Uticaj muslimanskog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku anatomiju na proces integracije Bošnjaka u modernu naciju

Koncem 19. stoljeća religija je bila vododjelnica nacionalne identifikacije na prostorima Bosne i Hercegovine. U tom okviru u ovom se saopćenju ukratko ukazuje samo na jedan pokret (pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju) i daju naznake njegove uloge u procesu integracije Bošnjaka u modernu naciju, a sve u skladu sa polaznom tvrdnjom koju ovom prilikom nije potrebno šire elaborirati. Kada je u decembru 1900. ministru Benjaminu Kallayu uručen Nacrt statuta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, ovaj mudri Mađar i dobar poznavatelj prilika na Balkanu je ocijenio da muslimanski utonomni pokret teži stvaranju nacionalnoga političkog jedinstva muslimana s krajnjim ciljem da postanu važan politički faktor u državi. Kallay insistira da se iz Nacrta izbaci sve što bi moglo voditi formiranju muslimana kao političkog naroda ("zur Bildung eines politischen mohammedanischen Narod fuhren konnte"). Šta je ponukalo Kallaya da izvede ovakav zaključak? Da li je, doista, ovaj muslimanski pokret imao tako dalekosežne političke ciljeve? Šta je, zapravo, dovelo do pojave ovoga pokreta i kakav je njegov značaj u novijoj političkoj povijesti Bošnjaka, osobito sa aspekta integracije Bošnjaka u modernu naciju? Drugim riječima, da li je ovaj pokret utjecao na ubrzanje procesa integracije Bošnjaka u modernu naciju? Pojava muslimanskog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u Bosni i Hercegovini koncem 19. stoljeća rezultat je jednoga stanja bošnjačkoga naroda koji se nakon 1878, našavši se u novoj, u ideološkom pogledu stranoj državi, dugo osjećao gotovo izgubljenim. Oni su se našli u posve novoj historijskoj situaciji u kojoj su "sličili djetetu, kojemu je u vodu upala igračka, pak ostalo zabezeknuto, ne vjerujući u ono što mu se zbilo". Jedan je britanski povjesničar ocijenio kako se u prva dva desetljeća austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini unutar bošnjačkoga društva vodila složena bora za prevlast između bošnjačke elite u Sarajevu, koja je moć i ugled stekla surađujući sa vlastima, i bošnjačkih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove kako bi diskreditirali svoje sarajevske suparnike i preoteli nešto od njihove moći. Osamdesetih godina se situacija još više iskomplicirala snaženjem suparništva među mostarskim Bošnjacima. Ako se tome doda činjenica da su Bošnjaci dugo vremena nakon uspostave austrougarske vladavine ostali u stanju političkoga mrtvila, da su i dalje ostali zatvoreno društvo, da se njihov život odvijao u okvirima tradicionalnih institucija na čije upravljanje nisu imali velikoga utjecaja, onda je razumljivo da je iz sukoba tradicionalnih institucija i novih društvenih prilika izrastao pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji će kao krajnji rezultat imati definitivno formiranje Bošnjaka kao političkoga naroda. Američki historičar Robert Donia, jedan od autoriteta za ovo razdoblje bošnjačke povijesti, mišljenja je da su se ''''muslimanski aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog života, ali su zapravo težili za očuvanjem ili povećanjem svoje moći''''. Određene promjene i političke akcije unutar bošnjačkoga društva inicirala je sama austrougarska uprava. Takav je slučaj i sa uspostavom Islamske vjerske zajednice u BiH sa Ulema-medžlisom i reis-ul-ulemom. Car je, osim dekreta pisanog latinicom i u "zemaljskom jeziku", o imenovanju Hilmi ef. Omerovića za prvoga reisa, oktobra 1882, imenovao i četvoricu članova Ulema-medžlisa. Bio je to jasan pokazatelj da Austro-Ugarska nastoji što više odvojiti Bošnjake od Carigrada, što je bio jedan od preduvjeta za jačanje njenoga položaja u Bosni i Hercegovini. I nakon uspostave Islamske vjerske zajednice Bošnjaci su ostali zatvoreno društvo. Njihov se život odvijao u okvirima tradicionalnih institucija, ali su sami bili uskraćeni u pravima upravljanja tim institucijama.

