želji organizatora obratila Chiara Lubich, Talijanka osnovateljica pokreta "Focolare" koji njeguje ekumensku i međureligijsku duhovnost kod svojih katoličkih pripadnika. Govorila je na temelju iskustva svoga pokreta o duhovnosti zajedničkog življenja. Muškarci i žene koji se uključuju u taj pokret nastoje ljubiti druge kao što ih Bog ljubi te u tom ozračju predlažu sebi i drugima načelo: "Voli zemlju drugoga kao što voliš svoju!" Smatrajući da istinska ljubav otvara ljude za Boga i jedne za druge, rekla je: "Ovaj naš san mogla sam ponekad podijeliti s osobama angažiranim u politici i vladi. Rezultati pokazuju da ova poruka prodire u srca mnogih. Ipak, sami političari kao i svi koji obavljaju odgovorne službe za opće dobro, trebaju našu podršku. Potrebno im je da vide kako ljudi različitih tradicija, kultura i uvjerenja kontaktiraju jedni s drugima, prelazeći preko svih zapreka, brinu se jedni za druge te jedni drugima pomažu da se suočavaju s problemima svagdanjeg života... Politički svijet okuplja stotine političara različitih partija, nacionalnosti i kulture kako bi se usredotočili na najveće ljudske vrijednosti i promicali ih u vladi i društvu. Ova inicijativa podupire na nestranački način sve napore u nacionalnim i međunarodnim odnosima koji su usmjereni prema donošenju zakonskog i socijalnog ozračja za pravdu, mir i solidarnost"7. Na zaključnoj plenarnoj sjednici raspravljen je prijedlog Amanske deklaracije koji će biti dopunjen zaključnim primjedbama te razaslan članovima WCRP u različitim zemljama na prorađivanje do sljedeće skupštine. Tom deklaracijom sudionici vežu sami sebe na akcije u prilog humanijem i odgovornijem zajedničkom življenju, jer se radi o jednom čovječanstvu, zajedničkoj sigurnosti, ovisnosti jednih o drugima, zajedničkoj budućnosti, perspektivnom odgoju za mir i nadi za koju treba ne samo živjeti nego i raditi8. Forum vjerskih poglavara iz deset južnoevropskih zemalja u Amanu Smatrajući da se Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Evropi ne može dosljedno provoditi bez doprinosa vjernika i njihovih vjerskih poglavara, organizatori međureligijskog skupa u Amanu pozvali su na dvodnevno vijeće 27 vjerskih poglavara iz deset zemalja: Albanije, BiH, Bugarske, Grčke, Hrvatske (odazvali se predstavnici muslimana, protestanata i židova), Jugoslavije, Kosova, Rumunjske, Slovenije i Turske. Rad ove skupine odvijao se 26. i 27. studenog paralelno sa plenarnom skupštinom WCRP.

Susret je otvorio generalni sekretar WCRP Dr. William Vendley zahvalivši pozvanima na odazivu i ovlastivši g. Jamesa Cairnsa, direktora ureda WCRP u Sarajevu, da vodi zborovanje. Na početku je održan susret upoznavanja po vjerama na kojemu su katolici, muslimani, pravoslavni i židovi odabrali svoga delegata za predsjedanje jednoj od sjednica i za člana u odboru koji sprema nacrt zaključne izjave. Kosovski muftija Dr. Redžep Boja oštro je predbacio Srpskoj pravoslavnoj Crkvi što se nije konkretno i jasno izjašnjavala o zlodjelima jugoslavenske vojske i policije nad Albancima prije dolaska NATO trupa a kosovski episkop Artemije opravdavao je svoje nedolaženje na međureligijske susrete izgonom Srba s Kosova i rušenjem pravoslavnih crkava nakon dolaska mirotvornih snaga. Drugi prisutni sudionici pomogli su da se Kosovo postavi u širi okvir, jer su nakon prestanka komunizma brojni problemi slični ili jednaki u cijeloj regiji. Konstruktivnim iznošenjem zajedničkih problema i traženjem rješenja poglavari su izrazili svijest da mogu surađivati pri unošenju duhovnih vrijednosti u izgrađivanje građanskog društva u svojim zemljama. usvojili su "Izjavu o obnovi i razvoju u Jugoistočnoj Evropi". U njoj izražavaju ponos što su religije pridonosile kroz povijest stvaranju kulturnog i nacionalnog identiteta u pojedinim zemljama, ali i žaljenje što je poistovjećivanje vjere i nacije omogućavalo zlouporabu religije. Religije mogu i hoće promicati istinu, pravdu i pomirenje u vlastitom društvu te pridonositi da se problemi rješavaju nenasilnim metodama.

