Kulturno-historijsko naslijeđe i nacionalni identitet

Iz veoma širokog spektra pitanja koja se ostvaruju na relaciji kulturno naslijeđe i nacionalni identitet, u ovom prilogu želim ukazati na stanje i uticaj kulturno-historijskog naslijeđa na izgradnju i očuvanje nacionalnog identiteta, dakle, na jednu možda više organizaiconu stranu problema. Ovo između ostalog i zbog toga što ovaj aspekt smatram posebno važnim, jer pojednostavljeno rečeno, što god nije jedna civilizacija ubaštinila i ostavila u naslijeđe narednoj, kao da se nije ni dogodilo, ali i posebno zbog toga što se ovom temom danas u Bosni i Hercegovini bavimo nedovoljno organizirano i odgovorno - kada je država, odnosno politika u pitanju, pa rekao bi i nedovoljno stručno i naučno kada su struka i nauka u pitanju. Za neke druge sredine danas to je samo pitanje rutine, nešto što je nazaobilazna osnova i polaz tj. Nešto što se podrazumijeva. U BiH to, nažalost, nije tako. * * * Prije svega htio bih da se osvrnem na uticaj religija na formiranje nacija na prostoru Bosne i Hercegovine, jer cijenim da je to od značaja i za predmet ovog priloga. Naime, religija je kod svih južnoslovenskih naroda najreprezentativniji konstitutivni element nacije, što samo po sebi i nije južnoslovenski specifikum. Osobenost se ogleda ponajviše u procesima asimilacije koji su rpeko pravoslavlja, odnosno pravoslavne srpske države, vršeni nad Cincarima, Grcima, Bugarima, pravoslavnim Albancima i drugim pravoslavnim narodima da bi ovi postali Srbi.

Taj proces posrbljavanja bio je prisutan i u Bosni, npr. u Posavini posrbljavanje Cincara (Zovik, Bijela, Maoča i dr.). Analogni procesi odvijali su se i kod bosanskih Hrvata (naročito poslije 1918.), kada je veliki broj katoličkog stavništva doseljen u vrijeme austrougarske, asimiliran u Hrvate. Nešto od toga je bio i kod bosanskih Muslimana (Bošnjaka), u koje su asimilirani pripadnici islamske vjere neslovenskog porijekla. U osmansko doba sav život se odvijao u znaku vejrksih razlika, stanovništvo se dijelilo na muslimane i nemuslimane. A sve razlike u vjerovanju prenosile su se i na nošnju, način života, kuhinju, gradnju kuća itd. Dakle, religija je davala ton cjelokupnom životu i radila na uniformisanju nacija, što je bio veoma uzlazan proces kod ssrpske i hrvatske nacije. Kod izgradnje nacionalnog identieta Bošnjaka je to takođe slučaj, ali joj je, može se reći spletom historijskih okolnosti, to ponekada i smetalo, uglavnom zbog toga što nije postojao odgovarajući državni odkvir, znači pogodno tlo, da religija postane prednost a ne hendikep u formiranju nacije. I svi procesi koji su stanje u Bosni i Hercegovini nastojali vratiti na početak, ili bar staviti ga u "ler", kakvo je prije svega interkonfensionalno bošnjaštvo Benjamina Kalaja (1882-1903.), ponajviše su škodili nacionalnom oblikovanju i emancipaciji Bošnjaka-muslimana. Imam utisak da ova vrlo ozbiljna tema nije ni sociološki ni histografski dovoljno istražena, niti su u njoj dominantna naučna stajališta i pristupi, već je ona do sada više bila predmet politikantskih interpretacija različite vrste i namjene. * * * Svaka ljudska zajednica i civilizacija, spontano ili organizirano, sve u zavisnosti od nivoa ukupne razvijenosti, ostavlja iza sebe određene ostatke materijalne i duhovne kulture koji se danas baštine kao dobra kulturno-historijskog naslijeđa. Njih čine sva dobra koja su izraz ili svjedočanstvo ljudskog stvaralaštva, a koja predstavljaju historijsku, kulturnu, umjetničku, naučnu ili tehničku vrijednosti za čovječanstvo u cjelini ili neki njegov dio: za religijsku, nacionalnu ili državnu zajednicu. Ne radi se, dakle, o svemu i svačemu što nastaje u jednoj ljudskoj zajendici, odnosno civiliazcije, već o onim produktima ljduskog stvaranja koji omogućavaju spoznaju njihovog ukupnog stanja, odnosa i dometa. Po njima se prepoznaju i razlikuju ljudi, religije i države, pa i čitave civilizacije u prošlosti i sadašnjosti.