Iz ovoga sukoba novih društvenih prilika i tradicionalnih institucija izrastao je muslimanski autonomni pokret, koji je zvanično počeo skupštinom mostarskih građana 5. maja 1899. u povodu konverzije Fate Omanović, kćerke težaka Osmana Omanovića. Čitav pokret, kojega u početku vodi mostarski muftija Ali Fahmi ef. Džabić, uprkos brojnim nijansama, ima dva osnovna vida (vjersko-prosvjetni i privredni) koji pokazuju da se radi o izrazu nezadovoljstva muslimanskog naroda svojim položajem u tadašnjoj Bosni i Hercegovni. Vođe pokreta ističu da su vjerski interesi muslimani u Bosni i Hercegovini ugroženi, da je vjersko obrazovanje na niskom stupnju, te traže veći utjecaj na izbor vjerskih institucija. Zahtijevaju da Ulema-medžlis, kao najviši organ Islamske vjerske zajednice za vjerska pitanja, organizira i vrši nadzor nastave u mektebima, medresama i vjerske nastave u zemaljskim školama, te uopće da vodi brigu o unapređenju islama u Bosni. Isticani su i zahtjevi da muslimanske djeca koja nisu završila trogodišnju nastavu u mektebima ne mogu pohađati osnovnu školu, kao i niz drugih zahtjeva koji su, uprkos činjenici što je u tadašnjim uvjetima izgledalo da muslimani radi očuvanja svoga identiteta treba prije svega da svoju omladinu usmjeravaju na vjersko obrazovanje i vjerski odgoj, imali negativne posljedice po njihov opći razvoj. U pogledu vakufa, kao osnovnoga materijalnog izvora za održavanje svih institucija u okviru kojih se odvijao tadašnji društveni život Bošnjaka, posebice škola, muslimanski je autonomni pokret kritizirao stanje vakufske imovine kojom se, kako su isticali, "neodgovorno posluje", jer se novac "ne troši u vjerske svrhe, nego u svrhe koje nemaju nikakve veze sa vjerom". Kada su austrougarske trupe ušle u Bosnu 1878. godine, u evidenciji je bilo samo 68 vakufa, pa su poduzete mjere radi utvrđivanja pravoga stanja vakufa. Bio je to zadatak posebne komisije, za čijega je prvog predsjednika imenovan Mustaj-beg Fadilpašić, sa zadatkom da "zavodi u zemljišne knjige vakufsku nepokretnu imavinu i izradi nove propise za upravu vakufima". Godine 1905. u evidenciji je već bilo 995 vakufa. Međutim, Zemaljska vlada je nizom naredbi obezbijedila potpunu kontrolu nad radom vakufa, dok je utjecaj pripadnika Islamske zajednice na izbor i funkcioniranje vakufskih organa bio mali.

Zbog toga su muslimani za loše stanje svojih institucija optuživali upravo te organe vakufske uprave i kroz autonomni pokret tražili veća prava prilikom izbora tih organa i u upravljanju vakufskom imovinom, insistirajući osobito da se ta sredstva troše u vjersko-školske svrhe. Privredna pitanja u pokretu osobito su forsirali muslimanski begovi, koji su svojim čestim žalbama prije 1899. ukazivali da Zemaljska vlada nepravičnom privrednom politikom potkopava materijalni položaj zemljoposjednika, a time se nanosi i velika šteta islamskoj vjeri i Bošnjacima kao cjelini. Ubacivanjem ovih vjerskih pitanja begovi su nastojali mobilizirati i pridobiti čitav bošnjački narod, ali će od 1900. do 1905. ova struja u pokretu biti potisnuta. Begovi u tom razdoblju sudjeluju u pokretu, ali kao pojedinci i zalažu se za vjersko-politički program, dok privredna, odnosno agrarna pitanja, ostaju po strani. Nakon 1905. ponovo su begovi i dio uleme ta društvena struktura koja vodi čitav pokret. To je sasvim razumljivo, jer u tadašnjim društvenim uvjetima u Bosni i Hercegovini, kada inteligencija još nije brojna, begovi i ulema su jedini mogući nosioci političke akcije. Međutim, vođstvu autonomnoga pokreta pojavila se opozicija i to također iz redova zemljoposjednika. Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji Ali-bega Firdusa, koja od 1906. vodi pokret, pojavila se Muslimanska napredna stranka u kojoj je najznačajniji utjecaj imao Adem-aga Mešić. Bile su to prve dvije moderne političke stranke u Bošnjaka, koje su se razlikovale po svojim programima, ali su se obje zalagale za muslimansku autonomiju.