U osam načela sročili su ono što očekuju od civilnih vlasti u svojim zemljama te u šest programskih točaka iznijeli ono što religije žele činiti unutar vlastite zajednice, svoje zemlje ili na razini regije. Od građanskih vlasti traže istinsku demokraciju i jako civilno društvo s adekvatnim zakonima i ekonomskim regulativama, a sebi zadaju na dug rok da će vlastite vjernike odgajati za poštivanje drugačijih te da će se većinske zajednice posebno brinuti za prava manjina. Na konferenciji za tisak u amanskoj Palači kulture muslimane je zastupao reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, pravoslavce albanski arhiepiskop Anastasios, katolike kardinal Puljić te židove Dr. Ognjen Kraus iz Zagreba. Na upit novinara, zašto se tek sada prvi puta sastaju vjerski poglavari spomenutih zemalja, pravoslavni predstavnik je odgovorio da takav saziv ne može odrediti ni programirati država ili vodstvo jedne od zajednica. Sada je to ponudila jedna svjetska mirotvorna organizacija i poglavari su prihvatili, ali je dogovoreno da slično okupljanje u određenim razmacima nastave. Na upit, što nose kao značajno s ovog susreta, reis dr. Cerić odgovorio je kako se vjerski poglavari slažu da ozračje demokracije i poštivanja ljudskih prava najviše pogoduje vjerskim zajednicama da slobodno izvršavaju svoje vjersko i društveno poslanje. Na upit jednoga od novinara, misli li na zapadnu ili šerijatsku demokraciju, reis je odgovorio da je demokracija jedna i da se ona u biti sastoji od zaštite svih pojedinaca i skupina, slobodne trgovine i slobode kretanja u vlastitoj državi i diljem svijeta. Kardinal Puljić je istaknuo da su poglavari usvojili načela po kojima žele odgajati vlastite vjernike za poštivanje svakoga na hodočašću života koje nam bog omogućuje. Dr. Kraus istaknuo je potrebu kontroliranja propovijedi u crkvama i džamijama u smislu da vjerski službenici na lokalnoj razini zaista provode ono što poglavari preporučuju. Jordanija je muslimanska zemlja s oko 4,500.000 stanovnika, ali ima 3,5% kršćana Arapa koji pripadaju različitim konfesijama. Od toga rimokatolika oko 42.000 koji su organizirani u vikarijat jeruzalemske patrijaršije u Jordaniji. Kardinal Puljić i prizrenski biskup Mark Sopi pridružili su ne na prvu nedjelju došašća 28. XI. na misi mjesnim katolicima u crkvi Sv. Marije Nazaretske. Misu je predvodio domaći biskup-vikar mons. Salim Sayegh koji se u ime sabrane zajednice obraćao Bogu nazivom "Allah" a kardinal je u prigodnoj propovijedi izrazio radost katoličkog zajedništva u okviru adventa kojim ulazimo u jubilejsku godinu. Gospodin Ibrahim Efendić, otpravnik poslova Ambasade BiH u Jordaniji, pohodio je na početku skupštine WCRP reisa Cerića, mitropolita Nikolaja i kardinala Puljića u hotelu "Le Meridien" te se kao promatrač pridružio na nekoliko radnih sjednica foruma vjerskih poglavara iz zemalja jugoistočne Evrope.