Ona, dakle, čine osnove njihovog identieta. Ukoliko su sačuvana u potrebnom broju i sadržaju naša ukupna predstava o identietu iste biće potpunija i objektivnija, a ukoliko to nije slučaj nastaje konfuzija i nemoć da se istina spozna i identitet valjano utvrdi. Ovdje se pod spozanjom identitetaa podrazumijeva utvrđivanje potpune naučne istine. Da do takve konfuzije ne bi došlo ova civilizacija danas čini pokušaje da osigura zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa ne samo u nacionalnim i državnim okvirima već i u okviru cjelokupne međunarodne zajednice. Razlikujem nacionalne od državnih zajednica, jer su države osim što su nacionalne vrlo često i višenacionale zajednice - kakva je uostalom i Bosna i Hercegovina. Dakle, polazeći od značaja kulturnog i historijskog naslijeđa, ova civilizacija nastoji izgraditi sistem u kojem će sve što je nastalo i nastaje biti adekvatno zaštićeno i dostupno na korištenje za naučne, obrazovne, kulturne id ruge potrebe. Radi se o međunarodnom sistemu zaštite kulturnih dobara koji je uobličen tek nakon Drugog svjetskog rata, ali koji je veoma manjkava i nedostatan te ne osigurava zaštitu kulturnog naslijeđa - posebno malih naroda. Naime, međunarodni sistem zaštite kulturnih dobara čine međunarodna pravna i međunarodna društvena akta. Međunarodna pravna akta čine konvencije i drugi međunarodni ugovori, među kojima je najpoznatija Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, donijeta u Hagu 1954. Godine, a u međunarodna društvena akta spadaju preporuke UNESCO-a i brojnih specijaliziranih međunarodnih organizacija - kolektivnih članica UNESCO-a (ICA, ICOOMOS itd.).

Međutim, ovaj sistem je pokazo brojne slabosti, koje se u krajnjem manifestuju na brojna stradanja kulturnih dobara - kako u uvjetima mira, tako i naročito u uvjetima rata i drugih vanrednih okolnosti. Osnovni nedostatak sistema je njegova anahronost, što se odražava na mogućnost njegove primjene u praksi. Rješenja koja na ovom planu nude savremene nauke nisu u njega ugrađena. Ograničen je samo na zemlje članice UN-a i UNESCO-a, a mnoga pitanja njegove arhitektonike su ostala otvorena. Sve to upućuje na neophodnost njegovih korjenitih promjena. Prema odredbama iz međunarodnih pravnih akata i države članice međunarodne zajednice (UN-a, UNESCO-a i dr.), dužne su da osiguraju svoje mehanizme zaštite čuvanja i korištenja sopstvenog kulturno-historijskog naslijeđa, koji bi svakako bili komplementarni sa međunarodnim sistemom. Na tom planu u BiH-u je bilo i još uvijek ima krupnih poteškoća. Naime, osnove sistema zaštite kulturnih dobara bile su uređene Ustavom bivše SFRJ iz 1974. Godine, a razrađene ustavima i zakonima federalnih jedinica - pa i same BiB kao jedne od šest njenih republika. Ukupan sistem je trebao biti zaokružen baš na nivou federalnih jedinica (Krivični zakon, Zakon o narodnoj odbrani, Zakon o zaštiti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa itd.). Međutim, iako su svi ti propisi donijeti i u BiH-u, njihovu primjenjivost je umnogome onemogućilo nedonošenje sprovedbenih propisa u fromi upustva, što je cijeli učinilo deklarativnim i nesprovodivim. To je posebno došlo do izražaja agresije, došlo do uništenja enormih količina kulturnih dobara - pokretnih nepokretnih (arhivske, muzejske, bibliotečke i druge građe, graditeljskog i drugog nepokretnog naslijeđa). Iako konačni bilansi stradanja kulturnih dobara u toku agresije još uvijek nisu svedeni, ipak su poznati neki osnovni pokazatelji. Između ostalog, stradalo je 8 jevrejskih, 36 pravoslavnih, 314 katoličkih i 1.686 islamskih vjerskih objekata, oko 81.000 metara dužnih građe, preko 200.000 pretežno originalnih dokumenata Orijentalnog instituta, te na desetine hiljada bibliotečkih jedinica (knjiga i rukopisa) Narodne i univerzitetske biblioteke (objekat Vijećnice) itd. Ako je u tom naslijeđu naš identitet (i lični, i religijski, i nacionalni, i državni), onda je jasno da je time uništen značajan dio tog identiteta. Međutim, ne podcjenjujući napore koje ova postdejtonskaa Bosna i Hercegovina kao država čini na planu ukupne brige o kulturno-historijskom naslijeđu, sasvim je jasno da to nije dovoljno. Jer, ukratko, ne samo da se ne zanavljaju, revitaliziraju, rekonstruiraju, konzerviraju, restauriraju i sl. oštećena kulturna dobra, već ni tri godine nakon rata nisu donijeti ključni zakoni iz ove oblasti, nije uspostavljen nadzor nad kulturnim dobrima bar u smislu da se zaustave procesi njihove dalje erozije.