Dok je, međutim, Muslimanska narodna organizacija u svojoj borbi za vjersko-školsku autonomiju, u političkom pogledu težila uspostavi političke autonomije Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana, pa je zbog toga osobito insistirala na održavanju čvršćih veza sa Carigradom zahtijevajući da jedino šejh-ul-islam može dodijeliti reis-ul-ulemi menšuru, "naprednjaci" su, iako su formalno bili za to da se ne okrnji sultanov suverenitet, zagovarali poseban status za BiH u okvirima Austro-Ugarske, te isticali da Bošnjaci svoj identitet mogu očuvati jedino ako prihvate tekovine modernog obrazovanja, uz istodobno poboljšanje vjerskih odgojnih institucija. Muslimanska napredna stranka je osobiti kritizirala suradnju "narodnjaka" sa bosanskim Srbima, pa je vremenom u prvi plan svoga političkog djelovanja istakla borbu protiv te suradnje. Borba muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju formalno-pravno je okončana 1. maja 1909. čime je završena jedna značajna etapa u političkoj povijesti Bošnjaka. Muslimani su se izborili za vjersku i prosvjetnu autonomiju, ali je ona bila ograničenoga dometa, jer su austrijske vlasti u mnogim važnim pitanjima sačuvale svoje ingerencije. U svemu tome je, ipak, najznačajnije da su iz nedovoljno organiziranih i povezanih grupa, koje su povele pokret, usprkos svim lutanjima, izrasle političke organizacije koje će, uz određene transformacije shodno promjenama društvenih uvjeta, u narednim razdobljima doista dovršiti proces formiranja Bošnjaka kao političkoga naroda, čega se Kallay pribojavao na početku pokreta. *** Muslimanski pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju oficijelno je počeo sredinom 1899. i trajao je do sredine 1909. godine. Pokret je počeo kao izraz nezadovoljstva muslimana svojim tadašnjim položajem u Bosni i Hercegovini. U prvi se plan stavljaju vjerska pitanja, pitanja organizacije vjerskih institucija i stupnja vjerskoga obrazovanja muslimana. Zahtijeva se da najviši organi Islamske zajednice (Ulema-medžlis prije svih) organiziraju i nadziru nastavu po mektebima, medresama i vjersku nastavu u zemaljskim školama. Zahtijeva se, također, nadzor nad vakufima, a od 1906. privredna pitanja, odnosno agrarno pitanje dominira čitavim pokretom. Odmah nakon što je primio prvi Nacrt Statuta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u decembru 1900, Benjamin Kallay, zajednički ministar finansija, uočio je da je osnovni cilj pokreta izrastanje Bošnjaka u poseban politički narod. Na kraju se pokazalo da je Kallay u osnovi dobro procijenio pokret. Bez obzira na neke zahtjeve koji su se pojavljivali u doba trajanja pokreta, a koji iz današnje perspektive izgledaju kao anahroni i čak retrogradni, osnovni smisao ovoga pokreta sastoji se u tome da su iz nedovoljno organiziranih i povezanih grupa, koje su povele pokret, usprkos svim lutanjima, izrasle dvije političke organizacije Bošnjaka (Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska napredna stranka) koje će, uz određene transformacije shodno promjenama društvenih uvjeta, u narednim razdobljima doista dovršiti proces formiranja Bošnjaka kao političkoga naroda, čega se Kallay pribojavao na početku pokreta.