U nedjelju 28. XI popodne stavio se sa svojim vozačem na raspolaganje kardinalu Puljiću da njega i njegove pratioce odveze na Brdo nebo s kojega je Mojsije razgledao Palestinu pred smrt. Također ga je odvezao na Mrtvo more koje se spominje u Bibliji a danas je za Jordance i Izraelce izvor kemijske industrije i privlačno područje za turiste. Gospodin Efendić putem je tumačio svome gostu Jordaniju i Bliski istok na temelju svoga poslovnog i diplomatskog iskustva. Kako se tih dana u Jordaniji i Izraelu obavljala javna molitva za kišu, rastumačio je da Jordanija ovisi od Izraela, Sirije i Libije za dobivanje potrebne vode te da se redovno snabdijevanje vodom može riješiti samo ugovorom između više država na regionalnoj razini. Izjava vjerskih poglavara o obnovi i razvoju u jugoistočnoj Evropi9 Mi poglavari i ovlašteni predstavnici religijskih zajednica iz države jugoistočne Evrope okupili smo se na ovome forumu u Amanu u Jordaniji 26.-17. studenog 1999., koji se održava u sklopu Sedme skupštine Svjetske konferencije religija za Mir (WCRP), kako bismo raspravljali o sadašnjoj situaciji u našoj regiji te pronalazili način da naše zajednice surađuju na promicanju obnove i razvoja u našim zemljama te u regiji kao cjelini. Kao religiozne osobe trebamo naglasiti da je ljudski život svetinja, u svakoj od tradicija koje predstavljamo. Bilo kakvo kršenje prava pojedine osobe nije prihvatljivo i treba biti osuđeno. Sve naše vjerske zajednice nastoje promicati puninu života u miru, pravdi, milosrđu i ljubavi. Nažalost, u jugoistočnoj Evropi nedavno smo doživjeli sukob koji je mnogim ljudima uskratio ove vrijednosti. Nakon pada komunizma našu regiju pogodili su nemiri i sukobi. Ovi sukobi oživjeli su stare predrasude i stvorili opće nepovjerenje i podjelu među narodima. Čak i one zemlje koje su izbjegle nasilje kakvo se desilo u zemljama bivše Jugoslavije danas se sučeljuju s ozbiljnom socijalnom krizom koja je stvorila znatnu nestabilnost u njihovim društvima. Ponosni smo na ulogu koju su naše religijske zajednice imale u povijesti, kulturi i tradicijama država i naroda u našoj regiji. Naš religijski identitet bio je i nadalje će biti bitni dio onoga što jesmo kao vjernici i kao ljudi. Međutim, također smo svjesni da je ova uska povezanost religijskog i nacionalnog identiteta u našim zajednicama bila zloupotrebljavana od strane onih koji su na vlasti ili mogu utjecati na druge. Vrlo često u našim religijskim i etničkim zajednicama neki su nastojali druge prikazivati kao neprijatelje i opasnost za sigurnost vlastite zajednice. Trebamo se suprostavljati takvim stereotipima te ih nadilaziti, kako bismo omogućavali da naša duhovna baština služi izgradnji bolje budućnosti za sve ljude te da ne bude korištena za podržavanje mita prema kojemu sigurnost izvire samo iz etnički čiste države. Žalimo zbog pogubljenja i smrti tolikih nevinih žrtava u sukobima koji su bjesnili diljem naše regije kao i zbog razaranja religijskih građevina u svim našim zajednicama. Osjećamo se ponukanim da molimo za oproštenje te težimo za pomirenjem među zajednicama, ne zato što bi religijske zajednice bile odgovorne za ove sukobe, nego zato što religiozni ljudi trebaju ostalim članovima društva davati primjer dostojan nasljedovanja. Priznajemo da kao članovi svojih zajednica ne možemo pobjeći od osjećaja zajedničkog stida za ono što se događalo, ali ostajemo uz načelo individualne krivnje i odgovornosti za djela i okrutnosti počinjene za vrijeme ovih sukoba. Čvrsto načelo pravde u svakoj od naših tradicija zahtijeva da svi koji su odgovorni budu suđeni prema internacionalnim zakonskim standardima a da krivica ne bude pripisivana cijeloj zajednici. Kažnjavanjem cijelog stanovništva samo se povećavaju nepravde nanesene nevinima i njihove patnje. Kad gledamo na budućnost, religijske zajednice mogu i trebaju imati središnju ulogu u izgradnji jakog građanskog društva na cijelom našem području. Politički lideri i institucije imaju prvenstvenu ulogu u izgradnji snažne države, ali materijalna izgradnja i razvoj mogu biti dugoročni samo ako ih prate odgovarajuća socijalna i moralna obnova i razvoj. Religijske zajednice trebaju biti odlučne predvodnice u procesu promicanja istine, pravde i pomirenja u vlastitim društvima, tako da prava svih osoba i skupina u regiji budu istinski poštivana i zaštićivana. U vezi s ovim, trebamo razvijati novo poimanje sigurnosti.