Centralne institucije kulture i znanosti su na rubu propasti, nema potrebnih stručnih kadrova, materijalna osnova je gotovo uništenaa, najnovije tehnologije ne postoje, Komisija za spomenike uspostavljena po Dejtonskom sporazumu se ponajmanje bavi aspektom zaštite dobara kultrurnog naslijeđa itd., itd. Sve to utiče na slabljenje i gubljenje nacionalnog identiteta naroda ove države, posebno Bošnjaka, jer je baš njihova kulturno-historijska osnova dovedena u pitanje, do i u toku agresije svjesno, a od tada, rekao bih, i svejsno i nesvjesno, što ni u kom slučaju nemože biti alibi za bilo koga ko je odgovoran na ovom planu, ppočev od onih kojima je to profesionalna obaveza. * * * Šta treba uraditi kako bi se stanje promijenilo? Prije svega sredine, tj. državne višenacionalne zajednice kakva je i Bosna , treba da više utiču na promjene međunarodnog sistema zaštite kulturnih dobara, da se ono što je u njemu anahrono i prevaziđeno što prije mijenja. Da se npr. iz međunarodnih konvencija izbaci odredbnica o obilježavanju međunarodnim znakom kulturnih dobara u vrijeme rata, jer se to pokazalo kontra produktivnim u toku agresije u BiH, tako da su ona time bila demaskirana i potom granatirana; da se puno više uradi na preventivnoj zaštiti, što je uvjet uspješnosti ukupne zaštiete, a što se rješava u uvjetima mira a ne rata; da se savremena tehnologija više koristi u funkciji zaštite kulturnog naslijeđa u uslovima mira i rata; da se primjena međunarodnog sistema zaštite u državnim okvirima učini obavezujućom, sistemom energičnog pravnog sakcionisanja itd. Bosna i Hercegovina mora izvući pouke iz ovog i brojnih drugih ratova, agresija i okupacija, te uz pomoć međunarodnog faktora učiniti sistem zaštite sopstevnog kulturnog i historijskog naslijeđa zaista funkcionalnim. U suprotnom kriza njenog identiteta i identiteta svih njenih naroda, posebno Bošnjaka, svakim danom postaje sve složenija. Na tom planu treba prije svega sva pitanja brige o kulturno-historijskom naslijeđu pravno uobličiti u savremen sistem, u osnovi kompatibilan s međunarodnim sistemom zaštite. Potom, na bazi novog pravnog okvira, treba izvršiti hitnu sanaciju stanja: restauracija, konzervacija, rekonstrukcija, uraditi novu valorizaciju kulturnih dobara i dr. Nosioci tih poslova moraju biti struččne i naučne institucije ove vrste, kojih, nažalost, u BiH gotovo i da nema, a ne da se ovim pitanjima bave neke ad-hoc komisije bilo kako da se zovu i bilo ko da ih je formirao. Na tom planu, mora se zaustaviti erozija centralnih institucija kulture na nivou države BiH na račun novooformljenih entitetskih institucija istog karaktera, te tražiti povrat kulturnih dobara koja su se spletom okolnosti, namjerno ili slučajno, našla na prostorima naših susjeda - Republike Hrvatske i SR Jugoslavije. Iskustva nekih zemalja u tranziciju u svemu tome treba znatno više koristiti. Za poboljšanje stanja na zaštiti ugroženog kulturnog naslijeđa BiH, dakle, neophodna je znatno veća briga države. Na struci i nauci da ta pitanja iniciraju i da ih stručno i naučno oblikuju kako bi bila svrsishodnija. Samo kordiniranom i brzom akcijom (minule agresije i drugih brojnih ratova i elementarnih nepogoda) su veoma duboki, tako da u ukupnom sivilu koje je ovladalo prostorom BiH, identitet njenih naroda (naročito Bošnjaka) i same države je sve ugroženiji.