Sigurnost se ne može temeljiti samo na vojnoj sili i oružju nego se prava sigurnost temelji na jakom i otvorenom društvu u kojem su svi zaštićeni i zbrinuti te u kojem se konflikt rješava dijalogom i pregovorima a ne nasiljem. Stoga usrdno molimo vlade u našoj regiji da smanje naoružanje i vojnu silu te da rade na uklanjanju oružja kod svojih građana. Kao religijski poglavari i predstavnici s ovog područja, pozdravljamo korake koje poduzima međunarodna zajednica u razvijanju pakta za stabilnost u jugoistočnoj Evropi koji obuhvaća obnovu i razvoj. Podsjećamo, međutim, međunarodnu zajednicu i svoje državne čelnike da dobro ljudskih bića kao pojedinaca i skupina mora ostati u središtu takvih napora. Bez ovakve ljudske dimenzije nikakvo mnoštvo dobrih djela neće donijeti pravu sigurnost, mir i napredak. U vezi s ovim, izražavamo svoju solidarnost s braćom i sestrama u svakoj od naših religijskih zajednica u Jugoslaviji. Bitno je za stabilnost i uspješnu regionalnu stabilizaciju da Jugoslavija postane što prije dio Pakta za stabilnost. U vremenu koje neposredno slijedi, potrebno je osigurati humanitarnu pomoć i mi usrdno molimo međunarodnu zajednicu da stanovnicima te zemlje omogući, bez ikakvog odgađanja, dostavljanje osnovnih živežnih namirnica, lijekova i goriva za grijanje. Gotovo sve naše zajednice izranjaju iz komunističkog razdoblja u kojem je religija bila potpuno marginalizirana u društvu. Mi zajedno nastojimo promicati snažno civilno društvo te neotklonjivu ulogu religijskih zajednica u tom procesu, ali ovaj cilj ne možemo sami postići. Stoga pozivamo civilne vlasti na lokalnoj, državnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini: 1. Da promiču i aktivno provode demokraciju, ljudska prava, vladavinu zakona u svim državama ove regije, posebno zaštitu manjinskih skupina. 2. Da uspostave i poštuju službenu odvojenost političkih i religijskih institucija, tako da svaka od ovih može slobodno obavljati svoje poslove a poštivati nadležnost druge strane. 3. Da kao legitimne partnere na djelu obnove i razvoja gledaju religijske zajednice jer posjeduju infrastrukturu i stručnost u pružanju socijalnih usluga ljudima te imaju bitnu ulogu u čuvanju socijalne sigurnosti svih ljudi. 4. Da djelatno podržavaju razvoj snažnog civilnog društva usvajanjem odgovarajućih zakona, finansijskih propisa i drugih političkih akata koji će religijskim zajednicama i drugim civilnim organizacijama omogućiti nužno ozračje za napredovanje. 5. Da svim osobama dopuste slobodno prakticiranje religijske vjere te da u vojsci i drugim socijalnim ustanovama omoguće vjerske usluge. 6. Da podupiru održivu i humanu politiku ekonomskog razvoja koja će osiguravati ekonomsku sigurnost svima stanovnicima ove regije. Integriranje u šire evropske strukture važna je dimenzija ovog procesa. 7. Da usvoje i sprovedu u djelo zakone o restituciji imovine religijskih zajednica koju su oduzeli prethodni režimi nacionalizacijom ili eksproprijacijom. Ova imovina potrebna je religijskim zajednicama kako bi zadržale neovisnost o političkoj kontroli te ispunjavale svoje religijsko i društveno poslanje. 8. Da podupiru medije koji ne promiču podjele, nepovjerenje i neprijateljstvo među narodima nego pridonose izgradnji demokratskog društva. U vezi s time, molimo da vjerske zajednice imaju veći pristup medijama u svojoj zemlji. Kao predstavnici svojih vjerskih zajednica znademo da nema alternative dijalogu unutar samih zajednica i među zajednicama pa se obavezujemo na poduzimanje sljedećih koraka za promicanje dijaloga i suradnje među našim zajednicama te za jačanje uloge naših zajednica kao važnih socijalnih institucija u našim društvima: 1. Trudit ćemo se oko partnerstva s drugim građanskim i socijalnim organizacijama u našim zemljama, kako bismo obavljali socijalne i dobrotvorne aktivnosti za koje se zajedno zalažemo. 2. Sve osobe upućivat ćemo da shvate i poštuju različite vjerske tradicije u svrhu sprečavanja ignorancije i straha koji bi mogao ponovno prerasti u nasilje. U tu svrhu trebamo poraditi da školski programi i udžbenici tretiraju svaku religijsku tradiciju na način da se pojedini pripadnici dotičnih tradicija u tome mogu prepoznavati.

Također ćemo osiguravati osnovne informacije o svakoj od religijskih zajednica i organizirati razmjenu predavača u našim religijskim institucijama radi jačanja boljeg razumijevanja i međusobnog poštivanja. 3. Obavezujemo se da ćemo moliti za toleranciju, suživot i mir te promicati ove vrijednosti unutar vlastitih zajednica kao i među braćom i sestrama drugih zajednica. Također se obavezujemo da ćemo promicati ozračje mira unutar vlastitih zajednica tražeći od vlastitih vjerskih službenika da propovijedanjem svoje vjere ne napadaju druge. Trebamo svi pokazivati poštovanje prema drugima tako što u svojim javnim nastupima nećemo upotrebljavati uvredljiv način govora. 4. Podupirat ćemo formiranje međureligijskih radnih grupa u svkaoj zemlji koje će njegovati kontakte i dijalog među zajednicama kao prvi korak prema praktičnoj suradnji. 5. Sudjelovat ćemo u zajedničkim javnim susretima i posjetima vjerskih poglavara unutar naših zemalja, kao i diljem ove regije, kako bismo promicali toleranciju i zajedničko življenje među zajednicama i narodima. Obavezujemo se da ćemo pronalaziti sredstva za pomaganje onima koji u našim društvima trpe na bilo koji način. U vezi s time želimo istaknuti da većinske religijske zajednice imaju posebnu odgovornost u zaštiti ljudskih i religijskih prava manjih ili manjinskih zajednica na njihovu području. U našoj regiji sučeljujemo se s ozbiljnim izazovima u procesu obnove, pomirenja i razvoja. Smatramo da religijske zajednice mogu igrati ključnu ulogu u ovom procesu i zahvalni smo Bogu što smo imali priliku susresti se te raspravljati o ovim važnim pitanjima. Izražavamo zahvalnost Svjetskoj konferenciji religija za mir (WCRP) za organizaciju ovog važnog susreta. Obavezujemo se da ćemo nastaviti s kontaktima i dijalogom unutar zemalja jugoistočne Evrope i diljem cijele regije radi izgrađivanja aktivnih pomagala za međureligijsku suradnju. Molimo Svjetsku konferenciju religija za mir da nam i dalje pomaže u ovom procesu uspostavljanja suradnje u našoj regiji. Prihvaćeno u Amanu u Jordaniji, 27. studenog 1999.

ABSTRACT The text deals with two very important inter-religious conferences held at the end of last year in the Middle East. The first, held in Israel from 20 to 23 November, was organized on the occasion of the visit of the Dalai Lama to that country, and the second in the Jordanian capital city of Amman from 24 to 29 November, around the theme "Action for Common Living - the Role of Religion in the New Millennium", organized by the World Conference on Religion and Peace. The author, who participated in these conferences together with representatives of the Islamic, Serbian Orthodox and Jewish communities of Bosnia and Herzegovina, gives his personal impressions of these great gatherings, and writes of his very significant experiences in meeting numerous Muslim, Orthodox and Jewish activists for peace and inter-religious tolerance in the contemporary world. Finally, the author includes as an annex the very important and influential Statement by Religious Leaders on Reconstruction and Development in South-Eastern Europe, of which the original language was English. 1 Priređeno za sarajevski časopis Znakovi vremena u prosincu 1999. 2 Usp. Speech by His Majesty King Abdullah II at the World Conference on Religion and peace, Amman, Thursday, November 25, 1999, 6 str. (tekst dijeljen sudionicima). 3 Rabbi David Rosen: The Challenge of Common Living, (tekst govora razdijeljen sudionicima, 4. str.). 4 Address by His Royal Higness Prince El Hassan bin Talal at the Plenary Sesson 1, 7th World Assembly of the World Conference on Religion and Peace, Amman, Jordan, 25th November, 1999 (6 str.). 5 Keynote Address by the Archbishop of Canterbury to the Seventh World Assembley of the World Conference on Religion and Peace, Amman, Jordan, 25 November 1999 (5 str.) 6 Francis Cardinal Arizne: Religious visions of human polity (Address to Plenary Session of World Conference on Religion and Peace, 7th World Assembley, Amman, 26th November 1999), 4 str. 7 The Spirituality of Common Living - Address by Chiara Lubich to the Seventh World Assembly of the World Conference on Religion and Peace, Amman, Jordan, 29 November 1999 (4 str.) 8 The Amman Declaration - The Seventh Assembley, World Conference on Religion and Peace (Draft), Amman, Jordan, November 25-29, 1999 (3 str.). 9 Izvornik je na engleskom: Statement of religious leaders on reconstruction and development in South Eastern Europe. Ovaj prijevod priredio je Marko Antonio Brkić, djelatnik ureda WCRP u Sarajevu.